Misionarke Kristova kraljevstva

Povijest

Armida Barelli, koja je zajedno s o. Augustinom Gemellijem osnovala ovaj Institut, rođena je 1. prosinca 1882. godine u Italiji, u imućnoj milanskoj obitelji koja nije bila naročito vjernička, ali su djeca odgajana u duhu poštivanja moralnih normi. Školovanje kod sestara sv. Križa u Menzingenu, u Švicarskoj, postavilo je temelje njenog duhovnog života. Tada u njoj sazrijeva želja da svoj život posveti Bogu. Po završetku školovanja vraća se u svoju obitelji, bavi se dobrotvornim radom, pomaganjem siromašnoj djeci. Upoznaje život u siromašnim milanskim predgrađima koji joj je do tada bio potpuno nepoznat. Kroz to vrijeme, uz pomoć duhovnika, dolazi do jasne odluke o posveti Bogu za apostolat u svijetu.

            Ta posveta počinje se sve konkretnije ostvarivati 1910. godine nakon njenog susreta s franjevcem o. Augustinom Gemellijem (1878.-1959.). Uz njega upoznaje franjevački duh i postaje franjevačka trećoredica. Među ostalim, s njim je surađivala u radu izdavačke kuće "Vita e pensiero", u posveti vojnika Srcu Isusovu, u osnivanju Katoličkog sveučilišta "Presvetog Srca Isusova".

            Milanski nadbiskup ju je 1917. godine pozvao na sudjelovanje u organiziranju Ženske mladeži Katoličke akcije, kako bi se širenjem kršćanskih ideja borilo protiv marksističke propagande. Ubrzo ju je papa Benedikt XV pozvao da to isto djelo provede u cijeloj Italiji, i sve do 1946. godine ona ostaje predsjednica te organizacije. Pri tom radu, u kojem je proputovala cijelu Italiju, često su je pojedine djevojke pitale za mogućnost potpune posvete Bogu za apostolat, ostajući u svijetu. To pitanje ona je iznijela papi Benediktu XV, a on je preporučio da se oslanjajući se na različite Treće redove, u njihovom okrilju osnuju grupe duša koje će se posvetiti Bogu za apostolat u svijetu.

            Uz pomoć oca Gemellija i savjeta drugih otaca franjevaca, Armida je skicirala prvo "pravilo" i grupa prvih dvanaest misionarki posvetila se Bogu u "koriću sv. Klare" u crkvi sv. Damjana u Asizu 19. studenog 1919. godine. Tada nastalo "pobožno udruženje", bilo je prva jezgra Svjetovnog instituta misionarki Kristova kraljevstva. Tako se počeo ostvarivati ideal života potpuno i trajno posvećenog Bogu za apostolat u svijetu, u svjetovnom načinu života, utemeljen na franjevačkoj duhovnosti.

            Nama se to sve sada čini sasvim prirodno, ali u prvim godinama dvadesetog stoljeća takav put je bio još nepoznat, i nalazio je na suprotstavljanje i u samoj Crkvi. Posveta i laički stalež činili su se nepomirljivim. Prvi crkveni dokument u kojem se službeno priznaje i prihvaća ovakav način života je apostolska konstitucija "Provida Mater Ecclesia" pape Pija XII od 2.veljače 1947. godine. Ubrzo nakon toga, Svjetovni institut misionarki Kristova Kraljevstva postaje Institut papinskog prava, a 3. kolovoza 1953. dobiva od Kongregacije za redovnike svoju konačnu potvrdu.

Armida Barelli umrla je 15. kolovoza 1952. godine, a o. Augustin Gemelli 1959. godine.  Tih godina počinje širenje Instituta po cijelom svijetu. O njegovom značaju u to vrijeme puno govori činjenica da je kao jedina predstavnica svjetovnih instituta i kao jedna od malobrojnih žena na II Vatikanskom koncilu sudjelovala Alda Miceli, predsjednica Instituta u to vrijeme.

Temelji duhovnosti

Duhovnost ovog Svjetovnog instituta izrazito je franjevačka, a njegove članice svoju potpunu posvetu u duhu Blaženstava ostvaruju polažući zavjet čistoće i obećanja poslušnosti i siromaštva, ne odlazeći u samostan, nego ostajući u svijetu, posvećujući ga skrovito iznutra, djelujući kao sol, svjetlo i kvasac za unapređenje ljudskih vrednota i za posvećenje svijeta. Svoje poslanje ostvaruju radeći u različitim zanimanjima, djelujući u civilnom društvu i u crkvenoj zajednici. One svjedoče da je moguće živjeti, u svjetovnom načinu života, sveto Evanđelje slijedeći Krista poslušna, siromašna i čista. Misionarka živi laičku duhovnost, u svjetlu otajstva Utjelovljenja, tražeći one oblike molitve i razmatranja koji odgovaraju zahtjevima svjetovnog načina života. Traži Božju prisutnost u svakodnevnom životu; dionica je Kristova svećeništva, prinoseći Bogu samu sebe i sva stvorenja. Stav hvale obilježava život misionarke koja, poput sv. Franje, prepoznaje u stvorenjima znakove Stvoritelja te, stoga, hvali i blagoslivlja u vijeke „Najvišeg, Svemogućeg, dobrog Gospodina“. Odgovarajući na dar poziva, misionarka se obvezuje živjeti suobličena siromašnom Kristu, po primjeru sv. Franje i sv. Klare.

U sudjelovanju, po mogućnosti svakodnevnom, u euharistijskom slavlju  koje je izvor i vrhunac života Crkve, misionarka pronalazi duhovnu hranu kako bi cijeli njezin život postao „razlomljeni i darovani kruh“. Vrijeme posvećuje molitvom sudjelujući u liturgijskoj molitvi Crkve, a naročito njeguje osobnu molitvu. Svakodnevno moli da Kristovo "kraljevstvo ljubavi zasja u Crkvi i u svijetu". Isto tako gaji posebnu pobožnost prema Bezgrešnoj Djevici Mariji.

Iako misionarka "ostaje u svijetu" postoje i trenuci zajedničkog života koji služe za rast u ovom zvanju i međusobnom zajedništvu: redoviti mjesečni susreti, godišnje duhovne vježbe, kao i razni susreti na međunarodnoj razini.

Prisutnost u svijetu

Institut svoje sjedište ima u Italiji i tamo je većina članova, ali njegovo je posebno obilježje rasprostranjenost po mnogim zemljama u cijelome svijetu. Prisutan je u 32 države, na svim kontinentima.

Prisutnost u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je Institut prisutan od 1972. godine zahvaljujući fra Korneliju Šojatu koji ga je, na poticaj svog subrata fra Karla Kaića, upoznao za vrijeme  studija u Rimu. Fra Kornelije je bio crkveni asistent hrvatske grupe od samog početka pa sve do svoje smrti 2006. godine. Institut je u Hrvatskoj službeno počeo djelovati 1. prosinca 1972. godine kada je u Rimu primljeno prvih pet hrvatskih misionarki. One su svoje prve zavjete polagale 3. svibnja 1975. godine u "koriću sv. Klare" u crkvi sv. Damjana u Asizu, na onom istom mjestu kao i prvih dvanaest misionarki davne 1919. godine.

Da bi sačuvale mogućnost skrovitog djelovanja unutar Crkve i svijeta, članice ne govore javno o svom pripadništvu Institutu, pa poneki puta ostaju nepoznate i za one koje osjećaju poziv za takav način života.

Svi oni koji bi željeli saznati više, mogu se javiti sadašnjem crkvenom asistentu fra Krunoslavu Kocijanu, krunoslav.kocijan@ofm.hr (Frankopanski trg 12, Rijeka) ili izravno Centralnom vijeću u Rimu (mrežna stranica www.ism-regalita.com, adresa e-pošte segreteriaCC1@ism-regalita.com).