Kontakt: Cecilija Mavrinac
Adresa: Petra Zrinskog 11, 51 000 Rijeka
Telefon: (099) 514-2134
E-mail: cecilija.mavrinac@gmail.com

Kako i gdje je nastala Mala franjevačka obitelj?
 
MFO je nastala 1929. g. u Bresci (Italija). Utemeljio ju je sluga Božji p. Ireneo Mazzotti, OFM, (1887-1976), zajedno sa sestrom Vincenzom Stroppa (1893-1982). Ona je u sebi nosila žarku želju za posvemašnjom posvetom Bogu usred svijeta. Potaknute istim idealom, njoj su se pridružile još tri trećoredice. Tako je počela živjeti mala zajednica koja je s vremenom izrasla u Institut. Apostolskom konstitucijom “Provida Mater Ecclesia” 1947. g. Crkva je priznala svjetovne institute kao novi oblik posvećenog života u čijem krilu je i MFO.
 
Dekretom Svete Stolice od 1. listopada 1983. godine MFO je promaknuta u svjetovni institut papinskog prava. Povjerena je nadležnosti tadašnje Kongregacije za redovnike, sadašnjoj Kongregaciji za ustanove posvećenog života i društva apostolskog života.
 
Ideal sestre MFO jest: “Živjeti život jedinstva s Bogom, u ćeliji duše, usred svijeta” (Vincenza). Nastojimo što vjernije opsluživati Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista po primjeru sv. Franje živeći u poslušnosti, siromaštvu i čistoći, prema smjernicama naših Konstitucija. Ne nosimo uniformu niti bilo koji drugi izvanjski znak koji bi nas izdvajao iz sredine u kojoj živimo. Uzdržavamo se vlastitim radom u onom zanimanju za koje smo se osposobile. Kako bismo bolje svjedočile vjeru u svojoj sredini, neprimjetno, neuočljivo, ali stvarno, kao kvasac u tijestu, čuvamo diskreciju o svojoj posveti. To je svojstveno svim svjetovnim institutima. 
 
Najviše sestara živi u Italiji i Brazilu, a zatim u Španjolskoj, Hrvatskoj, Sloveniji, Portugalu, Malti, Austriji, Belgiji i Francuskoj, te u Meksiku, Čileu, Gvatemali, Paragvaju i u Kanadi. Trenutno u Institutu ima oko 850 sestara.
 
Počeci MFO u Hrvatskoj i Sloveniji
 
Počeci MFO u Hrvatskoj i Sloveniji vezani su uz župu sv. Nikole biskupa u Rijeci. Pedesetih godina, usred komunizma koji je Crkvi branio svako okupljanje laika, župnik fra Krsto Marinov, OFM, održava vjeronauk za djevojke. Četiri djevojke bile su zainteresirane za duhovni poziv, ali ne u samostanu nego “iz svijeta za svijet u kojem žive”. Zajedno s fra Krstom tražile su način da to i ostvare. On ih je odgajao u duhu Asiškoga Siromaha, koji je dobro znao čovjeku približili Krista i pomoći mu da otvori srce za sjeme Božje riječi. Kako bi ih zaštitio od bezbožnog režima, fra Krsto je u svojoj župi odlučio osnovati Treći red, čije bi “srce” bile upravo ove posvećene djevojke. Prve zavjete su položile 8. prosinca 1958. g. i nazvale se “Zaručnice siromašnog Krista”. Nekoliko godina kasnije sestre su saznale da u Italiji postoji “Piccola Famiglia Francescana” koja živi identičnu karizmu. Godine 1966. postale su dio te obitelji. Danas MFO u Hrvatskoj ima 22 članice, a zajedno s 3 sestre u Sloveniji sačinjavamo jednu regiju Instituta.
 
Organizacija Instituta
 
Institutom upravlja centralna predsjednica sa svojim vijećem. Sjedište Instituta je u Italiji. MFO je organizirana u regije, a regije u grupe. Svaka razina Instituta ima svoju upravu. Prema Konstitucijama i u duhu vjernosti franjevačkoj karizmi duhovni asistenti su franjevci.
 
Formacija
 
Kad se govori o posvećenom životu, redovito se podrazumijeva redovnički život pa se spominje: kuća matica, kuća odgoja... Naš život nije organiziran na takav način. Kad djevojka odluči pristupiti Institutu, ostaje ondje gdje je i bila. Ako osjeća potrebu, ona može doći živjeti u mjesto gdje je veći broj sestara, te tako izbliza upoznati zajednicu. No, to zajedništvo se ne odvija u četiri zida, već u međusobnom susretanju, sestrinskoj ljubavi i blizini, u molitvi i u zajedničkom radu. Djevojka u osobnim susretima sa sestrom odgovornom za formaciju upoznaje zajednicu, a tako upoznaje i sebe te uočava da li je to način života na koji je Bog poziva. Dakle, formacijski hod odvija se u svijetu. Ona i dalje mora raditi ako radi, studirati ako studira tj. treba normalno živjeti. Formacija počinje ulaskom u Institut i traje devet godina (tri godine do posvete i daljnjih šest do definitivnog uključenja). Kroz to vrijeme sestra stječe potrebitu ljudsku i kršćansku zrelost kako je predviđeno planom formacije u Institutu, spajajući kontemplaciju i akciju, živeći usred svijeta, a zajednica joj je i moralna i fizička potpora.
 
Zavjeti
 
Mi sestre MFO zavjetujemo djevičanstvo, siromaštvo i poslušnost kao izraz ljubavi i osobnog odgovora na Božji poziv. Na taj način svoj život u punini darujemo Bogu i slobodne smo za služenje braći kojoj smo poslane. Zavjetom djevičanstva obvezujemo se na život u celibatu. Zavjetom siromaštva obećajemo Bogu odgovorno i ograničeno služenje vremenitim dobrima. Zavjetom poslušnosti osluškujemo Božji glas u vlastitom životu, prihvaćanjem posredovanja Crkve i odgovornih u Institutu. Svoj život i vršenje zavjeta podastiremo i provjeravamo u razgovoru s glavnom sestrom.
 
Mjesto MFO u okviru velike franjevačke obitelji
 
Ako razmišljamo o mjestu MFO u bogatstvu franjevačkih obitelji, mi smo na neki način poput FSR-a i FRAME posve ucijepljene u svijet, kako bismo po primjeru svetog Franje po svakom stvorenju slavile svevišnjega, svemogućega, dobrog Gospodina. Trudimo se promicati i podržavati svaki zdravi, društveni, kulturni i rekreativni pothvat. Sestra MFO po svojoj potpunoj posveti Bogu u svijetu i po svojim Konstitucijama pozvana je dragovoljno sudjelovati, uživati i svjedočiti: ljepotu, radost i vječnu suvremenost kršćanskog života i pozivati stvorenja da hvale Stvoritelja.

Svjetovni institut "Mala obitelj Bezgresnog Srca Marijina" razvija se na temeljima duhovnosti sv. Ignacija Loyolskog. U Hrvatskoj institut broji dvadeset clanica, koje svoju posvetu Bogu izrazavaju zavjetima siromastva, cistoce i poslusnosti. Cilj tog instituta je u zauzimanju za vecu slavu Bozju, mijenjajuci svijet iznutra. Institut se u Hrvatskoj poceo razvijati 1971. godine na inicijativu isusovca o. Dragutina Hartlyja. Clanice instituta danas djeluju u 4 biskupije u razlicitim zvanjima. Kardinal Franjo Kuharic potvrdio je Pravilo instituta 1989. godine, kao privatno vjernicko drustvo s pravnom osobnoscu.

Clanice nastoje apostolat milosnog zivota kojeg provode u zajednici prenositi i na svoja radna mjesta, posebice na odgoj mladezi, po uzoru na Djevicu Mariju. U tome im pomazu dnevna misa, razmatranje, casoslov, krunica, duhovno stivo, adoracija, cesta ispovijed, mjesecni dan sabranosti, a posebice osmodnevne godisnje duhovne vjezbe. Dakle, bit je njihova djelovanja u pokusaju spajanja kontemplativnog s akcijom.

Institut organizira tjedne pouke o unutarnjem zivotu, mjesecne duhovne obnove i trodnevne duhovne vjezbe za djevojcice, djevojke i majke. Bave se katehizacijom, zastitom nerodjenih, a prema svojim potrebama nastoje i oko karitativne pomoci bliznjima, posebice najpotrebnijima. Svrha njihova djelovanja je spasavanje casti i dostojanstva zene i obnove obitelji i drustva. 

Kontakt: fra Krunoslav Kocijan, OFM

Svi oni koji bi željeli saznati više mogu se javiti sadašnjem crkvenom asistentu fra Krunoslavu Kocijanu, krunoslav.kocijan@ofm.hr (Frankopanski trg 12, Rijeka) ili izravno Centralnom vijeću u Rimu (www.ism-regalita.org ili segreteriaCC1@ism-regalita.com)

E-mail: krunoslav.kocijan@ofm.hr
URL: www.ism-regalita.com

Povijest

Armida Barelli, koja je zajedno s o. Augustinom Gemellijem osnovala ovaj Institut, rođena je 1. prosinca 1882. godine u Italiji, u imućnoj milanskoj obitelji koja nije bila naročito vjernička, ali su djeca odgajana u duhu poštivanja moralnih normi. Školovanje kod sestara sv. Križa u Menzingenu, u Švicarskoj, postavilo je temelje njenog duhovnog života. Tada u njoj sazrijeva želja da svoj život posveti Bogu. Po završetku školovanja vraća se u svoju obitelji, bavi se dobrotvornim radom, pomaganjem siromašnoj djeci. Upoznaje život u siromašnim milanskim predgrađima koji joj je do tada bio potpuno nepoznat. Kroz to vrijeme, uz pomoć duhovnika, dolazi do jasne odluke o posveti Bogu za apostolat u svijetu.

            Ta posveta počinje se sve konkretnije ostvarivati 1910. godine nakon njenog susreta s franjevcem o. Augustinom Gemellijem (1878.-1959.). Uz njega upoznaje franjevački duh i postaje franjevačka trećoredica. Među ostalim, s njim je surađivala u radu izdavačke kuće "Vita e pensiero", u posveti vojnika Srcu Isusovu, u osnivanju Katoličkog sveučilišta "Presvetog Srca Isusova".

            Milanski nadbiskup ju je 1917. godine pozvao na sudjelovanje u organiziranju Ženske mladeži Katoličke akcije, kako bi se širenjem kršćanskih ideja borilo protiv marksističke propagande. Ubrzo ju je papa Benedikt XV pozvao da to isto djelo provede u cijeloj Italiji, i sve do 1946. godine ona ostaje predsjednica te organizacije. Pri tom radu, u kojem je proputovala cijelu Italiju, često su je pojedine djevojke pitale za mogućnost potpune posvete Bogu za apostolat, ostajući u svijetu. To pitanje ona je iznijela papi Benediktu XV, a on je preporučio da se oslanjajući se na različite Treće redove, u njihovom okrilju osnuju grupe duša koje će se posvetiti Bogu za apostolat u svijetu.

            Uz pomoć oca Gemellija i savjeta drugih otaca franjevaca, Armida je skicirala prvo "pravilo" i grupa prvih dvanaest misionarki posvetila se Bogu u "koriću sv. Klare" u crkvi sv. Damjana u Asizu 19. studenog 1919. godine. Tada nastalo "pobožno udruženje", bilo je prva jezgra Svjetovnog instituta misionarki Kristova kraljevstva. Tako se počeo ostvarivati ideal života potpuno i trajno posvećenog Bogu za apostolat u svijetu, u svjetovnom načinu života, utemeljen na franjevačkoj duhovnosti.

            Nama se to sve sada čini sasvim prirodno, ali u prvim godinama dvadesetog stoljeća takav put je bio još nepoznat, i nalazio je na suprotstavljanje i u samoj Crkvi. Posveta i laički stalež činili su se nepomirljivim. Prvi crkveni dokument u kojem se službeno priznaje i prihvaća ovakav način života je apostolska konstitucija "Provida Mater Ecclesia" pape Pija XII od 2.veljače 1947. godine. Ubrzo nakon toga, Svjetovni institut misionarki Kristova Kraljevstva postaje Institut papinskog prava, a 3. kolovoza 1953. dobiva od Kongregacije za redovnike svoju konačnu potvrdu.

Armida Barelli umrla je 15. kolovoza 1952. godine, a o. Augustin Gemelli 1959. godine.  Tih godina počinje širenje Instituta po cijelom svijetu. O njegovom značaju u to vrijeme puno govori činjenica da je kao jedina predstavnica svjetovnih instituta i kao jedna od malobrojnih žena na II Vatikanskom koncilu sudjelovala Alda Miceli, predsjednica Instituta u to vrijeme.

Temelji duhovnosti

Duhovnost ovog Svjetovnog instituta izrazito je franjevačka, a njegove članice svoju potpunu posvetu u duhu Blaženstava ostvaruju polažući zavjet čistoće i obećanja poslušnosti i siromaštva, ne odlazeći u samostan, nego ostajući u svijetu, posvećujući ga skrovito iznutra, djelujući kao sol, svjetlo i kvasac za unapređenje ljudskih vrednota i za posvećenje svijeta. Svoje poslanje ostvaruju radeći u različitim zanimanjima, djelujući u civilnom društvu i u crkvenoj zajednici. One svjedoče da je moguće živjeti, u svjetovnom načinu života, sveto Evanđelje slijedeći Krista poslušna, siromašna i čista. Misionarka živi laičku duhovnost, u svjetlu otajstva Utjelovljenja, tražeći one oblike molitve i razmatranja koji odgovaraju zahtjevima svjetovnog načina života. Traži Božju prisutnost u svakodnevnom životu; dionica je Kristova svećeništva, prinoseći Bogu samu sebe i sva stvorenja. Stav hvale obilježava život misionarke koja, poput sv. Franje, prepoznaje u stvorenjima znakove Stvoritelja te, stoga, hvali i blagoslivlja u vijeke „Najvišeg, Svemogućeg, dobrog Gospodina“. Odgovarajući na dar poziva, misionarka se obvezuje živjeti suobličena siromašnom Kristu, po primjeru sv. Franje i sv. Klare.

U sudjelovanju, po mogućnosti svakodnevnom, u euharistijskom slavlju  koje je izvor i vrhunac života Crkve, misionarka pronalazi duhovnu hranu kako bi cijeli njezin život postao „razlomljeni i darovani kruh“. Vrijeme posvećuje molitvom sudjelujući u liturgijskoj molitvi Crkve, a naročito njeguje osobnu molitvu. Svakodnevno moli da Kristovo "kraljevstvo ljubavi zasja u Crkvi i u svijetu". Isto tako gaji posebnu pobožnost prema Bezgrešnoj Djevici Mariji.

Iako misionarka "ostaje u svijetu" postoje i trenuci zajedničkog života koji služe za rast u ovom zvanju i međusobnom zajedništvu: redoviti mjesečni susreti, godišnje duhovne vježbe, kao i razni susreti na međunarodnoj razini.

Prisutnost u svijetu

Institut svoje sjedište ima u Italiji i tamo je većina članova, ali njegovo je posebno obilježje rasprostranjenost po mnogim zemljama u cijelome svijetu. Prisutan je u 32 države, na svim kontinentima.

Prisutnost u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je Institut prisutan od 1972. godine zahvaljujući fra Korneliju Šojatu koji ga je, na poticaj svog subrata fra Karla Kaića, upoznao za vrijeme  studija u Rimu. Fra Kornelije je bio crkveni asistent hrvatske grupe od samog početka pa sve do svoje smrti 2006. godine. Institut je u Hrvatskoj službeno počeo djelovati 1. prosinca 1972. godine kada je u Rimu primljeno prvih pet hrvatskih misionarki. One su svoje prve zavjete polagale 3. svibnja 1975. godine u "koriću sv. Klare" u crkvi sv. Damjana u Asizu, na onom istom mjestu kao i prvih dvanaest misionarki davne 1919. godine.

Da bi sačuvale mogućnost skrovitog djelovanja unutar Crkve i svijeta, članice ne govore javno o svom pripadništvu Institutu, pa poneki puta ostaju nepoznate i za one koje osjećaju poziv za takav način života.

Svi oni koji bi željeli saznati više, mogu se javiti sadašnjem crkvenom asistentu fra Krunoslavu Kocijanu, krunoslav.kocijan@ofm.hr (Frankopanski trg 12, Rijeka) ili izravno Centralnom vijeću u Rimu (mrežna stranica www.ism-regalita.com, adresa e-pošte segreteriaCC1@ism-regalita.com).   

Kontakt: Marija Hmura
Adresa: Dunavska 33, 31 000 Osijek
Telefon: (031) 273 137
E-mail: marija.hmura@gmail.com
URL: www.obitelj-malih-marija.com

Svjetovni institut “Obitelj Malih Marija” osnovan je 1969. godine u Osijeku, a izrastao je iz zajednice djevojaka koje je okupljala i među kojima je djelovala još od 1953. godine utemeljiteljica Obitelji gospođica Elza Kulundžić.
 
Institut je osnovan 1969. godine pod vodstvom gđice. Elze Kulundžić i o. Donata Kranjec, kapucina. Dekret o kanonskom priznanju “Obitelj Malih Marija” uručio je osobno utemeljiteljici Elzi Kulundžić, biskup Ćiril Kos 4. listopada 1975. godine.
 
Duh  Obitelji Malih Marija
 
Potaknute i privučene ljepotom djevičanskog života Bezgrešne Djevice Marije i njezinom suotkupiteljskom suradnjom, članice instituta odazvale su se posebnom Božjem pozivu da u duhu presvete Isusove Majke žive i rade za Isusa Krista i njegovu Crkvu.
 
Svrha  Obitelji Malih Marija
 
Svrha Obitelji je vlastito posvećenje njezinih članica po uzoru na Bezgrešnu Djevicu i odgoj mladih za čistoću. Odgojna djelatnost prvenstveno je usmjerena na žensku mladež.
Članice Obitelji žele odgajati djevojke koje će postati dobre i svete majke, kao i one koje Bog zove da mu svoj život posvete u posvećenoj čistoći.
Toj glavnoj svrsi pridodaju i druge dvije: pružanje duhovne pomoći svećenicima i karitativni rad. “Obitelj Malih Marija ” je svjetovna ustanova. Njezine se članice zavjetuju da će u svijetu obdržavati evanđeoske savjete čistoće, poslušnosti i siromaštva, da bi postigle kršćansko savršenstvo i potpuno se predale apostolatu Crkve.

Kontakt: Terezija Bubalo
Adresa: Ksaverska cesta 10/B, HR - 10000 Zagreb
Telefon: 01/46-73-777
Faks: 01/46-19-381
E-mail: skk@email.t-com.hr

Općenito o svjetovnim ustanovama

Temeljni dokument za osnivanje svjetovnih ustanova bila je apostolska konstitucija Provida Mater Ecclesia pape Pija XII. od 2. veljače 1947. godine. Taj je dokument značio prekretnicu u crkvenom životu s obzirom na svjetovne ustanove. U toj konstituciji Crkva prvi puta službeno priznaje i prihvaća svjetovne ustanove kao oblik posvećena života. To je bila velika novost. Nastalo je nešto što do tada nije bilo predviđeno crkvenim zakonikom.

Ono što je ovaj prvi dokument o svjetovnim ustanovama snažno naglasio jest posvećenje (consecratio) odnosno zavjetovanje evanđeoskih savjeta što njihove članove čini sličnima i gotovo jednakima redovnicima.

Samo godinu dana kasnije, 12. ožujka 1948. godine, objavljen je novi, ne manje značajan, dokument za svjetovne ustanove. Ovoga puta to je bio «motu proprio» pape Pija XII. Primo feliciter koji dopunjava i u neku ruku ispravlja konstituciju Provida Mater Ecclesia. Dok je u prvome dokumentu svjetovnost, kao bitna oznaka života svjetovnih ustanova, izražena samo negativno tako da se pripadnici svjetovnih ustanova definiraju kao "oni koji nisu redovnici" (a to je za ono vrijeme bila još čudna i neuobičajena definicija), u ovome novom dokumentu svjetovnost nije više samo nužno zlo, već razlog postojanju svjetovnih ustanova, zahtjev njihova apostolskog poslanja. I sljedeća bitna oznaka svjetovnih ustanova, apostolat (u kasnijem nazivu misija-poslanje), također je u ovome dokumentu točnije određeno kao novost i značajka svjetovnosti.

Da bi se gore spomenuta dva dokumenta pravilno primijenila i autentično protumačila Sveta Kongregacija za redovnike izdaje 19. ožujka 1948. godine uputu Cum sanctissimus. U toj se uputi govori o osnivanju novih svjetovnih ustanova te se osobito naglašava da za njih ne vrijede propisi crkvenoga prava za redovnike. Svjetovne ustanove su neovisne iako mogu biti pridružene nekome redu ili družbi. Posebno se donose smjernice kako će postupati biskup kod odobrenja svjetovnih ustanova.

Ovi su papinski dokumenti dali zeleno svjetlo nastajanju svjetovnih ustanova. Oni su doduše nepoznati široj javnosti, pa čak i hijerarhiji, jer u načinu svojega života kao važnu komponentu svjetovnosti imaju i diskreciju.

Bl. papa Ivan Pavao II napisao za svjetovne ustanove u apostolskoj pobudnici Vita consecrata br. 10: „Kroz za njih svojstvenu sintezu svjetovnosti i posvećenja oni kane unijeti u društvo nove slike Kristova kraljevstva, nastojeći iznutra preobraziti svijet snagom Blaženstva."

Temeljni evanđeoski tekstovi iz kojih se izvodi teološki smisao svjetovnosti i koji čine jasnijim nakane ovakvoga života jesu oni gdje se govori o kvascu, soli i svjetlu (Usp. kan. 713. paragraf 1). Članovi svjetovnih ustanova „žive u svijetu stvarajući vremenite vrednote, ali sve usmjeruju prema Bogu. Zato svjetovnost obuhvaća čitav život članova. Polje apostolata koje je otvoreno laicima i klericima - to je i njihovo polje apostolata. Oni se ne razlikuju od ostalih građana i vjernika ni u Crkvi ni u profanom društvu. Kao laici - ali posvećeni - bave se svjetovnim poslovima po zvanju, i ti su poslovi njihovo sredstvo da dozive svoje posvećenje Bogu. Svjetovnost, dakle, uvijek uključuje aktivnu prisutnost u svijetu i prihvaćanje odgovornosti da svijet bude uređen po Bogu i prema Bogu. To je smisao «posvećene svjetovnosti». I u tome smislu obično se kaže da članovi instituta djeluju u svijetu, iz svijeta i pomoću svijeta - za Isusa Krista. I sve zakonodavstvo instituta nosi tu oznaku njihova života u svijetu".

Svjetovna Ustanova „Suradnice Krista Kralja"

Godine 1926. na hodočašću hrvatskih orlića u Rimu dr. Ivan Merz, sada naš blaženik, upoznao je Maricu Stanković i njezinu prijateljicu Viku Švigir sa tzv. „svjetovnim redom" Družbe sv. Pavla kardinala Ferrarija a već sljedeće godine na orličkom tečaju u Sarajevu javlja se kod njih želja za nečim sličnim. Marica o tome obavještava dr. Merza. Godine 1938. o. Tomislav Poglajen Dl će održati duhovne vježbe za Maricu i pet prvih djevojaka i napraviti skicu za institut „Zajednice Suradnica Krista Kralja". Marica postaje voditeljica zajednice koja bi trebala pripremiti članice za poseban vid svetosti: posvećenih, ali u svijetu.Tako je nastao prvi svjetovni institut u Hrvatskoj. Njegova je utemeljiteljica Marica Stankoviću svojim spisima naglašavala između ostaloga da je u temelje Zajednice ukopan mladić sveta života, dr. Ivan Merz, kao idejni začetnik Zajednice. Godine 1943. piše Nacrt pravila.

Od 1947. do 1952. zajednica prolazi kroz mnoge kušnje komunizma: šest članica, a s njima i Marica, nalaze se u zatvoru. One, koje su ostale na slobodi, brinu se o paketima za svećenike i svoje susestre u logorima. Marica prikazuje svoje patnje za Crkvu, hrvatski narod i zajednicu te je nakon povratka našla brojan pomladak.

Za vrijeme boravka Utemeljiteljice u zatvoru o. Ivan Kozelj, isusovac, kao duhovnik Zajednice, pruža svesrdnu duhovnu pomoć suradnicama hrabreći ih da izdrže. Nakon povratka iz zatvora Marica uređuje Pravila u skladu s crkvenim propisima o svjetovnim institutima, koja su korigirana i konačno odobrena na blagdan sv. Luke, 18.10.1953. Izmjenu i dopunu Pravila odobrio je Nadbiskupski Duhovni Stol u Zagrebu 06.10.1969. a 8. prosinca 2007. kard. Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, potvrđuje Konstitucije svjetovne ustanove „Suradnice Krista Kralja" koje su usklađene sa Zakonikom kanonskog prava iz 1983. i relevantnim crkvenim dokumentima koji se odnose na posvećeni život u svjetovnim ustanovama.

Nakon smrti o. Ivana Kozelja 1982. godine, duhovnik Ustanove je o. Marko Matić, isusovac.

Sama Utemeljiteljica kaže u nacrtu Pravila iz 1943.: „Djelokrug rada i apostolata Zajednice je vrlo širok. Tako širok kao što je široko ljudsko djelovanje. Tako širok kao što je široka njiva kojom u ime Kristovo Crkva upravlja, na njoj ore, sije i zalijeva rast neumrlih ljudskih duša. Zajednica suradnica Krista Kralja nije odredila i neće ništa na toj njivi odrediti kao specifično svoje. Jer njezine su članice razne naobrazbe, raznih zvanja, raznih sposobnosti raznih životnih prilika, pa će prema tome i rad njihov biti raznolik. Prvo i glavno područje na kojemu suradnica Krista Kralja radi za kraljevstvo Kristovo jest njezino zvanje. (...) Ona svoje zvanje ozbiljno shvaća i savjesna je i u najmanjim sitnicama njegovim. (...) Ona će kao učiteljica ili kao činovnica, kao studentica ili kao radnica, kao kućna pomoćnica ili kao seljanka, ili pak kao fakultetski obrazovana žena, biti svjetlo Kristovo za svoju okolinu, (...)." Marica će reći i to daje ona, utemeljiteljica, imala karizmu a Zajednica SKK, kako sama kaže, neće odrediti ništa kao specifično svoje.

Marica Stanković umire 8. listopada 1957. godine u 57. godini života. Pokopana je u 57. polju na Mirogoju.

Rad i apostolat suradnica Krista Kralja                        

Gledajući povijest Ustanove može se reći da su suradnice uistinu imale tako širok djelokrug rada i apostolata kako gaje svojedobno opisala sama Marica. Ono što je još potrebno naglasiti je činjenica da su suradnice uvijek pažljivo motrile kako bi uočile znakove vremena i znale odgovoriti na potrebe. Tako su se u vrijeme komunizma, kada je naš narod masovno odlazio iz Jugoslavije, i suradnice na poziv Crkve u Hrvata, otisnule izvan granica (u Njemačku, Austriju, Belgiju, itd.) kao socijalne radnice ili pastoralne suradnice u misijama, ili već prema potrebi u nekim drugim službama. Dvadesetak ih je tada bilo izvan Jugoslavije. Nakon osamostaljenja Hrvatske situacija se postepeno mijenjala a i potrebe. Nastupila su i zaslužena umirovljenja pa se broj članica u inozemstvu smanjio.

Ostale članice su živjele i djelovale u svim republikama tadašnje Jugoslavije radeći na različitim radnim mjestima u industriji, prosvjeti, kulturi, medicini itd., kao tvorničke radnice, ali i kao visoko obrazovane djelatnice, neke na vrlo istaknutim i odgovornim pa i rukovodećim funkcijama. U ovakvim situacijama diskrecija, koja je bitna za svjetovne ustanove, odigrala je važnu ulogu. Neke su radile u crkvenim ustanovama ili kao župne domaćice.

Zajednica trenutno broji 58 (pedeset i osam) zavjetovanih članica i 3 (tri) pripravnice, sveukupno 61. Izvan Domovine živi i djeluje pet članica. U Zagrebu živi najviše članica (31). Do sada, u Vječnost se „preselila" 61 suradnica.

Svaka zavjetovana suradnica, za razliku od redovnice, mora imati zaposlenje i dužna je osigurati sebi stalna primanja od kojih se uzdržava. Dio svojih primanja daje za potrebe Ustanove. Suradnice žive same ili u svojim obiteljima, ili po dvije. U Domu Ustanove žive samo one koje se brinu za održavanje Doma ili starije i bolesne članice koje se ne mogu brinuti same za sebe.

Dana 30. prosinca 2004. kard. Bozanić potvrdio je imenovanje vlč. mr. Milana Pušeca postulatorom u postupku za beatifikaciju Marice Stanković na prijedlog Svjetovne ustanove Suradnica Krista Kralja. Dana 16. studenoga 2006. g. kard. Bozanić u prepunoj dvorani Nadbiskupskog Duhovnog Stola u Zagrebu otvara proces.

Milan Pušec razriješen je, na vlastiti zahtjev, službe postulatura u kauzi kanonizacije službenice Božje Marice Stanković 31. listopada 2011.

O. dr. Vinko Mamić, OCD, imenovanje postulatorom od 31. listopada 2011. godine. Pokrenuto je i glasilo postulature „Poruka vedrine" koje promovira život i djelovanje službenice Božje Marice Stanković. Do sada je tiskano 20 naslova objavljenih u Kršćanskoj sadašnjosti, Glasu Koncila, UPT-Đakovo i Teoviziji od kojih su pojedini biografskog sadržaja, neki od naslova su samo Maricini tekstovi ili tekstovi-poveznice s događajima i osobama iz Maričina okruženja. Ovdje posebno treba istaknuti bi. kard. Alojzija Stepinca i bi. Ivana Merza. Također treba reći daje u knjige (osim jedne) i u glasilo postulature uložen trud, rad i ljubav suradnica prema sestri Marici i Ustanovi.

Federacija benediktinskih koludrica u Hrvatskoj
“Bl. Alojzija Stepinca”
Benediktinke Svete Margarite
Adresa: Don Jose Felicinovića 2, 23 250 Pag
E-mail: benediktinke-sv.margarite@zd.t-com.hr
URL: www.nard.hr

Sestre Benediktinke
Adresa: Obala sv. Benedikta 2, 51 557 Cres
E-mail: samostan.sv.petra@ri.t-com.hr 

Sestre Benediktinke
Adresa: Kroz Grodu 15, 21 450 Hvar
E-mail: benediktinke.hvar@gmail.com

Sestre Benediktinke
Adresa: Ivana Rabljanina 6, 51 280 Rab
E-mail: andrija@ri.t-com.hr

Sestre Benediktinke
Adresa: Gradska 2, 21 220 Trogir
E-mail: samostan.sv.nikole.sestre.benediktinke@st.t-com.hr

Sestre Benediktinke
Adresa: Jurja Križanića 16, 51 500 Krk

Sestre Benediktinke
Adresa: J. Felicinovića 1, 23 250 Pag
E-mail: benediktinke-sv.margarite@zd.t-com.hr

Sestre Benediktinke
Adresa: Madijevaca 10, 23000 Zadar
E-mail: info@benediktinke-zadar.com
URL: www.benediktinke-zadar.com

Sestre Benediktinke
Adresa: Svete Luce 1, 22 000 Šibenik
E-mail: spas.kateiluce@gmail.com

Što bi nam, braćo predraga, moglo biti milije od takva Gospodnjeg glasa koji nas zove (Pravilo sv. Benedikta)

Moli i radi ... da se u svemu slavi Bog!
Od početka Crkve mnogo je kršćana željelo slijediti Krista izbliza. Da ga što bolje slušaju, povlače se iz svijeta u osamu, često i u pustinju. Zvali su se monasi. Neki su od njih živjeli samotnički, neki su se okupljali u zajednice.
Sveti Benedikt, otac zapadnog monaštva, rodio se oko 480. godine u mjestu Norcia u Umbriji, a umro oko 547. na Montecassinu. Ondje je napisao svoje monaško Pravilo, koje je mudro protkao Svetim pismom te obogatio predajem kršćanskog Istoka i Zapada. Benediktova sestra Skolastika slijedila je primjer svoga brata i počela okupljati koludrice

Benediktinski monasi i koludrice djeluju u Hrvatskoj preko tisuću godina. Već davne 852. godine hrvatski knez Trpimir ustanovio je prvi benediktinski samostan u Rižinicama kod Solina.. U sljedećim stoljećima množile su se benediktinske zajednice koje će, držeći se načela “moli i radi”, biti učitelji duhovnosti i kulture, zanatstva i poljodjelstva. Mogli su druge poučavati jer su sami bili Kristu poučljivi.
Danas u Hrvatskoj ima osam zajednica benediktinskih koludrica: u Cresu, Hvaru, Krku, Pagu, Rabu, Šibeniku, Trogiru i Zadru. Godine 1996. ujedinile su se u Federaciju benediktinskih koludrica u Hrvatskoj “Bl. Alojzija Stepinca”. Od godine 1965., u ponovno otvorenom samostanu na Ćokovcu, živi i jedna zajednica benediktinskih monaha

Odgovarajući na Božji poziv; koludrica zavjetuje obraćanje svoga vladanja i stalnost u zajednici, prema Pravilu sv. Benedikta, živeći u čistoći, siromaštvu i poslušnosti. U Crkvi je svečano posvećena i pozvana da “ništa ne pretpostavlja Kristovoj ljubavi” (Pravilo, 4,21). Najuzvišeniji joj je uzor Presveta Djevica, koja je riječ Božju slušala, prebirala u svom srcu i vjerno vršila.
Koludrice nastoje usmjeravati sav svoj život na traženje Boga. Da to bolje ostvare, žive zajedno, u skrovitostt i sabranosti. U Duhu Svetom sa Sinom sjedinjene prinose Ocu molitve i žrtve za potrebe Crkve i cijeloga svijeta. Zbog zajedničke monaške baštine iz razdoblja nepodijeljene Crkve, na osobit se način sjedinjuju s Kristom u njegovoj veliko-svećeničkoj molitvi “da svi budu jedno”.
Slavljenje Boga liturgijskim činima uzvišena je obveza i velika povlastica u životu koludrice. Žrtva i gozba euharistijskog slavlja u srcu je njezina života, a po molitvi Časoslova, što ga sv. Benedikt naziva “Djelo Božje”, u srcu su Crkve moliteljice.
Koludrici je, dakle, najvažnija liturgijska molitva. Druga bitna sastavnica njezina živoga je božansko čitanje, latinski “lectio divina”, to jest slušanje Boga koji nam riječ svoju čita. Koludrica zato šuti jer sluša Boga koji joj govori. Sluša ga pozorno da mu dobro odgovori. Njezin odgovor nije samo riječju, nego i djelom. Stoga je rad treća sastavnica monaškog života. Svojim radom sudjeluje u Božjem stvarateljskom djelu, doprinosi uzdržavanju svoje zajednice i pomaganju potrebnih.

Koludričke su zajednice samostalne i svaka ima svoje vlastito polje rada. Ipak, život svake zajednice, i u njoj svake koludrice, u znaku je benediktinskog gesla - uzetog iz Svetog pisma: DA SE U SVEMU SLAVI BOG!

Kontakt: Federacija samostana bosonogih karmelićanki "Blaženi Alojzije Stepinac" 
Sjedište Federacije: Zagrebačka 27a
49246 MARIJA BISTRICA
E-mail: federacija.ast.ocd@gmail.com

Samostan Kraljice Karmela
Adresa: Brezovička c. 90 a, 10257 Brezovica - Zagreb
E-mail: brezovica@karmel.hr
URL: http://brezovica.karmel.hr

Karmel sv. Male Terezije
Adresa: Trg sv. Ivana 10, 10312 Kloštar Ivanić 
E-mail: karmel-klostar-ivanic@zg.htnet.hr
URL: http://klostar.karmel.hr/

Karmel sv. Josipa 
Adresa: Breznica Đakovačka bb, 31416 Levanjska Varoš
E-mail: karmel.breznica@os.t-com.hr
URL: http://breznica.karmel.hr

Karmel Majke Božje Bistričke i bl. Alojzija Stepinca
Adresa: Zagrebačka 27 a, 49246 Marija Bistrica 
E-mail: karmel-mb@kr.t-com.hr
URL: http://karmel-bistrica.eu/
URL: www.karmel.hr

Karmel Presvetog Srca Isusova
Adresa: Kneza Lovre Milinkovića 27, 53 000 Gospić
E-mail: karmel.srca.isusova.gospic@gmail.com 

Karmel Brezovica nalazi se na jugoistoku našega glavnoga grada Zagreba, oko 15 kilometara udaljen od centra. Karmel, cvatući vrt ili vinograd, kuća je Božja; škola i oaza molitve i duhovnosti, Karmel je brdo Horeb na koje se karmelićanka uspinje iz dana u dan, kroz čitav život da bi se susrela s Bogom u vjeri i ljubavi, uprisutnjila ga u svijetu i darovala ga svojoj braći i sestrama.

“Naša je moć u molitvi i žrtvi”, uskliknula je Majka Regina Terezija. Oni koji se zanimaju za naš život molitve, mogu se s nama upoznati na razne načine: po osobnim susretima, po karmelskoj literaturi, po sudjelovanju na našoj Euharistiji ili Časoslovu i sl. Jer: ”Duhovni je život najdublji i najbistriji izvor sreće ”
(Edith Stein).

Značenje Karmela i njegova uloga u Crkvi

Karmel ima svoje posebno mjesto i značenje u Crkvi. Između ostalih redova ističe se po svojoj zadaći, karizmi i stilu života.

O našem životnom cilju i idealu sažeto čitamo u našim Konstitucijama: “Bosonoge redovnice preblažene Djevice Marije od brda karmela pripadaju redovničkoj obitelji koja je obdarena vlastitom karizmom za posebnu zadaću u mističnom tijelu Kristovu…”.

“Izabravši Bl. Dj. Mariju za Majku i zaštitnicu Reda stavljamo život pod njezinu zaštitu, želeći živjeti misterij njezina života i njezina sjedinjenja s Kristom kao model i ideal življene posvete. Promatrajući časne biblijske ljude, posebno proroka Iliju kao nadahnitelja Karmela, oživljavamo sve više svijest o proročkom smislu našeg poziva koji je čitav protegnut na slušanje Božje riječi i posebnog svjedočenja živog Boga, Njegove svemoguće ljubavi i najviših zahtjeva Njegova Kraljevstva!”  Puni smisao i životni stil kakav danas živi Karmel kod nas i u čitavom svijetu dala je sv. Terezija Avilska (obnoviteljica reda).

U čemu se sastoji Terezijina obnova, što je ona zapravo željela? Želja joj je bila da njezini samostani budu mjesta gdje će Gospodin biti ljubljen, gdje će sestre, okupljene oko Njega, živjeti u zajedništvu i ljubav. Molitva kojoj su temelj vjera, ufanje i ljubav, osnovna je aktivnost jedne karmelićanke. Ona treba izmoliti milost za braću u svijetu, živjeti dosljedno svoje zavjete, obdržavati vjerno sv. Pravilo i Konstitucije, uvijek bdjeti i prakticirati askezu: unutarnju i vanjsku i, nadasve, biti radosna što služi Bogu – to su njezini ciljevi. Ovome pridonosi veoma strogi način života. O njemu Terezija piše svom bratu Lovri: “U samostanu treba biti malo redovnica… klauzura mora biti stroga…nikada ne smiju izlaziti…moraju mnogo moliti i odricati se…”.  Burno vrijeme u kojem je živjela sv. Terezija je vrijeme protestantizma i političkih nemira, a o tome ona zapisuje:  “Svijet gori… Ponovno hoće suditi Krista… izbrisati njegovu Crkvu s lica zemlje… Nemamo vremena da s Bogom razgovaramo o nevažnim stvarima”, i dalje, “Gospodin ima mnogo neprijatelja, neka mu barem prijatelji budu vjerni.” Sv. Terezija izričito unosi u duhovnost redovničkog života posve novi element: potpuna posvećenost Bogu za Njegovu crkvu.  Čitavog svog života živjela je ona savjesno ovaj crkveno – apostolski ideal da bi na času smrti ponosno izjavila: “Kćerka sam Crkve!”

Adresa: Trg hrvatskih branitelja 8a, 47 206 Lasinja
Telefon: 047/884-333
E-mail: samostan.kcerisrcaisusova@gmail.com

Privrženost Marije od Isusa Euharistiji je uzorna. Kada je utemeljila Kćeri Srca Isusova, u središte je redovničkoga života stavila euharistijsko klanjanje... Među svojim nakanama izabrano je mjesto dala svećenicima, njihovoj svetosti, njihovoj vjernosti. (sveti Ivan Pavao II.)

Blažena Marija od Isusa - Utemeljiteljica Kćeri Srca Isusova

Blažena Marija od Isusa, utemeljiteljica monaške kongregacije Kćeri Srca Isusova, rođena je 28. svibnja 1841. godine u Marseilleu kao najstarije od petero djece uzorne katoličke obitelji Deluil-Martiny. Zahvaljujući oštroumnosti i pronicavosti, Marija je s lakoćom završila svoju naobrazbu. Na kraju srednje škole obavlja ignacijanske duhovne vježbe te zapisuje u svoj dnevnik: Učini od mene ono što se tebi svidi, ali molim te: zatvori me u svoje Srce! Udijeli mi da tamo nešto pretrpim za tvoju veću slavu i iz čiste ljubavi prema tebi! Tijekom mladosti zauzeto je širila pobožnost Srcu Isusovu u tek nastalom udruženju Počasne straže Presvetog Srca Isusova. Za života je susrela više svetih duša koje je Crkva uzdigla na čast oltara. Sveti biskup Eugen Mazenod podijelio joj je prvu svetu pričest i potvrdu, sa svetim se Župnikom Arškim posavjetovala o životnom pozivu, a sa svetim misionarom Danielom Combonijem širila je pobožnost Srcu Isusovu.
Euharistija i Srce Isusovo bili su njezina prva ljubav, a proslaviti Boga svojim životom – misao vodilja. Velikom je vjerom proniknula u otajstvo Euharistije te važnost i dostojanstvo svećeništva. Pod vodstvom duhovnika, o. Ivana Calagea SJ, jasno je prepoznala Božji poziv i svoje poslanje. Bilo je to osnivanje nove redovničke zajednice posve posvećene Euharistiji. Kćeri Srca Isusova pozvane su odgovoriti na Božju ljubav u ime čitavog čovječanstva: jedinstvom s Isusovom trajnom žrtvom na oltaru, svakodnevnim euharistijskim klanjanjem, zahvaljivanjem za Božja dobročinstva, zadovoljštinom za grijehe svijeta, promicanjem štovanja Srca Isusova te molitvom za Crkvu, a osobito za posvećenje svećenika i redovnika. Prvi samostan Kćeri Srca Isusova osnovan je 20. lipnja 1873. u Belgiji uz odobrenje kardinala Dechampa koji je bl. Mariju nazvao velikom Terezijom njihova vremena.
Dana 27. veljače 1884. godine majku Mariju od Isusa u vrtu njezina samostana u Marseilleu ubio je jedan anarhist iz mržnje prema vjeri. Njezine posljednje riječi bile su: Opraštam mu, za Djelo... (za Družbu koju je utemeljila). Sveti papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 22. listopada 1989. godine u bazilici sv. Petra u Rimu. Tijelo blažene Marije od Isusa ostalo je u cijelosti neraspadnuto. Nakon beatifikacije izloženo je vjernicima na čašćenje i danas se nalazi u samostanskoj crkvi u Rimu, ujedno generalnoj kući Družbe.
Kćeri Srca Isusova prisutne su u šest samostana u Europi: Italiji (Rim i otok Lido di Venezia), Austriji (Hall in Tirol), Švicarskoj (Schwy), Francuskoj (Marseille) te Hrvatskoj (Lasinja).

O životu zajednice

Klauzurna zajednica bijelih redovnica naglašava važnost Euharistije kao najvišeg znaka Isusove ljubavi. Nastavak jedinstva sa sv. misom je klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu koje se u svim crkvama Družbe cjelodnevno održava. Redovnice Božanski časoslov mole pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, a vjernici mogu sudjelovati u molitvama u samostanskoj crkvi. Svoje molitve i žrtve prikazuju za sv. Crkvu, posvećenje svećenika i redovničkih zajednica te spasenje duša. Geslo reda je: On treba kraljevati! (1 Kor 15,25). Unatoč skrovitosti, njihov život je potpuno apostolski, a širenje pobožnosti Srcu Isusovu bitan je dio njihove karizme. Uzor im je Djevica Marija u podnožju križa te nakon Isusova uzašašća na nebo, kao pomoćnica Crkve i apostola, tj. svećenika. Žive prema Pravilu sv. Ignacija Lojolskog prilagođenom klauzurnom životu. U Konstitucije Reda utemeljiteljica je uključila ispunjavanje svih želja Srca Isusova objavljenih sv. Margareti Mariji Alacoque. Provode radišan i trezven život koji obuhvaća kućanske poslove, pripremu liturgije, održavanje vrta, šivanje i različite ručne radove poput izrade bijelih škapulara Srca Isusova i Marijina, relikvija, štitova Srca Isusova, krunica, dijelova liturgijskog ruha, svijeća i dekorativnih slastica.
Kako bi utažile žarku žeđ Ljubljenoga, sestre okružuju Srce Isusovo u Hostiji uz trajne znakove ljubavi, poštovanja, slave i časti. Cijeli njihov život želi biti trajna molitva hvale, naknada za zaborave, odbijanja i uvrede Srcu Isusovu… Neprekidna prošnja za sv. Crkvu, posebno za svećenike te cijeli svijet. 

Kćeri Srca Isusova u Hrvatskoj

Srce Velikog Svećenika, Isusa, preko bl. Marije od Isusa darovalo je Crkvi bijele redovnice koje svećenički rad želi učiniti što plodnijim. Iako su skrivene, njihova snaga dolazi iz molitve i sjedinjenja s Isusom. Stoga je već tijekom Drugog svjetskog rata blaženi Alojzije Stepinac želio tu kontemplativnu kongregaciju imati u svojoj nadbiskupiji. Želio je da sestre mole pred Presvetim Oltarskim Sakramentom za posvećenje svećenika, obraćenje grešnika i druge potrebe, ali zbog ratnih okolnosti to nije bilo moguće ostvariti. Međutim, njegov zagovor s neba omogućio je dolazak Kćeri Srca Isusova u Hrvatsku 2007. godine, u župu Lasinja, nedaleko od Zagreba. Karizma koju je Duh Sveti nadahnuo bl. Mariji od Isusa plodonosno je zaživjela na hrvatskom tlu, privlačeći djevojke koje su spremne odgovoriti na Gospodinov poziv da žive samo za njega. Danas u Kongregaciji djeluje 20 Hrvatica. 
Žudim za Isusom Kristom. Želim ga vidjeti kako pobjednički kraljuje u srcima i nad društvom. Želim mu privesti mnoštvo duša, nadasve plemenitih i nesebičnih, koje ga ljube radi njega samoga i koje gore revnošću za njegovom slavom. (Blažena Marija od Isusa)

Djevojke koje razmišljaju o redovničkom životu mogu se slobodno obratiti zajednici za informacije te provesti nekoliko dana u samostanu u razlučivanju duhovnoga poziva.

Sestre klarise - Kvaternikova 167, 10 000 Zagreb
Sestre klarise - Sv. Klare, 21 000 Split
Sestre klarise - Eugena Kvaternika 85, 34 000 Požega
klarise-zg@hi.t-com.hr
klarise.split@gmail.com
klarisepozega@gmail.com

URL: www.klarise-zg.hr

Red sv. Klare (klarise) nastao je iz nadahnuća koje je Gospodin dao sv. Franji Asiškom, da u Crkvi živi sveto Evanđelje. Sveta Klara, “biljčica” sv. Franje, postala je sudionica tog poziva, stoga je Red sv. Klare drugi franjevački red, posvećen potpuno kontemplativnom životu.

Red je nastao u 13. st., razlikujući se od samih početaka od ostalih monaških redova po svom potpunom odreknuću posjeda, koji bi osiguravali uzdržavanje sestara. Poslanje Reda jest da u Crkvi “nasljeduje siromaštvo i poniznost Gospodina našega Isusa Krista i njegove Presvete Majke”, u zajednici s naglašenim sestrinstvom, u malenosti, jednostavnosti i radosti. Ovaj krajnje jednostavan, ali zahtjevan, program, neposredno dosiže evanđeoski i eklezijalni cilj: živjeti i očitovati Krista.

Poziv klarisa sličan je pozivu Marije u Crkvi. Marija u sjeni sudjeluje u otajstvu spasenja, dok Krist prolazi putovima izlažući se neprijateljskom jeruzalemskom mnoštvu. Nakon Duhova, dok su apostoli naviještali Radosnu vijest, Marija se nalazila u srcu Crkve i podupirala je svojom tihom kontemplacijom i ljubavlju. Zvanje klarisa čini sastavni dio franjevačkog poziva. Ono je čak prijeko potrebno da bi se ostvarile sve dimenzije nasljedovanja Krista, za čime Franjevački Red teži. Postoje dvije dimenzije ljubavi, koja je uvijek u isti mah kontemplativna i uvijek aktivna. Jer “dok radi, sanja o odmoru s Ljubljenim, a u odmoru s njim sanja o tome da se baci u velike pothvate kako bi zasvjedočila svoju ljubav.” (s. Ch. Augusta Z.). Stoga, dok sv. Franjo sa svojim drugovima “opijen Duhom” krstari putovima navješćujući Radosnu vijest, dotle Klara sa svojim sestrama u tišini i klauzuri samostana nasljeduje Bogo-Čovjeka, koji je trideset godina bio sakriven u svakodnevnom nazaretskom životu. Tako onu ljubav koju prima u kontemplaciji utjelovljuje u svakodnevnom jednostavnom, siromašnom i poniznom životu.

Sestre, uronjene u Boga, ali noseći svijet u svom srcu, božanskim sokom hrane apostolat cijele Crkve. One svojim skrivenim služenjem postaju “majke grešnicima, sestre misionarima, pomoćnice svećenicima” (s. Teresa M.). A oni koji se u Crkvi posvećuju apostolatu, ostvaruju misionarski san sestara.

Red sv. Klare raširen je po svim kontinentima. Posljednjih desetljeća osnivaju se samostani u mladim Crkvama. U Africi, je prisutan velik broj urođeničkih zvanja. Pomalo niču i samostani u bivšim komunističkim zemljama. Prema posljednjoj statistici, u svijetu ima oko 950 samostana klarisa s oko 20.000 redovnica. Samostani su međusobno povezani izmjenjivanjem vijesti, stalnim dopisivanjem, biltenima, te pružanjem duhovne i materijalne pomoći. Svaki je samostan samostalan, ali se više samostana može udružiti u federacije, zatim u konfederacije. Generalni ministar Reda Manje Braće i naš je general. U Rimu postoji, u generalnoj kuriji Reda, poseban ured “Pro Monialibus” za klauzurne redovnice Franjevačkog Reda, u kojem jedan Manji Brat vrši službu generalnog delegata i za klarise, te nas međusobno povezuje i pohađa.

Na prostorima Republike Hrvatske djeluju tri samostana klarisa u Zagrebu, Splitu i u Požegi, a na prostoru Bosne i Hercegovine nalazi se jedan samostan i to u Brestovskom kraj Kiseljaka. Ovaj samostan otvoren je 11 lipnja 1989.god. a sestre su došle iz matičnog samostana u Splitu. To je bilo prigodom proslave 700 godina postojanja franjevačke provincije “Bosne Srebrene”.

U samostanu sv. Klare - Zagreb ima 27 sestara, od kojih 20 sa svečanim a 3 sa privremenim zavjetima, 3 novakinje i jedna postulantica. Na čelu zajedinice je Č.M. Agneza Dubrović. Naš je samostan samostalan, ne pripada nijednoj federaciji klarisa. U Zagreb su klarise prvi put došle iz Požuna l645. g., no samostan je ukinuo Josip II., 1782.g. 1944. sestre ponovno dolaze u Zagreb, iz Splita, te osnivaju samostan s crkvom posvećen Bezgrešnom Srcu Marijnu. Iz tog je samostana osnovan onaj u Sloveniji (Nazarje).

Uz svoj dnevni red, klarise u Zagrebu imaju svake prve subote u mjesecu cjelodnevno klanjanje pred Presv. Oltarskim Sakramentom za redovnička zvanja, u Crkvi, posebno u zagrebačkoj nadbiskupiji. Svaki treći petak također je cjelodnevno klanjanje za svećenike i svećeničke pripravnike, osobito naše nadbiskupije. Ova euharistijska pobožnost posebno je u tradiciji našeg Reda. Također svakog dana jedna sestra adorira za nova duhovna zvanja i za našu mladež.

Kontakt osoba: s. Marija Petra Klobučar
Adresa: Mošćenička 3, 10 000 Zagreb
Telefon: 01/3695-242
E-mail: sestre.pohodjenja@gmail.com
URL: www.spm.hr

Prava kćerka Pohodenja mora biti živa hostija, po primjeru Isusa Krista, za sve Božje planove, 
bilo od poglavara, bilo 
od nutarnjih muka 
koje nadodu, ne obazirući se na samu sebe.

..............................

Red Pohoda Marijina osnovali su sv. Franjo Saleški i sv. Ivana Franciska Fremiot de Chantal 6. lipnja 1610. Samostani koji tvore Red, autonomni su i neovisni jedni od drugih, ali sjedinjeni međusobno opsluživanjem Pravila sv. Augustina i Konstitucija. Red Pohođenja je redovnička Ustanova papinskog prava, potpuno kontemplativnog života iako se neki samostani bave vanjskim apostolskim radom. Prvi samostan nalazi se u Annecyu, Savoja - Francuska. Red nema generalne niti provincijalne uprave. Uprava svakog samostana povjerena je jednoj poglavarici koja spada u više poglavare te ima uza se savjetnice i kapitul. Po volji Crkve od 1950. godine samostani su združeni u Federacije koje imaju za cilj među samostanima podupirati sestrinsku suradnju. Danas u svijetu ima ukupno 161 samostan od toga: 103 samostana u Europi, 51 samostan u Americi, 5 u Africi i 2 u Aziji.
..............................
Utemeljitelji:

• Sveti Franjo Saleški (1567-1622)

Rođen je u dvorcu grofova De Sales u Savoji 21. kolovoza 1567. u obitelji s trinaestero djece od kojih je pet umrlo odmah nakon rođenja. S 15 godina otac ga šalje u Pariz na studij filozofije i teologije. Zatim je u Padovi doktorirao iz građanskog i crkvenog prava. Nakon studija iznenadio je svog oca, koji mu je namijenio građansko zvanje i svjetovnu karijeru, odlukom da želi biti svećenik. Kao svećenik, a kasnije kao biskup, radio je neumorno. Rezultati su bili neočekivani - više od 70 tisuća duša vratio je katoličkoj vjeri. Na svojim leđima osjećao je težinu pastirske odgovornosti. Mnogi samostani odustali su od svoje prvotne revnosti. Bio je uvjeren da je pravi redovnički život od neprocjenjive važnosti za Crkvu. Ima jedno područje gdje se napose ističe njegova neusporediva nadmoćnost, a to je duhovno vodstvo. U stupnju koji se rijetko postiže, posjedovao je poštovanje i ljubav prema dušama, oštar pogled za njihove mogućnosti, a ujedno i odlučnost i strpljivost da čeka čas milosti. Njemu je Bog povjerio Ivanu Francisku de Chantal.

• Sv. Ivana Franciska de Chantal (1572-1641)

Ivana je rođena 23. siječnja 1572. u Dijonu u Francuskoj kao drugo dijete plemićkih roditelja. Odgojila ju je tetka jer joj je majka umrla rađajući sina Andréa, koji je kasnije postao nadbiskup Bourgesa. Udala se s 20 godina za baruna de Chantala. Rodila je šestero djece, od kojih je četvero ostalo na životu. Nije bilo dana da nije s djecom pribivala sv. misi, učinila dobro djelo siromasima i bolesnicima. Muževa tragična smrt u lovu otvorila je veliku ranu u njezinom životu u koju se obilno nastanila božanska milost. Dok je u dijonskoj katedrali 1604. slušala korizmene propovijedi ženevskog biskupa, sv. Franje Saleškog, čula je unutarnji glas: »Evo čovjeka koga vole i Bog i ljudi, u čije ruke trebaš položiti svoju savjest.« Nekoliko mjeseci kasnije, nakon nekoliko razgovora sa sv. Franjom, te iza čitave noći provedene u molitvi, on joj reče: »Volja je Božja da preuzmem vaše duhovno vodstvo i da slijedite moje upute.« Franjo je dugo nosio u sebi ideju o osnivanju jedne kongregacije redovnica koje ne bi živjele u strogoj klauzuri, zatvorene, već u otvorenom samostanu da bi se lakše mogle posvetiti službi bolesnika, siromaha i utamničenih. No, od zamisli do ostvarenja trebalo je premostiti mnoge zapreke…

Po primjeru Isusa, skrivenog u Mariji, prava kći Pohođenja ne traži da se bilo čime ističe, već prebiva sama s Njim u nutrini šutljiva i obuzeta onim što Njega obuzima. Poput Marije ona nosi u sebi Isusa ne samo po milosti nego i po pažnji na Njegovu prisutnost, po sjedinjenju s Njim i u odnosu na svog bližnjega. Sve vježbe redovnica od Pohoda trebaju biti usmjerene sjedinjenju s Bogom, da molitvom i dobrim primjerom, zapravo svetim životom, služe obnovi Crkve i spasu bližnjega. Ljubav prema bližnjemu mora u Pohođenju na poseban način nositi značaj blagosti i krotkosti. U Redu se ne naglašavaju velike tjelesne pokore, ali »Gdje je manje strogosti za tijelo, treba biti više krotkosti srca«, kaže sv. Franjo.

Aktualnosti Pohođenja: Zna se da velika snaga za ostvarenje Kraljevstva Božjega u povijesti čovječanstva nisu naši veliki programi, naše inicijative, organizacije, nego je to milost Božja kada naiđe na ponizan, blagi i velikodušan odgovor.

S ovim Redom usko je povezana pobožnost Srcu Isusovu. Sv. Franjo, tražeći grb za svoj Red, izabrao je jedno srce, probodeno dvjema strelicama, okruženo trnovim vijencem. Tu su upisana imena Isusa i Marije. Godine 1671., u 24. godini života, ulazi u samostan Pohođenja u Paray le Monialu, Margareta Marija Alacoque koju je Gospodin izabrao i odlikovao kao »baštinicu blaga svoga Srca«. U klanjnaju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom ona je promatrala probodeno Srce za spas svijeta, ranjeno grijesima ljudi. Posebna pobožnost prvih petaka donijela je svoje neprocjenjive plodove za cijelu Crkvu.
..............................

Budite malene, ljubite biti nepoznate i prezrene, budite poslušne, popustljive, blage… Sjetite se da je ustanovivši vas u svojoj Crkvi, Bog htio imati najponiznije i najmanje kćeri.
Sv. Ivana de Chantal
..............................

Sestre ovog Reda možete pronaći ako dođete u kapelu vječnog klanjanja u Mošćeničkoj br. 3.

Kapelu “Corpus Domini” zajedno s kućom podiglo je “Društvo sveudiljnog klanjanja” 1940. godine na spomen 1300. godišnjice veza između hrvatskog naroda i Svete Stolice.

Danas u kući imaju svoj samostan sestre Pohoda Marijina, redovnička zajednica kontemplativnog stila života. Sestre su u ovu kuću došle na poziv preuzvišenoga biskupa Josipa Lacha, 1. rujna 1947. godine, da podrže poslanje ove lijepe zavjetne crkve hrvatskog naroda.

Poglavarica: s. Andrijana Drljo
Adresa: Ciglanska 7, 10 000 Zagreb
Telefon: 01 / 3770-553
E-mail: franjevke@net.hr; provincijalatcetinje@hotmail.com

Naša Kongregacija osnovana je u Grazu 29. rujna 1843. g. Utemeljiteljica je M. Franciska Antonija Lampel, koja je u zvanju učiteljice i franjevačke trećoredice, tražila “nešto više”. Biskup Graza dr. Roman Sebastijan Zängerle svim žarom svoje duše zauzeo se za obnovu pastoralnog i duhovnog života biskupije. U tu svrhu tražio je načina za izobrazbu i školovanje djevojaka, osobito iz siromašnih slojeva. Tu su se susrele zamisli divne učiteljice i revnog biskupa. Antonija je predložila biskupu svoje viđenje nove redovničke zajednice, čija bi glavna svrha bila prisutnost sestara među ljudima. Nastala je “Magna Charta” naše Družbe, te su postavljeni temelji jednoj zgradi koju u trećem tisućljeću nadograđujemo. 

1. Živjeti među ljudima težeći za neprestanom povezanošću s Bogom;
2. Biti malene i ponizne da nas Bog uzme u svoje ruke i da On po nama djeluje;
3. Biti spremne za sve što nas Crkva treba.

Iz toga korjena vode porijeklo još tri Družbe:

1. Kongregacija školskih sestara u Vöcklabruck-u (1860.) Gornja Austrija
2. Kongregacija školskih sestara sv. Franje Asiškog (1869.) Maribor
3. Kongregacija Čeških školskih sestara (1888.). Češka

Od 1954. g. (100 godišnjica proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije) Kongregacija nosi naziv “Franjevke Bezgrešnog Začeća” sa kućom Maticom u Eggenbergu, Graz - Austrija.

Naša Kongregacija ima 4 provincije: Austrijsku, Slovensku, Brazilsku i Crnogorsku, te 2 Regije: Francuska i Južnoafrička.

Preko 80 naših sestara radilo je na Golniku u čuvenom sanatorijumu (za vrijeme Aleksandrove i Titove Jugoslavije). Komunistički režim je protjerao sestre iz Sanatorijuma, oduzeti su im bili samostani, škole, i sirotišta. Na Golniku je tada specijalizirao crnogorski ljećnik dr. Cvetko Popović, kada je vidio, kako u bolnici na veliko otpuštaju sestre molio je naše pretpostavljene da mu dadu 10 sestara za novoosnovani Sanatorium na Cetinju. Tako je 10 sestara krenulo na put 4.12.1946. Putovale su iz Slovenske Bistrice vozom preko Zagreba do Splita, tu su se zadržale nikoliko dana jer brod nije imao redne linije, kojim su putovale do Dubrovnika, tu ih je čekao šofer kamiona sa Cetinja, kamo su stigle nakon 6 dana putovanja 10.12.1946. popodne oko 16,00 sati.

Tada je to bila Jugoslovenska provincija, pošto je rastao broj sestara u Crnoj Gori i jer su bile vrlo slabe veze sa provincijalnim vodstvom u Sloveniji, je naš Generalat u Grazu uputio molbu u Rim na Svetu Stolicu koja je odobrila 30.10.1965. da se ta Jugoslavenska provincija podjeli na sjevernu Slovensku i južnu Crnogorsku koja danas - 1.10.2008 broji:

120 sestra sa doživotnim zavjetima,

13 juniorki,

3 novakinje, 

3 kandidatice.

Sestre djeluju kao medicinske sestre u 3 Bolnice: (Cetinje, Dobrota, Brezovik kod Nikšića) u Domovima umirovljenika (Zagreb 2 Doma) i u Petrovcu n/m gdje imamo svoj Dom za stare.

Naše sestre u Albaniji (gdje su od 1992. g.) vode 2 vlastite osnovne škole (Kallmet i Lezhë) i 3 vrtića (Hot i Ri, Kallmet i Lezhë).

Sestre djeluju na Kosovo također kao prosvetni radnici (njih 4) u gimnaziji i internatu u Prizrenu. Odje također rade sestre na 6 župa: katehizacija, crkveno pjevanje, sakristanska služba, pomažu u pastoralu a vode i domaćinstvo.

Zajednice u Provinciji:

Provincija ima 9 zajednica u Crnoj Gori: (Cetinje, Dobrota, Nikšić, Petrovac, Bar, Ulcinj, Podgorica-župa, Podgorica-samostan-Kruševac i Tuzi).

na Kosovu 7, (Prizren, Velež, Novo selo, Zjum, Budisalce, Pjetrërshan j Bistražin)

u Albaniji 6, (Skadar, Hot i Ri, Kallmet, Lezhë, Tirana-Nuntiatura i Vlora Apostol. administratura)

u SAD 2 Albanske Misije

1. Saint Paul Albanian Catholic Church, 377 Auburn Rd,  Rochester Hills, Michigan, 48307 - USA

2. Catholic Church Our Lady of Albanians 29350, Lahser Rd., Southfield, MI,  48034 - USA

Po jednu zajednicu u

Hrvatskoj - Zagreb, Ciglanska 7

Njemačkoj – Suttgart, Sattlerstrasse 6 / a

Sloveniji - Krško, Sremiška 6

Srbiji - Beograd, Višegradska 23

Poglavarica: m.s. Blaženka Zelenika
Adresa: Kraljevčanska 4, 10040 Zagreb
Telefon: 01/611 8643
E-mail: zgbims@gmail.com
URL: malesestre.hr

Povijest i počeci Bratstva Isusovih malih sestara datiraju, mogli bismo reći, još iz vremena kada je brat Karlo (Charles de Foucaud), 1898. u Nazaretu, napisao: “Ono o čemu sanjam, a da to sam sebi i ne priznam, ono što mi se nameće jest nešto veoma jednostavno i malobrojno, nalik na prve zajednice iz prvih vremena Crkve.” Tako je Bratstvo rođeno u želji, molitvi, žrtvi, posvećenju i ljubavi prema ljubljenom Bratu i Gospodinu Isusu, kako ga je brat Karlo rado nazivao.

Charles de Foucaud rođen je 1858. u Strasbourgu (Francuska). Vrlo rano ostaje bez roditelja i iznutra je ranjeno dijete. Upisuje se u vojnu školu i možda, da bi ispunio tu afektivnu prazninu, odaje se neurednom životu.

U 28. godini u sakramentu pomirenja i svete pričesti Karlo susreće Boga ljubavi, koji oprašta, koji je prisutan pod znakom razlomljenog kruha.

Obraćenje brata Karla bilo je euharistijsko. Poslije sav njegov život postaje i ostaje euharistijski, sve do 1. prosinca 1916. kada je u Temmanrasetu (Alžir) nesretnim slučajem ubijen. U pijesku pored tijela brata Karla pronađena je pokaznica s posvećenom hostijom.

Nakon obraćenja, brat Karlo želi izbližega živjeti Evanđelje. Duboko je bio dirnut otajstvom Božje poniznosti.

U skrovitosti posla i kroz duge sate molitve Karlo je sve više svjestan beskrajne Božje nježnosti za sve ljude, osobite Božje ljubavi za malene, napuštene, prezrene. Želi postati brat i prijatelj svih, biti spasitelj s Isusom. U 43. godini života prihvaća biti zaređen za svećenika da bi nosio i dijelio gozbu ljubavi s najnapuštenijima.

Mada je živio u pustinji, Karlo je postajao sve više i više brat sviju. Licem u lice s Gospodinom pomoglo je bratu Karlu biti rame uz rame s čovjekom, ne odvajati sakrament oltara od sakramenta brata: “što god učiniste…”, “ovo je tijelo moje… ovo je krv moja…” (usp. Mt 25; 26).

Za svoga života brat Karlo je ostao sam, no čvrsto je vjerovao da “ako pšenično zrno ne umre, ostaje samo, ako li umre donosi obilat rod” (Iv 12) i Bog je blagoslovio vjeru ovog zrna!

Čitajući životopis brata Karla mala sestra Magdalena piše: “Tu sam pronašla sav ideal o kojem sam sanjala, življeno Evanđelje, potpuno siromaštvo, povučenost među napuštenim pučanstvom i iznad svega ljubav u svoj svojoj punini: Isus - Ljubav.”

Nakon dugogodišnjih kušnji i iščekivanja 1936. odlazi u Saharu. Nepredviđene okolnosti, u kojima se bez sumnje očitovala volja Božja, vodile su je da osnuje novu kongregaciju, Bratstvo Isusovih malih sestara. “Bog me uzeo za ruku i slijepo sam ga slijedila.” Ovu vjeru i nepokolebljivo povjerenje male sestre Magdalene Bog je blagoslovio. Bratstvo je rođeno u pustinji i ubrzo se proširilo na svih pet kontinenata. Danas je prisutno u sedamdesetak zemalja, s oko 1.400 malih sestara.

Budući da smo međunarodna zajednica, evanđeoski zahtjev jedinstva želimo živjeti ponajprije među nama. Uvjerene smo da biti “svjedoci jedinstva” jest sastavni dio našeg poslanja. Živimo u malim bratstvima obavljajući obične, jednostavne, poslove, već ovisno o sredini u kojoj živimo: kao radnice u tvornicama, na polju, kao čistačice:.. “Ne izdvajaj se iz ljudskog društva… Poput Isusa budi dio tog društva… Prije nego redovnica, budi čovjek i kršćanka u punom smislu i ljepoti te riječi.” Bila je to želja male sestre Magdalene.”

“U Crkvi, male sestre imaju specifično poslanje: svjedočiti čitavim svojim životom stvarnost Betlehema i Nazareta. Tako se pridružuju djelu Krista - Spasitelja, započetom u nemoći jaslica, a dovršenom u bijedi Križa.” (iz naših Konstitucija). Euharistija, srce našeg života, srce povijesti, srce svijeta, srce je našeg poslanja. Tu mi crpimo snagu i razlog našeg postojanja. Dok svakodnevno molimo pred izloženim Presvetim u tišini želimo da se ta molitva produži u svakodnevici.

Prisutnost, besplatnost, prijateljstvo, gostoprimstvo, dragocjenosti su bitne za naše zvanje i poslanje u Crkvi.

U različitim stvarnostima i “banalnostima” svagdanjeg života utjelovljuje se i konkretizira naš kontemplativni život. Želimo biti kao “kvasac u tijestu”, biti mali znak nježnosti Božje, zraka svjetlosti i nade usred trpljenja, u molitvi, zagrliti i biti svijet pred Bogom. “Jer Bog je tako ljubio svijet da je poslao Sina svoga Jedinorođenca…” Povjeravamo sve to Mariji, Djevici iz Betlehema, iz Nazareta i podno Križa… Njoj, koja je u običnom životu znala primiti Riječ, čuvati je u svom srcu, posredovati u Kani… sa svom tankoćutnošću i nježnošću žene.

Poglavarica: s. Ljubica Jozić ml.
Adresa: Krndijska 41, 10 000 Zagreb
Telefon: 01/2922-671
E-mail: hkl.provincialat@rkc.si; ljubica.jozic.ml@usmiljenke.si

Sestre su se najprije brinule za siromašne u domovima, u gradu i u provinciji. Poslije su preuzele rad u bolnicama, poučavale su djevojke, brinule se 
za odbačenu djecu i sirote,
za zatvorenike u zatvorima, 
za ranjene vojnike, za bjegunce, 
za stare ljude i za duševno bolesne.

..............................

Sveti Vinko Paulski

Sv. Vinko (Vincent de Paul) rođen je 24. 04. 1581. god. u Pouyu pokraj Daxa, kao treće od šestero djece seljaka Ivana de Paula i Bertrande de Mora.

Obitelj je bila u sličnom ekonomskom stanju kao i većina tadašnjih obitelji. Vinko je čuvao očevo stado. To nije bilo lako za još malog i neiskusnog dječaka, ali je zato znao sam sebi život uljepšati igrom i pjesmom. Ovakav siromašan život bit će dobro iskustvo za budućeg “revolucionara” u Božjem vinogradu.

U obitelji je vladao pravi kršćanski duh što je bilo veoma dobro za razvoj duhovnog zvanja i karizme koju će Vinko kasnije razviti. Već kao dječak pokazivao je sklonost za molitvu i pobožnost, uvidjevši kreposti i sposobnosti svoga sina, roditelji su odlučili Vinka poslati na školovanje. Iako uz velike žrtve (zbog siromaštva) roditelji su ga poslali u Dax 1595. god. u Zavod franjevaca. U školi se pokazao pametnim i marljivim učenikom. Zato ga je odvjetnik Comet primio u svoju kuću kako bi poučavao njegovu djecu. Tako je Vinko sam zarađivao za svoje školovanje i time olakšao teret svojim roditeljima.

Nakon završene škole Vinko je razmišljao o svećeničkom ređenju. Zato nastavlja studij u bogosloviji u Toulouseu. Godine 1600. zaređen je za svećenika dok mu je bilo devetnaest godina. Do spomenute godine u Francuskoj još nisu bili provedeni zaključci Tridentinskog koncila, pa su se još uvijek zaređivali svećenici i mlađi od 24 godine. Kao mladi svećenik bio je na dvoru kralja Henrika IV. i vršio službu ispovjednika, savjetnika i duhovnog voditelja.

Godina 1617. bila je odlučujuća u njegovom životu. Na poticaj grofice de Gondi vodio je pučke misije. Propovijedajući o sakramentu dobre ispovijedi 25. 01. 1917. god. župljani su masovno odgovorili na njegovu propovijed, došavši na ispovijed. Ovaj dan smatra se danom utemeljenja Misijske družbe (CM), koji su prozvani lazaristi po kući sv. Lazara u kojoj su živjeli u Parizu. Sa svojim misionarima vodio je pučke misije, preuzeo brigu za duhovnu skrb osuđenika i zatvorenika, brinuo se za bolesnike i napuštenu djecu. Zauzeo se za odgoj bogoslova, vodio duhovne vježbe za svećenike, sudjelovao u reformi raznih samostana, bio je kraljev savjetnik za crkveno područje.

U župi Chatillon (Šatijon, na sjeveru Lyona), gdje je bio župnik, 1617.god ustanovio je prvu Bratovštinu kršćanske ljubavi. Članice bratovštine brinule su o siromasima i bolesnicima. Ovakve bratovštine osnivao je u svim župama gdje je bio župnik kao i u susjednim župama.

Sa sv. Lujzom de Marillac osnovao je Družbu kćeri kršćanske ljubavi KKLj 29. 11. 1633. god.

Sv. Vinko umro je 27. 09. 1660. god. Blaženim ga je proglasio papa Benedikt XIII. 1711. godine, a svetim papa Klement XII. godine 1737.

Godine 1885. papa Leon XIII. proglasio ga je zaštitnikom svih dobrotvornih kršćanskih ustanova. Njegov spomendan slavimo 27. rujna.

Sveta Lujza de Marillac

Sv. Lujza je rođena 12. 08. 1591. god. u plemićkoj obitelji Ljudevita de Marillac u Parizu. Svoju majku nikada nije upoznala. Za nju se brinuo otac i njegova rodbina.

Kao djevojčica je bila u odgojnom zavodu u Poissy kod sestara dominikanki. Pretpostavlja se da joj je za to vrijeme umro otac jer o njemu kasnije nemamo nikakvih podataka. U zavodu se odgajala u humanističkom duhu. Napose je bila nadarena za slikanje i pisanje. I danas imamo u Parizu - u kući matici - njezinih slika i rukopisa, pisama, misli i druge literature - duhovne baštine - koju je ostavila svojim duhovnim kćerima.

Kao djevojka željela je postati redovnica, to je i pokušala ali u samostan nije primljena uz napomenu da Bog s njom ima neke druge planove.

Udala se 1613. god. i živjela u braku 12. godina s Antunom le Grass. Plod te ljubavi bio je njihov sin Mihael.

Na duhove 4. lipnja 1623. god. Lujza je doživjela prosvjetljenje. Sama je to ovako opisala: “Na dan Duhova bila sam u crkvi svetog Nikole des Champs. Za vrijeme svete Mise moj je duh najednom bio prosvijetljen… da će doći vrijeme kad ću biti u mogućnosti položiti zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti i da će to biti zajedno s drugim osobama koje će činiti isto što i ja. Tada sam shvatila da ću biti na mjestu gdje ću pomagati bližnjima. Nisam tada mogla razumjeti kako će se to ostvariti jer sam bila s osobama koje su dolazile i odlazile”.

Godine 1625. muž joj umire od tuberkuloze koja je u ono vrijeme bila neizlječiva. Kako je tada bio običaj da imućniji svoju djecu šalju u zavod na školovanje i odgoj, Lujza je svome sinu omogućila da i on ide u odgojni zavod.

Iste godine susrela je Sv. Vinka i zamolila ga je za duhovno vodstvo. Od tada je skupa s njim pomagala bolesnicima i siromasima, vodila je brigu i za napuštenu djecu. Njoj su se pridružile i druge djevojke 29. 11. 1633. god. Taj dan smatramo danom utemeljenja Družbe kćeri kršćanske ljubavi. Družbu je vodila do kraja života kao vrhovna poglavarica i dobra majka. Umrla je na glasu svetosti 15. ožujka 1660. godine.

Blaženom ju je proglasio papa Benedikt XV. godine 1920.

Papa Ivan XXIII. proglasio ju je svetom 1960. godine. Isti je papa proglasio sv. Lujzu zaštitnicom svih socijalnih djelatnika.

————————————————————————————————————————

NASTANAK DRUŽBE “KĆERI KRŠĆANSKE LJUBAVI”

Prva zvanja

Jednoga dana pojavila se kod Vinka Paulskog pastirica Margareta Naseau (Nazo) iz Suresnesa (Sirena). Pitala ga je: “Ima li tu koja bratovština što pomaže siromasima i bolesnicima? Ne bih li ja, na neki način, mogla biti njima korisna? U svom sam seljačkom životu navikla na sve moguće napore pa mi se čini da nema ničega što bi mi bilo teško”.

Margareta je uzor svakoj kćeri kršćanske ljubavi. Kao djevojčica čuvala je stado svog oca i učila je pisati i čitati tako što je prolaznike molila da joj kažu kako se čita ovo ili ono slovo. Poticaj tomu dobila je u molitvi. Vidjela je kako siromašna djeca lutaju ulicama jer nemaju sredstva da plate kućnog učitelja za poučavanje, zato je odlučila sama naučiti čitati da bi mogla svoje znanje prenositi siromašnoj djeci. To je činila najprije u svom selu, a kasnije i u susjednim župama. Naslijedile su je njezine učenice i radile dobrovoljno, kao i ona. Sveti Vinko, joji ju je poznavao iz pučkih misija, razveselio se njezinoj odluci i također joj je povjerio i rad s bolesnicima što je ona rado prihvatila. Radila je sve poslove koji su za “dame” visokog staleža bili ispod časti. Kasnije su se Margareti pridružile i druge djevojke potaknute njezinim primjerom. Margareta nije nikada postala kći kršćanske ljubavi jer je umrla od zarazne, tada neizlječive, bolesti tuberkuloze. Tek poslije njezine smrti bila je osnovana Družba kćeri kršćanske ljubavi. Smatramo je “putokazom” sv. Vinku, koji je preko nje spoznao Božju volju.

Prve sestre

Uvidjevši Božju volju i potrebu služenja siromasima, sv.Vinko i Lujza spoznali su da služenje bolesnicima i siromasima mogu obavljati samo osobe koje će se potpuno predati Bogu za služenje bližnjima. Gospođe u bratovštinama zanemarivale su svoje dužnosti zbog svog visokog staleža, obitelji i drugih obaveza, a ponekad zbog neodgovornosti. Dakle osobe za služenje siromasima moraju biti slobodne od bogatstva, obitelji i svega što ih odvraća od služenja Bogu i siromasima.

Tako su prve djevojke došle u Lujzinu kuću 29. 11. 1633. god. gdje su se pripremale za služenje. Lujza sada postade tim djevojkama učiteljicom i duhovnom majkom te ih riječju i primjerom poučava kako se međusobno odnositi, kako služiti bolesnicima i siromasima, kako se odazivati njihovom pozivu. Kod tog odgoja imao je najvažniju ulogu i utemeljitelj. On je te djevojke u duhovnim vježbama poučavao kako svoju naravnu plemenitost i ljubav prema siromasima spojiti s ljubavlju prema Isusu koji je sam postao siromahom da nas, ljude obogati. Često je govorio: “Siromaštvo se sastoji u tome da ne želimo drugo osim Boga. Morate biti zadovoljne što posjedujete samo Njega. Što još možemo poželjeti, kad imamo najveće dobro, izvor svakog dobra”.

Zajednički život, molitva i sestrinska podrška iskazala se dobrom i uspješnom metodom za služenje tolikim potrebama u Crkvi.

Priznata prva pravila

Prve sestre i njihova pravila, koja su sastavili sv. Vinko i sv. Lujza, priznao je pariški biskup 1655. god, pomno ispitavši njihovu namjeru i djelovanje. Godine 1668. Družba je priznata i od pape Klementa IX.

Priznanje ove nove ustanove postignuto je samo mudrošću sv. Vinka. Svi ženski redovi u 17. st. i dalje su bili kontemplativni, što znači da sestre nisu smjele izlaziti iz svog samostana.

Ova ustanova Družbe kćeri kršćanske ljubavi nije osnovana kao kontemplativni red, jer je sv. Vinko odlučio da sestre ne polažu vječne zavjete nego samo zavjete na godinu dana. Vjerne svojim utemeljiteljima tako činimo do danas. Nakon pet do sedam godina života u samostanu sestra polaže prve zavjete (zavjet čistoće, poslušnosti, siromaštva i služenje siromasima) na godinu dana koje ju na neki način obvezuju za cijeli život. Nakon prvih zavjeta, mi sestre svake godine obnovljamo svoje zavjete na blagdan Blagovijesti 25. ožujka. S tim zavjetima naša Družba ne spada u redovničke zajednice nego u zajednice apostolskog života.

Dakle, sestre mogu “izlaziti i dolaziti” iz svojih zajednica te pomagati svim vrstama bijede u sva vremena. To čini identitet naše Družbe jedinstvenim.

Cilj Družbe

Mala Družba, kako ju je sv. Vinko volio zvati, brzo je rasla i širila se i izvan Francuskih granica. Cilj Družbe je: “Slaviti našega Gospodina Isusa Krista kao izvor i uzor ljubavi darujući mu tjelesnu i duševnu pomoć u osobi siromaha” napisali su sv. Vinko i sv. Lujza u pravilima za Kćeri kršćanske ljubavi. Jednom riječju ovo je karizma koju je Bog u svojoj skrbi za čovjeka dao sv. Vinku i sv. Lujzi.

Sestre su nailazile na razne vrste bijede. Sa svojim utemeljiteljima odgovarale su na svaku bijedu i potrebnu pomoć od duhovne, medicinske, materijalne; svakoj osobi bez obzira na starost, spol, naciju i vjeru. “Nikakvo siromaštvo, bijeda i trpljene vam ne smije biti strano. Izabrane ste da slijedite Isusa Krista i radite ono što je i on činio za bližnje…” ponavljao je sv. Vinko prvim sestrama, a govori to i nama danas koji se nadahnjujemo njegovom karizmom.

Područja rada i služenja

Kćeri kršćanske ljubavi rade u bolnicama, posjećuju bolesnike u njihovim kućama, noseći im lijekove, hranu i uvijek vedro lice. U počecima Družbe siromašni bolesnici sebi nisu mogli priuštiti liječenje u bolnici pa ih je trebalo liječiti u njihovom domu, a takvima je trebala najveća pomoć.

Brinule su i za napuštenu djecu i djecu koja su bila žrtve rata. U 17. st. bilo je nekoliko ratova u Francuskoj. Mnoge su djevojke i žene bile zlostavljane. Zbog siromaštva neke majke nisu mogle odgajati tu djecu. Zato su ih ostavljale kod crkvenih vrata, uz gradsko smeće i na gradskim uglovima. Uvidjevši strašno stanje ovih mališana utemeljitelji KKLJ nisu mogli odoljeti, a da i ovoj bijedi ne pohrle u pomoć.

Sveti Vinko je svoje duhovne kćeri i sinove slao i u zatvore k bijednim zločincima, koji nisu imali ni od koga pomoći, a živjeli su u teškim uvjetima. Svećenici i sestre brinuli su se za njih da prime sakramente te dobiju najosnovnije za život dostojan čovjeka.

Ovi veliki sveci imali su toliko hrabrosti da su svoje duhovne kćeri slali da previjaju rane ranjenicima na bojnim poljima i spašavaju živote onima kojima je još bilo moguće. Zaista su sv. Vinko i sv. Lujza razumjeli onu Isusovu pouku iz Ivanovog evanđelja: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje”. (Iv 15, 13) Na to su bile spremne i sestre.

U nekim župama djeca nisu imala prilike za školovanje zbog slabog standarda njihovih roditelja, zato su bila prepuštena sama sebi. Naši utemeljitelji odgovorili su i na ovu potrebu. Sestre su učile djecu pisati i čitati ne zanemarujući i crkveni nauk te dobar odgoj.

Poznati je citat sv. Vinka, kojega je izrekao sestrama: “Doći će vrijeme kada će vas siromasi zvati u pomoć za vrijeme molitve. Pođite im u pomoć; pustite Boga radi Boga.” Budući da je sv. Vinko ljubio Boga znao je ljubiti i čovjeka. Jer je ljubio čovjeka znao je ljubiti i Boga gledajući ga u svojim “gospodarima” tj. siromasima koje je imao za svoje gospodare i učitelje. K takvoj ljubavi upućivao je i svoje duhovne kćeri i sinove.

Čudotvorna medaljica

U kapeli kuće matice u Parizu, dana 27. studenog 1830. ukazala se s. Katarini Laboure, kćeri kršćanske ljubavi sv. Vinka Paulskog. Dala joj je nalog da načini medaljicu prema uzorku kojeg je sama pokazala. Presveta Djevica joj je rekla: “Nastoj da se prema ovom uzorku napravi medaljica. Svi koji ju s pouzdanjem nose, dobit će velike milosti…”. Dozvolom nadbiskupa iz Pariza bile su izrađene prve medaljice. Medaljica predstavlja lik Bogorodice koju je vidjela sv. Katarina. Na kugli zemaljskoj stoji Bogorodica, pod njezinim se nogama nalazi zmija, a iz ruku izbijaju zrake u snopovima, oko svega je natpis: O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas, koji se tebi utječemo.

Marija je objasnila sv. Katarini da sjajne zrake označuju milosti za koje ju ljudi mole, a zrake koje ne svijetle, znače milosti za koje ju nitko ne moli.

Na drugoj strani medaljice nalazi se slovo “M”; nad njim je križ, a pod njim Srce Isusovo i Marijino. Prvo je ovijeno trnovim vijencem, a drugo probodeno mačem. Oko ovih simbola nalazi se dvanaest svijetlih zvijezda koje označavaju gorljivost apostolskih duša. Čudesna je medaljica nebeski dar, Marijina radosna poruka i znak njezine posebne ljubavi prema nama. Zato ju nosimo s poštovanjem i pouzdanjem. Posredujmo ju i drugima i rado ponavljajmo izreku koju nas je naučila Marija.

Naši sveti i blaženi

Sv. Elizabeta Ana Seton, sv. Franjo Regis Clet, sv. Ivan Gabrijel Perboyre, sv. Ivana Antida Thouret, sv. Justin de Jacobis, sv. Katarina Labouré, bl Friderik Ozanam, bl. Ceferino Jimenez Malla, bl. Marco Antonio Durando, bl. Rozalija Rendu, bl. Marija Ana Villot, bl. Odila Baumgarten, bl. Marija Magdalena Fontaine, bl. Marija Frančiška Lanel, bl. Terezija Magdalena Fantou, bl. Ivana Gerard, bl. Gebre Mihael, bl. Ludovik Josip François, bl. Ivan Henrik Gruyer, bl. Petar Renat Rogue.

Družba danas

Družba djeluje na svim kontinentima u svijetu, sa oko 23 000 članica prisutna je u 93 države. Vrhovna uprava - kuća matica - je u Parizu gdje je naša bogata duhovna baština. U kapeli Bezgrešne od čudotvorne medaljice čuva se srce sv. Vinka Paulskog te posmrtni ostatci sv. Lujze de Marillac i sv. Katarine Laboure.

Kćeri kršćanske ljubavi u Hrvatskoj

Prva zajednica sestara utemeljena je u Osijeku 1881. a djeluje do 1925. godine. U ovom gradu djelovale su još tri zajednice u različitim razdobljima: jedna od 1889. do 1945. god., druga od 1926. do 1992. god., treća od god. 1947. do 1991.

Dolaskom sestara iz Graza 1884. god. osnovana je zajednica na Voloskom kraj Opatije. Ova zajednica još uvijek djeluje.

U međuvremenu otvarane su zajednice i u drugim Hrvatskim krajevima: Jastrebarsko (1939.- 1946.), Zagreb - Oranice (1967.-1993.), Vrapče (1972.-1994), Crikvenica (prva zajednica 1936.-1939., druga zajednica 1938.-2001.), Oborovo (1983.-2001).

Danas je kod nas u Hrvatskoj prisutno 18 sestara u tri zajednice: Volosko kraj Opatije (1884.), Zagreb (2001.) i Novigrad na Dobri kraj Karlovca (2002). Svaka zajednica ima svoj apostolat s obzirom na potrebe. Kćeri kršćanske ljubavi u Hrvatskoj spadaju u Ljubljansku provinciju.

Zajednica na Voloskom

Sastoji se od četrnaest članica. Svaka članica vrši svoje služenje u duhu svojih utemeljitelja. Sestre rade u domu za starije i nemoćne osobe, pomažu starijim i nemoćnim u njihovim domovima, pomažu u župi i vode Vinkovu konferenciju mladih.

Zajednica u Novigradu na Dobri

Apostolat zajednice je nositi Kristovu ljubav u župi i izvan nje. Tu su dvije sestre. Posvećuju se katehezi, uređuju župnu crkvu, vode pjevačke zborove, brinu za domaćinstvo u župi te posjećuju starije i bolesne župljane.

Zajednica u Zagrebu

U međubiskupijskom sjemeništu, Zagreb-Šalata, djeluju dvije sestre. Jedna se brine za zdravstveno stanje sjemeništaraca, a druga odgojno radi s njima da upoznaju vrijednost rada i svoj duhovni poziv. Posebno ih pratimo sa svojim molitvama, da postignu cilj za koji su se opredijelili.

Poglavarica: s. Mateja Kranjc
Adresa: Otavička 12, 10000 Zagreb
Telefon: 01/ 3637-031
E-mail: rijeka.fma@gmail.com
URL: www.kmp.hr

- Kako pomoći mladima?
- Kako ih zaštititi od opasnosti ulice i pogibelji koje im prijete?
- Što učiniti za njih da pođu pravim putem u život i da se spase?

Ova i slična pitanja zaokupljala su misli mladog svećenika Ivana Bosca, koji je u XIX. st. živio u Torinu. Upoznao je mnoge mladiće koji su, prepušteni sami sebi, bez podrške obitelji i ikoga da se za njih zauzme, krenuli krivim putem završavajući u zatvoru, a neki i na vješalima. Susreti s mnogim mladim tužnim očima potaknuli su ga da nešto poduzme za njihov spas.

Njegov je cilj bio učiniti od njih “dobre kršćane i poštene građane”. To je činio koristeći preventivni sustav, koji se temelji na razumu, vjeri i ljubaznosti. Približio se mladima tako da im je dao osjetiti koliko ih voli, a zatim ih je uvodio u osnovne ljudske i kršćanske vrednote. Voleći don Bosca, mladi su postupno zavoljeli i ono što im je on nudio - školu, dužnosti, molitvu… iako im to inače nije bilo privlačno. Na taj je način don Bosco osvojio srca mnogih mladih, postavši im “otac i učitelj”. Imao je jasno opredjeljenje: “Obećao sam Bogu da ću do svog zadnjeg daha živjeti za svoje siromašne mladiće.” To je stvarno i učinio.

“Tebi ih povjeravam!” riječi su koje su odjekivale u duši Marije Dominike Mazzarello, dvadesetčetverogodišnje djevojke, članice udruženja Kćeri Marije Bezgrešne, dok je razmišljala o svojoj budućnosti. Čiji je to glas bio?

Nakon teške bolesti ostala je bez fizičke snage i nije znala što će biti s njom. Odjednom je osjetila u sebi želju da učini nešto za siromašne i napuštene djevojčice za koje nitko nije mario. Odlučila je naučiti ih šivati da same mogu privređivati i brinuti se za svoj život, a ujedno ih preko toga voditi k Bogu. Učinilo joj se da bi to mogao biti njen životni zadatak.

Zajedno s prijateljicom Petronillom izučila je zanat krojačice. Godine 1862. otvorile su malu krojačku radionicu na rubu svog sela Mornesea za desetak djevojčica koje su dolazile k njima i učile šivati. Već su od početka pred sobom imale jasan cilj: raditi za Gospodina. Stoga je i nakana bila jasna: “Svaki ubod igle čin je ljubavi prema Bogu.”

Ali jedne snježne zimske večeri netko je pokucao na vrata njihove radionice i sve se promijenilo. Bio je to neki putujući trgovac sa dvije djevojčice, udovac koji ih je zamolio da prime njegove kćerkice preko noći, jer sam nije mogao kod kuće brinuti za njih. Tako se mala krojačka radionica od te večeri pretvorila u kućicu za siromašne djevojčice. Uskoro je djevojčica, koje su trebale toplu kuću i nekoga da brine za njih, bilo sedam.

Vidjevši djela Marije i Petronille, svojom su im se pomoću pridružile još dvije djevojke. Tako je nastala mala zajednica Kćeri Marije Bezgrešne, u kojoj su četiri djevojke živjele zajednički život, poučavale djevojčice u šivanju i bile majke onima koje su bile s njima danju i noću. Među njima je vladalo veselje, jednostavnost i ljubav. Radile su, molile, pjevale i igrale se.

Ujesen 1864. godine don Bosco je sa svojim dječacima došao u Mornese. Mnogi su ga poticali da učini nešto za žensku mladež kao što to radi za dječake. Već je duže vrijeme razmišljao o tome, ali nije znao ni što ni kako to izvesti. Kad je upoznao Kćeri Marije Bezgrešne i njihov način rada s djevojčicama, bio je to za njega znak. Povezao se s tim djevojkama i preko njihovog župnika don Pestarina savjetovao im da se nastoje priviknuti na život u prisutnosti Božjoj, da često mole kratke molitvice i pobožne zazive, postupaju s drugima blago, strpljivo i ljubazno, da uvijek budu s djevojčicama - gledajući da su zaposlene i pomažući im da napreduju u pobožnom, jednostavnom, iskrenom i spontanom životu. Marija i njene prijateljice su to zapravo već radile, ali sada je to preporučao don Bosco, koga su doista doživljavale kao sveca, te je za njih to postao zadatak.

Iako su bile dobre kršćanke, ni jedna od njih nije namjeravala postati sestra - redovnica, no kad im je don Bosco predložio da se osnuje družba za odgoj siromašnih djevojčica, prihvatile su.

Prvih jedanaest sestara položilo je 5. kolovoza 1872. zavjete, a četiri su postale novakinje. Don Bosco ih je nazvao “Kćeri Marije Pomoćnice” jer je želio da budu trajni živi spomenik njegove zahvalnosti Mariji Pomoćnici za velike milosti što ih je od nje primio. Marija D. Mazzarello, prva poglavarica Družbe, naglašavala je kako je prava poglavarica zapravo Marija Pomoćnica, a ona je samo njena namjesnica.

Sestre su započele svoj redovnički život u velikom siromaštvu, jednostavnosti i radosti, nastojeći stvarati u svojoj zajednici “kuću Božje ljubavi”. Njihov broj naglo je rastao, a isto tako i broj djevojčica i djevojaka koje su bile povjerene njihovoj brizi.

Već dvije godine nakon osnutka, 1874., otvorile su prvu kuću izvan Mornesea, u Borgo San Martino, a zatim su se širile dalje, i izvan granica Italije.

U Hrvatskoj su sestre Kćeri Marije Pomoćnice prisutne od 1940. godine. Trenutno imaju dvije kuće: u Zagrebu i u Rijeci. Uključene su u vjeronauk u školi i u župne pastoralne aktivnosti (kateheza u pripravi na sakramente, pjevanje, liturgijska animacija, oratorijske djelatnosti…). Imaju vrtić i internat za srednjoškolke, organiziraju razne susrete za mlade i djecu, duhovne vježbe, izlete i druge odgojne inicijative. Polje njihova rada je široko i otvoreno pa su stalno u nastajanju novi oblici rada, već prema potrebama i mogućnostima.

Budući da pripadaju družbi koja je sva Marijina, sestre Kćeri Marije Pomoćnice žele biti kao i ona “pomoćnice”, naročito ženskoj mladeži. Kao što je povjerila mlade don Boscu i majci Mazzarello, nadahnuvši im želju da osnuju nove redovničke zajednice za njih, Marija Pomoćnica je tako sigurno i danas aktivno prisutna među svojim kćerima, vodi ih, usmjeruje i pomaže.

Poglavarica: s. Tomislava Jukčić
Adresa: Jukićeva 24, 10 000 Zagreb
Telefon: 01/ 4812-452
 

Svaka sestra polaže četiri zavjeta: siromaštvo, čistoću, poslušnost i predano služenje najsiromašnijima medu siromasima.

..............................

Utemeljenje družbe Misionarke ljubavi
Loretske sestre iznenadile su se Terezijinom odlukom da ode iz reda, a i Rim se protivio osnivanju nove redovničke zajednice. Ipak, započela je najprije sa siromašnom djecom, oprala ih, poučavala u vjeri, čitanju i pisanju, bila im kao majka pa su je i prozvali Majka Terezija. U početku ih je bilo petero, a danas je na tome mjestu moderna škola koju pohađa više od 5000 djece

Odluka o napuštanju sestara loretinki nije bila nimalo jednostavna, štoviše bolna. O tome je Majka Terezija jednom prilikom kazala: Bilo mi je teže napustiti svoju redovničku zajednicu negoli svoju obitelj, svoj narod, svoju domovinu… Tamo sam bila potpuno zadovoljna, sretna, ali kad sam čula glas Božji, morala sam slušati Boga…

Don Lush Gjerghi u knjizi Ljubav na djelu piše da je ponovno čula glas Božji, doživjela njegovo svjetlo, putujući na duhovne vježbe. O tome se povjerila svome duhovniku: Oče, ovako se dogodilo 10. rujna 1946. Putovala sam vlakom prema Darjeelingu, gradu podno himalajskih planina, i čula glas Božji. Jednom drugom prilikom o tome je kazivala: Bio je to glas Božji i ja sam bila duboko uvjerena da me On zove. To je ‘zvanje u zvanju’ ili drugo moje zvanje. Poruka mi je bila jasna: moraš izaći iz samostana da pomogneš siromasima živeći s njima…
..............................

Prva noć među siromasima
Loretske sestre bile su iznenađene Terezijinom odlukom. Generalna majka ipak joj je dala pismenu dozvolu uz napomenu da se obrati Svetoj Stolici. Nadbiskup Calcutte, nakon što ju je brižno saslušao, rekao je odlučno ne! I Rim se protivio osnivanju nove redovničke zajednice, uz obrazloženje da je ženskih redova ionako dosta. Pronađeno je kompromisno rješenje eksklaustracije, odnosno odlučeno je da će Terezija živjeti i djelovati izvan svoje zajednice, ali će pravno i dalje biti ovisna i pod jurisdikcijom loretinki, a osobno će je voditi sam nadbiskup.
Prvu noć provela je pod vedrim nebom, među svijetom bijede, siromaštva, gladi, bolesti, u četvrti Tiđila i Motiđil. Bila je duboko potresena užasnim prizorima, riječi su kojima don Lush opisuje početak Terezijina novog zvanja. Sama Majka Terezija novi je život izrekla molitvom koja je izvirala iz njezina srca: Bože, upotrijebi me kako hoćeš... Ako nikako ne budem mogla pomoći ovim bijednim ljudima, onda mi daj barem snage da umrem s njima i da im svjedočim tvoju ljubav!
Započela je najprije radom sa siromašnom djecom. Oprala ih je, učila da budu čisti, da se lijepo ponašaju, bila im je kao majka, stoga su je upravo oni prozvali Majka Terezija. Poučavala ih je u vjeri, a potom ih počela učiti čitati i pisati. Zemlja im je služila kao ploča. U početku ih je bilo petero u školi, a danas se na tome mjestu nalazi moderna škola koju pohađa više od 5000 djece.
..............................

Centar za umiruće
Prve su je slijedile djevojke kojima je godinama bila učiteljica i ravnateljica u školi Saint Mary. Tako je počela nova redovnička zajednica. Prvo zvanje bijaše Indijka Shabashini Dash, plemenita djevojka iz bogate obitelji.
Majka Terezija sastavila je pravila za prvih dvanaest sestara koje su sačinjavale novu družbu, Misionarke ljubavi. Na blagdan Gospe od krunice, 7. listopada 1950., Rim je odobrio pravila, a već godine 1965., dekretom Kongregacije za redovnike Decretum laudis, Misionarke ljubavi priznate su kao Družba sestara papinskog prava.

U međuvremenu, osim siromašnoj djeci, sestre su počele pomagati i njihovim obiteljima. Godine 1952. Majka Terezija otvorila je u Calcutti centar za umiruće, Nirmal Hriday, što znači Prečisto Srce. Za one koji su napušteni od svih umirali po ulicama grada, to je bilo i ostalo utočište u kojem su im Misionarke ljubavi pružale utjehu u posljednjim trenucima života.
S vremenom se glas o Majci Tereziji i njezinim sestrama poširio ne samo Indijom, nego i po cijelom svijetu. Prisutne su u gotovo dvjesto zemalja. U Hrvatsku, u Zagreb, stigle su 1979. godine. Broj sestara i zvanja neprekidno raste pa je tako među Misionarkama ljubavi i nekoliko hrvatskih sestara.
..............................

Meditacije o životu
Ukratko, Majka Terezija i Misionarke ljubavi posvuda su postale simbol borbe za život. Gdje god je život u opasnosti, one su na djelu, u blizini su potrebnima svojom pažnjom, ljubavlju i služenjem. Za života je Majka Terezija dizala svoj glas protiv ratova, ali i protiv pobačaja koji je smatrala najvećom opasnosti za mir u svijetu. Borila se i protiv droge i protiv prostitucije, a već za Božić 1985. godine Misionarke ljubavi otvorile su u New Yorku jedan centar za oboljele od AIDS-a. O njima je govorila: Bolesni od side ljudi su, naša braća i naše sestre. Naša jedina dužnost jest ljubav i praštanje cijelim srcem. Ti jadni ljudi mnogo pate zbog te strašne bolesti, zasad neizlječive, i mi im pružamo sve do zadnjeg daha… Svoju životnu filozofiju Majka Terezija zabilježila je u meditaciji jednostavno nazvanoj Život je…:
Život je prilika - iskusi je/ Život je ljepota - divi joj se/ Život je san - učini ga stvarnim/ Život je izazov - suoči se s njim/ Život je zadatak - izvršavaj ga/ Život je igra - igraj se/ Život je dragocjen - njeguj ga/ Život je bogatstvo - čuvaj ga/ Život je ljubav - uživaj ga/ Život je tajna - pronikni je/ Život je obećanje - ispuni ga/ Život je tuga - nadiđi je/ Život je himna - pjevaj je/ Život je borba - prihvati je/ Život je tragedija - uhvati se s njom u koštac/ Život je avantura - usudi se/ Život je sreća - zasluži je/ Život je život - brani ga.

Poglavarica: s. Jaira Udovičić
Adresa: Mije Dobranića 1, 44 000 Sisak
Telefon: 092 194 7839
E-mail: milosrdni.isus@gmail.com
URL: www.rmi.hr

Sestre djeluju u Hrvatskoj od 23. rujna 1999. godine.

Naša karizme je slavljenje, naviještanje i moljenje Božjega milosrđa za cijeli svijet. “Družba sestara milosrdnog Isusa pozvana je u Crkvi da slavi Boga, u Presvetom Trojstvu jedinoga, u otajstvu njegova milosrđa, kroz osobito posvećenje i ukazivanje na Božje milosrđe, koje se u punini objavilo u osobi Isusa Krista.” (Konstitucije kongregacije)

Utemeljitelj naše Družbe je svećenik prof. Mihael Sopoćko (Poljak). Družba je osnovana 1941. u Vilni (Litva), a zajednički život započet je u Mysliborzu (Poljska), 25. kolovoza 1947.

Razlog osnivanja Družbe navela je bl. s. Faustina Kowalska, naša duhovna majka: Bog traži redovničku zajednicu koja će propovijedati Božje milosrđe i izmoliti ga svijetu. Isus je bl. Faustini odjavio da želi upravo takvu redovničku zajednicu.

Kongregacija sestara milosrdnog Isusa je kontemplativno-aktivna Družba. Sestre vode vrtiće, škole, bolnice, staračke domove, domove za nezbrinute majke, te pomažu u župama. Družba je biskupskog prava od 1955., a broji 110 članica koje žive u 21 zajednici.

Geslo Družbe je: Isuse, ja se uzdam u tebe!; a pozdrav glasi: Uzdajmo se u Gospodina!

Kontakt osoba: s. Snježana Pavić
(snjezanapavic@yahoo.com)
Adresa: Držićeva 31, 10 000 Zagreb
Telefon: 01/ 6065-737
Faks: 01/ 6180-276
E-mail: ssfkk@zg.t-com.hr; ssfprov@bih.net.ba

Prve sestre naše kongregacije, na poziv franjevaca Bosne Srebrene, došle su u Bosnu 1929. godine iz Maribora. U Visoko su došle 22 sestre, a u franjevačku bogosloviju u Sarajevu njih 6, za vođenje kućanstva u ova dva odgojna zavoda.

U želji da i na ovim prostorima otpočnu djelovati u duhu vlastite karizme, one 1936. godine otvaraju dječji vrtić i nižu stručnu školu u Varešu i Novom Šeheru.

Bosansko-hrvatska provincija Prečistog Srca Marijina osnovana je 1942. godine u iznimno teškim okolnostima. Prvom provincijalkom imenovana je s. M. Verena Dijaković, imala je sjedište u Visokom, a od 1958. godine provincijsko sjedište je u Sarajevu.

Nakon II. svjetskog rata sestrama su oduzeti vrtići i škole i one su tada morale tražiti nove putove i načine opstanka te se počinju više baviti domaćinskim poslovima u župama i u franjevačkim samostanima.

Gotovo od samih početaka, u ratnim i poratnim prilikama, u teškim uvjetima života, sestre u Bosni kao i na prostorima Hrvatske otvaraju nove podružnice: u Virovitici, Kloštru Ivaniću i drugdje, pa iz istih razloga provincija nosi naziv Bosansko-hrvatska. Od 1957. godine, sve do danas Kloštar Ivanić je kolijevka našeg novicijata, gdje su odgajani naraštaji naših sestara.

Šezdesetih godina, osobito nakon Koncila, sestre se počinju osposobljavati za katehizaciju i za vođenje crkvenog pjevanja, koje preuzimaju postupno po župama i samostanima u kojima su do tada djelovale. Ubrzo odlaze u Njemačku i Austriju, u sjemeništa, u staračke domove, u hrvatske katoličke misije, kako bi svećenicima pomogle u pastoralnom i karitativnom radu, a i zaradile za naš svakodnevni život, izobrazbu, gradnju novih kuća, prijeko potrebnih za život i rad.

Sestre su uvijek nastojale odgovoriti na potrebe Crkve i vremena, prilagođavajući se svakoj situaciji.

Tako su i u Domovinskom ratu, koji je znatno utjecao na život, rad, djelovanje i planiranje naše zajednice, uz svu patnju, nedaće i strahote rata, ostajale na svojim mjestima s narodom, gdje je god bilo moguće. Osobito je teško bilo našim sestrama u Fojnici, Sarajevu, Bugojnu, Travniku, Jajcu, Bosanskoj Posavini, kao i u drugim podružnicama odakle je naš narod prognan.

Ostale smo bez mnogih svojih kuća i podružnica, mnoge sestre morale su u progonstvo, trebalo je naći krov nad glavom - nova prebivališta i nova radna mjesta. Zbog ratnih neprilika, nemogućnosti komunikacije i rada, provincijsko sjedište u tijeku rata privremeno je preseljeno iz Sarajeva u Zagreb. Od ožujka 1997. ponovo je u Sarajevu. Iako i same u teškoj situaciji, nastojale smo drugima pomoći, aktivno se uključujući u karitativni rad, prihvaćajući prognanike i izbjeglice u naše kuće, prikupljajući hranu, lijekove, odjeću i obuću za najpotrebitije. Na te, kao i na druge načine, naše sestre pokušavaju pomoći ovom našem napaćenom narodu i barem supatništvom u svakodnevnim brigama i mukama učiniti život osmišljenijim i radosnijim na svim prostorima na kojima su nazočne tijekom svoje povijesti. Sestre su se vratile i vraćaju s našim narodom na mjesta odakle su bile prognane, gdje god je to sada moguće. Među prvim povratnicima u Jajce bile su i naše sestre, koje tu pastoralno i karitativno djeluju. I na drugim mjestima obnavljamo naše porušene samostane, zaživio je opet Centar za duhovnost u Bugojnu. U Bučićima kod Novog Travnika uređena je sestrinska kuća, osnovana nova redovnička zajednica, odakle sestre odlaze raditi u škole, župe i bolnicu u Novoj Biloj. U Busovači sestre su posredstvom humanitarnih organizacija uredile općinski dječji vrtić i preuzele njegovo vođenje.

Usprkos svemu, osjeća se nova dinamika življenja u duhovnom i svjedočanskom načinu služenja i djelovanja. Svoju karizmu nastojimo još više produbiti i u praksi živjeti. Danas naše sestre djeluju u 42 podružnice: predaju vjeronauk u osnovnim i srednjim školama, vode crkveno pjevanje, rade u crkvenim ustanovama, bolnicama, đačkim i staračkim domovima, dječjim vrtićima i u službi svojih i drugih samostanskih zajednica. U posljednje vrijeme sve više sestara završava više i visoke škole, studije. Sestre naše provincije djeluju u nekoliko zemalja. U Bosni i Hercegovini u 24 podružnice djeluje 108 sestara, u Hrvatskoj u 12 podružnica živi i radi 117 sestara, u Njemačkoj, Austriji i Italiji djeluje 39 sestara u 6 podružnica, od čega njih 10 radi u hrvatskim katoličkim misijama u Beču, Mainzu i Berlinu.

Kontakt osoba: s. Marija Pehar
Adresa: Fra Luje Marune 28, 10 000 Zagreb
Telefon: 01/ 3688-530
Faks: 01/ 3688-540
E-mail: m.marijape@gmail.com
URL: http://mostar.ssfcr.org

Kratki povijesni prikaz

Školske sestre franjevke došle su iz Maribora u Hercegovinu (Mostar) godine 1899. na poziv mostarskog biskupa fra Paškala Buconjića i na molbu da preuzmu sirotište za nezbrinutu hercegovačku djecu.

Školske sestre našle su u Hercegovini plodno tlo za obogaćivanje novim zvanjima. Već od 1902. godine djevojke se prijavljuju za kandidatice te odlaze u Maribor u postulaturu i novicijat. Većina ih se poslije novicijata vraća u Hercegovinu, tako da zajednica raste i širi se u Hercegovini. Čini se da su se djevojke dosta teško uklapale u slovensko okružje, pa su često obolijevale. Stoga biskup fra Alojzije Mišić traži osnivanje novicijata u Mostaru, što je i učinjeno godine 1923. Provincija se osniva tek 1932. godine.

Nakon osamostaljivanja, provincija doživljava svoj uspon i procvat, što je zaustavljeno u godinama poslije II. svjetskog rata, posebice 1949., kad je provinciji zaprijetilo uništenje. Godine 1948. ukinut je novicijat, ali je ponovo osnovan 1954. u Bijelom Polju. Od tada provincija iznova počinje doživljavati svoj uspon brojčano, a i materijalno se oporavlja.

Karizmu Družbe - život po Evanđelju u redovničkoj zajednici iz ljubavi prema Bogu i po Franjinu duhu pokore, veselja i jednostavnosti, odgoj mladeži, te obavljanje drugih apostolskih djela u službi Crkve - sestre oživotvoruju različito prema danim prilikama. Odgoj mladeži u provinciji zaživljava kao prvotna zadaća, ali zajednica je otvorena za potrebe trenutka, pa u njoj dosta rano zaživljavaju i druge djelatnosti.

Apostolsko djelovanje

Rad u sirotištu prvo je apostolsko djelovanje Školskih sestara franjevki Provincije Svete Obitelji u Hercegovini. Ova djelatnost onemogućena je u komunističkom sustavu, da bi ponovo zaživjela tijekom Domovinskog rata.

Od izbijanja rata u Bosni i Hercegovini 1992. sestre okupljaju ratnu siročad i skrbe za njih. To prerasta u odgojnu ustanovu “Majčino selo” u kojoj danas sestre, uz tridesetak nezbrinute djece, skrbe i o drugim socijalnim slučajevima. U toj odgojnoj ustanovi sestre rade s djecom u dječjem vrtiću.

U doba stvaranja hrvatske države postupno oživljava i proširuje se rad s mladima, koji je bio zatrt tijekom komunističkog režima. Tako sestre pastoralno djeluju držeći vjeronaučne poduke u župi i u školi, u domovini i inozemstvu; vode crkvene zborove; organiziraju i predvode odgojno-molitvene seminare za djevojke; pripremaju radio-emisije s duhovnom porukom.

Ostale djelatnosti

Njega bolesnika djelatnost je koja je u Družbi zaživjela odmah iza odgoja mladih. U ovoj provinciji njega bolesnika započela je u prosincu 1929. U Mostaru je taj rad nastavljen i proširen poslije II. svjetskog rata radom u bolnicama, jedno vrijeme njegom bolesnika u privatnim kućama, radom s umobolnom djecom u domovima, njegom staraca u staračkom domu u Njemačkoj. Danas sestre rade u bolnicama i u ostalim zdravstvenim ustanovama te u staračkom domu u Njemačkoj.

Izrada crkvenog ruha bila je sastavni dio rada sestara u stručnim školama; danas se sestre još bave izradom crkvenoga ruha u dvjema radionicama.

Sakristanska služba i uređenje crkava zapažen je i vrlo kreativan rad naših sestara. Rad u kućanstvu u župama, u samostanima, u internatima djelatnost je kojoj su se sestre ponešto posvećivale i u vrijeme prije II. svjetskog rata. Poslije rata, pa sve do danas, to je postala gotovo glavna djelatnost u provinciji.

Socijalni i karitativni rad zaživio je u domovini tijekom Domovinskog rata, a u inozemstvu je to dodatni i usputni posao koji najčešće obavljaju vjeroučiteljice.

Naša osobitost je otvorenost za potrebe trenutka. Kad se tome doda i otvorenost, jednostavnost i veselost kao odraz franjevačke karizme i ovoga mentaliteta, onda je to kvaliteta koja zajednicu čini elastičnom i sposobnom za uklapanje u vrijeme i mentalitet.

Poglavarica: s. Ivanka Darojković
Adresa: Zagrebačka 114, 10 360 Zagreb - Sesvete
Telefon: 01/ 2040-340
E-mail: sluzavke_kristove@hotmail.com

Družba sestara služavki Kristovih je relativno mlada redovnička zajednica, koja je unutar Velikoga jubileja Kristova rođenja proslavila svoj mali jubilej, 25. obljetnicu svog nastanka i djelovanja po milosti i zamisli Božjoj.

Družbu sestara pod imenom služavke Kristove osniva augsburški biskup dr. Josip Stimpfle, 8. veljače 1973. godine.

Nova družba sestara služavki Kristovih nije započela svoje redovničke ideale i karizmu tek 1973., nego nastavlja živjeti karizmu prvotne družbe služavki Maloga Isusa, osnovane 24. listopada 1890. od strane prvog sarajevskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera.

Dio sestara služavki Maloga Isusa sarajevske provincije odlazi u Njemačku. U želji da ostanu vjerne redovničkom idealu koji se temelji na karizmi prvotnog Utemeljitelja nadbiskupa J. Stadlera, sestra nailaze na veliku ljubav i razumijevanje biskupa J. Stimpflea, koji ih prihvaća i brine se očinski za njih.

Biskup Stmpfle je jedan od najpoznatiji biskupa ne samo u Njemačkoj nego i po cijelom svijetu u drugoj polovici 20. stoljeća. Svojim srcem i ljubavlju bio je otvoren svim potrebama crkve u cijelom svijetu. To je znala osjetiti i naša domovinska crkva.

Otvoren je i sada svemu što Duh Sveti započinje u Crkvi, prepoznaje biskup Stimpfle svoju zadaću koju mu Duh Božji nalaže, zauzimajući se zdušno za našu družbu sestara služavaki Kristovih.

Ime “Služavke Kristove”, izričito je želio biskup Stimpfle. To ime sjedinjuje novost družbe i kontinuitet s karizmom nadbiskupa Stadlera.

Po svjedočenju samoga biskupa Stimpfle ovo mu je bilo gotovo nametnuto, kao inspiracija neba, dok je molio u crkvi Svete Marije Velike u Rimu.

Moleći se pred glavnim oltarom bazilike, gdje su pohranjene relikvije Jaslica iz Betlehema, odjednom, kao po nadahnuću progovori biskup Stimpfle: “Neka dosadašnje ‘Služavke Maloga Isusa’ preuzmu ime “Služavke Kristove”, te cijelu družbu stavi po zaštitu i okrilje Blažene Djevice Marije.

Godine 1983. u čitvavoj augsburškoj biskupiji slavila se tisuću godišnjica blažene smrti sv. Ulricha, biskupa Augsburga.

Te iste jubilarne godine, značajne za naš osnutak, daje biskup Stimpfle kao obilježje družbe pobjednički Križ sv. Urlicha, zaštitnika augsburške biskupije. Svaka sestra nosi ovaj umjetnički izrezbareni Križ sv. Urlicha, po kojem se prepoznaju među drugim redovnicama.

————————————————————————————————————————

Središnji blagdani družbe jesu:

1. Krist Kralj - nije to trijumfalni Kralj nego kralj koji služi, kao što je i sam rekao o sebi “Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi i dadne život svoj kao otkupninu za mnoge”. (Mk 10, 45)  To je Kralj patnik koji pred Pilatom daje svjedočanstvo: “Ja sam Kralj” (Iv. 18, 37). Blagdan Krista Kralja ujedno je središnja inspiracija duhovnosti Družbe. To je nasljedovanje Krista Kralja koji služi, liječi, tješi i ohrabruje.

2. Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo - Velika Gospa - to je posebna prigoda za sestre Služavke Kristove. U Mariji, poniznoj Služavki Kristovoj one prepoznaju svoj uzor posvećenja, predanja i služenja.

3. Družba slavi i blagdan sv. Josipa u kojem prepoznaje vrijednost tihog i revnog služenje Kristu Gospodinu i braći ljudima.

————————————————————————————————————————

Karizma Družbe:

Izvorna karizma Služavki Kristovi potječe od prvog sarajevskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera, koji je svoju ljubav, brigu i služenje poklonio najpotrebnijima. Među njima su prvo mjesto zauzimali: stari i napuštena djeca, kao i sva ostala sirotinja. Služeći najsiromašnijima nadbiskupa Stadlera je hrabrila i veselila Isusova izjava u Matejevu Evanđelju: “Što ste učinili jednome od ove moje najmanje braće meni ste učinili.” (Mt 25, 40) Sestre Služavke Kristove nastavljaju svoju prvotnu karizmu služeći u ljubavi, posebno se nadahnjujući primjerom Milosrdnog Samarijanca iz (Lk 25, 37). Stav milosrdnog Samarijanca zapravo je bit naše karizme. Prepoznati čovjeka u nevolji i pomoći mu. Isusove izgovorene riječi farizeju u onoj prispodobi jesu geslo naše Družbe: “Idi pa i ti čini tako”.

————————————————————————————————————————

Statistika:

Družba broji 41 zavjetovanu sestru i 4 kandidatice. Sestre žive i rade u 7 filijala, kako u domovini tako i inozemstvu.

Osim izvorne karizme koju sestre vrše u ovim kućama, njegujući stare i bolesne u staračkim domovima i bolnicama, Družba prihvaća i druge poslove prema potrebama Crkve i Božjega naroda, te sestre rade u dječjim vrtićima i pastoralno djeluju u župama i školama.

Generalna kuća sestara Služavki Kristovih nalazi se u Njemačkoj.

Poglavarica: s. M. Ana Marija Kesten
Adresa: Črešnjevac 50, 10 000 Zagreb
Telefon: 01/ 2445-765
URL: www.ssmi.hr
E-mail: prov.up@bih.net.ba

Družba sestara služavki Malog Isusa osnovana je 1890. godine u Sarajevu od prvog Vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera. Na temelju odluke Specijalnog Generalnog kapitula Družbe sestara služavki Malog Isusa, održanog od 16. do 20. lipnja 1969. godine u Zagrebu i dozvole Svete Kongregacije za redovnike i svjetovne ustanove od 2. kolovoza 1969., Družba je podijeljena na tri provincije: Zagrebačku sa sjedištem u Zagrebu, Splitsku sa sjedištem u Splitu i Sarajevsku sa sjedištem u Sarajevu.

Sarajevska provincija Bezgrješnog Začeća BDM, prema zaključcima istog Generalnog kapitula, obuhvaća biskupije: Sarajevo, Banju Luku, Mostar, Bar, Skoplje, Beograd i Ap. Administratura Banat.

Odmah nakon izvanrednog kapitula 1969. godine kupljenja je kuća u Sarajevu, u Prijedorskoj ulici, koja je bila provincijalna kuća i ujedno kuća za odgoj. Pet godina kasnije otvoren je novi samostan „Betlehem“, u ulici Ljubljanska 30 u Sarajevu, kojeg je na blagdan Presvetog Srca Isusova, 21. lipnja 1974. godine blagoslovio mons. dr. Smiljan Čekada, nadbiskup vrhbosanski. Tu je bilo i sjedište Provicnije sve do izbivanja Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini (1991.-1995.)

Rat u Bosni i Hercegovini prouzročio je razaranje šest samostana Provincije na prostorima Vrhbosanske nadbiskupije: Sarajevu (dva samostana), Čardaku, Bosanskom Brodu, Doboju, Maglaju. Jedini koji je ostao čitav jeste samostan sv. Leopolda u Neumu. Za to vrijeme sestre su bile raspršene posvugdje, a jedan broj ostao je za vrijeme cijelog rata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Bogosloviji u Sarajevu, gdje su na sve moguće načine pomagale svim ljudima.

Nakon početka rata u BiH u provincijalnoj kući u samostanu Betlehemu u Sarajevu je ostalo pet sestra s tadanjom provincijalnom glavaricom s. Admiratom Lučić. Samostan je bio u srpskom okruženju i jedno vrijeme nitko nije znao da li su žive ili nisu. Ipak su, zahvaljujući Umproforu, sestre izašle iz Sarajeva, Provincijalne kuće, 1. listopada 1992. godine.

Za privremeni smještaj kupljena je kuća u Zagrebu, na Remetama, koju je 1. svibnja 1993. godine blagoslovi mons. Juraj Jezerinac, pomoćni biskup zagrebački, a služila je i za provincijalnu kuću punih pet godina. Na svetkovinu svetog Rafaela arkanđela, 24. listopada 1998. godine, samostan „Egipat“ Bjelave 54. Sarajevo, za vrijeme mandata vrhovne glavarice s. M. Mirjam Dedić i provincijalne s. Vitomire Bagić, postao je službeno sjedište Sarajevske provincije.

Nakon Daytonskog sporazuma 1995. godine sestre dolaze u Gromiljak kod Kiseljaka, gdje je prije rata bila sagrađena i nedovršena kuća namjenjena za dohovni centar. 
Godine 1996. sestre se useljavaju u kuću Egipat u Sarajevu, koja bijaše 1949. god. nacionalizirani samostan i dom u kojem su sestre odgajale napuštenu djecu. Dugo vremensko razdoblje, komunistička nebriga i rat uništio je zdanje Egipta do 90%. Uz velike napore Zajednica ga obnavlja. Ima u vidu povijesnu vrijednost tog najstarijeg doma za nezbrinutu djecu u Bosni. Samostan Egipat i Stadlerov Dječji dom nakon obnove, svečano je otvoren i blagoslovljen 12. lipnja 1999. godine. Ponovo sestre započinju izvornu karizmu, rad s djecom bez roditelja i roditeljske skrbi, te rad s djecom u vrtiću Srce.

Kroz 37 godina djelovanja, Provincija je održala jedanaest provincijskih kapitula, koji su se događali svake treće godine i davali smjernice sestarskog rada.

Danas Provincija ima 84 sestre koje djeluju u 17 zajednica. Apostolat u Provinciji je različit, a sestre brinu za napuštenu djecu, djecu s poteškoćama u razvoju, za stare, iznemogle i siromašne osobe u staračkim domovima i privatnim kućama. Rade u bolnici, u školama kao vjeroučiteljice, vode župni pastoral, dječje jaslice, dječji vrtić i služe u crkvenim ustanovama u Sarajevu: Nadbiskupiji, Bogosloviji i Apostolskoj Nuncijaturi. Imaju razvijenu djelatnost rada s Prijateljima Maloga Isusa, koji su produžena ruka sestara Služavki Maloga Isusa.

Izazvane potrebom vremena osnovan je duhovni centar u Kući Navještenja u Gromiljaku, gdje sestre redovito drže vikend susrete sa svim uzrastima. Također su u okviru Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije uključile u pastoral obitelji s poteškoćama.

Na čelu Provincije Bezgrješnog Začeća BDM bile su:

- s. M. Ljiljana Perković (1971. - 1977.);
- s. M. Paula Šarić (1977. - 1983.);
- s. M. Bertila Kovačević (1983. - 1989.);
- s. M. Admirata Lučić (1989. - 1996.);
- s. M. Vitomira Bagić (1996. - 1999.);
- s. M. Liberija Filipović (1999. - 2005.);
- s.M. Marina Piljić (2005. - 2011.);
- s. M. Admirata Lučić (2011. - ).