Milosrdnice sv. Vinka Paulskoga - Provincija Navještenja Gospodinova, Split

Utemeljitelj Družbe sestara milosrdnica je veliki apostol kršćanske ljubavi sv. Vinko Paulski (1581.-1660.). On je godine 1633. zajedno s Lujzom de Marillac osnovao u Parizu družbu Kćeri kršćanske ljubavi koja je preuzela skrb za osobe s ruba društva - za napuštenu djecu, za siromašne, bolesne, stare, zatočene. Time su po prvi put redovnice bile uključene u aktivni apostolat. Kako se broj Vinkovih kćeri iz godine u godinu povećavao, njihova se djelatnost s vremenom počela širiti i izvan Francuske - po Europi i svijetu. Danas je milosrdnička grana najbrojnija redovnička zajednica na svijetu, s mnogo svojih ogranaka, od kojih je jedan u Hrvatskoj.

Povijest hrvatskih milosrdnica započinje 5. rujna 1845. godine kada je iz austrijskoga Tirola, na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika, stiglo u Zagreb šest «bijelih sestara». Biskup Haulik, poslije nadbiskup i kardinal, bio je srcem i rodom Slovak, ali ljubio je Hrvatsku kao svoju drugu domovinu i zalagao se i kao biskup i kao banski namjesnik za prava hrvatskog naroda, za njegovu vjersku, kulturnu i gospodarsku obnovu. U sklopu tih nastojanja bio je i njegov poziv sestrama milosrdnicama iz Tirola da kao vrsne učiteljice i dobre bolničarke preuzmu rad u zagrebačkim školama koje su osnovane pod crkvenom upravom, te u bolnicama koje je tek trebalo osnovati. Za sestre je prethodno dao sagraditi crkvu i samostan, te su one odmah po svom dolasku u Zagreb mogle započeti s milosrdničkim apostolatom.

Prve sestre udarile su temelje dvjema najjačim Družbinim djelatnostima: odgojno-prosvjetnom radu u školama i njezi bolesnika i starih osoba u bolnicama i domovima.

Samostanska Ženska učiteljska škola u Zagrebu (1848.-1945.) dala je nekoliko tisuća vrsnih učiteljica, a Ženska realna gimnazija (1926.-1945.) pod geslom Pro Deo et Patria posijala je u stotinama mladih duša sjeme žive vjere i širokog obrazovanja. U pjestovalištima (čuvalištima), obdaništima, zabavištima i sirotištima sestrama je bio povjeren odgoj i skrb za najmlađe, a u raznim stručnim školama pouka i odgoj mladeži. Luč znanja sestre su pronijele ne samo Hrvatskom nego i izvan nje - po Bosni i Hercegovini, Srbiji, Bugarskoj, Turskoj, Albaniji ..., ne zanemarivši pritom i apostolat kršćanskog odgoja.

Sav rad sestara protkan je dobrotvornošću. Godine 1847. otvorile su konvikt za siromašne djevojčice, a godine 1853. i konvikt za dječake. Mnoga školska djeca dobivala su besplatan ručak iz samostanske kuhinje, neka i svu opskrbu. Duhovna i tjelesna djela milosrđa nesebično su i s ljubavlju vršile u mnogim ubožnicama, domovima starih i nemoćnih, kaznionicama, a u ratnim vremenima zdušno su preuzimale dvorbu ranjenika i brinule se za siromašnu djecu i ratnu siročad.

Svoje služenje u bolnicama sestre su započele već 1846. godine, kada je u južnom krilu zagrebačkog samostana otvorena mala ženska bolnica s 12 kreveta. Tri godine poslije u toj su se bolnici liječile čak 243 bolesnice. Godine 1871. ta bolnica seli u nove prostore u Ilici, ali zbog sve većih potreba godine 1893. Družba započinje graditi veliku bolnicu na Vinogradskoj cesti. Ta gradnja, kao i gradnja bolnice u Zemunu (1887.) i Plovdivu u Bugarskoj (1924.) tražila je od sestara velika odricanja.

Osnovne djelatnosti sestre postupno proširuju. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća preuzimaju brigu za kućanstvo gotovo u svim crkvenim zavodima u Zagrebu, a 1924. i u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.

Godine 1858. počele su se baviti izradbom crkvenoga liturgijskog ruha kojim su opskrbljivale mnoge naše crkve i kapele.

Prvih 11 godina zagrebačka zajednica sestara pripadala je u upravnom pogledu Kući matici u Zamsu, a od godine 1856. kad se ona odjeljuje od Zamsa i postaje samostalnom Družbom, upravljaju njome superiori zajedno sa vrhovnim glavaricama. Godine 1922., dokida se služba superiora, te Družbom hrvatskih milosrdnica upravlja vrhovna poglavarica sa svojim vijećem. Tako do danas.

Kako je Družba svakim danom bivala sve brojnijom, 1930. godine, za audijencije koju je Časna majka Ignacija Pavičić imala kod pape Pija XI., Sv. Otac joj je savjetovao da se Družba podijeli na provincije. Do te je podjele došlo 1932. godine, kada je Družba imala 1560 sestara i 113 redovničkih zajednica. Najprije je, 3. siječnja 1932., osnovana Riječka provincija, a potom, 8. prosinca, Zagrebačka i Splitska provincija.

Poslije su vršene daljnje podjele: godine 1939. osnovana je Južnoamerička provincija koja se 1997. godine razdijelila na Argentinsku i Paragvajsku provinciju, a godine 1974. osnovana je Sarajevska provincija (danas Bosansko-hercegovačka provincija). Utemeljene su i tri delegature: Rimska (1959.), Sjevernoamerička (1963.-1999.) i Bugarska (1963.)

Godine 2006. sve provincije hrvatskog govornom područja upisane su u Evidenciju pravnih osoba Katoličke Crkve u RH.

PROVINCIJA NAVJEŠTENJA GOSPODINOVA – SPLIT

Provincija Navještenja Gospodinova sa sjedištem u Splitu osnovana je 1932. godine. I teritorijalno pokriva prostor jadranskog priobalja i nekih otoka - od Zadra na sjeveru do Dubrovnika na jugu. Provincijom upravlja provincijalna glavarica sa svojim vijećem.

Sestre u Dalmaciji dolaze davno prije osnutka Provincije: u Zadar 1874. godine., u Split 1875., u Dubrovnik 1878., i tako redom dalje. U tim i drugim mjestima na dalmatinskom kopnu i otocima radile su sestre najprije po bolnicama, ubožnicama i sličnim socijalnim ustanovama, zatim u raznim crkvenim ustanovama, te u školama, zabavištima i obdaništima. U ustanovama svog djelovanja u pravilu su i živjele, jer svojih samostana još nisu imale, osim onoga u Sinju i od 1907. u Splitu.

S godinama mlada je Provincija rasla brojem svojih članova i svojih filijala. Tako do početka Drugoga svjetskog rata. A onda se na tijelu Provincije otvaraju bolne rane. Ratni je vihor neke sestre zameo, neke su napustile Družbu, a mnoge su pod prijetnjom smrti morale na neko vrijeme ići svojim kućama. Komunistička vlast, protucrkveno raspoložena, počela je oduzimati samostanska dobra, branila je sestrama rad u bolnicama u redovničkom odijelu, branila im je bilo kakav prosvjetno-odgojni rad. Slijedili su otkazi jedan za drugim. Iz bolnica u Južnoj Hrvatskoj u poratnim je godinama otpušteno gotovo stotinu sestara. Ti su otkazi povlačili za sobom i oduzimanje prava na bolnički stan. Provincijalna kuća u Splitu nije nažalost mogla udomiti tolike sestre. U tim i takvim prilikama neke su sestre, a po uputama crkvenih vlasti, prihvatile građansko odijelo i nastavile raditi u bolnicama. Stanovale su po privatnim stanovima. Neke su se pak uključivale u župski apostolat radeći kao voditeljice crkvenih zborova, te kao kućanice u župnim stanovima, samostanima redovnika i drugim crkvenim ustanovama. Gdje god su mogle prihvaćale su rado i dvorbu bolesnika po kućama. Tako su sestre i u tim teškim vremenima iznalazile načina kako širiti Vinkovu milosrdnu ljubav.

U vremenima novim demokratska nam je vlast omogućila nesmetano djelovanje u duhu naše karizme. U bolnicama sestre mogu opet biti u redovničkom odijelu. Tako i u staračkim domovima. Dopušteno im je raditi u školama, gdje djecu i mlade poučavaju u vjerskom nauku i duše im vode k Bogu. Tijekom Domovinskog rata sestre su bile posebno angažirane na karitativnom polju.

U naša tri dječja vrtića u Kaštel Starome, Sinju i Zadru sestre osobitom ljubavlju odgajaju najmlađe, nastojeći usaditi u njihova srca zdrav kršćanski duh i pripremati ih na to da u dogledno vrijeme budu graditelji civilizacije Ljubavi.

Danas ova Provincija u Hrvatskoj djeluje na području Splitsko-makarske i Zadarske nadbiskupije, te Šibenske, Hvarske i Dubrovačke biskupije. Djeluje i izvan Hrvatske - u Crnoj Gori (Boka Kotorska), u Gradišću u Austriji, u Njemačkoj, te u Kanadi i SAD-u. Ima 202 sestre, 1 sestru novakinju druge godine i tri sestre novakinje prve godine i 2 kandidatice, te 24 redovničkih zajednica. Molimo Gospodina da nas umnoži novim članovima koji će i u vremenima što dolaze moći biti produžena ruka dobrog sv. Vinka osjetljivog za svakog potrebnika.