Milosrdne sestre sv. Križa (SCSC)

Družba Milosrdnih sestara Sv. Križa nastala je u burnim vremenima društvenih i političkih previranja u Europi sredinom 19. stoljeća. U europskim industrijskim zemljama vladala je duboka socijalna bijeda koja je pogađala široke slojeve naroda. U takvim okolnostima stupa na scenu sam Gospodin Bog i zauzima se za čovjeka - po čovjeku. Budi duh mladog redovnika o. Teodozija Florentini (8108.-1865.) franjevca kapucina iz Munstera, kanton Graubunden, Švicarska. On ne može mirno gledati siromaštvo svojih sugrađana. Kršćanska škola činila mu se u taj čas najveća potreba vremena. U tu svrhu osniva Družbu sestara učiteljica u Menzigenu 1844. g. Posebnu ulogu u daljnjem razvoju ove Družbe odigrat će Ana Marija Katarina Scherer, koja se pridružila maloj zajednici početkom 1845. godine. Iste godine položila je prve zavjete i kao sestra Marija. Terezija počela raditi na školi u Galgenenu.

Aktivnosti oca Teodozija su se proširivale, jer ljubav Kristova gonila ga je na nove pothvate. Nezbrinutost bolesnika i staraca potakla ga je da preuzme rad u ubožnici u Nafelsu godine 1850. Bio je to težak početak novog apostolata. Zato za voditeljicu ubožnice i škole koja se nalazila pokraj ubožnice poziva mladu s. Mariju Tereziju. Ovo je za nju bila teška kušnja, jer je vrlo voljela rad sa djecom, a sada ga se morala odreći i još k tome zbog teških prilika raditi u civilnom odijelu. Unatoč poteškoća svom dušom posvetila se brizi za ove siromahe i ubrzo stekla ime majka siromaha.

Nakon dvije godine, 1852., neumorni o. Teodozije preuzima rad u bolnici u Churu, a vodstvo nove ustanove povjerava također s. M. Tereziji. Ovo novo polje rada zahtijeva i nove sile, te o. Teodozije godine 1856. osniva novu družbu - Milosrdne sestre sv. Križa, odredivši joj kao temeljnu svrhu i djelokrug - služenje siromasima i bolesnima. Njegova vjerna suradnica u ovom apostolatu je s. Marija Terezija. Izabrana je za prvu generalnu poglavaricu Družbe i do smrti bila majka i duša zajednice čije je sjedište bilo i danas je (Institut Ingenbohl, CH - 6440 Brunnen) u švicarskom mjestašcu Ingenbohlu, nedaleko od gradića Brunnena. Pod njezinom upravom ne umnaža se samo broj članica Družbe, nego se Kongregacija i prostorno širi. Osnivaju se nove provincije u Austriji, Njemačkoj, Češkoj, Slavoniji (Đakovu) i drugdje. Iznenada 15. veljače 1865. umire utemeljitelj o. Teodozije, a sva briga o mladoj Družbi, uz to i mnogi započeti pothvati i s tim u vezi nastali dugovi i obveze, padaju na leđa mladoj Časnoj Majci.

Ona velikom upornošću i mudrošću nastavlja voditi družbu. Pod njezinim vodstvom sestre su došle na glas kao najpožrtvovnije i najtraženije za rad u bolnicama, ubožištima, školama. Posebnu skrb gajila je majka M. Terezija prema djeci koja su oštećena u razvoju te za njih osnivala domove. Njezine sestre još i danas rade gdje god mogu s ovom djecom.

Iscrpljena brigama, radom, neprestanim putovanjima i teškom bolešću preminula je na glasu svetosti u kući Matici u Ingenbohlu 16. lipnj a 1888. godine s riječima “Nebo, nebo! “. Tu je u samostanskoj crkvi njezin grob, koji s poštovanjem i pobožnošću posjećuju ne samo njezine sestre sa svih strana svijeta, nego i mnogi drugi štovatelji koj i su se odmah nakon njezine smrti počeli utjecati njezinom zagovoru. Dana 29. listopada 1995. priznala je Sv. Crkva herojske kreposti majke M. Terezije i odobrila njezino štovanje proglasivši je blaženom i ubrojivši je među svece Katoličke Crkve. Blagdan joj se slavi na dan smrti, tj.16. lipnja.

Posebno mjesto štovanja Blaženice je i samostanska crkva sestara sv. Križa u Đakovu posvećena inače Presvetom Srcu Isusovu. Tu se svakog 16. u mjesecu slavi sv. misa u čast bl. Majke Terezije za potrebe svih njezinih štovatelja koji dolaze iz bliže i dalje okolice Đakova, a svoje nakane, molbe i zahvale upisuju u Knjigu preporuka koja se nalazi na ulazu u crkvu i dostupna je svakom štovatelju. Mnogi su doživjeli Božju pomoć po zagovoru bl. majke Marije Terezije i bl. s. Ulrike Nisch, blaženice iste Družbe proglašene blaženom još 1. studenog 1987. godine. Bila je to skromna, ponizna, jednostavna sestra kuharica u samostanu u Hegne-u u Njemačkoj, ali je postigla visoki stupanj savršenosti i svojim zagovorom pomaže potrebnima.

Osnutak provincije u Đakovu

Na molbu biskupa J. J. Strossmayera došlo je prije 130 godina - 7. lipnja 1868. g., deset sestara sv. Križa iz Švicarske u Đakovo Tu su po biskupovoj želji, nakon što su naučile jezik, preuzele odgoj u četverorazrednoj pučkoj školi, ženskoj preparandiji i njegu bolesnika u maloj bolnici sa 20 kreveta koja je pripadala biskupskom vlastelinstvu. Sama Utemeljiteljica majka M. Terezija posjetila je četiri puta sestre u Đakovu, ohrabrila ih da nastave započeti posao, osnovala provinciju i brižno nastojala da se čuva Utemeljiteljev duh i da se djeluje pod njegovim geslom - “Potreba vremena volja je Božja”.

Đakovo je tako postalo središte Hrvatske provincije Milosrdnih sestara sv. Križa. Osim u Hrvatskoj sestre ove provincije danas djeluju u Crnoj Gori, na Kosovu, u Makedoniji, Srbiji i Zapadnoj Europi. Hrvatska je provincija po svojim sestrama bila zastupljena i u misijama. Dvije sestre su radile niz godina u Indiji te tamo čekaju i dan uskrsnuća. Obje počivaju na groblju sestara u Hazaribaghu gdje su svoj život darovale u dvorbi bolesnika i siromaha. Danas dvije sestre služe misijskom poslanju Crkve u Brazilu. Djelatnost sestara je raznolika. Sestre rade u bolnicama i staračkim domovima, u školama kao vjeroučiteljice, surađuju u župskom pastoralu vodeći crkveno pjevanje i brinući se za ljepotu liturgije i crkvenog prostora, rade u dječjim vrtićima, predaju u školama, služe u drugim crkvenim ustanovama. Spoznaja o. Teodozija “Potreba vremena volja je Božja” ostaje i danas pokretačka snaga Družbe. Ova evanđeoska prilagodljivost omogućila je sestrama djelovanje u svim državnim sistemima i među svim slojevima društva. U svakoj potrebi društva i čovjeka vođene Božjim Duhom prepoznavaju sestre volju Božju. Tako je zajednica sestara u Đakovu potaknuta novim društvenim promjenama započela i neke nove vrste apostolata, te se u okviru bolnica i staračkih domova, osim dosadašnjeg načina rada nastoji da sestre koje odlaze u mirovinu ostanu u istoj ustanovi, ali kao duhovna pomoć bolesnicima ili starcima.

Proširene su mogućnosti za rad s predškolskom djecom te je u Đakovu izgrađen vlastiti dječji vrtić, u kojem sestre rade po modelu Montessori pedagogije koja u sebi uključuje i religiozni odgoj kao i integraciju djece s poteškoćama u razvoju.

Potaknute potrebom vremena i preporukom Sv. Crkve sestre se zauzimaju za dostojanstvo žene, pa je proširen rad na tom području. Osim duhovnih vježbi koje sestre vode u Domu bl. s. Ulrike već 15 godina, sestre organiziraju po župama zajednice djevojčica i djevojaka s posebnim programima. S tim se grupama sestre sastaju jednom mjesečno tijekom školske godine, a na kraju školske godine organiziraju za njih trodnevne duhovne vježbe u Đakovu.

Izazvane problemima koje je ostavio rat na duhovnom i moralnom području Provincija je godine l993. započela rad sa ženama pružajući duhovnu pomoć majkama, udovicama, ženama, a također i drugim osobama. U tu svrhu otvoren je u Đakovu u studenom 1996. Dom duhovne pomoći. Dvije sestre su angažirane u ovom pastoralu. Njima po potrebi pomažu i druge sestre kako iz provincijalne kuće tako i sa župa.

U Družbu stupaju djevojke sa završenom osnovnom ili srednjom školom. Već prema svojim sklonostima i talentima koje im je Bog darovao usmjeruju se u budući rad i u provincijalnoj kući završavaju vrijeme formacije predviđeno vlastitim Pravilom i propisima Sv. Crkve.