Milosrdnice sv. Vinka Paulskoga - Provincija Majke Dobrog Savjeta, Rijeka

Utemeljitelj Družbe sestara milosrdnica je veliki apostol kršćanske ljubavi sv. Vinko Paulski (1581.-1660.). On je godine 1633. zajedno s Lujzom de Marillac osnovao u Parizu družbu Kćeri kršćanske ljubavi koja je preuzela skrb za osobe s ruba društva - za napuštenu djecu, za siromašne, bolesne, stare, zatočene. Time su po prvi put redovnice bile uključene u aktivni apostolat. Kako se broj Vinkovih kćeri iz godine u godinu povećavao, njihova se djelatnost s vremenom počela širiti i izvan Francuske - po Europi i svijetu. Danas je milosrdnička grana najbrojnija redovnička zajednica na svijetu, s mnogo svojih ogranaka, od kojih je jedan u Hrvatskoj.

Povijest hrvatskih milosrdnica započinje 5. rujna 1845. godine kada je iz austrijskoga Tirola, na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika, stiglo u Zagreb šest «bijelih sestara». Biskup Haulik, poslije nadbiskup i kardinal, bio je srcem i rodom Slovak, ali ljubio je Hrvatsku kao svoju drugu domovinu i zalagao se i kao biskup i kao banski namjesnik za prava hrvatskog naroda, za njegovu vjersku, kulturnu i gospodarsku obnovu. U sklopu tih nastojanja bio je i njegov poziv sestrama milosrdnicama iz Tirola da kao vrsne učiteljice i dobre bolničarke preuzmu rad u zagrebačkim školama koje su osnovane pod crkvenom upravom, te u bolnicama koje je tek trebalo osnovati. Za sestre je prethodno dao sagraditi crkvu i samostan, te su one odmah po svom dolasku u Zagreb mogle započeti s milosrdničkim apostolatom.

Prve sestre udarile su temelje dvjema najjačim Družbinim djelatnostima: odgojno-prosvjetnom radu u školama i njezi bolesnika i starih osoba u bolnicama i domovima.

Samostanska Ženska učiteljska škola u Zagrebu (1848.-1945.) dala je nekoliko tisuća vrsnih učiteljica, a Ženska realna gimnazija (1926.-1945.) pod geslom Pro Deo et Patria posijala je u stotinama mladih duša sjeme žive vjere i širokog obrazovanja. U pjestovalištima (čuvalištima), obdaništima, zabavištima i sirotištima sestrama je bio povjeren odgoj i skrb za najmlađe, a u raznim stručnim školama pouka i odgoj mladeži. Luč znanja sestre su pronijele ne samo Hrvatskom nego i izvan nje - po Bosni i Hercegovini, Srbiji, Bugarskoj, Turskoj, Albaniji ..., ne zanemarivši pritom i apostolat kršćanskog odgoja.

Sav rad sestara protkan je dobrotvornošću. Godine 1847. otvorile su konvikt za siromašne djevojčice, a godine 1853. i konvikt za dječake. Mnoga školska djeca dobivala su besplatan ručak iz samostanske kuhinje, neka i svu opskrbu. Duhovna i tjelesna djela milosrđa nesebično su i s ljubavlju vršile u mnogim ubožnicama, domovima starih i nemoćnih, kaznionicama, a u ratnim vremenima zdušno su preuzimale dvorbu ranjenika i brinule se za siromašnu djecu i ratnu siročad.

Svoje služenje u bolnicama sestre su započele već 1846. godine, kada je u južnom krilu zagrebačkog samostana otvorena mala ženska bolnica s 12 kreveta. Tri godine poslije u toj su se bolnici liječile čak 243 bolesnice. Godine 1871. ta bolnica seli u nove prostore u Ilici, ali zbog sve većih potreba godine 1893. Družba započinje graditi veliku bolnicu na Vinogradskoj cesti. Ta gradnja, kao i gradnja bolnice u Zemunu (1887.) i Plovdivu u Bugarskoj (1924.) tražila je od sestara velika odricanja.

Osnovne djelatnosti sestre postupno proširuju. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća preuzimaju brigu za kućanstvo gotovo u svim crkvenim zavodima u Zagrebu, a 1924. i u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.

Godine 1858. počele su se baviti izradbom crkvenoga liturgijskog ruha kojim su opskrbljivale mnoge naše crkve i kapele.

Prvih 11 godina zagrebačka zajednica sestara pripadala je u upravnom pogledu Kući matici u Zamsu, a od godine 1856. kad se ona odjeljuje od Zamsa i postaje samostalnom Družbom, upravljaju njome superiori zajedno sa vrhovnim glavaricama. Godine 1922., dokida se služba superiora, te Družbom hrvatskih milosrdnica upravlja vrhovna poglavarica sa svojim vijećem. Tako do danas.

Kako je Družba svakim danom bivala sve brojnijom, 1930. godine, za audijencije koju je Časna majka Ignacija Pavičić imala kod pape Pija XI., Sv. Otac joj je savjetovao da se Družba podijeli na provincije. Do te je podjele došlo 1932. godine, kada je Družba imala 1560 sestara i 113 redovničkih zajednica. Najprije je, 3. siječnja 1932., osnovana Riječka provincija, a potom, 8. prosinca, Zagrebačka i Splitska provincija.

Poslije su vršene daljnje podjele: godine 1939. osnovana je Južnoamerička provincija koja se 1997. godine razdijelila na Argentinsku i Paragvajsku provinciju, a godine 1974. osnovana je Sarajevska provincija (danas Bosansko-hercegovačka provincija). Utemeljene su i tri delegature: Rimska (1959.), Sjevernoamerička (1963.-1999.) i Bugarska (1963.)

Godine 2006. sve provincije hrvatskog govornom područja upisane su u Evidenciju pravnih osoba Katoličke Crkve u RH.

PROVINCIJA MAJKE DOBROG SAVJETA – RIJEKA

Sestre milosrdnice dolaze u Rijeku 1858. godine. Nastanile su se u gradskoj bolnici i tu su osnovale svoju redovničku zajednicu. U tom primorskom kraju u skladu sa svrhom svoje Družbe započele su služiti bližnjima vršenjem duhovnih i tjelesnih djela milosrđa u bolnicama, sanatorijima, sirotištima… 
Političke prilike nisu ih štedjele. Nakon Prvog svjetskog rata, kad je u ovim krajevima vladala Italija, sestre su u bolnici naišle na velike poteškoće, posebno s razloga što se Vrhovna uprava Družbe nalazila izvan Italije. Zato je, da bi sestre tu mogle izdržati, 3. siječnja 1932. osnovana Provincija sa sjedištem u Rijeci i stavljena je pod zaštitu Majke Dobrog Savjeta. Provincijom, koja je tada imala 60 sestara i 4 zajednice, upravljala je provincijlna glavarica sa svojim vijećem. Nakon što je godine 1933. osnovan u Rijeci novicijat, svake je godine 5-6 sestara novakinja polagalo zavjete, što je omogućilo Provinciji da postupno širi svoje djelovanje i izvan Rijeke.

Nakon Drugog svjetskog rata djelovanje sestara u bolnicama svedeno je na minimum, ali se otvorilo novo polje rada - apostolat po župama: katehizacija, vođenje crkvenog pjevanja, vođenje domaćinstava na župi. Da bi u toj novoj službi mogle što potpunije i predanije služiti Kristu i njegovoj Crkvi, sestre pohađaju Katehetski tečaj i Institut za crkvenu glazbu u Zagrebu, neke i Teološki fakultet.

Godine 1984. uz Provincijalnu kuću u Kresnikovoj 15 izgrađen je novi samostan iz kojeg su sestre nastavile djelovati jačim intenzitetom. Njihov karitativni rad došao je osobito do izražaja kad su na blagdan sv. Vinka, 27. rujna 1985., preuzele rad u Caritasu Riječko-senjske nadbiskupije. Vođenje Caritasova doma za nezbrinute majke i djecu preuzele su 1994. godine. Za vrijeme Domovinskog rata sestre su u Caritasu ulagale velike napore kako bi sredstvima najpotrebnijim za život priskočile u pomoć prognanicima i izbjeglicama. Na molbu roditelja koji su željeli upravo njima povjeriti svoju djecu na odgoj i čuvanje, otvorile su 1987. godine dječji vrtić u Rijeci, a 1998. i u Praputnjaku. Od 1991. započele su raditi u školama kao vjeroučiteljice.

Danas Provincija djeluje u Hrvatskoj na području Riječke nadbiskupije, Porečko-pulske, Krčke i Gospićko-senjske biskupije, a dio sestara apostolski djeluje i u Njemačkoj. Ima 87 zavjetovanih sestara, te 13 sestarskih zajednica.