Vijesti - Redovnički dan u Dubrovniku

Redovnički dan za redovnike i redovnice koju djeluju u Dubrovačkoj biskupiji održan je u subotu 25. siječnja u dvorani bl. Ivana Pavla II. u bivšem Samostanu sv. Klare u Dubrovniku. Predsjednik Vijeća za posvećeni život fra Stanko Dodig na početku je pozdravio oko 150 okupljenih redovnica i redovnika, a dubrovački biskup Mate Uzinić čestitao im je Dan posvećenog života koji se u Dubrovačkoj biskupiji zbog Feste sv. Vlaha proslavlja ranije.

Nakon molitve Trećeg časa predavanje "Redovničko zajedništvo – snaga nove evangelizacije" održala je s. Ružica Barić, poglavarica autohtone dubrovačke Družbe sestara franjevki od Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, s kućom maticom na Dančama. S. Ružica podsjetila je da nova evangelizacija zapravo znači da naviještanje evanđelja bude novo u svom žaru, metodama i izričajima, te da je ona napor same Crkve da prepozna, upozna i prihvati novonastalo stanje u svijetu i svoje mjesto u njemu, sposobnost "znati čitati i odgonetati nove pojave ... da bi u njih ušla i pretvarala ih u mjesta svjedočenja i naviještanja Evanđelja." Govoreći o redovnicima u novoj evangelizaciji, s. Ružica je primijetila kako je svaka velika karizma u Crkvi bila barem jedan vid svojevrsne nove evangelizacije za Crkvu te da u korijenu svake redovničke zajednice nalazi skrovito sjeme nove evangelizacije. Tako se redovničke zajednice, vraćajući se svome izvoru, karizmi utemeljitelja, vraćaju Kristu i njegovoj poruci, a pritom trebaju voditi računa i o novostima vremena u kojem djeluju. Istaknula je da nova evangelizacija treba "redovnike koji onim što jesu, više od onoga što govore pa i rade, postaju znakovi posvemašnje raspoloživosti prema Bogu, Crkvi i ljudima, pa time i povlašteno sredstvo za uspješnu evangelizaciju."

Uz naglaske iz crkvenih dokumenata i poruka papa koje se odnose na redovnike i redovnice i njihov doprinos novoj evangelizaciji, s. Ružica kazala je da se redovnička zajednica opravdava onim što jest, "ne uslugama koje nudi, nego "sva plodnost redovničkoga života ovisi o kakvoći bratskoga života u zajedništvu". Istaknula je važnost kvalitete međusobnih odnosa u redovničkoj zajednici u kojoj uvijek treba birati bratske odnose. "Zajednice bi trebale postati mjesto i vježbaonica priznavanja drugoga, zatim istinskoga dijaloga, suodgovornosti, prvenstva milosrđa, osjećaja pripadnosti, i vrjednovanja svake osobe. Osim toga, one imaju biti otvorene za dar, za prepoznavanje poziva i Božjega nauma u svakodnevnom životu." Evangelizirati se može samo u mjeri u kojoj je svaka redovnička osoba evangelizirana.

Govoreći o otajstvenoj dimenziji redovničkog zajedništva, istaknula je da je svaka redovnička zajednica "dar Odozgor", da se rađa iz ljubavi Božje razlivene u srcima po Duhu te da je Duh gradi kao pravu obitelj sjedinjenju uime Gospodnje te da se bez toga ona ne može pravilno razumjeti. "Ako dopustimo da naše zajedništvo izgubi ovu otajstvenost, naše ćemo samostane pretvoriti u boravišta nesretnih ljudi", poručila je s. Ružica i nastavila: "Redovnička zajednica nije neko civilno profitno udruženje, niti dragovoljna udruga, niti grupa volontera. Redovnička zajednica nije bilo kakva grupa ljudi koji imaju isti cilj, nego zajednica ljudi koji se prepoznaju u božanskom zajedništvu i u jednoj čudnoj privlačnosti prema Bogu kojeg iznad svega ljube i trude se spoznati što On želi od njih danas te spoznavši to nastoje njegova nadahnuća provesti u djela. U protivnom, zajednica zapada u rutinu, držeći se strogo pravila koja nisu kadra prenijeti vrijednosti karizmatskog dara novim generacijama, odnosi postaju isključivo hijerarhijski, a zajednica isključivo ustanova. To je zajedništvo osoba koje ljubav sabire u sklad. Redovničko zajedništvo nadilazi čisto ljudske mogućnosti. Mi smo božansko-ljudska zbiljnost. Tu se rađa naš drhtaj nedostojnosti i radost izabranja. To je ono što nas određuje i pokreće. Otajstvo smo volje Gospodnje te glasnici mira i dobra jedni drugima i svakom čovjeku koji je tako ljubljen da je Očev Sin za njega umro i uskrsnuo."

Spomenula je i krizu redovničkog života koja je u svojoj biti kriza identiteta, više nego načina djelovanja, pa se zbog toga sve češće na redovničkim skupovima govori upravo o traženju i prepoznavanju identiteta u promijenjenim prilikama. A bit identiteta koji se otkriva je da je svatko ljubljena kći i ljubljeni sin Božji. Bit našeg poslanja je postajati, ono na što smo pozvani: nositelji Božje ljubavi, istaknula je predavačica. "Ono što danas uvelike nedostaje našem kršćanskom i redovničkom životu jest sposobnost stvaranja konkretnih modela evanđeoskog života, koji bi bili u stanju nadahnjivati današnjeg čovjeka", ustvrdila je s. Ružica.

Govoreći nadalje o trajnoj napetosti između redovničkog zajedništva i apostolskog djelovanja, kazala je da tamo gdje ne funkcionira zajedništvo ne može na dugo funkcionirati ni apostolat. "Napetosti u zajednici nužno se reflektiraju na vedrinu osobe, na njezinu sabranost, koncentraciju, polet, pa stoga i na učinkovitost posla koji obavlja. Ako osoba ide umorna već iz zajednice, kako će u svemu dobro ispuniti svoje obaveze vani i odgovoriti na potrebe onih koji je trebaju? ... Zajednica mora biti mjesto gdje se osoba puni, opušta i odmara, te obogaćuje iskustvom drugih, vrednujući svoj rad uz pomoć iskustva braće i sestara. Ako su u zajednici odnosi napeti ili hladni gdje se osoba može odmoriti i ispuniti gore navedenim sadržajem?" Bratstvo ima najveće značenje za apostolat, jer pokazuje božanski izvor kršćanske poruke te posjeduje silu koja otvara srca vjeri, istaknula je s. Ružica. Također je govorila o autentičnoj kršćanskoj duhovnosti koju treba ponuditi današnjem čovjeku umjesto neke "instant" duhovnosti koja mu se često nudi. Predavanje je zaključila riječima pape Franje: "Ne dopustimo da nam se ukrade ideal bratske ljubavi!"

Koncelebrirano euharistijsko slavlje, na početku kojeg su okupljene redovnice i redovnici s upaljenim svijećama obnovili svoja redovnička obećanja, u dubrovačkoj katedrali predvodio je biskup Uzinić. U propovijedi je na primjeru života sv. Pavla rekao kako je u životu, izgleda potrebno padati kako bi se ušlo u dijalog s Gospodinom i u tom dijalogu s Gospodinom shvatila stvarnost, ali i Gospodinovu uključenost u tu stvarnost u svakom od onih koje čovjek povrijedi, da je on "onaj kojeg ja progonim, onaj kojega sam ja sablaznio, kojega sam ja pokolebao u vjeri, kojemu svojom ravnodušnošću nisam prišao u potrebi, kojega sam odbacio, osudio, isključio…" Zatim je dubrovački biskup govorio o temeljnom kršćanskom poslanju biti svjedokom i navjestiteljem radosne vijesti. Istaknuo je kako je veličanstveno poslanje i poziv pridružiti se Bogu što mnogi kršćani ne shvaćaju, a neki se čak i stide svog biti kršćani i poslanja koje iz tog biti kršćani proizlazi. To je često i problem mladih, a razlog za to, može se, između ostalog, tražiti u nedosljednosti svećenika i redovnika. "Mi bismo trebali svima, a osobito našim mladima, biti svjedoci da je utopija moguća, da je ostvariv san o svetosti. Uspijemo li to, neće biti problema sa zvanjima jer Bog i danas zove, ali mladi ne uspijevaju otkriti svoj poziv u onome što im mi nudimo", rekao je biskup te nastavio: "Naša zadaća je biti sanjari Božjeg sna. Ovom svijetu i vremenu su potrebni su takvi sanjari. Netko lijepo kaza da svijet ne postaje gori zato što u njemu ima sve više sanjara, nego zato što ih je iz dana u dan sve manje. Budimo, draga redovnička braćo i sestre, sanjari. U snovima se, međutim, ne može ostati. Potrebno je spustiti pogled s neba ondje gdje nas Bog šalje da svoj san pretvorimo u konkretan evanđeoski navještaj, koji se nadahnjuje na evanđeoskim vrijednostima, ne riječima, nego autentičnim kršćanskim i redovničkim životom." Biskup je također potaknuo redovnice i redovnike da žive karizmu svojega reda te na završetku pročitao dio ovogodišnje Poruke za Dan posvećenog života.

Na kraju mise mladi su prigodnim skečom zahvalili redovnicama i redovnicima na svemu onome što su dale generacijama mladih te ih pozvali da se pridruže i mole za uspjeh Susreta hrvatske katoličke mladeži Dubrovniku.

Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor sestara dominikanki iz Korčule, kojem su se pridružile i sestre iz drugih redovničkih zajednica. (ika)