Vijesti - Na konferenciji za tisak govor o Božjoj riječi u posvećenom životu

U povodu Dana posvećenog života, u sjedištu Hrvatske redovničke konferencije u subotu, 1. veljače održana je konferencija za tisak s temom „Božja riječ u posvećenom životu“.

Pozdravljajući okupljene, potpredsjednik HRK dr. sc. fr. Slavko Slišković, OP podsjetio je kako je Dan posvećenoga života ustanovio papa Ivan Pavao II. 1997., te se isti slavi na blagdan Prikazanja Gospodinova.

Mi smo oni koji na stanovito način žele svoj život prikazati Gospodinu. Rado se prepoznajemo i starci Šimunu koji je imao eshatološko iščekivanje, a život ima smisla upravo u eshatološkome znaku. A upravo mi bismo trebali biti taj eshatološki znak življenja, ali ne samo čekajući, nego i poput proročice Ane koja je molitvom i žrtvom danomice služila Gospodinu i hramu. Siguran sam da želimo nasljedovati BDM koja je o svim tim događajima promišljala, čuvala ih u svome srcu i svojim životom upućivala ljude "učinite sve što vam kaže",rekao e fr. Slišković. 

 Uz temu ovoga skupa, naglasio je važnost Božje riječi jer su redovnici i sami svjesni da trebaju otkrivati snagu i ljepotu Božje riječi, ali jednako tako "želimo biti svjedoci da se ta Božja riječ i danas može utjeloviti u našem vremenu i po nama u ovom svijetu. Zato je i HRK i Vijeće HBK U ustanove posvećenoga života i druže apostolskog života uputilo ovogodišnju poruku na tu temu." 

Izlaganje na spomenutu temu održao je de. sc. fra Darko Tepert, OFM. Uvodeći u temu, posvijestio je, kako je posvećeni život odgovor na Božji poziv, a u temelju Božjeg poziva stoji Božja riječ koja može biti izrečena na različite načine, što možemo pratiti kroz cjelinu Svetoga pisma.

Osvrčući se na poziv riječju u Starom zavjetu ukazao je na više značajnih likova kojima je upućen Božji poziv: Abraham, Mojsije, Jošua, Gideon. To je potkrijepio izvadcima iz redaka Staroga zavjeta. Također je podsjetio i na tekstove o pozivu pojedinih proroka, npr. Izaije, Jeremije. Jasno je da poziv nije nešto što ovisi o sposobnostima samoga pozvanoga, nego o Bogu koji poziva. „Od Boga je upućena riječ čovjeku koji je pozvan. Katkad se Bog služi posrednikom, najčešće u liku anđela. Vidljivo je također da poziv uvijek uključuje i poslanje, rekao je fra Tepert, te naglasio, kako Božja riječ koja je u temelju poziva sadrži svoju nutarnju moć. K tomu, Božja riječ mijenja čovjeka kad god dozvoli da u njega uđe.

 Naime, u susretu s Božjom riječju osoba ne može ostati ravnodušna, jer ju  ona neprestano provocira da se prema njoj odredi. Da je prihvati ili odbaci. Da je posluša ili joj se usprotivi. Prihvati li je, ona će u toj osobi djelovati i početi je mijenjati, a ta će mijena biti ponekad spora i postupna, ali zato i duboka i trajna. Božja riječ koju prihvaćamo omogućava nam da rastemo, poput biljke na natopljenoj zemlji. Omogućava nam da sazrijevamo kao osobe i da se sve više približavamo onoj slici koju je prilikom stvaranja Bog u nas postavio. A stvorio nas je na svoju sliku i sebi slične. Svako je vrijeme pogodno da dozvolimo Božjoj riječi da u nama djeluje. Stoga se početak slušanja i vršenja riječi ne smije događati, naglasio je predavač. 

Na pitanje je li potrebno zaustavljanje i promišljanje o proročkom pozivu Staroga zavjeta, fra Tepert je podsjetio kako je još Dogmatska konstitucija o Crkvi Drugog vatikanskog sabora Lumen gentium naglasila ulogu posvećenoga života kao znaka: "Stoga se zavjetovanje savjetâ pokazuje kao znak koji može i mora učinkovito privući sve udove Crkve neumornom ispunjavanju dužnosti kršćanskoga poziva" (LG 44). U naputku Kongregacije za posvećeni život iz 1980. prvi se puta u jednom dokumentu Učiteljstva spominje proročka dimenzija posvećenog života ukoliko su Bogu posvećene osobe pozvane ispitivati znakove vremena i tumačiti ih u svjetlu evanđelja (usp. Enchiridion della vita consacrata, 5313-5314). Još jasnije, u Apostolskoj pobudnici o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu Vita consecrata sv. Ivan Pavao II. podsjeća na ulogu proroka Ilije kao uzora posvećenog života u patrističkoj tradiciji. Sveti papa ondje dodaje: "Pravo proroštvo se rađa iz Boga, iz prijateljstva s Njim, iz pozornog slušanja njegove Riječi u različitim povijesnim okolnostima. Prorok osjeća kako mu u srcu gori strast za Božju svetost i, prihvativši u dijalogu molitve njegovu riječ, proglašava je životom, govorom i postupcima, pretvarajući se u Božjeg glasnogovornika protiv zla i grijeha"(Vita consecrata, 84).

Govoreći o pozivu riječju u Novom zavjetu istaknuo je, kako se i ovdje očituje proročka tradicija.

 Prvi je primjer zasigurno Blažena Djevica Marija koja prihvaća Božju riječ upućenu po anđelu Gabrijelu. Slično kao u opisima starozavjetnih proročkih poziva, Marija ulazi u dijalog s Božjom riječju, traži pojašnjenja, da bi na kraju rekla: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" (Lk 1,38). No, taj dijalog s Božjom riječju nije tada prestao nego se nastavio kroz njezino osobno iskustvo odnosa s Bogom, dok je Marija u sebi pohranjivala sve događaje i prebirala ih u svome srcu (usp. 2,19), te dok je" brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu" (2,51). Također, riječju su pozvani i apostoli, još od onoga prvoga poziva na Galilejskom jezeru. A poseban primjer poziva nalazimo kod apostola Pavla.

Predavač se osvrnuo i na prva kršćanska iskustva poziva u posvećeni život. Posebno je ukazao na  je poziv sv. Antuna pustinjaka što ga je zorno u svome Životopisu sv. Antuna prenio sv. Anastazije. Važnost ovoga životopisa tim je veći, znamo li da je izvršio ogroman utjecaj na veliki broj kasnijih životopisa svetaca, ali i na shvaćanje monaškoga i redovničkoga života, a to potvrđuje kako Božja riječ dobiva nezamjenjivo mjesto u posvećenom životu. "Ona nije prisutna samo na početku poziva, nego je ključna i za nastavak življenja u poslušnosti tome pozivu i vjernosti vlastitim obećanjima i zavjetima" dodao je fra Tepert.
Predavač je ukazao  na Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkoga života Drugog vatikanskog sabora Perfectae caritatis koji naglašava da je zadnje mjerilo redovničkoga života "nasljedovanje Isusa Krista, kako je predloženo u evanđelju" , što treba vrijediti kao "vrhovno pravilo svih redovničkih ustanova" (PC 2). Podsjetio je kako u istome dokumentu nalazimo osobito snažne riječi: "Neka zato svi članovi redovničkih ustanova neprestanim marom njeguju duh molitve i samu molitvu, crpeći iz pravih izvora kršćanske duhovnosti. Prije svega, neka svakog dana imaju u rukama Sveto pismo da čitanjem i razmatranjem božanskoga Pisma nauče 'najizvrsnije spoznanje Isusa Krista' (Fil 3,8)" (PC 6). „Ovo je nešto što bi trebalo postati dio ispita savjesti svakoga redovnika, ali i svake Bogu posvećene osobe: Jesam li danas imao u rukama Sveto pismo?“

Na tome tragu, sveti Ivan Pavao II. u Apostolskoj pobudnici Vita consecrata naglašava koji je 'pravi izvor kršćanske duhovnosti', kad kaže: "Božja riječ je prvi izvor svake kršćanske duhovnosti. Ona hrani osobni odnos sa živim Bogom i s njegovom spasonosnom i posvećujućom voljom. To je razlog što je lectio divina, od samog nastanka Ustanova posvećenoga života, posebno u monaštvu, dobila najviši ugled. Zahvaljujući njoj riječ Božja se prenosi u život na koji baca svjetlo mudrosti koja je dar Duha" (VC 94). Upravo se u prakticiranju lectio divina događa da "prorok osjeća kako mu u srcu gori strast za Božju svetost i, prihvativši u dijalogu molitve njegovu riječ, proglašava je životom, govorom i postupcima" (VC 84). Lectio divina je molitveno čitanje Svetoga pisma koje se rodilo i razvijalo u krilu posvećenoga života. To su ponajprije bili pustinjaci poput Antuna i Pahomija. Oni su trajno nastojali svoj život preoblikovati potaknuti dijalogom s Pismom. Po njima, čovjek Božji, koji je prihvatio Božju Riječ, postaje novi tekst. On sam svojim životom postaje neka vrsta Svetoga pisma koje govori drugima i poziva ih na obraćenje i svet život.

Također Ivan Pavao II. potiče na zajedničarsko razmatranje Biblije, kako bi se došlo do "radosnog dijeljenja s drugima bogatstva crpljenih iz riječi Božje, zahvaljujući kojima braća i sestre rastu zajedno i pomažu se u napredovanju u duhovnom životu" (VC 94). Tu je i poticaj pape Franje da se svake godine obilježava Nedjelja Božje riječi što je dobra prilika da se unutar ustanova posvećenog života nastoji započeti ili obnoviti praksa čitanja Božje riječi i razmatranja Božje riječi u zajednici.

"Većina zajednica obvezna je održavati mjesečne duhovne obnove ili slične oblike susreta. Upravo bi neki od tih susreta mogli biti osmišljeni i kao zajedničko molitveno čitanje Svetoga pisma. Možda bi osluškivanje kako određena Božja riječ odjekuje iz usta brata ili sestre imalo snažniji učinak nego slušanje nekoga pripremljenoga predavanja. Iz takva osluškivanja mogu se roditi i novi poticaji za djelovanje" rekao je predavač, te to povezao s aktualnim stanjem u kojem do izražaja dolazi i nedostatak zvanja. Stoga, "potrebno je dopustiti Bogu da nam svojom riječju pokaže put i načine djelovanja. Potrebno je 'pohađati' Božju riječ, 'pohađati' je ustrajno, i samostalni i zajednički, da bismo vidjeli gdje nam Gospodin otvara vrata, da bismo u konačnici spoznali koja je njegova volja" dodao je francuski Tepert, te izrazio nadu da će i Poruka za Dan posvećenog života biti poticaj za novo, snažnije i ustrajno pohađanje Božje riječi u svim oblicima posvećenog života prisutnima u našoj Crkvi.