Vijesti - 100 godina djelovanja služavki Maloga Isusa u Zagrebu

Svečana akademija u prigodi proslave 100. obljetnice dolaska služavki Maloga Isusa u Zagreb održana je u subotu 1. srpnja u prepunoj dvorani „Vijenac" Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu, a potom je slavljeno svečano zahvalno euharistijsko slavlje u zagrebačkoj prvostolnici. Misu je predvodio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.

Svečana akademija

Svečana akademija u prigodi proslave 100. obljetnice dolaska služavki Maloga Isusa u Zagreb održana je u subotu 1. srpnja u prepunoj dvorani „Vijenac" Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu. 

U pozdravnoj riječ provincijalna glavarica Zagrebačke provincije Presvetog Srca Isusova i Marijina s. M. Petra Marjanović rekla je kako je prije stotinu godina i danas poslanje sestara uvijek isto „služiti Isusovoj najmanjoj braći. Zato sada želimo dati hvalu, slavu i čast Bogu za primljene darove i milosti, sjećajući se i naših pokojnih sestara koje su nam utrle put u jednostavnosti, malenosti i služenju. Naše je poslanje u Sarajevu započelo u srcu našeg utemeljitelja sluge Božjega Josipa Stadlera kad je vidio mnoštvo djece bez roditelja, zapuštene i prepuštene ulici. Po Božjem nadahnuću osnovao je Družbu, osnovao je sirotište za nezbrinutu djecu i oduševio nas za služenje Isusovoj braći i sestrama. Božja providnost na poziv utemeljiteljevog prijatelja dr. Antuna Bauera, zagrebačkog nadbiskupa dovela nas je 1917. godine u Zagreb, gdje smo u Maksimiru otvorile sirotište 'Antunovac'. Maksimir smo 60-tih godina protekloga stoljeća morale napustiti, a u novim samostanima 'Betlehem' na Kraljevcu i 'Antunovac' u Novoj vesi živimo danas". 

Pozdravljajući i čestitajući redovnicama uime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško rekao je: „ne kažem da vam Zagrebačka nadbiskupija zahvaljuje, jer i vi ste Zagrebačka nadbiskupija, nego vam kažem da je Zagrebačka nadbiskupija zahvalna što ste njezin dio i zajedno se s vama raduje ovoj obljetnici". 

Potom se osvrnuo na svaku od četiri riječi njihova imena: Sestre služavke Maloga Isusa. To su četiri riječi koje mogu biti i životni i pastoralni program, i ispit savjesti nama u Crkvi, ali jednako tako u suvremenome društvu. Svaka riječ ohrabruje, potiče i propituje. No, kako to u kršćanstvu biva – da se stvarnost čita u svjetlu završetka, i ovdje predlažem obratan smjer. Najprije, dakle, Isus, ime Spasiteljevo, ime Boga koji je središte našega života. Cijela je objava usmjerena na spasenje svijeta, na vraćanje radosti. To nas u Crkvi upućuje na središte, ali i naše društvo na važnost povezanosti s Bogom. Prva je riječ Božja Riječ, 'Bog koji spasava' i zato uvijek i u svemu treba početi od susreta s Bogom. 

Zatim malenost. Jedino poniznost može iščitavati otajstvo ljudskoga života u Božjemu planu; poniznost koja vidi vlastitu stvorenost, ograničenost i veličinu pozvanosti, poput Marije koja veliča Boga što pogleda njezinu neznatnost. Ni Crkvu ni društvo ne može u radost voditi umišljenost i ljudska uznositost, nego samo malenost. U susretu s Bogom se susreće vlastitost razmatrajući dolazak Boga na svijet u malenosti. Treća je riječ 'služavke', služiteljice. Ona se odnosi na stvarnost koju nam Bog povjerava, odnosi se na bližnje i na prepoznavanje potreba drugih. Četvrta riječ govori o sestrinstvu. Ona je u dodiru s prvom riječju, jer u Isusu smo braća i sestre. Vaša prisutnost u raznim životnim sredinama upućuje na Boga i daje do znanja da živite blizinu čovjeka koja je u Bogu bliža od svih zemaljskih povezanosti, posvijestio je biskup Šaško te nastavio „kada vas ljudi susreću idu od karike koja započinje sestrinstvom, prepoznatljivom blizinom Crkve koja je dar svijetu: prepoznaju vas kao sestre, redovnice, zatim vas susreću u služenju, da bi u malenosti otkrili i susreli Krista. I tako stotine i tisuću vas; i tako stotinu godina utisnute u srce Zagreba, u naša srca zajedno s Isusovom malenošću. Bogu hvala za vas. Vama hvala za nas". 

Tijekom akademije prikazan je dokumentarni film „Povijesni hod služenja" čiji su autori Danijel i Martina Crnek. Bila je to prilika upoznati se s poviješću Družbe koju je 1890. godine osnovao sarajevski nadbiskup Josip Stadler, slijedi hod sestara od njihova dolaska u Zagreb 10. srpnja 1917. godine na poziv zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera koji je na nadbiskupskom dobru u Maksimiru dao preurediti gospodarsku zgradu za žensko sirotište. Kasnijih godina sestre su preuzele i nova polja djelovanja na području Zagreba i okolice. Posebno je u filmu istaknuta povezanost redovnica i bl. Alojzija Stepinca, na čiji su poticaj sestre 1938. godine došle u Krašić te otvorile domaćinsku školu za djevojke. Kad su pak nakon Drugoga svjetskog rata ostale bez zgrade, povukle su se u župni dvor te nastavile djelovanje u župi o čijem je katehiziranju u filmu svjedočio i varaždinski biskup Josip Mrzljak, a onda dočekale i dolazak kardinala Stepinca 1951. godine te uz njega bile do njegove smrti. Dat je i osvrt na njihovo djelovanje u Zagrebu, gdje su morale napustiti svoj prvi samostan u Maksimiru te nastaviti djelovanje na Novoj vesi, no vrijeme i okolnosti su se mijenjale, ali služavke Maloga Isusa su uvijek imale isti cilj pomoći djeci i nemoćnima, uz puno ljubavi i dobrote što čine i danas nakon sto godina djelovanja u Zagrebu. 
Na film se nadovezala i scensko-glazbena igra „100 godina ljubavi" za koju je tekst napisao Željko Pavičić, a glazbu Matija Antolić, dok redateljstvo potpisuju Krešimir Dolenčić i Robert Bošković. Uz minimalističku scenu na kojoj je dominirao Mali Isus priču o ljubavi i dobroti ispričali su Ivan Glovatzky, Alenka Katanec-Makaj, Josip Mrzljak, s. Nikoleta, s. Kustina, s. Monika, s. Jelena i s. Ana. 

Tijekom programa sestrama su svoju posebnu čestitku uputili i Prijatelji Maloga Isusa, predajući vrhovnoj glavarici s. M. Radoslavi Radek potvrdu upisa svih sestara Družbe u Sve sestre u krug vječnih misa Misionara Krvi Kristove, što je bilo vrlo znakovito jer se sestarska proslava održavala na blagdan Krvi Kristove. 

U glazbenom dijelu programa sudjelovao je sestarski zbor koji je pod ravnanjem s. M. Tihane Strancarić i uz klavirsku pratnju s. M. Mirte Lišnić izveo dvije skladbe „Evo služavke Gospodnje" (glazba Šime Marović), te „Tvoje stope" (tekst i glazba s. M. Tihana Strancarić). Program su obogatila i djeca. Združeni zbor djece župa Retkovec, Stenjevec i sv. Ivana Krstitelja izveo je pjesmu „Imaj Srce", a djeca iz Dječjeg vrtića „Cvjetnjak" iz Samobora „Isus u jutro, Isus u podne". „Odu radosti" izveo je kvintet u sastavu violine Martina Filipan, Marija Župančić-Horvat, viola Danijel Rušec, violončelo Iva Mihalj i clavinova Josipa Bartovčak. Program je vodila Tanja Popec. 

Akademiji su nazočili vojni biskup Jure Bogdan, umirovljeni vojni biskup Juraj Jezerinac, članice vijeća Družbe, provincijalne glavarice splitske provincije s. M. Anemarie Radan i sarajevske provincije s. M. Maria Ana Kustura. Nazočna je bila i vrhovna glavarica sestara milosrdnica i dopredsjednica Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica s. Miroslava Bradica i vrhovna glavarica Družbe sestara služavki Kristovih s. Agnes Šimić te više provincijala i provincijalnih glavarica različitih družbi. Svečanost su uveličali i Prijatelji Maloga Isusa te dobročinitelji i prijatelji sestara.

Zahvalna misa za 100 godina djelovanja služavki Maloga Isusa u Zagrebu

Svečano zahvalno euharistijsko slavlje u prigodi proslave 100 godina djelovanja služavki Maloga Isusa u Zagrebu u subotu 1. srpnja u zagrebačkoj prvostolnici predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. U koncelebraciji su bili vojni biskup Jure Bogdan, umirovljeni vojni biskup Juraj Jezerinac te još dvadesetak svećenika. Na misi su bile služavke Malog Isusa pristigle iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te inozemstva predvođene vrhovnom glavaricom Družbe s. M. Radoslavom Radek te provincijalnim glavaricama zagrebačke provincije s. M. Petrom Marjanović, splitske provincije s. M. Anemarie Radan i sarajevske provincije s. M. Marijom Anom Kusturom. Na misi su bili i suradnici sestara Prijatelji Maloga Isusa.

Uvodeći u slavlje, biskup Šaško je rekao „zahvaljujemo Gospodinu za Družbu i za svaku sestru koja je svojim služenjem uprisutnila Božju dobrostivost. Žarko molimo Gospodina da ohrabri srca onih koje poziva, da se odazovu i da se ne umore svjedočiti ljubav njegova Srca, u čiju čast slavimo ovu euharistiju".

Osvrnuvši se na misno evanđelje, biskup je u homiliji rekao: „Odlomak je započeo zbunjenošću Ivana Krstitelja, zatim se nastavio teškim pravorijekom koje Isus izriče naraštaju Korozaina i Betsaide; otvorio je put neuspjehu i razočaranju. Međutim Isus se raduje i blagoslivlja Oca. Čuli smo jednu od rijetkih Isusovih molitava koje su nam sačuvane. I vrijedno je – osim Molitve 'Oče naš' – i iz ovih molitava učiti moliti. Ponajprije zato, jer Isus ističe malene. Kako je to podudarno s otajstvom Božje malenosti i današnjega spomena sestara koje se nadahnjuju na Isusovoj malenosti. Isus kaže da je Otac svoje otajstvo objavio malenima, misleći na ponizne, na one koji prihvaćaju njegovu Riječ. Jer: Što je malenost i poniznost? To je poznavanje sebe; znati tko sam u odnosu prema drugima, svijetu i Bogu". Posvijestio je kako se u toj poniznosti ponajprije vidi Isus. „Učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Ponizan čovjek poznaje svoje granice; zna da ovisi o drugima, kao što Isus zna da ovisi o svome Ocu. Spoznati Boga, to jest živjeti u njegovoj ljubavi može se samo u malenosti. Sestre služavke Maloga Isusa to svjedoče i ostaju odjek Isusova poziva, naročito odbačenima, onima koji se smatraju nedostojnima, koji misle da su svima suvišni", rekao je biskup.

Nadalje je istaknuo kako postoji način življenja koji pokazuje da se nešto radi, jer se mora raditi; da se nešto poštuje, jer se mora poštovati i obdržava pravila, samo zbog toga jer su nametnuta. Ali, nastavio je „naše bi vjerničke zajednice bile jadne i otužne, vrijedne sažaljenja, ako bismo bili u njima samo zato jer to moramo. Takvo slavlje i nije slavlje. Iz njega je prognana radost, iskrenost i oduševljenje. Osim toga, to nije ni kršćanstvo, jer nema slobode, jer nema duše niti duha. Isusovo nas Srce vraća na ono, u ono što jesmo, u poniznost i slobodu, da bismo bili radosni. Jer, vjera je privlačnost, baš kao i ljubav. Ono što istinski vrijedi nalazi se u iskrenome odgovoru na Isusovo pitanje: Ljubiš li me? Dok gledamo raširene Isusove ruke i njegov poziv u radost uskrsnuća čujemo izazovno pitanje: Imamo li hrabrosti za Crkvu po Isusovu Srcu? Zato sve što radimo trebamo provjeriti tim kriterijem: je li to što činimo, oko čega se trudimo zato da bi se širila radost i Božja privlačnost, da bismo Boga donosili drugima".

Danas ovdje slušamo šapat sestara, živih i pokojnih, koje su donijele svoje odazive Gospodinu i ugradile u Zagreb i u našu nadbiskupiju, počevši od sirotišta. Da, velika su djela zaživjela, ako su počela od malenosti. I nema većega djela od prignutosti nad slabost čovjeka, nad njegovu napuštenost. Treba se pokloniti Bogu u sestrama koje su započele od najmanjih koji su ostali bez roditelja. To se djelo nastavilo uvijek u brizi za prihvaćanje, za gostoljubivost, za služenje, odgajanje, poučavanje, hranjenje, njegovanje. Ljudi često odlaze vidjeti remek-djela isključivo u galerije, muzeje, koncertne dvorane, a najveće je tu među nama ljudima: remek-djela na bolesničkim krevetima, u napuštenosti i siromaštvu, u skrbi za gladne i beskućnike; u brizi za djecu i za njihovo odrastanje; u poučenosti kako voljeti Boga, bližnje, svoju obitelj, domovinu, rekao je biskup, te izrekao hvalu sestrama „za svaku takvu prisutnost za koju svijet još nije napravio dovoljno veliku dvoranu, ni okvire, ni spomen-knjige. Ona stane u kruh i vino koje prinosimo na oltaru".

Biskup Šaško se u nastavku posebno usredotočio na razdoblje kada su sestre u Krašiću, gotovo jedno desetljeće bile blizu, skrbile se za zatočenoga nadbiskupa Alojzija Stepinca do njegova rođenja za nebo. Podsjetio je kako to nije bila samo neposredna pomoć u kući. „Bilo je to puno više u složenosti tadašnjih odnosa, omogućujući da se na razne načine – a ljubav je maštovita – moglo doći do nadbiskupa, da je do svijeta dopirala njegova riječ i svjedočenje, da je osjetio utjehu i potporu svojih vjernika. Kakvo je to remek-djelo samo jednoga desetljeća! A koliko je nezapisanih i neopisanih djela koja su ostala u Božjemu Srcu. Odakle sestrama snaga? Iz istoga izvora iz kojega Crkva živi i danas. Iz Božjega poziva koji i danas upućuje, dok se pitamo o budućnosti redovništva, o nijansama karizma, o svojim mogućnostima. Unoseći svoja mjerila i razloge, osjetit ćemo tjeskobu i strah; jaram će biti pretežak. Zato je važno ući u spomen i osjetiti oslonjenost na Boga. Zato ne trebamo učiniti puno: samo doći i u pouzdanju uzeti, odjenuti Božju ljubav koja izvana djeluje nepodnošljivo, opterećujuće, ali prihvaćena – oslobađa i odmara. Lijepo je da smo došli ovamo, svatko sa svojom zahvalom i sa svojim teretom. Ponekad se čini da je tereta previše. Ali, tu smo, sa svojim čežnjama i ljubavlju, u Božjemu Srcu. A ono je snažnije od bilo kojega tereta. A povijest sestara nas uči da, s pouzdanjem u Boga, treba krenuti s nekim 'sirotištem' u koje nas on poziva i na kojemu malenost čini velika djela", rekao je biskup.

Kao prinosni dar, na oltar je prinesena svijeća, cvijeće, novčani dar za potrebne, košara proizvoda, kruh, te hostije, vino i voda, a u molitvi vjernika sestre, kandidatice i Prijatelji Maloga Isusa molili su za milost i Božju pomoć nastavka karizme utemeljitelja sluge Božjega Josipa Stadlera te za njegovu skorašnju beatifikaciju. Molilo se i za svećenike, obitelji.

Nakon popričesne molitve otpjevan je svečani „Tebe Boga hvalimo", a potom je zahvalu za zajedništvo u molitvi izrekla vrhovna glavarica Radek.

„Zahvalnim srcem uzdizali smo svoju hvalu i slavu Ocu nebeskomu za 100-ljetnu povijest koju je naša redovnička zajednica svojim služenjem ispisala u Zagrebačkoj nadbiskupiji i u ovom nama dragom gradu Zagrebu. Gospodin nas je svojom providnošću i posredstvom Božjih ugodnika zagrebačkog nadbiskupa dr. Antuna Bauera i sluge Božjega - prvog vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera i utemeljitelja naše Družbe, pozvao i poslao u ovaj grad kako bi dječjim srcima, ostalim bez roditeljske skrbi, pružile pravu majčinsku utjehu. Upravo u ovom prvotnom poslanju utkano je stoljetno poslanje sestara služavki Maloga Isusa. Ono je trajno nadahnuće svakoj sestri, ma gdje god ju Providnost slala posluživati Isusovu najmanju braću. Zahvalne smo prije svega Gospodinu, za sve dobro koje smo primale iz njegovih očinskih ruku i koje smo dijelile sa svima koje je povjeravao našoj brizi i ljubavi. Zahvalne smo svima koji su nam dobrotom i velikodušnošću svoga srca na bilo koji način pomogli i još danas nam pomažu u vršenju našeg poslanja u ovoj mjesnoj Crkvi, i u svim drugim mjestima diljem naše Domovine i izvan njezinih granica. U zahvalnosti srca i pouzdanjem u Božje vodstvo, želimo nastaviti započeti put navještaja Radosne vijesti, i služenja Isusovoj najmanjoj braći. Dragi naši prijatelji, hvala vam što ste s nama podijelili radost slavlja ovog 100-ljetnog jubileja. Hvala vam što ste molili zajedno s nama i što djelovanje naše Družbe na ovim prostorima pratite, podupirete molitvom i sudjelovanjem u različitim inicijativama koje su usmjerene na pomoć bratu i sestri u potrebi. Molimo svi zajedno da ostanemo otvoreni djelu Duha Svetoga, da mognemo prepoznavati Njegove poticaje, otkrivati znakove vremena i vršiti uvijek volju Božju. Na tom putu neka nas sve zajedno iz neba zagovaraju naši hrvatski sveci, mučenici, blaženici, sluge Božje i svi koji gledaju lice Božje", rekla je Radek. 

Euharistijsko slavlje pjevanjem je animirao zbor župe Marijinog Uznesenja u Stenjevcu.