Misionari Krvi Kristove (CPPS)

Utemeljitelj sveti Gašpar

Sveti Gašpar je činio sve kako bi pomagao ljudima u obraćenju. Htio je pobuditi srca da dođe do uma i savjesti. Kako bi to danas rekli, vodio je bitku na cijeloj liniji, da bi oni, koji su kršteni, započeli razmišljati o svojem poslanju i potpunom zaokretu Kristu, posvetili se u svojim zajednicama i dozvolili se očistiti Krvlju spasenja. Misionari su išli u nepristupačna i najzapuštenija mjesta, prelazili preko rijeka i živog blata, prolazili kroz opasne putove Gašpar je bio prvi u posluživanju, u žrtvi, u odricanju sebe za Božju slavu, i za dobro braće. „Ako je tako slatka stvar truditi se za Boga”, piše kardinalu Cristaldiju, “što će tek biti radovati se s Njim! Ove službe ne bih ostavio ni za nikakav položaj, niti za sve zajedno. Molim se Bogu da mi dozvoli umrijeti s oružjem u ruci, koje je Križ Gospodnji i, ako se Bogu svidi, naviještajući Božju Riječ.“ Kanonik se često povlačio u svoj lijepi Rim da bi se „odmorio“. A kako se odmarao? Prateći djelovanje svojih zajednica, posjećujući bolnice, a također pišući na desetke pisama. Propovijedao je za vrijeme devetnica ili u Korizmi te izvršavao svoje obične službe. Kada bi na takav način skupio novi žar, bio je spreman za pripremu novog rokovnika misija!

Scena prisege Gašparovog pastorala protezala se na cijelu Crkvenu Državu, Kraljevstvo Sicilija, uključujući u to također sedam regija. U mnogim mjestima misije i duhovne vježbe održavale su se više puta. Svetac je kroz 23 godine vodio pučke misije. Prosječno je imao svake godine oko 13 inicijativa liturgijsko-dušobrižničkih i katehetskih od čega su 50% bile misije koje su trajale po 15 dana. U jesen 1816. god. misionari su bili pozvani od kardinala Rigantijega da vode misije u Anconi. Antiklerikalci su se organizirali kako bi bojkotirali inicijativu biskupa. Organizirali su kampanje pod geslom: „Koje tamo misije, kruha želimo, kruha!“ Mnogi, a također i neki svećenici uhvatili su se na taj slogan. Istina, kada su misionari ulazili u grad, samo im je jedan svećenik izišao u susret. „Za milost Božju, vratite se natrag”, molio je zabrinut, “ako ne želite izazvati opasnu uzbunu!“ Gašpar je ipak osjetio u ovim riječima skrivenu manipulaciju i odgovorio je odlučno: „Mi smo poslani od vlasti i moramo biti više poslušni Bogu nego ljudima: nećemo se okrenuti natrag, nego odmah ulazimo u grad.” Agitacije su trajale još za vrijeme misija, pojavljivale su se prijetnje i pokušali su ih ometati, no, na završetku misija Svetoj Pričesti pristupilo je više od 31 tisuća ljudi. U Civitanovi Gašpar je molio vlasnike da omoguće radnicima sudjelovati u misijama barem jedan sat dnevno, a također je išao osobno mornarima u mjesnu luku da im progovori na lađama, kao što je to činio Isus na Tiberijadskom jezeru.

U Forlimpopoli, gnijezdu laicizma i neprijatelja klera, na vijest o dolasku misionara, aktivisti su napisali Del Bufalu pismo u kojem su ga vrijeđali, prijetili mu i upozorili ga da ne propovijeda u njihovom gradu. Kanonik nije ustuknuo pod prijetnjama i ucjenama, nego je odlučno ušao u grad i odmah započeo, s ulaznom propovijedi, s riječima svetog Pavla: „Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!“ Za neke masone ova misija bila je kao Pavlov put u Damask: Dvije lože predale su Gašparu svoje znakove i dokumenta, odričući se svojih pogrešaka i obraćajući se.

Iz Forlia su došla četvorica plaćenih ubojica, spremni na sve. Jedan od njih zamolio je za susret s ravnateljem misija i odmah, kad se našao nasamo s njim, dignuo je šake na njega, spreman na udarac. Gašpar koji ga je od početka gledao izravno u oči, upitao ga mirnim glasom: „Želiš li se ispovjediti, brate?“ To je bilo dosta da napadač odustane od nasilja.

U gradiću Colli Romani ljudi su bili prestrašeni i nemirni jer se netom dogodilo bratoubojstvo. Ovdje su bile duboke, ukorijenjene i neizbrisive mržnje. Za vrijeme misija ljudi su ostali bez pastira jer je umro kardinal Alessandro Mattei. Gašpar uzima u ruke cijelu situaciju, čini napore, postaje otac, brat, prijatelj svima, da pomiri razjarena srca. Također, i ovaj put odnio je pobjedu i mnogi ljudi, ranije podijeljeni mržnjom, sada su se grlili u znak pomirenja.

Utemeljitelj Družbe misionara Krvi Kristove nije htio da njegova apostolska misija ima samo jedno glavno sjedište, nego također da raspolaže misijskim kućama u ključnim punktovima apostolskog fronta, u najzapuštenijim mjestima ili neprijaznim za Crkvu. Za vrijeme svečevog života bilo je utemeljeno 15 misijskih kuća.

Kada je Gašpar od 10. do 25. ožujka 1822. godine došao voditi svete misije u Vallecorsu, nije znao, naime, u prvom trenutku, da će djevojka koja je stajala pod ambonom, s očima uprtim u njega za vrijeme propovijedi, biti utemeljiteljicom ženske družbe, pod nazivom, Predragocjene Krvi. U Božjem svjetlu brzo je to shvatio. Sveta Marija De Mattias imala je tada 17 godina. tamo, u Vallecorsi bilo je žarište razbojništva. Marija je željela posvetiti se idealu, predati se Bogu da se može suprotstaviti degradaciji koja se širila. Ovaj misionar iz Rima, kanonik del Bufalo tako je lijepo govorio o apostolatu, ljubavi, službi drugima. Vidjelo se da on sam živi ono što govori, i to s radošću na licu. U kratkom vremenu primila je svjetlo po razgovoru s Gašparom: „Bog te poziva za posvećenje u svijetu, za vođenje škole i odgoj mladih“ , rekao joj je. Te riječi koje su dolazile odozgor, ostavile su u Mariji neizbrisivi trag i to zauvijek. Razmišljanja Gašpara bila su uvijek vedra: Nikakva reforma neće biti moguća, ako se neće odgajati mlade, ako škola ne postane djelotvorno sredstvo potpune formacije i to za sve. Konačno, u 1834. godini, nakon dvanaest godina od prvog susreta s Gašparom, Marija De Mattias u Acutu dala je temelj Sestrama klanjateljicama Krvi Kristove. Bog je dao hrabru ženu, prikladnu utemeljiteljicu, odgojiteljicu, reformatoricu.

U lipnju 1837. godine Gašpar nije odbacio prijedloga da vodi misije u Chiesa Nuovi. U to vrijeme epidemija kolere je pustošila Napulj. Broj smrtnih slučajeva dostizao je do 500 dnevno. Kanonik nije mogao duže ostati po strani kada su i u Rimu ljudi trpjeli i predavali duh. Neovisno o naporu braće koja su ga htjela zaustaviti, još jedanput odlučio je stati na prvu crtu. Kroz Via Appiu išli su nasuprot struji jer su Rimljani s oružjem i prtljagama bježali iz grada. Brinuo se za materijalnu i duhovnu pomoć ljudi koji su zbog zaraze, koja je vladala u gradu, osiromašili. Sve je ohrabrivao, poticao je na strpljivost, pouzdanje, nadu, solidarnost prema siromašnijima, osamljenijima, i onima koji su više trpjeli. Dijelio je jelo, lijekove, novac. Tek u listopadu, kada se zaraza započela zaustavljati, Gašpar se vratio u misijsku kuću u Albano, iscrpljen više nego ikada. Merlini svjedoči: „Nije uspio više skrivati svoje bolesti.” Ipak htio je zajedno sa subraćom moliti Časoslov, naprezao se da piše pisma.

Pšenično zrno započelo je padati na zemlju i umirati zato da bi donijelo obilat rod (usp. Iv 12,24). Liječnik, koji ga je liječio, rekao je: „Da ne zanemari apostolata, zanemario je liječenje, koje mu je na početku bolesti moglo donijeti rezultat. Zato ga se može smatrati žrtvom ljubavi bližnjega.“

(Iz knjige: Mario Spinelli, Život Gašpara del Bufalo. Ne obazirući se natrag, Zagreb, 2005.)

Povijest u Hrvatskoj

Povijest delegature Družbe misionara Krvi Kristove (kratica: CPPS) u Hrvatskoj je prilično mlada. Prvi kojeg svakako valja spomenuti je p. Willi Klein, CPPS iz Njemačke provincije. Na područje bivše Jugoslavije stigao je prvi put, sada već daleke 1979. godine, u povodu stote obljetnice rada i djelovanja sestara Klanjateljica Krvi Kristove na ovim prostorima. Od tada slijede učestali posjeti ovim našim prostorima, tijekom kojih p. Willi upoznaje ljude, zemlju, običaje, drži duhovne vježbe i obnove. S obzirom na veliki interes vjernika, uslijedila je ideja o započinjanju rada Družbe misionara.

Sredinom osamdesetih godina banjalučki biskup, pokojni Alfred Pichler službeno traži od Vrhovne uprave u Rimu da pošalju misionare CPPS u Bosnu. Uprava daje odobrenje. Provincijalno vijeće Njemačke provincije 05./06. travnja 1988. odobrava početak Delegature u Banjalučkoj biskupiji u tadašnjoj Jugoslaviji. Slijedi dolazak p. Willia u Novu Topolu i nastavak već započete obnove crkve, podizanje nove Misijske kuće i prostora za djelovanje misijske zajednice. Također u tom vremenu p. Willi razmišlja o daljnjoj budućnosti, o kući u Hrvatskoj te se odlučuje za Zagreb.

Dan 7. rujan 1988. u povijesti Provincije i Družbe misionara Krvi Kristove CPPS je zabilježen kao službeni dolazak misionara u Hrvatsku. U srpnju 1991. započinje rat u Hrvatskoj i Sloveniji, čime se bitno mijenja situacija za mladu zajednicu, u to vrijeme okupljenu u Novoj Topoli, te se ona s prvim kandidatima ubrzo seli u Zagreb. U rujnu 1991. redovnička zajednica u Misijsku kuću prima četiri obitelji s malom djecom (ukupno petnaest osoba), što je u ratnim prilikama posve normalna situacija.

P. Willi je dobio još jedan apostolat, tj. novu karakteristiku - zadatak Samaritanca koji posjećuje mnoge europske gradove i širi istinu o Hrvatskoj i stanju u kojem se nalazi te skuplja sredstva za pomoć prognanicima i bolesnicima. 06. travnja 1992. biskup mons. Juraj Jezerinac blagoslovio je Misijsku kuću i njenu kapelicu. Usprkos zdravstvenim tegobama p. Willi se aktivno uključio u humanitarnu pomoć za prognanike, izbjeglice, bolnice i druge ustanove. Također obilazi zajednice te drži duhovne obnove i vježbe kako u Hrvatskoj, tako i u BiH te Srbiji. Godine 1999. iz Poljske dolaze br. Jurek C., CPPS i sestre Misionarke Krvi Kristove, dok 2000. dolazi p. Ksaver K., CPPS.

Na Njemačkoj provincijalnoj skupštini u prosincu 2000. god. odlučeno je da krajem lipnja 2001. p. Willi zbog zdravstvenih tegoba otiđe iz Hrvatske, a Poljski vikarijat će se personalno pobrinuti, nastaviti i oblikovati ono što je on započeo. Nakon pola godine svog boravka u Hrvatskoj p. Ksaver preuzima uz pomoć Zajednice odgovornost za Delegaturu u Hrvatskoj i regiju Zajednice Krvi Kristove u našim krajevima. Godine 2002. dolazi p. Zbigniew L., CPPS koji preuzima službu poglavara i magistra kandidata koji polako stižu, dok se p. Ksaver brine za apostolat. Tijekom ljeta 2003. godine zajednici u Zagrebu priključuje se i p. Josip G., CPPS te ujedinjenim snagama zajedno s braćom djeluju u Hrvatskoj, a također i izvan nje. Te iste godine zaređen je u Požegi i imao je Mladu misu p. Ilija G., CPPS koji se za vrijeme p. Willia, još 1991. god. odlučio za Družbu. Poslije završetka Klasične gimnazije na Šalati u Zagrebu stupio je u novicijat Družbe (1995.) u Poljskoj. Tamo je završio fakultet i jedno vrijeme djelovao kao misionar, sve dok se nije 2009. vratio u Hrvatsku i tu nastavio svoju službu.

U prosincu 2003. iz Hrvatske odlaze sestre Misionarke Krvi Kristove, a njihove službe djelomično preuzimajui članovi Zajednice Krvi Kristove i dobročinitelji. U svibnju 2005. godine Poljski vikarijat CPPS podignut je do statusa provincije. U Čenstohovi 27.-30. prosinca 2005. na Provincijalnoj skupštini misionara donijeta je jednoglasna odluka da će Poljska provincija preuzeti punu odgovornost za Hrvatsku delegaturu. Nakon dugogodišnjeg misionarskog rada u Hrvatskoj vratili su se u Poljsku p. Ksaver (2006.), br. Jurek (2009.), p. Zbigniew (2009.) i p. Josip (2011.).

Primopredaja Hrvatske delegature Misionara Krvi Kristove

Za vrijeme primopredaje Hrvatske delegature u Zagrebu 4. travnja 2006. njemački provincjal p. Ferdinand Zech, CPPS rekao je: „Preuzimanje dužnosti i zadaća od Njemačke provincije za Poljsku provinciju je jedan zakonski čin koji je kroz nastajanje Poljske provincije učinjen mogućim i potrebnim. Tako je i odgovornost i isto tako mogućnost oblikovanja sada u jednoj ruci.” P. Ferdinand zaželio je da se hrvatski segment Družbe proširi i donese mnogo bogatih plodova.

Provincijal, p. Jaroslaw Jabłoński, CPPS službeno i potpuno je prihvatio u ime Poljske provincije misionara od p. Ferdinanda Z. odgovornost za taj segment Družbe. Svečanost je bila u prisutnosti braće i kandidata CPPS, kao i nekih od članova Zajednice Krvi Kristove i prijatelja Družbe. Provincijali u okviru svojeg posjeta u Zagrebu posjetili su također mjesne crkvene vlasti Zagrebačke nadbiskupije.