Vijesti - “Redovnički život u Europi - izazov za Crkvu i europsko društvo”, Enrica Rosanna, FMA

 

“Redovnički život u Europi - izazov za Crkvu i europsko društvo”, Enrica Rosanna, FMA

Objavljeno: 06. 01. 2013 - 02:05

Osnovno pitanje koje nam se postavlja jest ovo: hoće li redovništvo pronaći drugo snažno središte, koje više neće biti europsko?
 

1. Vjersko stanje

“… svakog tjedna Giampaolo Servadio je običavao ići na misu u katoličku crkvu, na kojoj je posluživao kao ministrant. Ali prošle nedjelje, dok su zvona zvonila, odlučio se na nešto sasvim drugo: otišao je na trčanje. To mu se činilo korisnije upotrijebljenim vremenom”. Tako započinje dugo istraživanje koje je New York Times posvetio stanju vjere u Europi, koje je znakovito naslovljeno “Vjera se gasi tamo gdje je nekoć silno plamtjela”.


Neka nedavna istraživanja opisuju očajno stanje, u kojem se mnogi, istina, izjašnjavaju kao vjernici, ali zatim kažu kako ne sudjeluju aktivno u životu svoje Crkve. Europljani su postali racionalni i pragmatični. Oni koje je intervjuirao Frank Bruni, autor istraživanja, traže konkretne odgovore a Crkvu koja želi ljude uvjeriti kako se rješenje problemâ “krije u ispovijedi ili ponekoj ‘zdravoj Mariji’” smatraju Crkvom “koja nije ukorak s vremenom”. Odsutnost mladih daje se osjetiti ne samo na misama, nego još više u samim svećeničkim redovima, tako da su župe prisiljene dijeliti poslužitelje obreda ili ih “uvoziti” iz Trećeg svijeta.


New York Times pripisuje tu sekularizaciju Europe više razloga: suvremenom cinizmu prema ustanovama i velikim ideologijama, zatim urbanizaciji, koja je udaljila ljude od onih mjesta gdje je crkva nekoć bila središte male zajednice kao i sve većoj konkurenciji religijâ. Na istraživanje New York Times čini se da odgovara na pomalo optimističniji način otac John Flynn, koji citira studiju “Budućnost vjere u Europi”, koju je priredio Philip Jenkins. “God’s Continent: Christianity, Islam and Europe’s Religious Crisis” (“Božji kontinent: kršćanstvo, islam i kriza religije u Europi”) je naslov njegove knjige objavljene u izdanju Oxford University Press (preuzeto od agencije Zenit, od 22. srpnja 2007.). U jednom od poglavlja svoje knjige Jenkins pobliže analizira utjecaj sekularizacije na kršćanske Crkve u Europi i iznosi na vidjelo činjenicu prema kojoj je suton kršćanstva osobito naglašen i dolazi do izražaja u protestantskim područjima i u zemljama pod vlašću bivšeg Sovjetskog Saveza. Katolička crkva – tvrdi – sačuvala je visoku razinu dioništva, ali – dodaje – ona se mora hvatati koštac s velikim izazovima. Društvene i kulturne snage su izvršile utjecaj na stanovništvo do te mjere da su dimenzije obitelji u katoličkim zemljama pale na najniže razine u Europi. Usto, pohađanje vjerskih praksi u zemljama poput Italije i Španjolske u posljednjem desetljeću bilježi stalni pad. Broj svećeničkih i redovničkih pozivan također je u značajnom opadanju a znakovi obrnute tendencije su vrlo slabašni. Usprkos tome – nastavlja Jenkins – pored toga negativnog trenda moramo promotriti druge, pozitivnije elemente. Usprkos opadanju broja kršćana, u Europi još uvijek živi značajna kršćanska populacija.


Ohrabrujuća je tendencija visoke razine potpore naroda koju uživa Benedikt XVI., koji privlači sve veći broj ljudi u svojim javnim istupima. Širenje vjerskih hodočašća je drugi znak živosti europskog kršćanstva, smatra Jenkins. Lurd je 50.-ih godina prošlog stoljeća posjećivalo oko milijun ljudi godišnje. Sada taj broj iznosi približno šest milijuna. U poljsko svetište Czestochowa slijevaju se milijuni ljudi godišnje, od kojih mnogi mladi. Fatimu posjeti oko 4 milijuna hodočasnika godišnje. U Španjolskoj broj izravnih hodočasnika u Santiago de Compostelu porastao je za oko pola milijuna godišnje. I Italija bilježi veliki broj posjetitelja svetišta, poput primjerice onoga u Loretu. Jenkins osim toga smatra da je i veliki broj novih svetaca koje je proglasio Ivan Pavao II. pomogao jačanju pučke pobožnosti.


Osnivanje novih zajednicâ i vjerskih pokretâ u Katoličkoj crkvi predstavlja drugi pokazatelj da je kršćanstvo još uvijek itekako vitalno u Europi.


U tome smislu, istodobno s opadanjem broja svećenika i zavjetovanih žena i muškaraca, raste sudjelovanje laikâ, što predstavlja resurs za obnovu crkvenog života. Veliki broj mladih koji su sudjelovali na Svjetskom danu mladih u Kölnu, u Njemačkoj, 2005. godine drugi je pozitivni znak za budućnost kršćanstva u Europi. Povećava se također broj biblijskih i karizmatičkih skupina unutar protestantskih Crkava.


Drugi izvor snage za kršćanstvo u Europi predstavljaju doseljenici. Osim muslimanskih doseljenika, dio doseljenika na europski kontinent su kršćanske vjeroispovijesti. Stope nataliteta su u Italiji u opadanju, ali Rim, primjerice, može računati na prisutnost desetaka tisuća doseljenika, koji dolaze prije svega iz istočnih zemalja. Sve je veći broj svećenika s drugih kontinenata, što uravnotežuje opadanje zvanja u Europi.


Druga knjiga koja dublje i šire uzima u razmatranje europsko katolištvo jest ona čiji je autor Njegova preuzvišenost mons. Amedée Grab, OSB, umirovljeni biskup Chura u Švicarskoj i nekadašnji predsjednik Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) a nosi naslov: “Je li Europa iznova u traganju?”


U današnjoj Europi postoje znakovi koji ukazuju na to da se Europljani ponovno upuštaju u traženje smisla života i napuštaju svoju tobožnju sigurnost. Prije svega niz nedavnih povijesnih dramâ – tsunami na jugoistoku Azije, terorističke tragedije, ekološke katastrofe, pretjerane muslimanske reakcije na satiričke karikature ili na Papin istup u Regensburgu, teški slučajevi pedofilije u Crkvi… – doveli su do urušavanja sigurnostî i ponovno stavili čovjeka pred temeljna pitanja.


I druge pojave, čiji utjecaj počinje osjećati Europa, potiču na propitkivanje o budućnosti Europe: to su nezaustavljivi razvoj tehnike i tehnologije, osobito biotehnologijâ; izlazak Kine i Indije na svjetsku političku scenu i globalna tržišta; povećavanje migracijskih valova među europskim zemljama kao i između Europe i drugih dijelova svijeta.
 

Traženje istine

Friedrich Nietzsche, u aforizmu 125 svog djela “Vesela znanost”, pisao je: Čuli ste za onog ludog čovjeka koji je upalio svjetiljku u po bijela dana, sjurio se na tržnicu i stao bez prestanka vikati: “Tražim Boga! Tražim Boga!”. Europski čovjek počinje danas osjećati potrebu da ponovno upali svjetiljku upravo dok je svuda oko njega svjetlo. Čovjek traži Boga, istinu, premda na “europskom tržištu, uključujući tržište religija”, postoje oni koji kao da gledaju s visoka na taj problem, kao da se to njih ne tiče, ili se bar pokazuju ravnodušnima prema njemu.


Pred opasnošću tame koja se nadvila nad našu Europu ponovno se mogu čuti temeljna egzistencijalna pitanja: postoji li smisao života i povijesti? Postoji li neko dobro ili netko kojem mogu povjeriti svoj život jer je kadar odgovoriti na moju želju za životom, srećom, slavljenjem, ljubavlju i vječnošću? Imaju li patnja i smrt posljednja riječ za čovjeka i kao takvi svaku moju želju čine izlišnom i uzaludnom? Ima li smisla patnja? Ima li, napose, smisla patnja djece?
 

Traženje smisla

Ne smijemo zaboraviti da, prema nedavno objelodanjenim statistikama, svake godine u Europi oko 50.000 osoba počini samoubojstvo a visoki postotak počinitelja samoubojstava čine mladi i djeca. Vjerojatno pitanje duhovnosti i “povratak svetog” i “alternativnih religijâ”, koji karakteriziraju naše vrijeme, imaju svoje dublje korijene upravo u toj krizi. Ipak moramo prepoznati kako je sadašnji povratak svetog znak iščekivanja – ali ujedno i znak da odgovor još uvijek nije pronađen – lica koje se javlja kao dobro, ljepota, istina, za kojim ljudsko srce osjeća veliku čežnju. Pred svetim bezimenim čovjek je još uvijek sam.


Suvremeni čovjek, a to smo svi mi, treba osobnog Boga, s kojim će uspostaviti odnos, treba Boga koji odgovara na temeljna životna pitanje, treba Boga “većeg od našega srca”. On treba Boga Isusa Krista, koji se utjelovio, koji je umro i uskrsnuo za naše spasenje i prisutan je u euharistiji, u Crkvi, u stvorenju, svugdje gdje se odvija ljudski život.
 

Traženje izvorišnih vrijednosti

Postavimo si pitanje: postoji li neko dobro, neka ljubav, nešto što vrijedi, što može biti temelj “polisa” i usmjeravati djelovanje pojedinaca i raznih europskih društava?


Koje vrijednosti kao vjernici predlažemo u “europskom društvu” kako bismo se uhvatili u koštac s izazovom kolektivizma, neoliberalizma, konzumizma?


Kada se u Europi razgovara o vrijednostima, ljudi su dosta složni kada treba sastaviti njihov popis. Na primjer, potpuno je prihvaćen popis vrijednosti koje nalazimo u članku 2 “Ustavnog ugovora Europske unije” i prvo mjesto koje se daje ljudskom dostojanstvu. “Unija se temelji na vrijednostima poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, pravne države i poštivanja ljudskih prava”. Osim toga se govori o “nediskriminaciji, snošljivosti, pravednosti, solidarnosti, jednakopravnosti muškaraca i žena”.


Ali problem koji ostaje otvoren kada je riječ o vrijednostima jest onaj njihova temelja, njihova sadržaja kao i njihova tumačenja. U ime iste vrijednosti moguće je zastupati međusobno potpuno oprečne stavove: na primjer, na “ljudsko dostojanstvo” pozivaju se i protivnici pobačaja i eutanazije kao i pobornici pobačaja i eutanazije. Riječ “obitelj” u Europi je postala toliko širok pojam da obuhvaća jednu stvar i njezinu oprečnost: od braka muškarca i žene pa do istospolnih zajednica.


Pred tim urgentnim pitanjima moramo se pozivati na kršćanske korijene Europe kako bi produbio zahtjeve koji iz njega proizlaze i pružiti odgovore na brojne izazove koje predstavlja naš kontinent.


Austrijski pravnik Paul Koschaker pri opisivanju europskog identiteta koristio je veoma sugestivnu sliku: “Europa leži na tri brda: Partenonu, Campidogliu i Golgoti”; međutim, daleko najdominantniji utjecaj je nesumnjivo onaj kršćanski: sve ono što obično zovemo Zapad bilo bi upravo nezamislivo bez toga utjecaja. “Događaj” Isus Krist je bio humus u koji su, duže od dvije tisuće godina, puštali svoje korijene europski narodi i koji je oblikovao njihov posebni senzibilitet i profinjenost. “Europa je tek sasvim uzgred zemljopisni pojam – pisao je kardinal Joseph Ratzinger, danas papa Benedikt XVI. –; Europa nije kontinent koji bi se moglo opisati samo zemljopisnim terminima, već je naprotiv kulturni i povijesni pojam”. Zbog toga je važno govoriti o Europi kao “zajedničkoj kući”.


Europski identitet kojeg smo danas kadri izraziti temelji se, zacijelo, s jedne strane na etničkim razlikama, na različitim povijesnim putovima kojeg su europski narodi prošli, ali se temelji također na pripadnosti jednoj vjeroispovijesti, premda u njezinim raznim crkvenim oblicima (katolički, protestantski, pravoslavni). On se temelji na slaganju oko nekih temeljnih načelâ i vrijednosti, načelâ koji teže povezati individualna prava s interesima kolektiviteta. Temelji se na određenom zajedništvu, koje je u ljude usađeno ili pak njemu teže, a koje se ogleda u načinu života ili očekivanju vezanom uz budućnost.


To je golema, umjetnička i kulturna, baština iz koje treba crpiti i koju treba povećavati, povjeravajući je in primis novim naraštajima.


Thomas Stern Eliot, u vezi europske kulture, pisao je: “Postoji kršćanska tradicija koja čini Europu onim što jest. Naša se umjetnost razvijala u kršćanstvu; u kršćanstvu svoje korijene imaju – također u najnovije vrijeme – europski zakoni. Naše misli poprimaju značenje u jednom kršćanskom ozračju. Svaki Europljanin može ne vjerovati da je kršćanska vjera prava, ipak ono što on govori i čini potječe i zadobiva značenje iz kršćanske kulture čiji je baštinik. Jedino je kršćanska kultura mogla iznjedriti jednoga Voltairea ili jednoga Nietzschea. Ne vjerujem da bi europska kultura mogla preživjeti potpuni nestanak kršćanske vjere. Ako nestane kršćanstva, nestat će i naše kulture”.


Razmišljajući o tim tvrdnjama moramo si postaviti pitanje: je li moguće još uvijek naš kontinent smatrati kršćanskim?
 

Izazov sekularizacije

Sekularizacija, koja u svojem negativnom naličju – sekularizmu – znači pokušati činiti bez Boga, bez ikakve je sumnje jedan od prvih izazova s kojima smo se, kao posvećeni muškarci i žene, pozvani uhvatiti u koštac. Današnji čovjek misli da može nešto učiniti bez Boga, da je dovoljan samome sebi i postavlja samoga sebe za mjeru i gospodara stvarnosti. “Kada raskine sve spone s Bogom, čovjek ostaje ‘bez neba’”. Ne doživljava, naime, samoga sebe kao stvorenje koje je izašlo iz Božjih ruku, a još manje svoj pogled upire u onozemaljsku budućnost u kojoj će se ponovno s njim združiti. A jednom kada se Boga isključi iz vlastitoga života, to jest kada čovjek odluči živjeti “bez Boga”, sve nade i razočaranja, svi uspjesi i porazi, život i smrt, baš sve ima svoj svršetak ovdje, pod kapom nebeskom”.
 

Izazov etičkog relativizma

Citirat ću i Svetog Oca koji je, u jednom govoru članovima Međunarodne teološke komisije, upozorio na etički relativizam: “Upravo zbog utjecaja faktora kulturnog i ideološkog reda, građansko i sekularno društvo je smeteno i konfuzno: izgubila se prvobitna očitost temelja ljudskog bića i njegova etičkog djelovanja a učenje o naravnom moralnom zakonu sukobljava se s drugim shvaćanjima koja su u izravnoj opreci s njim.”
 

Izazov materijalizma i individualizma

Naša europska kultura je označena bezbrojnim problemima i dramama čiji uzrok je ekonomicistički materijalizam – još više u ovom vremenu krize – koji postaje sve bezočniji i agresivniji, naša povijest je označena golemim nepravdama i nasiljima u životu pojedinaca i naroda koji proizlaze iz shvaćanja slobode koje nema veze sa istinom i bilo kojom moralnom normom. Sveti nam Otac to ponavlja u svojoj socijalnoj enciklici Caritas in veritate. “Bez istine – piše Papa – upada se u empirističku i skepticističku viziju života, koja nije sposobna pretočiti se u praksi, jer je ne zanima dohvaćanje vrijednosti, a kadšto upravo ni značenjâ, pomoću kojih bi prosuđivala i usmjeravala. Vjernost čovjeku nalaže vjernost istini koja je, jedina, jamstvo slobode i mogućnost cjelovitoga ljudskog razvoja”.
 

Znakovi koji daju razloga nadi

Promatrajući tu Europu, ne možemo ne uočiti prisutnost znakova koji daju razloga nadi. Ovako su ih opisali sinodski oci na zaključku svojih radova: “Konstatiramo s radošću sve veće otvaranje naroda jednih drugima, pomirenje narodâ među kojima je dugo vremena vladalo protivljenje i neprijateljstvo, sve veće širenje procesa ujedinjenja u zemljama europskog Istoka. Razvijaju se priznavanja, suradnja i razmjene raznih vrsta, tako da se, malo po malo, stvara jedna kultura, štoviše europska svijest (zajednička kuća), za koju se nadamo da će moći dovesti do toga da poraste, osobito kod mladih, osjećaj bratstva i volja za dijeljenjem”.


Potrebno je s odlučnošću nastaviti dijalog i ne pokleknuti pred teškoćama i naporima: taj se dijalog treba voditi “pod raznim aspektima (doktrinarnim, duhovnim i praktičnim) vodeći se logikom razmjene darova, koje Duh pobuđuje u svakoj Crkvi i učeći zajednice i vjernike, prije svega mlade, kako da dožive trenutke susreta i da učine od – ispravno shvaćena – ekumenizma redovitu dimenziju života i djelovanja.”


Taj dijalog predstavlja jednu od glavnih briga Crkve, prije svega u ovoj Europi, koja je u proteklom tisućljeću vidjela rađanje i previše podjela među kršćanima, i danas korača prema većem jedinstvu. Ne smijemo se zaustaviti na tome putu niti se smijemo vratiti natrag! Moramo njime nastaviti i živjeti s povjerenjem, jer će uzajamno poštivanje, traženje istine, suradnja u ljubavi i, prije svega, ekumenizam svetosti, uz Božju pomoć, naprosto morati donijeti svoje plodove. I za Europu, kao što je podsjetio Papa u svojoj enciklici Caritas in veritate, “jedino bogatstvo koje se mora sačuvati” jest čovještvo, u tome se bogatstvo “krije duhovna dimenzija osobe”.
 

2. Redovništvo

Upravo “unutar” te složene, ispaćene Europe, Europe u traženju, redovništvo proživljava osobito osjetljiv i zahtjevan trenutak svoje povijesti. Da bi ga se shvatilo potrebno ga je čitati “u kontekstu”, jer redovništvo nije neki otok u europskom društvu niti to kani biti, štoviše želi se prignuti, kao što se prignuo Isus nad ženu preljubnicu, kleknuti na koljena i služiti, prati noge braći i sestrama, kao što je to učinio Isus na Posljednjoj večeri.


Unatrag nekoliko godina razne ustanove, prije svega one u zemljama Zapadne Europe, postavljaju si pitanja: zašto se u europskim zemljama smanjuje broj zvanja za redovnički i posvećeni život? Koji je razlog tolikim napuštanjima? Kako odgovoriti na pojavu starenja zajednice? Kako podnijeti teret pastoralnog rada koji postaje sve teže breme? Kako sačuvati kontemplativnu dimenziju? Zašto toliki umor? Kako izvršiti preustroj aktivnosti i smanjiti broj poslova? Što učiniti sa zgradama koje se više ne koriste? Kako približiti poziv na posvećeni život obiteljima koje su uglavnom bez djece ili samo s jednim djetetom? Kako izmisliti novi pastoral zvanja i poziv na redovnički život ponovno učiniti privlačnim? Je li normalno da neka redovnička zajednica nestane? Ima li budućnosti za posvećeni život?, i tako redom…


Ta su pitanja opravdana i važna i odgovor na njih ne može nikako biti mirenje sa sudbinom i obeshrabrenje, jer mi vjerujemo da je evanđelje aktualno; vjerujemo da je žetva velika… Vjerujemo da je u evanđelju sadržan odgovor na čovjekova pitanja, ali vjerujemo također da taj odgovor, koji je dar, treba osvojiti…


Evanđelje je novo i aktualno i onaj koji izabere evanđelje ne gubi ništa. To su riječi pape Benedikta XVI.


U vezi mladosti Crkve, ne smijemo zaboraviti kratko razmišljanje Indre Montanellija, talijanskog novinara i povjesničara, vrsnog poznavatelja 19. stoljeća, koji je, u dnevniku Il corriere della sera (17. kolovoza 2000.), u vezi susreta Ivana Pavla II. s mladima u Tor Vergati, prigodom Jubileja dvijetisućite, pisao: “Taj djedica koji teško izgovara riječi čak i na svojem materinjem jeziku govorio je mladima o stvarima koje su suvremene i aktualne već dvije tisuće godina. Ali upravo to je, vjerujem, ono što mladi nesvjesno traže u svijetu površnosti kao što je onaj u kojem smo im mi dali rasti; ono što je bezvremensko jer je vječno i što im nudi čvrst oslonac i čvrsto tlo pod nogama”.


Ako želimo da redovništvo u Europi ima budućnost, moramo pružiti mladim naraštajima nešto postojano što će im biti “oslonac i put kojim i sami mogu ići”; to jest omogućiti im da se susretnu sa Isusom.


Nema sumnje da Bog nastavlja pozivati na redovnički život u Europi i da redovnici i redovnice nastavljaju činiti dobro na raznim frontama, gdjegod se ukazuju potrebe. Dovoljno je u vezi s tim spomenuti nekoliko primjera, koje crpim iz mojeg “sretnog i patničkog” iskustva stečenog ovih godina.


Svjetovne karizme nastavljaju svjedočiti svjetlo i snagu evanđelja u bolnicama, među siromasima, na odgojnom polju; zajednice kontemplativnog života ponovno nalaze zvanja upravo u mjestima za koja se čini da su najviše pogođena sekularizmom; ženske i muške redovničke zajednice žive tamo gdje vlada najveća socijalna isključivost; rađaju se nove zajednice koje se bore protiv novih oblika siromaštva kao što su droga, AIDS, prostitucija i dr., redovničke se kuće sve više traži kao oaze Duha da bi se preživjelo stres što ga sa sobom nosi svakodnevni život, no u konačnici da se traži Boga; u Europi se javljaju novi pokreti i nove crkvene zajednice; mladići i djevojke su otkrili svoj poziv tijekom svjetskih dana mladih.


Pred tim pitanjima rađa se novi niz pitanja: kako današnjem svijetu govoriti o Bogu? Kako dosljedno svjedočiti evanđelje? Kako danas biti vjerni karizmama koje su u izvorištu redovničkih obitelji? Po čemu je to posvećeni život prepoznatljiv? Koja je uloga redovničkog života u Crkvi i našem europskom društvu? Što je zajedničko različitim karizmama? Kakvo zajedništvo uspostaviti s novim pokretima i novim crkvenim zajednicama? Kakvu suradnju uspostaviti s laikatom koji je sve svjesniji svojeg poziva u Crkvi? Kakav je odnos sa životom u župama? Kako biti protagonisti izgradnje nove višerasne, višereligijske, višekulturne… Europe.


No postoji i druga razina pitanja, koja je još važnija, i koju ne možemo izbjeći. Ne smijemo zaboraviti da redovništvo, u svojim raznolikim oblicima, nije plod ljudske odluke i plana, već poziva i karizme Duha Svetoga. Zato samo Duh poznaje zadaću i budućnost naših redovničkih obitelji. Vitalnost redovničkog i posvećenog života je, istina, uvjetovana društveno-kulturnim ozračjem – u pozitivnom i u negativnom smislu – ali nije njime određena. Tu mislimo na plodnost progonâ, na “sjeme” mučenika, i u našem stoljeću…


Apostolska pobudnica Ivana Pavla II. “Crkva u Europi”, plod sinode iz 2003., u brojevima 37-39, posvećenim redovničkom životu, pruža neke aktualne i dragocjene upute, za koje smatram da su veoma korisne također danas za naše razmišljanje o posvećenom životu u Europi.


Prije svega u dokumentu se kaže da je svjedočenje posvećenih DNK europskog kršćanstva. “Osobito je rječito svjedočanstvo posvećenih osoba. U vezi s tim potrebno je prije svega prepoznati temeljnu ulogu što su je imali monaštvo i posvećeni život u evangelizaciji Europe i u izgrađivanju njezina kršćanskog identiteta”.


U vezi s tim dovoljno je sjetiti se povijesne uloge što su je u izgrađivanju Europe imali Benedikt, Bernard, Ćiril, Metod, Franjo, Dominik, Katarina Sienska, Terezija Avilska, Ivan od Križa, Toma More, Brigita Švedska, Franjo Saleški, Filip Neri, Josip Kalasancijski, Ivan Bosco, Edith Stein i njihove redovničke obitelji. Sveta Terezija od Isusa je govorila: “Što bi bio svijet da nema redovnika” (Vita, 32, 11).


To znači da je posvećeni život neporecivi poziv također za današnju Europu: “Tu ulogu moraju nastaviti i danas, u dobu u kojem je hitno potrebna “nova evangelizacija” kontinenta i u kojem ga stvaranje složenijih i struktura i povezanosti stavlja pred osjetljivi zaokret. Europa uvijek treba svetost, proroštvo, evangelizacijsko djelovanje i služenje posvećenih osoba. Treba također istaknut osobiti doprinos koji svjetovni instituti i družbe apostolskog života mogu pružiti zahvaljujući svojoj težnji da snagom blaženstava preobraze svijet iznutra”.


Posvećeni život odgovara na pitanja današnjeg čovjeka jer je svjedočanstvo o tome da je Bog na prvome mjestu: “traganje za novim oblicima duhovnosti, koje se danas očituje u društvu, mora pronaći odgovor u priznavanju apsolutnoga Božjeg prvenstva što ga žive posvećene osobe kroz potpuno samopredanje i trajno obraćenje u životu prinesenom kao istinsko duhovno bogoslužje. U ozračju u kojem dolazi do naglog širenja sekularizma i u kojem vlada potrošački mentalitet, posvećeni život, dar Duha Crkvi i za Crkvu, sve više postaje znak nade u mjeri u kojoj svjedoči transcendentalnu dimenziju života”.


Ono što se smatra temeljnim u dokumentu Crkva u Europi jest bratski život redovnikâ, također kao model zajedništva i izvor pomirenja među kulturama i religijama: “U današnjem multikulturalnom i multireligijskom svijetu osjeća se, s druge strane, snažna potreba za svjedočanstvom onoga evanđeoskog bratstva koje karakterizira posvećeni život koji tako postaje poticaj na pročišćavanje i ucjepljivanje različitih vrijednosti putem prevladavanja proturječja”.


Posvećeni život je prostor ljubavi prema siromašnima i posljednjima: “Prisutnost novih oblika siromaštva i potiskivanja na rub društva mora probuditi onu kreativnost u brizi za one koji su u potrebi, koja je karakterizirala tolike utemeljitelje redovničkih ustanova” (38). Svima nam je znano koliko je trpljenja, nepravde, bijede i nasilja u današnjem svijetu.


Europa ima i danas poslanje svjedočiti evanđelje na ostalim kontinentima: “tendencija određenom povlačenju u sebe može naći protulijek u spremnosti posvećenih osoba da nastave djelo evangelizacije na ostalim kontinentima, unatoč smanjenju broja njihovih članova u različitim ustanovama”.


Pred očima mi je divno svjedočanstvo triju suzaštitnica Europe: Terezije Benedikte od Križa, Katerine Sienske, Brigite Švedske.


Terezija Benedikta od Križa, obraćena Židovka, karmelićanska redovnica, mislilac, filozof, mističarka, mučenica. Tijekom svoga života putovala je po raznim europskim zemljama, izgradila most između svojih židovskih korijena i prianjanja Kristu; snažno, uvjereno, oduševljeno opredjeljenje za vjeru dovelo ju je do toga da je svoj život zaključila u po zlu čuvenom nacističkom koncentracijskom logoru u Auschwitzu, gdje je svojim mučeništvom glasno dozivala prava Boga i čovjeka u užasnoj sramoti holokausta. Sve je u životu te žene bilo izraz muke traženja: traženja istine, koju je Edith – kasnije Terezija Benedikta od križa – našla u jednoj osobi, Isusu Kristu, i u vjeri Crkve.


Brigita Švedska, sretno udata laikinja, majka osmero djece, mističarka, utemeljiteljica. Bračnu ljubav prema mužu združila je s molitvom i zauzimanjem za siromašne i bolesne. Bila je na službi na dvoru u Stockholmu gdje je bila odgojiteljica i u raznim prigodama knezovima i vladarima svojim savjetima pomagala u vršenje njihovih zadaća. Izvanredna mističarka iskusila je ono duboko zajedništvo s Kristom koje jedino daje radost ljubavi izgarajući do kraja.


Katarina Sienska, sveta dominikanka, prošla je izvanredan put savršenstva posut molitvom, isposništvom i djelima ljubavi. Njezina gorljiva pisma, koja su sadržavala žarke riječi o problematici Crkve i društva njezina doba, širila su se Italijom i Europom. Neumorna mirotvorka imala je pristup velikim europskim vladarima, od Karla V. u Francuskoj do Karla iz Drača, od Elizabete Mađarske do Ljudevita Velikog. S istom se snagom obraćala vladarima i crkvenim velikodostojnicima, opetovano pozivajući sve da dopuste da ih oblikuje snaga evanđelja, predlažući reformu običaja i moleći sve da dopuste da ih oblikuje ljubav, predlažući svima vjeru koja čovjeka čini svetim i nadu koja ne razočarava.


Crkva je izabrala te tri žene kao suzaštitnice Europe; dala nam je ta tri primjera da ih nasljedujemo, upravo zato jer živimo u teškim vremenima. Teška vremena – kao što znamo – jesu ona u kojima se treba ukorijeniti u onom bitnom, puštajući da korijeni prodru duboko; to su vremenima u kojima je s većim žarom potrebno moliti da se Duh Sveti vrati i ponovno ispuni naše dane. To su vremena u kojima s većom ustrajnošću mora odjekivati u našem srcu riječ Gospodina Isusa, koja može očvrsnuti i ojačati sam naš život: imajte povjerenja, ja sam pobijedio svijet!
 

Prema obnovljenom pastoralu zvanja

Odlučujuće pastoralno poglavlje za budućnost redovničkog života, prema Ivanu Pavlu II., jest pastoral zvanja. On ponovno potvrđuje da se zvanja rađaju kada se svjedoči Krista: “Budući da je djelovanje zaređenih službenika i posvećenih osoba od presudne važnosti, ne smije se prešutjeti uznemirujuće opadanje broja sjemeništaraca i aspiranata na redovnički život, poglavito u Zapadnoj Europi. To stanje zahtijeva od svih da se zauzmu za primjereni pastoral zvanja. Tek ‘kada se mladima predstavi osobu Isusa Krista u svoj njezinoj punini, u njima se užiže nada koja ih potiče ostaviti sve kako bi se njega slijedilo, odgovoriti na njegov poziv i davati za njega svjedočanstvo svojim vršnjacima’.


Briga za zvanja je, dakle, vitalni problem za budućnost kršćanske vjere u Europi i, samim tim, za duhovni napredak samih narodâ koji u njoj obitavaju, to je obavezni prijelaz prema Crkvi koja želi naviještati, slaviti i posluživati evanđelje nade… Neka pastoral zvanja bude shvaćen kao jedan od glavnih ciljeva čitave kršćanske zajednice.”


Ako u Europi, kao osobe i kao posvećene zajednice, znamo svjedočiti životom djevičanstva, siromaštva i poslušnosti da je raspeti i uskrsli Krist istina, ljepota i ljubav, mnogi će pronaći istinu, ljepotu i ljubav za kojima čeznu, premda katkad i nesvjesno.


Ako moram - i time ću zaključiti ovaj dio svog izlaganja - kratko odgovoriti na pitanje: kakav treba biti redovnički život za današnju i sutrašnju Europu, želim za mene osobno i za vas iznijeti na vidjelo neke nezaobilazne uvjete.


Preuzimam ih iz uvodnika revije “La rivista del clero italiano”. Oni se odnose na svećenika, ali – po mome sudu –, ako ih se parafrazira, mogu se primijeniti na nas posvećene žene.


Svećenik je čovjek Riječi. Da bi shvatio svijet, Crkvu, druge i samoga sebe utječe se Božjoj riječi. Svećenik se utječe riječi da bi pokazao da Bog ljubi svakoga pojedinca i sve ljude. Svećenik je svjedok Boga, a ne samoga sebe. U svojem prihvaćanju svećenik mora uvijek ići sve dalje i dalje. Zato nije dovoljan njegov vlastiti primjer, on mora govoriti o Isusu Kristu i onome što je On činio.


Svećenik mora biti čovjek pravoga i dubokog čovještva, konkretnoga i normalnog čovještva. To je evanđeosko čovještvo, s crtama Isusova čovještva.


Ako ljudi kažu da je njihov svećenik pravi svetac, to je zasigurno velika pohvala. Ali nije mu ništa manja na hvalu kada kažu da je pravi čovjek.


Čitajući evanđelje opažamo da je u Isusovom milosrđu uvijek sadržana također crta univerzalnosti. Isusovo prihvaćanje nadilazi, naime, svaku razliku među ljudima. Istina je da Isus nije prošao cijeli svijet, no on je porušio sve zidove i ograde na koje je naišao u svojem malom svijetu. To je univerzalnost. Korijen Isusova stava stoji u činjenici da On promatra čovjeka, i to svakog čovjeka, Božjim očima.
 

3. Promatrajmo stvarnost u kojoj žive mladi s obzirom na budućnost redovništva

Tko su mladi Europe? Ne želim na to pitanje odgovoriti u kratkim crtama, nego želim samo istaknuti neke značajke identiteta mladih. Služit ću se pritom Bijelom knjigom o stanju mladih u Europi, nastalom kao rezultat rada Instituta IARD (riječ je o istraživanju o mladima od 15. do 25. godine života provedenom u 18 europskih zemalja), koja je doista veoma detaljna s društveno-ekonomskog stanovišta a nešto manje kada su posrijedi druge dimenzije života, te uzeti kao podlogu neka razmišljanja o dvoje svjedoka našega doba, koji su posvetili osobitu pozornost mladima. Riječ je o Olivieru Clémentu, nedavno preminulom pravoslavnom teologu i autoru brojnih knjiga (vezano uz ovu temu i istraživanje usp. “Un senso alla vita”, Torino, Lindau 2009.) i Enzu Bianchiju, prioru Zajednice u Bosi (usp. “Giovani e la notte della fede”).


Kada su posrijedi ideje i sistemi, ili jednostavno želje i očekivanja koje im nude “mediji” današnji mladi ih usvajaju vrtoglavom brzinom. Prostori srca, međutim, su zanemareni i veoma je važno pronaći potrebni mir da bi ih se čulo u srcu.


Mladi su veoma osjetljivi i traže nekoga tko ih može poučiti kako živjeti i pronaći smisao. Traže nekoga s kime mogu razgovarati o samima sebi i onome što ih brine (dob nije uopće važna). Tako je rijetko u našem dobu – i to ne vrijedi samo za mlade – moći govoriti o temeljnim stvarima! Ne zaboravimo, zatim, da je za zdravi rast i razvoj mladih nužan iskreni dijalog među pripadnicima različitih naraštaja, u kojem će biti također dotaknuta tema ideala kako bi se moglo objektivno tumačiti stanje mladih.


Otud urgentnost da odgojitelji i odgojiteljice preuzmu na sebe breme “antropološkog pitanja” i umiju reći novim naraštajima jednostavnu, jasnu, neporecivu “riječ” koja neće biti nejasna i nerazgovijetna i koja je kadra pružiti jedan identitet a da se pritom ne upadne u uštogljenost i šablone.


Što se zatim tiče, na specifičan način, odnosa novih naraštaja i vjere, rezultati istraživanja na europskoj razini pokreću brojna pitanja.


Praktički svi podaci, kada ih se usporedi sa onima iz sličnog istraživanja provedenog 2004. godine, pokazuje negativni trend: sve je manje mladih koji se izjašnjavaju katolicima, manja je vjerodostojnost vjerskih ustanova, manja spremnost prihvatiti “političku” ulogu Crkve, manja pripadnost točno određenoj crkvenoj zajednici, u opadanju je pridržavanje etičkih smjernica i vladanja koje indicira Crkva, sve manji broj mladih pohađa vjerske obrede, također prigodom velikih svetkovina poput Božića i Uskrsa…


Sami pak podaci koji govore o rastu nisu lišeni nejasnoća i dvoznačnosti. Naime, dok je u porastu neredovito sudjelovanje u “događajima i inicijativama koje promiču vjerska tijela”, taj porast bi mogao značiti naglašeno opredjeljivanje za religiju po principu “sam svoj majstor” u kojoj čovjek prihvaća samo one ponude koje su u skladu s jednim individualističkim pristupom. Jednako tako radikalizacija nekih opredjeljenja potiče sve više mladih da se opredjeljuju za ili protiv određenih smjernica Crkve, pri čemu se, namjerno, “ne vodi računa” o svim prosudbama vezanim uz pitanje o kojem raspravlja.


Zapitajmo se: suočavamo li se doista s naraštajem kojeg je Armando Matteo, nacionalni asistent FUCI-a, nazvao “prvom generacijom nevjernika”? Teško je ne dati gorki potvrdni odgovor na to pitanje. Uostalom vjeru, kao i život, kao i ponudu zvanja, prenosi vjerodostojna osoba osobi koja je otvorena mogućnosti da vjeruje, osoba koja poznaje napor i radost života osobi koja mora učiti živjeti, i upravo je nezamislivo da strategije ili izvještačena sredstva za rješavanje problematične situacije (escamotage) mogu nadomjestiti interpersonalne odnose koji se stvaraju i njeguju unutar konkretne životne zajednice, od obitelji do četvrti, župe, organiziranog udružiteljstva (asocijanizma). A mi znamo dobro kako tradicionalne odgojne ustanove,, u kojima su mladi naraštaji nekoć nalazili potporu i čvrsti oslonac (crkva, škola, obitelj i drugo) danas prolaze, do sada nezabilježen, kritični trenutak.


U vezi promicanja zvanja, ovako je govorio Benedikt XVI.: “Plodnost promicanja zvanja… ovisi u prvom redu o besplatnom Božjem djelovanju, ali, kao što to potvrđuje pastoralno iskustvo, njega potpomaže također kvaliteta i bogatstvo osobnog i zajedničkog svjedočenja onih koji su već odgovorili na Gospodinov poziv u svećeničkoj službi i u posvećenom životu, jer njihovo svjedočanstvo može pobuditi u drugima želju odgovoriti, sa svoje strane, s velikodušnošću na Kristov poziv”


“Već su u Starome zavjetu proroci bili svjesni da su pozvani svojim životom svjedočiti ono što su naviještali, spremni također suočiti se s nerazumijevanjem, odbacivanjem, progonom. (…) U punini vremenâ, Isus, kojega je Otac poslao (usp. Iv 5, 36), svjedočit će svojim poslanjem Božju ljubav prema svim ljudima, bez razlike, s posebnom pozornošću prema posljednjima, grešnicima, potisnutima na rub društva, siromašnima. On je najveći svjedok Boga i njegove težnje za spasenjem svih ljudi.”


“I Petrov poziv, (…), posredovan je svjedočanstvom brata Andrije (…) Tako se dogodilo s Natanaelom, Bartolomejem, zahvaljujući svjedočanstvu drugog učenika, Filipa (…). Slobodna i besplatna Božja inicijativa susreće i interpelira ljudsku odgovornost svih onih koji prihvate njegov poziv postati sredstva, vlastitim svjedočenjem, Božjeg poziva. To se događa i danas u Crkvi: Bog se služi svjedočenjem svećenikâ, vjernih svojem poslanju, da pobudi nova zvanja u službi Božjeg naroda.”


Možda smo se posljednjih desetljećâ zavaravali da bi pozivanje na velike događaje, korištenje novih tehnologija, prilagođivanje uspješnim modelima stvaranja konsenzusa mogli funkcionirati također na crkvenoj razini. Težnja tome da se “bude viđen” i sudjeluje na što više velikih nacionalnih i međunarodnih skupova, usredotočuje snage na inicijative “omamljene” brojem i medijskom pozornošću na kraju je dovelo do stvaranja neke vrste naviknutosti na nešto veliko i imalo za posljedicu nezainteresiranost, dosadu, ako ne čak i odbojnost prema življenoj svakodnevnici.


Međutim, upravo u svakodnevnom životu mladi nailaze na patnje i rane, traže smisao svojega života, propitkuju se o razlozima kojima se ljudi vode u svojem opredjeljivanju, nadaju se budućnost koju će zajednički graditi a ne onu koju su neki drugi već unaprijed zacrtali (kršćanin ne pripada stranci u kojoj je sve već unaprijed zacrtano, već stranci korijenâ…) ili koja je, još gore, zanijekana: upravo u kolotečini svakodnevnog života ljudi proživljavaju “osjećaj tame i tamu smisla” koji paraliziraju i navode na traženje umjetnih nadomjestaka. Nije riječ samo o tome da se s gorčinom konstatira kako “mladi nisu oni od nekoć” - ni za jedan naraštaj to nije nikada bilo točno –, niti se zavaravati općenitim apeliranjem na mlade kao “budućnost Crkve i društva”, nego treba shvatiti da su današnji dvadesetogodišnjaci već dio sadašnjosti društva i da su suočeni s pomanjkanjem nade za budućnost koja uzima sve više maha. U napornom traženju smisla za svoj život, često i još veoma rano protkanim proturječjima, obiteljskim razdorima, razočarenjima na poslu, mladi ne teže toliko “biti” budućnost određene društvene ili crkvene stvarnosti, koliko “imati” već sada budućnost kojoj će težiti, iščekivanje koje je kadro ispuniti smislom njihovu sadašnjost. Mladi su bogatstvo, blago zato jer su mladi, a ne zbog onoga što će biti sutra. Pomislimo samo koliko bi naš svijet bio siv i bezličan da nema razdragane mladeži?


U tome smislu podaci koji izlaze na vidjelo iz istraživanja – premda ih uvijek treba uzeti sa stanovitim oprezom i zrncem ironije – zabrinjavajući su ne samo za Crkvu ovdje i sada, ne samo za budućnost koja očekuje naviještanje evanđelja u suvremenom svijetu, već također za samo zdravlje društva: oni naime ukazuju na nestajanje zajedničkih ideala, sve manji broj mjesta u kojima se mladi susreću i razmjenjuju mišljenja, fokusiranje na sukobe a ne na konsenzus što na kraju dovodi do toga da ona proturječnost s kojom se svaki naraštaj mora suočiti i kroz koji mora proći na svojem putu prema zreloj i odgovornoj dobi postaje upravo nepodnošljiva: nepodudaranje teorije i prakse, lijepih ideja i krute stvarnosti, onoga čemu se čovjek nada i onoga što živi.


Na nama odraslima leži zadaća ponovno pronaći u samima sebi načelâ za koja želimo da ih usvoje mladi, na društvu u cjelini leži zadaća ponuditi znakove prošlosti kojima se ljudi okreću sa zahvalnim sjećanjem, svjedočiti sadašnjost otvorenih obzora, planirati budućnost koju itekako vrijedi živjeti, i to ne u izvanrednosti rijetkih trenutaka već u svakodnevnici života življenog u skladnom zajedništvu.


Otud potreba ponovno dozvati u svijest tijesni odnos između trajne formacije, odgoja mladih naraštaja i animacije zvanja: te se stvarnosti međusobno podupiru i usko ovise jedna o drugoj. Ne smijemo to nipošto zaboraviti!
 

Zaključak

Koji zaključak dati? Na svakome je od nas razmisliti, zavrnuti rukave i krenuti bez straha, kao što su to činili sveci. Želim citirati jednog od njih, riječ je o mučeniku naših dana, koji nam je ostavio neizbrisivi primjer nasljedovanja Gospodina, onoga nasljedovanja koje je izvor obnovljenog kršćanskog života, onoga života kojeg i naša Europa danas silno treba i za kojeg mi redovnice možemo pridonijeti da poraste.


Uhićen 5. kolovoza 1975. kardinal Van Twan proveo je u zatvoru niz godina slaveći svakoga dana euharistiju s nekoliko kapi vina. Gospodina Vana Twana, tako ga se moralo nazivati, često su ostali zatvorenici, koji nisu bili katolici, pitali o razlozima njegova uhićenja i kako to da je tako vedar i pun nade a on bi odgovarao: ostavio sam sve kako bih slijedio Isusa, jer volim Isusove nedostatke.


Prvi nedostatak: Isus ima slabo pamćenje
Na križu, tijekom svoje muke, Isus je čuo glas razbojnika s njegove desne strane… Mogao ga je podsjetiti na njegove zločine i kazniti ga… no on mu, naprotiv, reče: “Danas ćeš biti sa mnom u raju”. On zaboravlja sve grijehe toga čovjeka… Slično se događa i s grešnicom koja mu je na noge izlila mirisnu pomast i sa ženom preljubnicom i s rasipnim sinom… Isus nema pamćenje kao što je moje; ne samo da oprašta svakoj osobi, već zaboravlja također da je oprostio.


Drugi nedostatak: Isus ne zna matematiku
Da je Isus polagao test iz matematike možda ga ne bi položio. Da je tomu tako pokazuje prispodoba o izgubljenoj ovci… Za Isusa 1 jest jednako 99… Kada treba spašavati izgubljenu ovcu Isus se ne daje obeshrabriti nikakvim naporom… Jednako tako i na zdencu sa Samarijankom i kao sa carinikom Zakejem.


Treći nedostatak: Isus ne zna logiku
Žena gubi drahmu i kada je pronađe doziva prijateljice, upriličuje proslavu… na koju potroši više od jedne drahme… A kada objašnjava tu prispodobu otkriva jednu čudnu logiku svoga srca: “…Bog se raduje zbog jednoga grešnika koji se obrati”


Četvrti nedostatak: Isus je pustolov
Onaj koji radi na promidžbi neke kampanje ili se predstavlja kao kandidat na izborima priprema točno određeni program, uz mnoštvo obećanja.


Isus ništa slična nije učinio. Njegova promidžba, gledano ljudskim očima, je osuđena na propast. On obećava onome koji će ga slijediti sudove i progone… Apostolima, koji su ostavili sve zbog njega, ne jamči ni hranu ni krov nad glavom. Nekom pismoznancu, koji je htio postati jedan od njegovih učenika, kaže: Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.


Evanđeoski ulomak o blaženstvima, pravi autoportret Isusa, pustolova ljubavi Oca i braće, je od svog početka do kraja paradoks… Blaženi siromašni… progonjeni… ožalošćeni.


Peti nedostatak: Isus se ne razumije ni u financije ni u ekonomiju
Sjetimo se prispodobe o radnicima u vinogradu… Posljednji koji su došli raditi plaćeni su jednako kao i prvi… Da se Isusa postavi za direktora neke tvrtke, ova bi propala i završila u bankrotu…


I nakon što je nabrojao te nedostatke zapitao se: zašto Isus ima te nedostatke? Odgovor glasi: Jer je ljubav a ljubav nema mjeru. Od Presvetog Trojstva nosi beskrajnu ljubav koja dovodi u krizu naše ljudske mjere. Sveci su stručnjaci te beskrajne ljubavi… A Mons. Van Twan, sveti svećenik, mučenik 20. stoljeća, svjedočio je tu ljubav čitavim svojim životom.


To je primjer od kojeg možemo mnogo naučiti, iz kojeg možemo crpiti hrabrost. Redovništvo je od Boga, ne trebamo se bojati. U njegovim smo rukama. To su sigurne ruke.
 

Dodatak

Statistike preuzete iz Crkvenog statističkog godišnjaka “Annuarium Statisticum Ecclesiae”

Statistike na svjetskoj razini

Prema podacima Crkvenog statističkog godišnjaka s 31. prosinca 2007. u svijetu je bio 272.431 dijecezanski svećenik, redovničkih svećenika je bilo 135.297, braće laika 54.956, redovnica sa zavjetima 746.814, članova svjetovnih ustanova koji nisu svećenici 665, članica svjetovnih ustanova 26.778, odnosno ukupno 964.510 posvećenih osoba. Ti se podaci odnose isključivo na ustanove papinskog prava.


Promatrajući progresiju podataka počevši od 1900. uočavamo da se posvećeni život, ako se prikaže grafički, ima oblik rastuće parabole počevši od prvih godina proteklog stoljeća koja je imala svoj vrhunac u godinama između 1930. i 1950. U tome vremenskom razdoblju posvećene osobe – osobito ženske redovničke ustanove – isticale su se poglavito na karitativnom polju, u odgojnom djelovanju te u zauzimanju u društvu, promicanju osobe, pozornosti prema novim oblicima siromaštva i marginalizacije koje je prouzročio snažni, ali ujedno zahtjevni i problematični ekonomski razvoj.


Ta brojčana uzlazna parabola imala je svoj vrhunac u 70.-im godinama. Od tog je trenutka započela faza koju karakterizira stanoviti umor u planiranju u razdoblju koje je uslijedilo neposredno nakon koncila, bogatog eksperimentiranjima, ali siromašna snažnim i uvjerljivim planiranjem. Usto, zajedno sa opadanjem broja novih članova i krizom zvanja, na vidjelo je snažno izašla teškoća da se osigura normalna smjena generacija, što je imalo za posljedicu nužno propitkivanje struktura, smanjivanje i gašenje zajednica, veće uključivanje laikâ, veće traženje stranih zvanja, itd.


Ta brojčana situacija snažno utječe na perspektive života i na djelovanja ustanova i posvećenih osoba.


Upravo pogledom na statističke podatke izlazi na vidjelo da, premda se i dalje u svijetu bilježi trend smanjivanja zbog značajnog broja redovnikâ i redovnicâ u poodmakloj dobi u zemljama drevne kršćanske tradicije, u zemljama nove evangelizacije bilježi se novi procvat zvanja koja zahtijevaju da ih Crkva prati s pomnom ljubavlju i omogući im prikladan odgoj i naobrazbu kako bi se s vjerom i stručno vršili poslanje koje Duh Sveti priprema za njih.
 

Statistike na europskoj razini

Premisa


God. 1969. 47,8% svih redovnika i 56,1% redovnica dolazilo je iz Europe, dok su iste godine svega 40,1% katolika činili Europljani. Nakon 38 godina, 2007. godine, Europa je i dalje bila kontinent s najvećim brojem posvećenih osoba: na Starom kontinentu je živjelo naime 40,5% redovnikâ i 41,5% redovnicâ. U promatranom vremenskom razdoblju pad broja posvećenih osoba je bez ikakve sumnje bio strelovit i stalan, ali ipak, bar za sada, koči ga usporedno povećanje prosječne životne dobi. Riječ je o padu koji treba dovesti u vezu sa smanjenim udjelom Europe na razini svjetske Crkve: broj krštenika u Europi 2007. godine iznosio je svega 24,7% od ukupnog broja krštenika, sa smanjenjem za gotovo 15% u vremenskom razdoblju od četrdeset godina. To se smanjenje tumači bilo kao posljedica općeg demografskog pada bilo zbog manje dinamičnosti europskih crkvenih sredinâ. Među mnoštvom podataka koje bi se moglo citirati a koji ukazuju na činjenicu da je katolištvo u Europi shrvao umor opaža se sve veći broj, također u obiteljima u kojima su oba roditelja kršteni, onih koji se odlučuju ne krstiti dijete po rođenju kako bi mu se pustilo da jednom kada odraste ono samo o tome donese odluku. Riječ je o odluci koja za sobom povlači jednu drugu: sustezati se od svakog vjerskog odgoja kako se ne bi utjecalo na buduće odluke. To su odluke koje jasno iznose na vidjelo obezvrjeđivanje i marginaliziranje govora o vjeri, koji više nije postavljen kao temelj osobnosti, već je smješten na područje komplementarnih izbora na koje se pojedinac može odlučiti i u mladenačkoj ili odrasloj dobi.


Nije teško shvatiti kako takav način djelovanja i shvaćanja vjerske izobrazbe obavezuje Crkvu da drukčije osmisli odgojno pitanje, koje će se razlikovati od postojeće prakse. Danas se može s pravom pretpostaviti da odrasli Europljanin ima neku vjersku naobrazbu, ili ako ništa drugo a ono bar informaciju o vjeri, koju je primio u obitelji i da ova potonja brine za pripadnost crkvenoj stvarnosti (krštenje, prva pričest, krizma te pripadajuće kateheze). Zna se dogoditi da vremenom ta veza oslabi te stoga postaje nužna “ponovna evangelizacija”, ali se uvijek polazi od jednog “iskrčenog terena”, dozivaju se u svijest već poznata znanja. U doglednoj budućnosti, koja je po mnogo čemu već započela, porast će broj odraslih kojima će se pružati prvi navještaj i kojima će se saopćavati poruku koja je njima potpuno nepoznata.
 

Statistički podaci

Redovnici/e (papinsko pravo i dijecezansko pravo)

 

Godina Svećenici Trajni đakoni Braća Redovnice
1982. 74.297 174 33.628 511.967
2007. 58.422 319 18.693 310.138
Varijacije % -21,4 +83,3 -44,4 -39,4

 



Ako usporedimo Europu s ostatkom svijetom: God. 1982.: u Europi je bilo 33,7% katolika (i europsko pučanstvo je bilo 39,8% katoličko); u Europi je boravilo 48,2% redovnika svećenika, 45,4% braće redovnika i 54,4% redovnica.


God. 2007.: u Europi je bilo 24,7% katolika (europsko pučanstvo je bilo 40,1% katoličko); u Europi boravi 43,1% redovnika svećenika, 49,5% braće i 41,5% redovnica.


Redovnice (papinskog prava)

Godina Novakinje Redovnice s privremenim zavjetima
1982. 4.685 10.817
2007. 2.641 10.641
Varijacije % -43,6 -1,6

God. 1982: u Europi je bilo 29,0% svih novakinja u svijetu i 30,8% redovnica s privremenim zavjetima.


God. 2007: u Europi je bilo 15,3% svih novakinja u svijetu i 21,1% redovnica s privremenim zavjetima.


Redovnice

Godina Vječni Privremeni Novakinje
1988. 338.702 12.861 4.949
1988. 213.319 9.338 1.898
Varijacije % -37,0 -27,4 -61,6



Dinamika opadanja, u cjelini uzevši, je zajednička i aktivnim i kontemplativnim zajednicama (različit je slučaj ako se pogleda stvarnost nekih samostana koje resi osobita živost, ali kao što se zna jedna lasta – sa sociološkoga gledišta – ne čini proljeće…), no ipak je u stanovitoj mjeri naglašenija među redovnicama iz aktivnih redovničkih zajednica (te stoga bar dijelom imaju pravo i oni koji hvale superiornost kontemplativnog života).


Što se pak tiče činjenice da redovnice s privremenim zavjetima bilježe manji pad od novakinja to se može povezati sa činjenicom da je u slučaju novakinja promatrano razdoblje od jedne ili najviše dvije godine dok zavjetovane sestre obuhvaćaju šire vremensko razdoblje te će se možda taj podatak više ustaliti. Može također biti da u podatke o zavjetovanim sestrama ulazi poveći broj redovnica iz drugih zemalja, dok novakinje više odražavaju nacionalnu provenijenciju. U sadašnjem trenutku ne postoje pouzdani podaci o toj temi (koja je usto veoma osjetljiva i bogata religijskim i kulturnim implikacijama).


U Europi redovničke ustanove ne uspijevaju više, same, održavati onu veliku mrežu ustanovâ koje su one same uspjele stvoriti tijekom proteklih stoljećâ. One se stoga pitaju što im je činiti: odreći se djelovanja; smanjiti njihov broj aktivnosti; tražiti pomoć izvana i tako nastaviti s dosadašnjim radom… Odbacujući ideju o “uvozu” redovnikâ i redovnicâ iz Latinske Amerike, Afrike i Azije, kako bi se redovito nastavilo s radom, nekako se provedivijim čini rad na posadašnjenju pri čemu će se uteći sudjelovanju laikâ (i oni su odgovorni za budućnost Crkve) i suradnji među različitim redovničkim zajednicama u formaciji i apostolatu. Osnovno pitanje koje nam se postavlja jest ovo: hoće li redovništvo pronaći drugo snažno središte, koje više neće biti europsko? I ne samo to, već koji utjecaj europsko društvo vrši na redovništvo i obratno? A mi?


Zagreb, 26. listopada 2010. Predavanje s prvog dana 42. plenarna skupština HUVRP-HKVRP-a, listopad 2010.

 
 
Poveznice:
Slijedeći članak:
Nadbiskup Devčić primio...
Povratak na sve vijesti
 
 
Predavanja i raspored Škole za novakinje tijekom zimskoga semestra 2017
  • Semestar započinje 11. listopada, a završava 20. prosinca 2017.
49. Plenarna skupština Hrvatske redovničke konferencije
  • 18. i 19. listopada 2017. u franjevačkom samostanu u aveniji Gojka Šuška 2, Zagreb-Dubrava
Posvećenje vremena kroz molitvu časoslova - molitveno-edukativni seminar
  • Od petka, 27. listopada u 17 sati do nedjelje, 29. listopada (oko 14 sati)

Izdavaštvo

Naviještajte
Naviještajte
Posvećeni život
Posvećeni život
Apostolska konstitucija VULTUM DEI QUAERERE o ženskom kontemplativnom životu
Apostolska konstitucija VULTUM DEI QUAERERE o ženskom kontemplativnom životu
Vijesti
Vijesti
Susret, br. 9., god V., 2017.
Susret, br. 9., god V., 2017.
Susret, br. 8., god IV., 2016.
Susret, br. 8., god IV., 2016.

Linkovi