Vijesti - Pismo franjevačkih generalnih ministara „Živjeti i nasljedovati“

 

Pismo franjevačkih generalnih ministara „Živjeti i nasljedovati“

Pismo franjevačkih generalnih ministara „Živjeti i nasljedovati“ Autor: ika
Objavljeno: 17. 10. 2020 - 17:15

Generali triju ogranaka prvoga franjevačkog reda (opservanti, kapucini, konventualci) uputili su svoj braći prvoga reda pismo povodom 800. obljetnice Nepotvrđenog pravila. Prijevod pisma preuzet iz Obavijesti Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda prenosimo u cijelosti.

PISMO FRANJEVAČKIH GENERALNIH MINISTARA

Živjeti i nasljedovati

Svoj braći prvoga reda,

povodom 800. obljetnice Nepotvrđenog pravila, mi Generalni ministri šaljemo ovo pismo – kao zahvalno sjećanje, kao žarku obnovu našega nasljedovanja Isusa Krista po načinu života brata Franje u Crkvi i svijetu kao Manja braća.

Na slavu Boga, „koji je potpuno dobro, sve dobro, cijelo dobro“ (NPrXXIII,9).

Za početak

Još jedna obljetnica… Samo da nije obvezna posjeta muzeju!

Godine 1221. završavala je jedna od mnogih „priča“ koje su u kršćanskoj tradiciji rezultirale tekstom zvanim „regula“. O kakvoj se „književnoj vrsti“ radi? Riječ „regula“ pobuđuje vjerojatno u nama određeni mehanizam samoobrane, jer analogija je manje-više namjerna, to je nešto utvrđeno i shematizirano, možda i sterilno. Ako bolje pogledamo vidjet ćemo da nije tako.

Čitajući Nepotvrđeno pravilo dobiva se osjećaj obzorjâ koja se otvaraju, perspektive koje šire dušu i puštaju u srce svježi zrak: i nakon 800 godina! Da, prošlo je 800 godina i neizbježno je obilježavanje „obljetnice“. I ovdje se rađa novi osjećaj, ovaj puta pobune: „Još jedna obljetnica! Kome to uopće treba?“

Pokušajmo ne odgovarati unaprijed na pitanje „čemu služi obljetnica“ –ostavimo ga negdje u pozadini. Potrudimo se radije izbjeći slavljenje obljetnice kao da idemo u muzej, bez osobne proživljenosti, s turističkom radoznalošću, bez i najmanje želje da budemo osobno uključeni, ne samo zato „što bi trebalo“, ili zato jer je to „čuveni muzej“. Budimo „ozbiljni turisti“ koji ulaze u muzej sa sviješću da ih ono što će vidjeti neće ostaviti iste. Nalazimo se, dakle, pred umjetničkim djelom, pod nazivom Nepotvrđeno pravilo, djelo koje je, nažalost, bez godine nastanka i autora!

U trajnom osluškivanju…

Faze života po Evanđelju u Nepotvrđenom pravilu izravno, bez datuma i autora – upravo tako! Govorimo o djelu koje se ne može sigurno i precizno datirati; ili točnije: trebalo bi uzeti u obzir mnoge mogućnosti, različito vrijeme za različite dijelove teksta. 1221. je godina u kojoj se ovaj proces zaustavlja, tako reći „krajnja godina“. Autor je sveti Franjo? Naravno, on daje srce Reguli, ulijeva joj životnu snagu Duha. Možda bi ipak trebalo reći da je to „zajednička regula“, djelo koje je osmišljeno i realizirano u dijalogu s fratrima faktima.

Prije svoga vremena, Franjo Asiški je bio među onima koji su znali izraziti jedno od snažnijih načela pape Franje: „Stvarnost je važnija od ideje“ (Evangelii Gaudium, bb. 231 – 233). Pred nama nije normativni tekst, napisan za stolom, nego nešto što je nastalo u dijalogu sa životom, štoviše, ovo je više „komad života“ nego „komad papira“. Napisane riječi nastoje dati odgovor na pitanja nastala iz konstantnog osluškivanja konkretne stvarnosti.

Nepotvrđenom pravilu prepoznajemo genijalnost onoga koji je znao prepoznati „izravno“ istinska pitanja i ponuditi efikasna rješenja. Da, genij se često sastoji u ovome: u sposobnosti prepoznavanja pravih pitanja, ne apstraktnih, nego onih urgentnih, koje se „osjećaju na vlastitoj koži“, u prvom licu; na davanju uvjerljivih odgovora, ne samo jer su „pravi“ u tom trenutku, nego zato jer su se pokazali takvima tijekom stoljeća, dajući odgovore u tom istom tonu.

I nakon 800 godina još uvijek smo ovdje, u nastojanju da odgovorimo u skladu s tom intuicijom, jer smo „uvjereni“ da vrijedi truda! Ono što posebno pogađa u ovom umjetničkom djelu, zvanom Nepotvrđeno pravilo, jest posebno njen strastven karakter. Čitajući ga, odmah se razumije da ne daje tek neka pravila za male stvari, nego nastoji dati odrednice koje reguliraju odnose. Nije to tekst za pismoznance nego za učenike (usp. Mt 13,52). Temeljni odnos koji maksimalno isijava svoju životnu energiju je odnos s Gospodinom Isusom, koji se doživljava kao blago vlastitoga života. Kušano zaista! Tijelom i dušom!

Znamo to: početak Nepotvrđenog pravila nedvosmisleno izjavljuje da je pravilo i život Manje braće „nasljedovati nauk i stope našega Gospodina Isusa Krista (NPrI,1)“,živjeti Evanđelje: poglavlje za poglavljem niže se serija uputstava, nekad sažetija, nekad izrečena vrlo osobno, od srca. Da bi se Evanđelje živjelo; i da bi se to postiglo sv. Franjo nas poziva da se odrečemo svega, svega što zarobljava. Naravno, samo ukoliko smo se dali iznenaditi i utješiti nazočnošću Isusa Krista u našem životu, ima smisla živjeti „bez vlasništva“ (NPrI,1); inače je to tužni pauperizam.

„Ništa, dakle, drugo ne žudimo, ništa drugo ne želimo, ništa drugo neka nam se ne mili niti nas veseli osim Stvoritelja, Otkupitelja i Spasitelja našega, jedinoga pravoga Boga, koji je potpuno dobro, sve dobro, cijelo dobro, pravo i najveće dobro, koji je jedini dobar“ (NPrXXIII,9). Bilo bi tužno, možda bi nam rekao sv. Franjo sa svojom prvom braćom, ako bismo htjeli „sve prodati“, a da prije nismo osjetili radost jednog takvog blaga, koje je nadmašilo sva naša očekivanja, blaga koje je sâm Isus, blaga onoga neizmjerno blagog pogleda koje Sin Božji uvijek upravlja svakome od nas, stvarajući zajedništvo.

Duhovnost, a ne duhovnjaštvo

Duh Gospodnji teži za poniznošću,trpljenjem, čistom jednostavnošću i istinskim mirom duha (NPrXVII,15 – 15)

Među „bojama“ i „tonovima“ ovoga teksta svakako je njegova jednostavnost. Pozornost: ne banalnost i olako pojednostavljivanje, već oštra inteligencija nekoga tko je otkrio središnju nit, u stanju dati ono što ujedinjuje. Ono što drži zajedno tijelo Nepotvrđenog pravila jest upravo središnje mjesto koje se daje životu u Duhu. Što to znači? I ovdje to najprije znači dijalog sa stvarnim životom! Franjo Asiški ne zna unaprijed što je Duh Sveti i kako djeluje, tvrda zemlja svakodnevnog življenja uči ga prepoznati glas Duha.

Glas Duha ima svoj nezamjenjivi i blagi ton, ton koji je sv. Franjo znao prepoznati vrhunskom pozornošću i vjerom! Zaslužan je što je regula uspjela sačuvati i prenijeti putove bora života, imajući Duha Gospodnjeg. Možemo se tako okoristiti nekim uputstvima i nakon 800 godina, ne „duhovnjačkim“ uputstvima, što znači da nisu izrečena prije samog života, koja su ideološka, već duhovnim jer su „pokupljena“ iz vibracija samoga Duha koji se udiše živeći među ljudima. Koja su to duhovna uputstva? Barem ona najdragocjenija? Moglo bi ih se sažeti u nekoliko ključnih točaka:

  • Uobičajena konkretnostNepotvrđeno pravilo zadire u stvarno tkivo egzistencije, sa svojim čimbenicima, ponekad kontradiktornim, a drugi puta obećavajućim, u svakom slučaju ne gubi se u asketskim propisima i njegova najveća zadaća je brinuti se za život, u svim njegovim oblicima. Ima na srcu put života! Ne uporno očuvanje struktura. I ovdje bi se moglo citirati: započinje procese, ne prisvaja si prostore (usp. EG 223).
  • Bez navezanosti na aplauze: Na tisuće načina nas Franjo potiče, ovdje se čini kao na koljenima, da budemo pozorni, da tražimo značenje, ali ne ono koje prelazi u egzibicionizam. Dobro je znao naš svetac koliko je tanka linija i osjetljiva granica: zavaravati se „da se živi Evanđelje jer se ima mnogo sljedbenika i mnogo aplauza, mnogo lajkova i sljedbenika na društvenim mrežama. Potrebna je ponizna trezvenost, jer „duh tijela želi i veoma nastoji da posjeduje riječi, a malo da djeluje, i ne traži pobožnost i unutarnje svetosti duha, nego hoće i želi pobožnost i svetost koja se pokazuje vani pred ljudima“ (NPrXVII,11 – 12). Ponekad postoji rizik da se nazove „proroštvom“ono što je samo svjetlucavi izlog. Sveti Franjo je to znao: proroštvo nije podij za nastupe, i traži mnogo poniznosti, mnogo straha…, ako ni zašto drugo, onda zato jer se prorocima loše piše…
  • Veliko gubljenje vremena: Mnoštvo je riječi potrošeno u Nepotvrđenom pravilu da se kaže da fratri ne smiju biti škrti u trošenju svoga vremena na molitvu: „Stoga se, braćo, svi veoma čuvajmo da pod izlikom kakve nagrade, djela ili pomoći ne upropastimo ili udaljimo svoj duh i srce od Gospodina. Nego u svetoj ljubavi, koja je Bog, molim svu braću, kako ministre, tako i ostale, da otklone svaku zapreku i odlože svaku brigu i tjeskobu, što bolje mogu, te nastoje neokaljana srca i čista duha služiti, ljubiti, štovati i častiti Gospodina Boga, što on nadasve traži. I uvijek gradimo nastambu i boravište njemu koji je Gospodin Bog svemogući“ (NPrXXII,25 – 27). Ovo je zaista duhovni poziv: na besplatnost, na velikodušnost boravka, u naizgled sterilnom vremenu, ali koje ustvari hrani duhovni život. Bez ove uporne vjernosti molitvi za sv. Franju sve riskira da postane farsa, ili u najboljem slučaju voljni napor bez radosti.

U opoziciji anti-Franji. Samo kao braća

Čuvajte svoje duše i svoju braću. Neka fratri nemaju nikakvu moć ni vlast, posebno nad braćom (NPr V,1.9)

Kao što postoji „antikrist“ (Usp. 1Iv 2,18), tako postoji i „anti-Franjo“. Čini li posvećenost bratskom životu razliku? Ne samo bratskom životu, nego posvećenost skrbi za druge općenito, ili naprotiv, nezainteresiranost u tom životu čini razliku? Nepotvrđeno pravilo obiluje poticajima kako bi nasljedovanje Krista bivalo na bratski način. To je skoro kao „dogma“, nešto što se proteže svim redcima teksta, moglo bi se to reći i ovako: ništa nije više anti-franjevačko (trebalo bi reći i antikršćansko) koliko je to stil života koji se razvija u nebrizi za bratske odnose, od čega dušu, a time i život treba očuvati!

Čini se da Franjo u nama želi potaknuti zdravi strah od svakog oblika nezainteresiranosti za drugoga: on ističe brojne opomene koje su uzete iz stvarnog života tako da se čvrsto držimo shvaćanja da je drugi za nas uvijek „obveza“, glas koji nas zove, netko kome ne možemo ne posvetiti pozornost. Franjo nam daje mnogo načina u djelovanju u ovom smjeru. Neki od njih, nakon stoljeća, zadržavaju svu svoju privlačnost:

  • Ljubaznost bez pretvaranja: neprijatelj protiv kojega se treba stalno boriti jest svakako „obješeni nos“, uporno zatvaranje, lažno ponizno držanje (koje je ustvari mučno)! Neka se braća čuvaju da se izvana ne pokazuju žalosni i namršteni licemjeri, nego neka se pokazuju radosni u Gospodinu“ (NPrVII,16). Treba se, dakle, uvijek smijati? Nije u tome stvar! Ne radi se o tome da postanemo stručnjaci u jeftinom lažiranju osmjeha na sve strane, ključno je ne dopustiti da nas uvjetuju naši unutarnji osjećaji, koji su uvijek nestalni i promjenjivi. Poslušat ćemo, naravno, i naše srce kada je tužno, ali ne trebamo pri tome kažnjavati druge svojom namrštenom svadljivošću.
  • Neosjetljivost prema „pretjerano osjetljivima“: Često imamo priliku susresti „gubavce“, tvrde i teške situacije s kojima se moramo susresti. I ovdje Nepotvrđeno pravilo nas poziva na oprez i na „ušutkavanje“ onih glasova u sebi koji nas potiču da pobjegnemo daleko, da se distanciramo. Poziv upućen fratrima je da se „moraju radovati kada žive s osobama beznačajnim i prezrenim, među siromašnima, slabima i bolesnima, gubavcima i među prosjacima kraj puta“(NPrIX,2). Zadatak postaje teži kada je brat od kojeg ne smijem pobjeći, siromah: netko tko remeti moje planove, ispružena ruka koja me prisiljava da izmišljam nepoznate putove zajedništva, to su rane koje ne želimo gledati i koje nas pozivaju na novu osjetljivost (koju ne smijemo nipošto ušutkati): onu suosjećajnog Isusova srca.
  • Bezobraznost koju trebamo vratiti: naučiti iz patnje. Da bratski život nije lagodna i romantična šetnja nešto je što je potpuno jasno iz Nepotvrđenog pravila. Ono što posebno pogađa u vezi s bratskim životom jest da su poteškoće, ponekad vrlo teške, za Franju neka vrsta prilike, on bi rekao čak „milosti“! Izazov (ovaj puta je zaista to) jest da se dopustimo dotaknuti od osoba kojih se bojimo ili koje nam najviše smetaju, da ne bježimo od njih, možda naučimo nešto novo, bar mrvicu one slobode koja se kuša kada, možda tek mucajući, uspijevamo „umrijeti da bismo uskrsnuli“.

Biti manji od onoga tko malo vrijedi. Govor o malenosti

Neka se nijedan ne zove priorom, nego neka se svi općenito zovu manjom braćom(NPrVI,3)

Manja braća. Ovo je kršteno ime koje sv. Franjo želi dati onima koji mu povjeruju i žele živjeti po ovom pravilu. Malenost! Riječ s tisuću značenja i nezamislivih pojedinosti. Je li moguće pronaći jednu formulu koja bi ih sve objedinila? Puno je uloženo napora u pronalaženje ovog sažetka. Bez pretenzija na sveukupnost možda bi se moglo reći da riječ „malenost“ opisuje odluku da se vrijedi „manje od onoga tko vrijedi malo“. Ovo je istinsko proroštvo! Ovo je nukleus koji je skoro nemoguće živjeti, ali koji zadržava natuknutom sposobnost da nas upozori na rizik uznositosti i posjedovanja. Je li ovo krepost?

  • Preciznije rečeno, malenost nije asketska osobina, znači skup određenog ponašanja, koje riskira da bude svedeno na mrtvljenje, kao da se radi o potrazi za „osobnim unutarnjim savršenstvom“. To je više način života, i u tom smislu jedan način odnosa: s osobama, sa stvorenim svijetom, s Bogom. Manji je onaj koji se nikada ne umara priznati punim plućima da sve što postoji potječe od Boga, i stoga ne može ne živjeti u „stanju zahvalnosti“.
  • Sinodalnost, zajedničko razlučivanje: ovo su možda najčešći izrazi u današnjoj Crkvi. Znamo, kada se o nečemu dosta govori onda je to zato jer toga nedostaje. Hitnost. Ili se plašimo uistinu biti sinodalni, ili se plašimo da ukoliko razlučujemo nešto zajedno, uvijek gubimo nešto od sebe. Izrazi o kojima je riječ su moderni; sv. Franjo ih nije poznavao ni koristio, pa ipak učestalo pozivanje na razne oblike poslušnosti u Nepotvrđenom pravilu događaju se na pozadini slušanja i međusobnog služenja: „Za ljubav koja dolazi od Duha neka duhovnom ljubavlju služe i pokoravaju se jedni drugima“ (NPrV,14). Malenost je i ovo: ne proizvodimo mi „istinu“, nego nam biva uvijek darovana „izvana“, iz zajedničkog slušanja „iz ljubavi koja dolazi od Duha“.
  • Životnu i stvarnu sintezu malenosti trebalo bi možda prepoznati u odricanju od vlasti, koje se u Nepotvrđenom pravilu pojavljuje u mnogostrukim perspektivama, koje sve kvalificiraju osobu koja za sebe ne ostavlja ništa: vratiti, darovati, dati, veličati, zahvaljivati, blagoslivljati (NPr XXIII).

U svetoj otvorenosti. Ići po svijetu

Kada vide da se sviđa Bogu, neka navještaju riječ Božju (NPrXVI,7)

Biti darovani Gospodinom, štoviše, biti potpuno predani Njemu – „I sva braća gdjegod bila, neka imaju na umu, kako su dali sebe i predali tijela svoja Gospodinu našemu Isusu Kristu“(NPrXVI,10) – predstavlja trajni hod u životu Manje braće, koji su pozvani da se raduju zbog svoje pripadnosti Gospodinu ne pojedinačno ili tražeći zajedništvo samo unutar zajednice (koje je uvijek nestalno), nego prihvaćajući Gospodinov poziv da budu misionari, da prolaze putevima svijeta da ljudima navijeste riječ Božju.

Nepotvrđenom pravilu ne nalazimo mnogo riječi koje govore što je to propovijedanje: nema preciznih uputstava što govoriti. Može se ipak biti siguran da je nakana sv. Franje bila da privilegira propovijedanje djelima, posebno preko odricanja od svake vrste prava s obzirom na ljude među kojima se boravi. Eksplicitno naviještenje Riječi ostaje važno, ali sa sviješću odgovornosti da se ono ne izda lošim načinom ostvarivanja odnosa te se time opovrgne Evanđelje koje se usmeno propovijedalo.

Štoviše, rečeno još radikalnije, možda se nije daleko ako se naglasi u Nepotvrđenom pravilu jednu činjenicu koja je po sebi oslobađajuća i neočekivana: često se navješćuje Evanđelje bez govorenja i činjenja, jednostavno prihvaćajući bez gorčine vlastiti status siromaha, svi su pozvani prije svega da primaju. Naviješta se poruka Evanđelja pokazujući to na vlastitom tijelu, radikalno stanje ograničenosti, uvijek potrebito milosrđa: „A budući da svi mi bijednici i grešnici nismo dostojni ime ti reći, ponizno molimo da Gospodin naš Isus Krist, Sin tvoj ljubljeni, u kome ti sva milina, skupa s Duhom Svetim Tješiteljem za sve zahvaljuje“ (NPrXXIII,5).

Zaključak

Nikada stavljeni pečat

Nepotvrđeno: Izraz nam govori da se nalazimo pred tekstom koji, iz raznih razloga, nikada nije dobio pečat službenog odobrenja papinskom bulom. Vrijedi li možda iskoristiti taj nedostatak bule, ne samo kao formalnu pravnu činjenicu, nego i kao egzistencijalnu vrijednost. Želimo, dakle zahvaliti Gospodinu za dar svjedočanstva – više nego za tekst koji ostaje „bez granica“, još uvijek otvoreno i „generativno“.

Na papiru Nepotvrđeno pravilo se ne može nasljedovati, ali se može naći na živom tkivu onoga tko ga prihvaća, po „Božjem nadahnuću“ (NPrII,1), poziv živjeti vlastitu vjeru u skladu s genijem sv. Franje. Usred mnogih teškoća našega vremena, sudjelujući u bolima mnogih muškaraca i žena u najrazličitijim krajevima svijeta, želimo zadržati upaljenim plamičak optimizma kršćanske nade, prihvaćajući zahvalni poticaj sv. Franje, koji u bijedama svijeta, nikada nije prestao blagoslivljati Gospodina „koji je jedini dobar, milostiv,blag, mio i sladak, koji je jedini svet, pravedan, istinit i prav, koji je jedini dobrostiv, nevin i čist, od kojega, po kojemu i u kojemu je sve oproštenje, sva milost, sva slava sviju pokornika“ (NPrXXIII,9).

Pozivamo sve članove franjevačke obitelji da nam se pridruže u obilježavanju poziva sv. Franje, jasno izražena u Nepotvrđenom pravilu, da žive život vođen Duhom Božjim, utemeljenja u ljudskom iskustvu i otvorena začuđujućoj Božjoj ljubavi i blizinu koju Bog daruje onima koji su spremni dopustiti mu da bude u središtu njihova života.

Svemogući, presveti,
višnji i vrhovni Bože,
Oče sveti i pravedni, Gospodaru,
Kralju neba i zemlje,
radi tebe ti zahvaljujemo! (NPrXXIII,1)

Rim, 4. listopada 2020.
Svetkovina sv. Franje Asiškog.

Fr. Michael A. Perry
Minister generalis OFM

Fr. Roberto Genuin
Minister generalis OFMCap

Fr. Carlos A. Trovarelli
Minister generalis OFMConv

Molimo svu braću da nauče pismo i smisao onoga što je u ovom životu napisano za spas naše duše i da to često dozivaju u pamet (NPrXXIV,1)

Prot. 009/2020

www.ofm.org   www.ofmcap.org   www.ofmconv.net

 
 
Poveznice:
Povratak na sve vijesti
 
 
Novicijatska škola

Predavanja zimskog semestra:
7. listopada - 17. prosinca 2020.

Vijeće HBK za UPŽ i DAŽ

Susret Vijeća HBK za UPŽ i DAŽ s (nad)biskupijskim povjerenicima za UPŽ i DAŽ: 28. listopada 2020. u 10.00 sati (Ksaverska cesta 12a). OTKAZANO

Izdavaštvo

Posvećeni život
Posvećeni život
Cor orans
Cor orans
Vijesti
Vijesti
Nedjelja Dobroga Pastira 2020.
Nedjelja Dobroga Pastira 2020.
Zlatni jubilej naše Konferencije
Zlatni jubilej naše Konferencije
“Njihovo je kraljevstvo nebesko” (radni listovi)
“Njihovo je kraljevstvo nebesko” (radni listovi)

Linkovi