Vijesti - Održana adventska duhovna obnova za redovnice i redovnike u Zagrebu

 

Održana adventska duhovna obnova za redovnice i redovnike u Zagrebu

Održana adventska duhovna obnova za redovnice i redovnike u Zagrebu Autor: tekst i foto: M. Belošević
Objavljeno: 17. 12. 2017 - 13:40

DRUGI – dar ili opasnost?

U organizaciji Povjerenstva za trajnu formaciju Hrvatske redovničke konferencije u nedjelju 17. prosinca u crkvi sv. Franje u Zagrebu održana je adventska duhovna obnova za redovnice i redovnike u Zagrebu. Susret je započeo pjevanom Večernjom koju je predvodio provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Jure Šarčević i sestre milosrdnice. Prigodni nagovor s temom »DRUGI – dar ili opasnost?« održala je predavačica na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu članica Družbe Presvetog Srca Isusova dr. sc. s. Silvana Fužinato.

„Došašće je vrijeme kada malo zastanemo i kada se trebamo propitati tko smo, gdje smo i kamo idemo. Razmišljat ćemo o temeljnoj značajki ne samo redovničkog, nego čovjekova života uopće. Riječ je o tomu da je čovjek biće odnosa, biće dijaloga. Stoga ćemo govoriti o bratstvu ili sestrinstvu ili još bolje rečeno – o drugome“, rekla je uvodno s. Fužinato.

U prvom dijelu osvrnula se na biblijski izvještaj o Postanku, tj. na stvaranje čovjeka kojega je Bog, kao lončar, oblikovao od praha zemaljskoga i udahnuo u njega dah života. „Čovjek je stvoren, Bog ga smješta u Edenski vrt. A onda nailazimo na tužnu tvrdnju koju izgovara sam Bog. U prvom izvještaju o stvaranju sve je divno i Bog svaki dan govori da 'bijaše dobro', zadnji dan kaže da 'bijaše veoma dobro'. No, ubrzo nakon toga nailazimo na tvrdnju: 'Nije dobro!' Bog sam konstatira da nije dobro da čovjek bude sam. Bog odlučuje riješiti problem i kaže: 'Načinit ću mu pomoć kao što je on.' Što znači ta pomoć koju Bog odlučuje stvoriti da čovjeka izbavi iz samoće? Taj se izraz u Svetom pismu pojavljuje pedesetak puta i svaki puta označava smrtnu opasnost u kojoj Bog treba intervenirati da spasi pojedinca ili narod“, rekla je predavačica. Pojasnila  je: „Biti sam u svojoj samoći za čovjeka je isto što i umrijeti“. Bog stvara životinje, dovodi ih pred čovjeka i on im daje imena, no niti jedna nije prikladna da mu bude pomoć te Bog konstatira: „Čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on.“

Životinje su stvorene od praha zemaljskoga, kao i čovjek, ali da bi bili pomoć jedno drugome nije dovoljno biti stvoren od iste tvari, ustvrdila je. „Bog tada odluči stvoriti ženu i stvara je u dva čina. Ovdje više nemamo sliku Boga kao lončara, već sliku Boga kao anesteziologa i kirurga. On prvo spušta na Adama dubok san, riječ je o odsutnosti svijesti, te uzima dio Adama i od tog dijela stvara ženu.“ U tom je kontekstu naglasila da se „čovjek u potpunosti može ostvariti kao čovjek samo u odnosu s drugim koji stoji ispred njega, koji ga gleda oči u oči, u čijem licu može prepoznati svoje lice i s kojim može ući u dijalog. To je način da Adam pobijedi smrtnu situaciju samoće. Bog dovodi ženu pred Adama, a smisao je tih riječi: dovesti je isto što i darovati.“

Kao odgovor na pitanje: „Što se događa u čovjeku i s čovjekom kad drugoga ne prihvati kao dar?“ ukazala je na biblijski izvještaj o Kainu i Abelu. Pri rođenju Kaina navodi se da je Eva stekla „čovjeka od Gospodina“, a za rođenje Abela nije zapisano „rodi se drugi sin“, već Kainov brat. „U cijelom izvještaju imenica brat pojavljuje se sedam puta, ali nikada u odnosu prema Kainu. Za njega se nikada ne kaže da je bio brat, imenica brat upotrebljava se uvijek za Abela. Što nam to govori? Da se kao braća ili sestre ne rađamo, nego braćom i sestrama postajemo!“

Nadalje je podsjetila da ništa ne znamo o njihovu djetinjstvu, a biblijski pisac donosi prizor iz njihova života kada prinose dar Bogu: Kain kao zemljoradnik, a Abel kao pastir. „Ne znamo kako su živjeli, no znamo da se može živjeti kao braća a nikada se ne susresti. Moguće je živjeti svaki dan u istoj kući, u istom samostanu, a da se drugomu ne uputi niti riječ. Budući da ova dvojica braće ne komuniciraju, mora intervenirati onaj komu se ta situacija ne sviđa, a to je Bog. Tako, dok jednoga dana oni prinose darove, Bog reagira tako da pogleda Abelovu žrtvu, a Kainovu ne. Biblijski pisac navodi Kainovu reakciju: 'Jako se razljuti i namrgodi se lice njegovo.' Sve se to događa u ekstremnoj tišini. Kain se ni jednom riječju ne obraća svome bratu niti Bogu. Možda u Božjem činu vidimo nepravdu, ali on je tu izuzetno pravedan. Prvo prema Abelu jer ga je konačno vidio, njega koji je dotad bio beznačajan. Ali pravedan je i prema Kainu jer ga nastoji osloboditi iz onog posebnoga, privilegiranoga, pa i zarobljavajućeg odnosa koji je imao sa svojom majkom. Bog to čini da bi Kain pogledao svoga brata. To je nakana Božjega pogleda, da Kain prihvati Abela, da vidi da ima brata i da uđe u bratski odnos s njime.“

Nastavila je da Bog ne ostaje na tome već s Kainom uspostavlja dijalog. „Ne da bi ga osudio, izrekao moralni sud, već da ga potakne da se otvori i da izrekne ono što ga iznutra izjeda. I Bog ga pita: 'Zašto si ljut i zašto je palo lice tvoje?' No, on ne odgovara.“ S. Fužinato je pojasnila, da Bog mu želi ukazati na to da prihvati svoju granicu, da prihvati da mu ne pripada sve i da mu niti ne može sve pripadati jer onaj kome sve pripada, koji sve zna, to je Bog. Također to je poticaj da uđe u dijalog s bratom. „Bog ga poziva na dijalog, na izlazak iz samoga sebe i na polazak ususret njemu, a onda i drugome. No, Kain ne progovara, on šuti. Ova šutnja nam progovara da istinski problem nije Abel, nego Kain i njegov odnos sa samim sobom i s Bogom, tj. njegovo shvaćanje Božje ljubavi. Nakon Božjega poziva na dijalog, u kojem Kain nije odgovorio niti na jedno postavljeno pitanje, autor nastavlja izvještaj izrazom: 'I reče Kain.' No, on se ne obraća Bogu, nego Abelu bratu svome. Ali što mu govori: ništa! U hebrejskom tekstu nema riječi: 'Hajdemo u polje, izađimo van, siđimo u dolinu.' To smo dodali u prijevodima da popunimo prazninu koja postoji u hrebrejskom tekstu“, rekla je s. Fužinato, te nastavila: „Nije to biblijski pisac zaboravio, već je to ostalo prazno da bismo mi dali odgovor. Biblijski pisac nam poručuje da su ovdje izostale riječi, a odsutnost riječi rađa smrt!“ U tom je vidu ukazala na Adama i Evu. Adam je bio u samoći, što znači da može umrijeti, ali može i uspostaviti dijalog te se ostvariti kao osoba – i to jedino s drugom osobom. Kain, dakle, nije ništa učinio riječju već djelom: umjesto da govori, on ubija.

„Vrijeme adventa – u kojem se svatko od nas intenzivno i ozbiljno priprema za Isusovo utjelovljenje u osobnom srcu i životu i za ponovno uspostavljanje dijaloga s Bogom koji nas je toliko ljubio da je postao jedan od nas – prigoda je i za obnovu  međuljudskih bratskih i sestrinskih odnosa u kojima često ne utjelovljujemo Boga. Ne utjelovljujemo uvijek niti Adama niti Evu, nego se više puta među nama događa situacija Kaina i Abela, situacija u kojoj drugoga ne prihvaćamo kao dar – u odnosu s kojim se možemo ostvariti kao osobe, braća ili sestre – nego kao opasnost koju moramo ukloniti, isključiti iz svoje sredine. Budući da ne možemo fizički to učiniti, jer smo primorani živjeti zajedno, tu ćemo osobu iščupati, 'ubiti' u vlastitom srcu. U ponovnom rođenju drugoga, brata ili sestre, u nama – pa i u ponovnom rođenju samih sebe kao dar, kao brata i sestre drugomu, u dubokoj istini da smo i sami u odnosu prema drugima i samima sebi i Kain i Abel – nužno je prihvatiti i utjeloviti neke značajke“, rekla je s. Fužinato, te navela nekoliko etapa koje mogu pomoći u ponovnoj uspostavi, zacjeljenju ili poboljšanju međuljudskih odnosa ne samo unutar zajednice, nego i izvan nje u svakom odnosu „ja-ti“.

Na prvom mjestu je važno prihvaćanje istine o samome sebi i o drugomu. „Ja sam biće koje je smrtno, grešno, koje je jadno, ali sam i biće koje u sebi nosi dah božanskoga života. Nemamo poteškoća kada to treba primijeniti na same sebe, ali ih imamo kada to treba primijeniti na drugoga, jer smo u odnosu prema drugomu kritičniji. Kada pogriješim, sebi lako kažem: 'Pa čovjek sam', a kad se to dogodi drugome teže mi je reći: 'I moja susestra je čovjek; i moj subrat je čovjek. I on može pogriješiti.' Treba mu tada pomoći da se digne, a ne ga još više zgnječiti u njegovoj ljudskosti. Dakle, moram prihvatiti da sam ja čovjek, da nosim dah božanskoga, ali još više trebam biti toga svjestan u odnosu onoga koji je ispred mene.“

Zatim je naglasila prihvaćanje misterija drugoga. „Adam nije bio svjestan stvaranja žene, niti je ona njegova zato što je on stvoren prije nje. Drugi će za nas zauvijek ostati misterij. To trebamo prihvatiti i poštivati.“ Na to se nadovezuje različitost. „Ženu Bog stvara drugačije, za razliku od Adama i životinja ne stvara je od praha zemaljskog, nju stvara od dijela Adamova tijela. I premda žena jest poput Adama i premda je postala od njegovih kostiju, meso od njegova mesa – ona nije ista. Nužno je da smo različiti. I Kain i Abel su bili različiti. I to je ono što nas čini braćom i sestrama. Različitost drugoga dovodi u pitanje našu sigurnost, našu jasnoću i zato različitost uvijek nastojimo umanjiti ili negirati ili skroz uništiti – ili asimilirati drugoga. Čovjek je u napasti da drugoga, različitoga od sebe, podredi samome sebi, da njime dominira ili pak da ga ugradi u samoga sebe. Umjesto da ga prepozna kao drugoga, različitoga od sebe. Da bismo stvorili 'mi' potrebno je 'ja' i 'ti'. Kada 'ja' ostaje ja i kada 'ti' ostaje ti – tada nema 'mi'. Stvoriti 'mi' mogu 'ja' i 'ti' koji ne nestaju, nego se prihvaćaju onakvi kakvi jesu. I 'ja' i 'ti' koji će stajati jedno ispred drugoga, ali bez dominiranja, bez straha, bez podređenosti – u međusobnom prihvaćanju.“ Podsjetila je da „u Svetom pismu biti braća i sestre ne znači biti iste krvi. Braća i sestre u Bibliji uvijek, kao i u povijesti svakog čovjeka, znači različitost, znači drugotnost. Ako to ne prihvatimo, uvijek će doći do problema tipa Kain-Abel jer ne možemo svi isto misliti, nismo svi iste naravi, iste konstitucije, nemamo svi iste darove i, ako prihvatimo tu različitost, neće biti problem što naša riječ nije uvijek zadnja.“

Istaknula je i odgovornost. „Adam je bio odgovoran za vrt i za ženu, a Kain za svoga brata. Iz osobnog iskustva znamo da ne postoji autentičan odnos bez odgovornosti. Možda je najljepša definicija ljubavi 'biti odgovoran za drugoga', jer ako istinski ljubimo brata ili sestru onda smo za njega/nju i odgovorni u punom smislu riječi. 'Gdje je brat tvoj, gdje je sestra tvoja?' – pitanje je koje će nam Bog sigurno postaviti kada dođemo do njega licem u lice.“ Ukazala je i na opasnost šutnje, jer ljubomora i zavist, osim namrgođenoga lica, rađaju i šutnju, prekid dijaloga, jer „drugi, samim time što postoji ugrožava moj život te zato biva ignoriran u potpunosti, kao da ne postoji, nije dostojan mojega pogleda, moje riječi, moje pozornosti.  Uskratiti drugome riječ znači ubiti ga. Značenje imena Abel (dah, dim, para, ispraznost, ništavost) govori nam da je on mogao živjeti samo ako je bio prepoznat i prihvaćen kao brat. Da bi čovjek doista bio čovjek i da bi živio puninu života nije dovoljno da bude donesen na ovaj svijet, potrebno je da bude prihvaćen kao brat i sestra u zajednici braće i sestara. U trenutku rođenja svi smo bili Abel, a rasti i razvijati se možemo samo ako smo prihvaćeni kao braća i sestre u zajednici: u obitelji, u bračnoj, samostanskoj,  crkvenoj ili kojoj drugoj zajednici. U njoj možemo razvijati svoju različitost, svoju individualnost – dakako u dijalogu s drugima i poštujući misterij drugoga. Stoga je pitanje: 'Gdje je brat tvoj?' poziv na odgovornost. Koji brat? Pa onaj koji je sada tu ispred mene, onaj koji mi je sada darovan. Lako je ljubiti braću i sestre s kojima se ne živi. Puno je teže ljubiti one s kojima se susrećemo svaki dan.“

„Stoga, neka ovo vrijeme adventa pobudi ponovno rađanje Boga u nama, ali neka napose i prije svega to bude vrijeme u kojemu ćemo se jedni prema drugima iznova roditi kao braća i sestre u punom smislu. Dok u našim zajednicama bude ijedan Abel, Isusovo stvarno i autentično rođenje neće se dogoditi“, zaključila je s. Fužinato.

Riječ zahvale na kraju je uputila predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Ana Marija Antolović, ASC. Ona je zahvalila i fra Juri Šarčeviću, OFMCap, i svima koji su u proteklom razdoblju vodili Konferenciju. Posebnu pak zahvalu za organiziranje ove duhovne obnove izrekla je donedavnom predsjedniku Povjerenstva za trajnu formaciju fr. Anti Gavriću, OP.

Nakon nagovora bila je prigoda za sakrament pomirenja.

 
 

Galerija slika:

Poveznice:
Povratak na sve vijesti
 
 
XXXIV. redovnički dani u Zagrebu
  • Od 28. do 29. rujna 2018. godine u Zagrebu u Franjevačkom samostanu u Dubravi, Avenija Gojka Šuška 2.
XXXIV. redovnički dan u Rijeci
  • 29. rujna 2018. godine u dvorani u Nadbiskupiji, Ivana Pavla II., br. 1, Rijeka.
Seminar za medicinske sestre redovnice
  • Od 5. do 7.  listopada 2018. u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II u Sarajevu.
XXXIV. redovnički dan u Srijemskoj Mitrovici
  • 6. listopada 2018. godine u Srijemskoj Mitrovici
Seminar za kućne poglavarice i druge sestre redovnice južnog dijela Hrvatske
  • od 7. do 10. listopada 2018. u Duhovnom centru "Oaza sv. Marije Krucifikse" na Kamenu, Sv. Mihovila 43, Split.
Plenarna skupština Hrvatske redovničke konferencije (2018.)
  • 17. i 18. listopada 2018. u franjevačkom samostanu u zagrebačkoj Dubravi, Avenija Gojka Šuška 2

Izdavaštvo

Cor orans
Cor orans
Vijesti
Vijesti
Ekonomija u službi karizme i poslanja
Ekonomija u službi karizme i poslanja
Susret, br. 10., god. VI., 2018.
Susret, br. 10., god. VI., 2018.
Vijesti
Vijesti
Aplikacija za pametne telefone „Susret Zovem Te”
Aplikacija za pametne telefone „Susret Zovem Te”

Linkovi