Vijesti - Hvala dobrom redovniku i svećeniku

 

Hvala dobrom redovniku i svećeniku

Hvala dobrom redovniku i svećeniku Autor: fra Zvonimir Brusač, TOR
Objavljeno: 27. 01. 2018 - 13:54

U Splitu je, u kliničkom bolničkom centru na Križinama, 20. siječnja 2018. u 89. godini života, 71. godini redovništva i 65. godini svećeničke službe, poslije nekoliko dana nemoći, preminuo fra Josip Marcelić, redovnik i svećenik Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša iz Samostana sv. Josipa u Splitu, umirovljeni docent pri Katedri povijesti kršćanske literature i kršćanskoga nauka na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

Sprovodne obrede predvodio je provincijal fra Ivo Martinović na splitskom groblju Lovrinac u subotu, 27. siječnja. Uz njega su bili fra Kristijan Kovačević, gvardijan samostana sv. Josipa u Splitu i mons. Miroslav Vidović, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije. Na obredima su, uz pokojnikova brata Augustina iz Preka i rodbinu, bili nazočni mons. dr. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup i  oko sedamdeset svećenika, među kojima su  uz franjevce trećoredce bili mnogi svećenici Nadbiskupije, svećenici iz franjevačkih i drugih redovničkih zajednica koje su prisutne u Splitu, drugi redovnici i oko četrdeset redovnica. Uz župljane Župe Svete obitelji sa splitskog Sukoišana, u kojoj je fra Josip  živio i djelovao, bilo je nazočno veliko mnoštvo vjernika, prijatelja, suradnika, poznanika, onih koji su se s fra Josipom susretali ili kojima je on bio pomoć i potpora u životnim teškoćama ili nevoljama, više od tisuću i petsto nazočnih. 

Provincijal je u homiliji između ostalog rekao: „ Za njega nije bilo drugoga učitelja osim Isusa. Za njega nije bilo druge ljubavi osim Isusove. Za Njega je bio spreman sve učiniti, ako treba i umrijeti. (…) Bio je osjetljiv za čovjeka, imao je volje i snage ljude slušati, čuti i poučiti u svjetlu svog Učitelja. (…) Sve bismo njegove molitve mogli nazvati vapajima Bogu za ljude u nevolji iz srca jednoga skromnog Franjinog siromaha. On je dizao svoj glas i vapaje raspetom Otkupitelju za ranjenog i raspetog čovjeka i za obitelji današnjice. Želio je svakome pomoći i sve usmjeriti na Krista. Uporno se borio protiv zla, tame i grijeha, protiv nepravde i mržnje. Imao je poseban osjećaj za siromašne i prezrene. Bio je glas koji se bori za istinu, za Boga i  čovjeka; bio je pun života, govorio je živo, jasno, sigurno i odrješito.“ Nastavljajući homiliju istaknuo je njegovu crkvenost, poštovanje prema crkvenim poglavarima, veliku ljubav prema Crkvi i  prema hrvatskom narodu i domovini te pri kraju kazao: „On je bio neprestano upaljena svjetiljka kojoj se moglo doći, približiti i tražiti pomoć, tražiti put do Krista koji svijetli u tami ljudskih nevolja i beznađa, lutanja i nejasnoća, nepravdi i nasilja, padanja i umiranja. Bio je čovjek molitve uronjen u otajstvo Euharistije i glas Božji koji viče, krik i vapaj Božjeg siromaha koji sve upozorava na važnost spasenja i povijesnog trenutka.“

Nakon posljednje preporuke i oproštaja provincijski tajnik fra Zvonimir Brusač je prikazao tijek fra Josipova života. Zatim su pročitane poruke sućuti generalnog ministra franjevaca trećoredaca fra Nicholasa Polichnowskog i dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinića. U poruci Generalnog ministra između ostalog stoji da je „o. Josip u svom životu uspijevao skladno povezivati vjeru i razum“ i „služiti se svojim darovima govorenja i znanja u širenju i prenošenju čudesnoga Božjeg svijeta drugima“. Biskup Uzinić je u svojoj poruci zahvalio fra Josipu, „dobrom redovniku i svećeniku“ i „dragom profesoru“ za „svaku dobru riječ i poticaj“ za vrijeme studentskog života i u kasnijem svećeničkom i biskupskom poslanju.

Predstavnik zajednicâ Neokatekumenskog puta u Splitu, g. Hrvoje Družević, je u prigodnoj riječi zahvalio fra Josipu za podršku i praćenje pokreta od 1977. godine do kraja života. Na kraju mu je splitski svećenik don Jure Purkić u ime svoje obitelji zahvalio za dugogodišnje prijateljstvo i pomoć.

Tijelo pokojnog fra Josipa, praćeno molitvom i pjesmom mnoštva nazočnih, pokopano je u grob franjevaca trećoredaca na groblju Lovrinac.

Svetu misu zadušnicu je u crkvi sv. Josipa na Sukoišanu nakon sprovoda predvodio  nadbiskup Marin Barišić u koncelebraciji s više od četrdeset svećenika. Crkva je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, bilo je oko šest stotina nazočnih.

Nadbiskup je u svojoj homiliji naglasio da je ključna riječ njegovog života i  naviještanja bila - 'otajstvo', 'otajstvo spasenja'. On je bio profesor, ali je stalno učio te je, rekao je, „mogao ovo otajstvo razumjeti, ulaziti u njega, živjeti ga i naviještati drugima…“. Istaknuo je kako je otac Josip „to otajstvo spasenja naviještao osobito malenima, onima na periferiji, ranjenima s kojima je  dijelio teškoće i probleme, tako da mnogi mogu reći: 'Hvala mu! Pomogao mi je! Spasio me!'“ Nastavljajući svoju homiliju rekao je: „Otac Josip je srcem otkrivao i prihvaćao otajstvo spasenja i bio njegov vedri znak u ovom vremenu i prostoru. Želio je da to otajstvo zaživi u ljudima. To je govorio i s katedre, i s ambona, i u susretima… Bio je, možemo reći, duhovnik našega grada Splita. (…) Nije se dao iz Splita… Da je otišao, naš grad i naša Crkva bili bi siromašniji. (…) Ugradio je svoj život u ovu mjesnu Crkvu i kao profesor, i kao propovjednik, pastoralac, i kao onaj koji je proročki čitao znakove vremena i vidio da je Duh Božji na djelu. (…) Otkrivat ćemo ga iz dana u dan sve više i vjerujem da će nam on, na svoj način, iz nebeske perspektive govoriti.“

Na kraju svete mise se u ime KBF-a u Splitu oprostio dekan prof. dr. sc. Anđelko Domazet. Kao fra Josipovu specifičnost istaknuo je: „On nije odvajao intelektualno, akademsko proučavanje božanski objavljene istine i kontemplativno iskustvo te istine. Teologija je za njega uvijek bila i 'theosebeia' (Atanazije), to jest klanjanje Bogu (adoracija). (…) Kao takav teolog i učitelj, mnogima je bio pouzdan oslonac i vodič na duhovnom putu.“

U ime žitelja Preka, fra Josipova rodnog mjesta, prigodnim se riječima nazočnima obratio njegov rođak g. Josip Markulin. Na kraju su pročitane još dvije poruke sućuti. Fra Andrija Bilokapić, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima (Zadar) je, zahvaljujući mu, napisao: „Hvala Vam za sve dobro koje ste nam posredovali cijelim svojim načinom postojanja. Osobito ste bili svjedok ponizna kršćanina – franjevca. (…) Poniznim načinom postojanja snažno ste nam uprisutnjivali Onoga koji 'ponizi sam sebe'. (…) Tek iz toga poklada vjere možemo doticati i razumijevati Vaš način postojanja i biti zahvalni za Vašu vjerodostojnost.“

S. Andrea Nazlić, provincijalna predstojnica školskih sestara franjevaka podsjetila je da je o. Josip u njihovoj samostanskoj kapeli na Lovretu „niz godina slavio nedjeljnu i blagdansku misu u večernjim satima na koju su dolazili brojni vjernici i sestre upravo zato što ih je njegov način tumačenja Božje riječi i duboko poniranje u slavlje mise privlačio. Osim toga, poslije misnog slavlja bio je uvijek raspoloživ za osobne razgovore i sakrament ispovijedi te su mnogi hrlili k njemu.“

Na sprovodu i misi zadušnici posluživali su bogoslovi i kandidati franjevaca trećoredaca, a pjevanje je predvodio zbor Župe Svete obitelji. Susret i okrjepu za nazočne priredili su redovnici u samostanu i župnim dvoranama uz velikodušnu pomoć mnogih suradnika i župljana.


Fra Josip Marcelić, TOR
(1929.-2018.)

Fra Josip Marcelić, krsnim imenom Ivan, je rođen u Preku na otoku Ugljanu u brojnoj katoličkoj obitelji 31. prosinca 1929. od oca Jerolima i majke Marije, rođene Klarin. Osnovnu školu završava u rodnome mjestu 1940. godine. Provinciji franjevaca trećoredaca pristupa iste godine kao sjemeništarac u samostanu u Splitu. Klasičnu gimnaziju započinje u Splitu, nastavlja u Krku i u samostanu na Školjiću (Preko) i završava 1948. godine u Splitu.  Prve redovničke zavjete polaže 1947. godine poslije novicijata na Školjiću, a svečane zavjete 1951. godine u Splitu. U vojsci bivše države bio je godinu dana (1949.-1950.).  Za svećenika je zaređen 1953. godine u Splitu. Filozofsko-teološki studij završava 1954. godine, također u Splitu. Na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomira 1956., a licencijat postiže 1957. godine.

Kapelan je u Župi sv. Ivana u Zadru od 1957. do 1959. godine. Predaje dogmatske i druge predmete na Visokoj bogoslovnoj školi u istom gradu (1959.-1964.). Godine 1964. odlazi na doktorski studij u Rim. Na Papinskomu lateranskom sveučilištu doktorira iz dogmatske teologije (1966.), postiže licencijat iz filozofije (1967.) i specijalizira se iz moralne teologije (na institutu Accademia Alfonsiana, 1969.-1971.).  Doktorska disertacija Ecclesia Sponsa apud S. Ambrosium (Crkva Zaručnica kod sv. Ambrozija) objavljena je 1967. godine u Rimu. U tom je  razdoblju (1965.-1971.) također vijećnik u upravi svog Reda i generalni povjerenik za Svjetovni treći red sv. Franje.

Godine 1971. vraća se u Split te od tada do 2000. godine predaje dogmatske, biblijske i druge predmete na Visokoj bogoslovnoj školi, odnosno Teologiji u Splitu (od 1999. KBF) i na Institutu za teološku kulturu laika (kasnijem Teološko-katehetskom institutu) pri istoj Teologiji (1971.-1991.). Poslije 1991. predaje nekoliko godina i na Teološko-katehetskom institutu u Dubrovniku. Na srednjoj školi za redovničke pripravnice i mlađe sestre (Srednja škola za spremanje svećenika u Splitu – Odjel za redovnice) predaje logiku, filozofiju i psihologiju (1971.-1977.), na tečaju za sestre juniorke dogmatiku, a u  novicijatskoj školi Sveto pismo. Vodi duhovne vježbe svećenicima, redovnicima i redovnicama.

Na Teologiji u Splitu bio je rektor (1983.-1986. i 1990.-1992.), vršitelj dužnosti rektora   (1982.-1983. i 1987.-1988.) i vicerektora (nekoliko godina) te više puta član Užega vijeća. Godine 2000. odlazi u starosnu mirovinu kao docent KBF-a u Splitu. Više je godina bio član Vijeća za nauk vjere pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije te nekoliko godina i tajnik tog vijeća. Bio je i član komisije iste Biskupske konferencije za Međugorje.

Objavio je velik broj radova u našim teološkim i stručnim časopisima i u devet zbornika. Napisao je desetak knjiga; u njima se očituju područja njegovih zanimanja, na primjer: Anneliese Michel i - zli duhovi? (4. izdanje 2006.), Plodovi Duha (1991.), Turinsko platno (1994.), Arški župnik i nova evangelizacija (2002.), Gospa Guadalupska – Aheropita  (2005.), Zaljubljen(ik) u Krista. Otac Stjepan Sorić (2008., o 40. obljetnici smrti), Ivana Arška. Francuski Orléans i Hrvatska oluja (2014.). Kao zauzeti promicatelj katoličke karizmatske obnove u nas napisao je za niz Duh i voda – Biblioteka djelâ Obnove u Duhu, koji je osnovao i uređivao s don Božidarom Medvidom iz Jelse,  nekoliko knjiga i  preveo mnoga djela. U Biblioteci je objavljeno više od osamdeset naslova.

Zanosan je štovatelj Gospe Fatimske promičući i aktualizirajući njezine poruke. Izradio je postaje križnoga puta u mozaiku i još nekoliko mozaika i slika u crkvi i samostanu sv. Josipa u Splitu. Vitraž Ive Dulčića Sveta obitelj u novoj crkvi na Sukoišanu postavljen je zahvaljujući uvelike njegovom zauzimanju.

Godine 1972. bio je generalni pohoditelj svoje Provincije. Više je puta delegat Provincije na generalnom kapitulu. Bio je provincijski vikar (1977.-1980.), dva puta provincijski vijećnik (1971.-1977.), višegodišnji član provincijskog Povjerenstva za redovnički život te gvardijan u Splitu (1972.-1975.).

I poslije djelovanja na KBF-u Splitu ostaje vrlo aktivan u teološkom i pastoralnom radu kao pisac, prevoditelj, propovjednik, ispovjednik, duhovnik i duhovni savjetnik. Vodi i prati hodočasnike u Svetu zemlju, Lurd, Fatimu, Loreto, Torino, Meksiko ‒ Guadalupe, Ars i druga svetišta. Podržava molitvene zajednice milosrdnog Isusa u Splitu, a posljednjih godina prati zajednicu milosrdnog Isusa koja se okuplja u crkvi sv. Josipa. U svagdašnjim i tjednim ‒ pastoralnim, duhovnim i molitvenim ‒ susretima s ljudima u crkvi i samostanu sv. Josipa  pomaže mnogima, posebice  onima kojima je bila potrebna utjeha ili savjet, sve do posljednjih dana svoga dugog i plodonosnog života.  Rado i često surađuje s medijima - novinama, radijem i televizijom, posebice na lokalnoj razini, naviještajući evanđelje i tumačeći suvremene događaje i pojave u nas i u svijetu u svjetlu kršćanske vjere. U tom razdoblju, otvarajući se suvremenim medijima, piše i scenarije za nekoliko dokumentarnih filmova na teme svojih knjiga (Turinsko platno, Gospa Guadalupska, Arški  župnik). Osjećajući nužnost javnog svjedočenja vjernika u hrvatskom društvu bio je jedan od inicijatora Hrvatske udruge Benedikt u Splitu, član Savjetodavnog vijeća i duhovnik udruge. Dobitnik je nagrade Splitsko-dalmatinske županije za 2009. godinu, Povelje za izniman doprinos u promicanju moralnih i društvenih vrjednota.

 
 
Poveznice:
Povratak na sve vijesti
 

Izdavaštvo

Susret, br. 10., god. VI., 2018.
Susret, br. 10., god. VI., 2018.
Vijesti
Vijesti
Aplikacija za pametne telefone „Susret Zovem Te”
Aplikacija za pametne telefone „Susret Zovem Te”
Vijesti
Vijesti
Za novo vino nove mješine
Za novo vino nove mješine
Naviještajte
Naviještajte

Linkovi