Vijesti - Svečanom akademijom obilježeno 50 godina HKVRPP-a

Svečanom akademijom u dvorani „Vijenac" Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu u četvrtak, 20. listopada obilježeno je 50 godina postojanja Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica. Akademiji su uz provincijale i provincijalke, nazočili i nekadašnji predsjednici i predsjednice Konferencije, odnosno Unije redovnica, kao i tajnici i tajnice istih. Ovom svečanom činu nazočio je i gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, odnedavno predsjednik Vijeća HBK za posvećeni život i družbe apostolskog života, kao i predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH fra Miljenko Šteko, OFM, te predstavnik Slovenske konferencije redovničkih poglavara i poglavarica fra Milan Kos, OFMConv.

Pozdravljajući okupljene, predsjednik HKVRPP fra Jure Šarčević, OFMCap. je podsjetio na organiziranje redovništva. Potaknuti duhom Drugoga vatikanskog sabora i pozivom Crkve, osobito koncilskim dekretom Perfectae caritatis, na obnovu posvećenoga života radi nove evangelizacije svijeta i autentičnijega života, Bogu posvećene osobe u bivšoj jugoslavenskoj državi organizirale su se u odvojenu redovničku Konferenciju (prvotno: Vijeće) i Uniju. I to je bio jedan od prvih vidljivih plodova obnove na razini strukture, pri čemu mi, unatoč različitim objektivnim poteškoćama koje su nas okruživale, nismo puno zaostajali za drugim slobodnim zemljama. Konferencija, u oba svoja krila, dala je velik i nemjerljiv doprinos postkoncilskoj obnovi hrvatskoga redovništva, a preko njega i cijele Crkve u našem narodu. Teško je uopće i zamisliti obnovu Crkve bez svega onoga što su učinile pojedine družbe i redovi u proteklih pedeset godina. Pedeset godina je iza nas, iza plodnog rada naše danas zajedničke Konferencije. Pedeset godina zbližavanja redovničkih zajednica, pedeset godina suradnje i traženja odgovora na brojna pitanja i izazove koji u ovo današnje vrijeme nisu ništa manji, nego što su bili ranije. Dapače, možda su još veći. Uvjeren sam da ćemo, uz Božju pomoć, još boljom suradnjom i zajedništvom s pastirima naše Crkve, pronaći prave odgovore na njih, rekao je fra Šarčević, te izrazio radost što u ovoj prigodi može biti predstavljena monografija „Zlatni jubilej naše Konferencije", koja na jezgrovit način predstavlja početke, razvoj i stanje života i djelovanja redovništva na ovim našim prostorima u postkoncilskom razdoblju. 

Osvrt na „Postanak, razvoj i djelatnost u 50 godina Konferencije" predstavio je fra Ljudevit Maračić, OFMConv. Kad je riječ o retrospektivi naše današnje jedinstvene Konferencije ukazuje na veliku ažurnost da se pristupi osnivanju ovog tijela. Koncilski dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života potpisao je papa Pavao VI. dana 28. listopada 1965. godine, a nepuna dva mjeseca kasnije, bilo je to 20. siječnja 1966. godine, u Zagrebu na Kaptolu se sastaje skupina viših redovničkih poglavara i na temelju najnovijih koncilskih smjernica pokreće inicijativu za osnutak Vijeća viših redovničkih poglavara. Prema tome, mi sada slavimo pedeset godina početka onih pionirskih i pobudnih akcija koje su ubrzo dovele do punopravnog nastanka i muške, a paralelno i ženske konferencije, koja je zadugo nosila naziv Unija viših redovničkih poglavarica Jugoslavije, pojasnio je, te naglasio kako je inicijativu za osnutak Vijeća dao je prošireni sastanak predstavnika četiriju franjevačkih obitelji na koji su se odazvali i provincijali isusovaca, karmelićana, salezijanaca i lazarista. Ubrzo je, 28. travnja 1966., izrađen prvi prednacrt Pravilnika/Statuta Vijeća viših redovničkih poglavara u Jugoslaviji. Spomenuti prednacrt Pravilnika provincijal franjevačke Provincije sv. Ćirila i Metoda i delegat VVRP fra Kazimir Đurman uputio je višim redovničkim provincijalima 21. siječnja 1967. uz molbu da ga prouče te ih pozvao na prvi zajednički sastanak viših redovničkih poglavara, koji je i održan 15. veljače 1967. na Kaptolu. 

Nadalje je podsjetio kako je gotovo istovremeno nastala i ženska konferencija, koja je nosila naziv Unije koja je formalno osnovana Dekretom Svete kongregacije za redovnike i sekularne institute, 5. travnja 1968., točno četrdeset dana prije osnutka muške konferencije. 
Fra Maračić se potom osvrnuo na pojedina razdoblja, te aktivnosti koje su se razvijale, od kojih mnoge na razne načine postoje i danas, npr. savjetovanje/vijećanje redovničkih odgojitelja i odgojiteljica, izdavačka djelatnost. Također je podsjetio, kako sve do raspada socijalističke Jugoslavije, u radu obiju konferencija punopravno sudjeluju i redovnici i redovnice iz Slovenije, da bi oni iz Bosne i Hercegovine zadržali punopravnu pripadnost i nakon raspada države, sve do stvaranja nove, posve samostalne redovničke konferencije za Bosnu i Hercegovinu. Raspadom Jugoslavije i osamostaljenjem slovenskog dijela redovništva, novi nacionalni predznak preuzeo je vidljivo mjesto i u nazivu Konferencije i Unije (1994.). Nakon Domovinskog rata postojala je želja i težnja da se redovništvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sačuva unutar iste, jedne Konferencije, odnosno Unije. To je potrajalo samo neko vrijeme, da bi se, naposljetku, krenulo ipak uobičajenom praksom da se konferencije poklapaju s državnim granicama, te je tako 2000. godine Sveta Stolica ustanovila Konferenciju viših redovničkih poglavara i poglavarica u Bosni i Hercegovini (KVRPP BiH). Na kraju je podsjetio i na nedavnu povijest, tj. o ujedinjenju HKVRP i HUVRP u jedno tijelo, koje bi imalo naslov Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica što je i odobreno od strane Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života od 12. veljače 2011.

U nastavku akademije generalni vikar Vojnoga ordinarijata o. Jakov Mamić, OCD je u svom izlaganju naglasak stavio na izazove koje pred posvećeni život, pa tako i HKVRPP stavlja današnjica. Kolikogod današnjica izgledala „crno", ona ostaje „izazov" za osobe koje jesu u vremenu snagom vrhunaravnog poziva kako bi to vrijeme prožele vrijednostima evanđeoske novosti i tako ga pretočile u tijek vječni koji ne poznaje povijest. Stoga ovo naše „danas" mora postati „izazov" bilo identitetu bilo poslanju osoba i zajednica posvećenog života, jer identitet „posvećenih" svjedočki je oblik poslanja; odnosno poslanje je autentična življenost identiteta posvećenosti u svojem vremenu, naglasio je, te ukazao na dokument Kongregacije za Katolički odgoj „Posvećene osobe i njihovo poslanje u školi" koji govori kako je okus „novosti vremena" već stvaran te kako danas valja naglasiti činjenicu da „novost vremena" zahtjeva i „novost posvećenosti". 

Govoreći o nekim od područja i sadržaja odgovora Crkve i posvećenog života, o. Mamić je rekao, kako „vjera mora postati kultura". Stoga su neodgodivi izazovi za HKVRPP i za posvećeni život - izazov nove kulture: odnos s novom autentičnošću posvećenih i novom evangelizacijom – zaokret, izazovi kao nezaobilazna „mjesta" premišljanja samih sebe i evangelizacije, k tomu potrebno je uvažiti evanđeoski pristup, njegovati novu autentičnost – stalnost obnove. U tom je vidu istaknuo i izazov prikladne formacije, tj. dati pozornost formaciji u svrhu nove autentičnosti i nove evangelizacije. Elementi – okosnice takve izgradnje jesu: uvažiti kriterij prikladnosti osoba za posvećeni život i formaciju: pozvanost traži pristanak, a ne „izbor"; njegovati ozračje vedrine i optimizma: pouzdanost govora vjere; nadići „logiku klana" logikom zajednice – obitelji: novi temelji nove stvarnosti; potreba i autentičnost autoriteta u zajednici – odgoj za medijaciju vrhunaravnoga; potreba reorganizacije zajednica – biti zajednice, te razvijati dvije crte: duhovna formacija osoba i humanizirani stil života.

Svoje izlaganje, o. Mamić je zaključio riječima „temeljno naše pitanje je: odgovornost prema daru, jer ništa nam nije darovano za pomno čuvanje nego za sijanje. Dobro je pratiti vrijeme i zaključiti je li čas da se dar posije kako bi urodio plodom za Crkvu i svijet našega vremena. Uvjeren sam da će HKVRPP naći duhovne smjelosti, ljudske razboritosti i božanske milosti te shodno svojim statutarnim obvezama kao i potrebi Crkve, vremena i govora karizme, znati biti i djelovati u skladu sa svojim smislom i ovlastima danas."

Treće izlaganje „Budućnost redovništva započinje danas - već je zaživjela" održala je provincijalna glavarica sestara dominikanki Kongregacije svetih Anđela Čuvara s. Katarina Maglica. Odgovarajući na pitanje „Gdje su redovničke zajednice danas?" podsjetila je kako većina redovničkih zajednica ima svoju slavnu prošlost, svoje svete i blažene utemeljitelje, svete članove koji su ostavili duboke tragove u povijesti Crkve i kulture, dali svoje ogromne obole u vidu kulturnih i umjetničkih dostignuća, na socijalnom i zdravstvenom polju. „Osnivali smo bolnice i ubožnice, škole, internate i fakultete, stvarali umjetnička i znanstvena djela, isticali se na teološkom polju, radili s onima i za one s ruba društva, ali i s onima koji su odlučivali o miru i ratu. Jednom riječju, redovnika je bilo posvuda, bili su sjeme i oslonac tokova i inovacija u Crkvi i društvu". No, upozorila je, kako razne struje i pogledi na svijet nisu uvijek bili nakloni redovništvu, još manje djelovanju redovništva. „Kod Hrvata se to naglašeno događalo u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, što je izmijenilo uvjete djelovanja Crkve, pa tako i redovničkih zajednica. Zapravo, to je razdoblje promijenilo i obilježilo daljnji rad redovništva općenito. Pokušalo ih se u potpunosti istisnuti iz javnosti, prisvajajući njihove zgrade i prostore. Na kratko su se povukli unutar samostanskih zidina ali nisu prestali biti čuvari vjere i nacionalne svijesti". 

Usredotočujući se na redovništvo budućnosti, naglasila je da će ono preživjeti u ovakvom svijetu jedino ako se sa svijetom ne nađe u sudioništvu na planu individualizma, egoizma i hedonizma. Redovništvo će imati budućnost sve dok bude svjedočanstvo nade i optimizma, dok mu Bog i Božje bude cilj i putokaz, dok načinom življenja uspije biti proročki glas ovom vremenu. Treba se spustiti s pijedestala prošlosti i biti spremni služiti. Oholi pojedinac propada, ali ni ohola zajednica nema budućnosti. S tim vrijednostima nam je koračati ovim svijetom, uporedo s ljudima našega vremena, ne klanjajući se moći, vlasti, poziciji, imenu, očuvanju, ugleda u društvu, pretjeranom brigom za preživljavanjem. Redovništvo budućnosti neće toliko brinuti o podmlatku i preživljavanju, o širokom polju djelovanja, već će brinuti o tome kako Kristovo lice pokazuje suvremenom svijetu, kakvog i kojeg Boga svjedoči. Budućnost redovništva budućnosti je zagarantirana sve dotle dok Krist bude u središtu življenja i djelovanja pojedinaca i zajednica, dok On bude mjerilo i korektiv pojedincu i zajednici, i dok pojedinci i zajednica u cjelini budu odraz Kristova lica i Kristova čovjekoljublja. Budućnost je sigurna, jer je Krist isti jučer, danas i sutra, rekla je s. Maglica, te zaključila „danas kad obilježavamo 50. godišnjicu HKVRPP-a sa zadovoljstvom smijemo ustvrditi da je ovo naše zajedničko tijelo puno učinilo na približavanju zajednica različitih karizmi i na rasvjetljavanju brojnih pitanja. Darovalo je našem redovništvu jednu cijelu biblioteku knjiga s prigodnom tematikom, tematikom zajedništva i zajednica, povijesti i zavjeta, s temama iz pedagogije, psihologije, duhovnosti i teologije. Organizirala je brojne susrete, seminare i škole, predavanja i druženja, zajednička slavlja i hodočašća, zajedničke molitve i klanjanja, pokušala obuhvatiti sve naše potrebe i želje. Približila je redovničke ustanove mjesnoj Crkvi i pomogla da se bolje razumiju. Ponude su usmjerene na formaciju redovništva budućnosti, ohrabrenje na uskom putu do kojeg smo stigli i razotkrivanje Kristova lica u svom njegovom sjaju, koje privlači, usmjerava i osnažuje. Naše zajedništvo, radost kad se nađemo zajedno, povezanost na tisuću načina i blizina, suvremena su i učinkovita propovijed bez puno riječi, a koja govori o ljepoti i dobroti Onoga za kojim smo pošli".
Na kraju je riječ zahvale uputila dopredsjednica HKVRPP s. Miroslava Bradica.

U glazbenom dijelu sudjelovao je Redovnički band aid pod ravnanjem s. Elizabete Peršić, provincijalne glavarica sestara milosrdnica sv. Vinka, Zagrebačke provincije, a program je vodila Diana Tikvić.