Vijesti - Skrb redovništva za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi

U povodu Dana posvećenog života, Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica priredila je u svom sjedištu u Zagrebu u ponedjeljak, 27. siječnja konferenciju za novinare s temom "Skrb redovništva za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi". Okupljenim novinarima, redovnicama i redovnicima predstavljeno je djelovanje Stadlerovog dječjeg doma "Egipat" iz Sarajeva kojeg vode Služavke Maloga Isusa (Provincije Bezgrješnog Začeća BDM) i "Kuće sv. Josipa" za nezbrinutu djecu iz Hrvatskog Leskovca koju vode Karmelićanke božanskog srca Isusova. "Kuću sv. Josipa" predstavila je s. Katarina Pišković, predstojnica kuće, a Stadlerov dječji dom "Egipat" s. M. Anđa Vranješ, voditeljica kuće. Uz sestre i njihove suradnice na konferenciji su sudjelovali i štićenici oba doma. 

U pozdravnom govoru predsjednik HKVRPP o. Vinko Mamić, OCD je naglasio kako je ovo treće u nizu predstavljanja u vidu djelovanja u zaštiti onih koji su egzistencijalno, socijalno i društveno najranjiviji. Tako je prije dvije godine tema bila "Doprinos redovništva u borbi protiv ovisnosti", a prošle godine "Skrb redovništva i svjetovnih redova za beskućnike i socijalno isključene". 

Uvodeći pak u ovogodišnju temu, o. Mamić je naglasio kako je ovo područje djelovanja redovništva odabrano iz dva razloga. Htjeli smo, ponajprije izraziti zahvalnost redovničkim zajednicama koje se nesebično daruju u službu onih koji su najnezaštićeniji i kojima je najpotrebnija skrb drugih ljudi. Isusove riječi: 'Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!' (Mt 19,14) ispunjavaju se svaki put kada u svoje domove prime jedno dijete za koje se nema tko skrbiti. Isus je taj koji ih prihvaća po rukama sestara, koji im pruža dom i utočište. U isto vrijeme Isus je taj kojeg primaju, jer on je rekao 'Tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima' (Mt 18, 5). Očito Isusu su toliko važna dječica da se jednako prepoznaje i u onima koji ih primaju i u njima samima. Redovništvo u Hrvatskoj i redovništvo u Hrvata prepoznalo je važnost prihvaćanja, udomljavanja i odgoja djece bez prikladne roditeljske skrbi i učinilo je onoliko koliko su date povijesne okolnosti dopuštale. Nadamo se da će ova konferencija pridonijeti daljnjem radu redovništva na tom osjetljivom i važnom socijalnom području, rekao je o. Mamić, te podsjetio, kako redovničke zajednice koje se skrbe za djecu redovito su vrlo samozatajne. Čine to iz svojih ljudskih i vjerničkih uvjerenja i ne traže pozornost javnosti. No dužnost je HKVRPP redovito upoznavati javnost s djelovanjem redovničkih zajednica, osobito s djelatnostima na području skrbi i odgoja djece jer je dobro da građani znaju gdje se i kako odgajaju oni koji predstavljaju njihovu budućnost, naglasio je o. Mamić, te potom predstavio voditeljice dvaju domova. Premda redovništvo vodi više ovakvih institucija, na ovu smo konferenciju pozvali dvije voditeljice dvaju domova s. Katarinu Pišković predstojnicu Kuće sv. Josipa za nezbrinutu djecu iz Hrvatskog Leskovca, i s. Anđu Vranješ, voditeljicu Stadlerovog dječjeg doma Egipat iz Sarajeva koje su kratko predstavile dvoje domove, najavio je o. Vinko sestre.

"Kuća sv. Josipa" za nezbrinutu djecu

S. Katarina Piškorić je uvodno podsjetila na povijesne crtice Družbe sestara BSI, čija je utemeljiteljica bl. Marija Terezija od sv. Josipa. Ova Družba je u Hrvatskoj prisutna od 1917., a  gotovo stoljetna djelatnost na ovim našim prostorima započeta je zbrinjavanjem ratne siročadi tijekom Prvog svjetskog rata, te je do danas zadržana kroz rad s djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi u dva dječja doma – "Kući sv. Josipa" za nezbrinutu djecu u Hrvatskom Leskovcu i "Kući sv. Terezije od Malog Isusa" za nezbrinutu djecu u Zagrebu.

Kapacitet u "Kući sv. Josipa" je 30 djece i mladih od osnovnoškolske do fakultetske obi, dok se u "Kući sv. Terezije od Malog Isusa" nalazi 27 djece predškolske dobi i nižih razreda osnovne škole.

Specifičnost naše Družbe jest da se u svom radu oslanjamo na molitvene trenutke zbog kojih prekidamo rad nekoliko puta tijekom dana kako bi se iznutra osnažile i osvježile za plodonosnije djelovanje u svom apostolatu. Prakticiranjem molitve navikavamo se gledati sve stvari i stvarnosti života Božjim očima i u svemu prepoznati Njegovu prisutnost kako bi naš apostolat bio plod autentičnog unutarnjeg odnosa s Bogom. Geslo našeg života i rada jest: "Boga u svima gledati, Bogu u svima služiti  i Boga u svima ljubiti" U duhu karizme i baštine Majke utemeljiteljice trudimo se djeci i mladima biti "ne učiteljice, ne odgajateljice nego majke koje se posve i u svemu žrtvuju za djecu". Posvećeni život življen na ovakav način omogućuje da se ostvarimo u cjelini.

Misija obje kuće jest interdisciplinarni odgoj djece kojoj zbog različitih životnih situacija nije omogućeno da odrastaju u biološkoj obitelji. Odgoj je temeljen na kršćanskim vrednotama, pretpostavlja individualan pristup svakom djetetu i njeguje obiteljsku atmosferu i zajedništvo. Odgojno-obrazovne djelatnosti usmjerene su na cjelovit razvoj dječje osobnosti nastojeći postići ravnotežu koja je bitno narušena izdvajanjem djeteta iz obiteljskog doma i postizanje što većeg stupnja osamostaljivanja i pripreme na samostalni život i preuzimanje odgovornih dužnosti u društvu. Uz sestre u rad s djecom i mladima uključeni su i odgajatelji laici odgovarajućeg usmjerenja i stručne spreme kao i psiholog i socijalni radnik te logoped i psihoterapeut, naglasila je s. Katarina, te istaknula kako je djelatnost Družbe registrirana pri nadležnom Ministarstvu kao djelatnost vjerske zajednice koja pruža usluge skrbi izvan vlastite obitelji djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi koja obuhvaća: stanovanje, prehranu i odijevanje, njegu i brigu o zdravlju, cjelovit odgoj, obrazovanje (od osnovnoškolske do fakultetske dobi), psihosocijalnu i duhovnu podršku, korištenje slobodnog vremena, pripremu mladih za samostalan život, te praćenje i pomoć mladima koji su napustili Kuću.

Ljepotu našeg poslanja i rada s djecom i mladima svakodnevno doživljavamo kroz suživot s njima kao i kroz praćenje njihovih uspjeha u svim aspektima života. Mladi koji napuste kuću uvijek ostaju dio naše obitelji kroz redovite kontakte, pružanje pomoći i podrške te njegovanje zajedništva. Poticaj našem poslanju otkrivamo u riječima sadašnjeg pape Franje koji poziva na prepoznavanje potrebitih u društvu, potrebu biti im blizu i pružiti podršku i pomoć, riječi su kojima je s. Katarina zaključila predstavljanje, te prisutnima dala obavijest o mogućnosti potpore kućama, koje su dostupne i na mrežnoj stranici na adresi www.domovikarmelbsi.com.

Stadlerov dječji dom "Egipat"

S. Anđa Vranješ je uvodno podsjetila kako je Družba služavki Malog Isusa nastala prije 124 godine u Sarajevu kao Božji plan namijenjen za ovozemaljsko i nebesko spašavanje maloljetnih osoba, plan sistematski usmjeren na zaštitu onih koji su izloženi svakovrsnim nedaćama života.

U samoj zamisli ostvarenju doma "Egipat" i danas je živa osoba sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera. Naime, Stadlerovo iskustvo djetinjstva i rasta bez obitelji, kao i situacije koju je zatekao došavši u Bosnu kao prvi nadbiskup 1882., nakon višestoljetne otomanske vladavine, gdje je zatekao veliko siromaštvo naroda, nije ga ostavljalo ravnodušnim. Na svim razinama života Crkve trebalo je zauzeti stav, napraviti planove, te raditi na njihovom ostvarenju. U molitvi je neprestano bio povezan s Božjom riječi: "Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste." (Mt 25, 14) Njegovo pastirsko zalaganje za život Crkve na prostoru Bosne dalo je  zamaha konkretnom oživljavanju evanđelja. Prije je napravio kuću djeci bez obitelji, nego sebi. Jedini Stadlerov razlog  za utemeljenje nove družbe u Sarajevu bio je upravo susret sa osobama koje su lišene obitelji: djeca bez roditelja, i ostarjeli nemoćni roditelji bez djece koji za njih brinu. Ovim pothvatom Stadler je prepoznao i priznao prirodnu važnost obitelji kao neizostavne potrebe za sretan život svake osobe, ponaosob one nejake, slabe, bolesne.

Predstavljajući povijest Stadlerove kuće "Egipat" s. Vranješ je naglasila, kako je ona prošla sva razdoblja obilježena društvenim promjenama: Prvim i Drugim svjetskim ratom, pa Domovinskim ratom. Svaki rat mu je nanio materijalna uništenja, ali duhovna snaga ga je svaki put podigla iz pepela. Nakon zadnjeg rata 1996. naša zajednica je obnovila izgorjeli  „Egipat“ uz pomoć prijatelja naše misije u BiH, da bi u rujnu 1999. ponovno pod svoje okrilje primio i štitio djecu u potrebi. Kao prije, tako je i danas "Egipat" ognjište ljubavi, mira i blagoslova za našu Družbu, provinciju, i za našu Vrhbosansku nadbiskupiju. Unatoč svih bura i oluja koje su se kroz prošlo stoljeće nadvijale nad zemljom Bosnom i Hercegovinom, nad Stadlerovim ubožnicama i njegovom Družbom, danas su Stadlerov dječji dom i Stadlerova kuća na Bjelavama ognjište ljubavi, mira i blagoslova za djecu koja iz različitih potreba dolaze u njega i u njemu pronalaze svoj novi topli dom, u kojem sestre s ljubavlju skrbe za njih, rekla je s. Vranješ, te pojasnila kako djeca dolaze u Dom posredstvom socijalnih službi, ili po zamolbi sestara ili svećenika koji u svojim župskim zajednicama vide situacije djece bez odgovarajuće roditeljske brige.

Naglasila je, da s obzirom na višenacionalnu i višereligijsku strukturu stanovništva u BiH kuća "Egipat" otvorena za svu djecu, neovisno o njihovu porijeklu. Sestre su zabilježile da je samostan "Egipat" u svojoj povijesti bio dom za više od 10.000 djece u potrebi. U razdoblju od 1999. do 2014. tu je topli dom, ljubav, brigu i zaštitu našlo 80 djece, a trenutno u "Egiptu" odrasta devetnaestero djece u dobi od 1 do 16 godina.

Djeca u obiteljskoj zajednici sa sestrama ostaju do punoljetnosti, ili dok  ne steknu uvjete za samostalan život. Više djece, radi teškoća u razvoju ili invalidnosti, ne mogu postići samostalnost i trajno će biti ovisni o brizi i zaštiti drugoga, oni su naša osobita briga. Oni trajno ostaju naša djeca. Ima onih koji se vraćaju u rodbinsko okrilje, u nekadašnju obiteljsku kuću, neki prođu uspješan proces posvojenja ili pak udomljenja. Ipak većina njih nakon profesionalnog osposobljavanja postaju samostalni, stvaraju mreže prijateljstava i trajnih veza.

U radu s djecom sestre odgajateljice posebno, ali i sve sestre u zajednici, karizmatskom snagom se zalažu za kršćanski svjetonazor života, služeći se suvremenim metodama i odgojnim znanostima. Najprikladnije prirodno ozračje je obitelj, stoga se oblikuju obiteljske zajednice u kojima više djece, različitog uzrasta, sa sestrom odgojiteljicom – mamom, tvore jednu obiteljsku zajednicu. To doprinosi liječenju rana, rastu i sazrijevanju ljudskog bića na tjelesnoj, psihičkoj i duševnoj razini. Nekoj djece je potrebna stalna pomoć kod svladavanja školskih obaveza, učenja stranih jezika, prirodnih i humanih znanosti, brojeva i čitanja. Produžena ruka u rješavanju ovih poteškoća su volonteri koji s djecom uče, kreiraju, igraju se te tako uz sestre doprinose radosnom odrastanju djece u SDDE, rekla je s. Vranješ, te naglasila kako su djeca u slobodno vrijeme djeca uključena u razne izborne aktivnosti koje im se nude u školi, ali i aktivnosti koje im omogućuje Ustanova. Također sudjeluju u programu na Radio Mariji, te se po potrebi uključuju u razne aktivnosti svoje sredine glazbeno-scenskim nastupima.

Nakon izlaganja, sestre su rado odgovarale na pitanja prisutnih novinara i redovnika i redovnica.

U ovoj prigodi, poglavarica sestara bazilijanki  s. Fevronija Rapljenović kratko je predstavila rad "Obiteljskog doma za nezbrinutu djecu", koji u Križevcima vode sestre Bazilijanke, a s. Ljubica Stjepanović, SSF (Bosansko-hrvatske provincije) kratko je predstavila "Malu školu", ustanovu za prihvat i odgoj djece iz Vareša.

Program predstavljanja obogatio je Tamburaški orkestar kojeg čine štićenici Kuće sv. Josipa. Oni su izveli nekoliko duhovnih skladbi, a štićenici doma "Egipat" kroz kreativan igrokaz predstavili su Dom i svako od sebe ponaosob.

Po završetku konferencije "Kući sv. Josipa" i "Domu Egipat" predsjednik i dopredsjednica HKVRPP-a o. Vinko Mamić i s. Jasna Lučić, uručili su zahvalnice i priloge hrvatskog redovništva za rad oba doma, dok su štićenici dobili prigodni dar.