Vijesti - Sakrament pomirenja jest u krizi, ali vjernici ga i dalje traže!

Utjecaj pandemije na praksu sakramenta pomirenja, svijest o grijehu i naš odnos prema pokori bila je tema Argumenata HKR-a 22. veljače.

U emisiji su gostovali voditelj Kuće susreta Tabor u Samoboru fra Ivan Matić, asistent na Katedri liturgike zagrebačkog KBF-a mr. Milan Dančuo te karmelićanin i vojni kapelan o. Danijel Čolo. Spominjući da već drugu korizmu živimo u ozračju pandemije, mr. Dančuo podsjetio je da je i Crkva bila pomalo zatečena prvim zatvaranjem. “Euharistijska slavlja oblikovana su tada na drugačiji način, s obzirom da je dolazio manji broj ljudi. Povezanost s Crkvom još je vidljiva, ali ipak je manje penitenata. Sam sakrament pomirenja drukčije je oblikovan, jer neizostavno zahtijeva osobni susret. Ali i dalje može svima biti izvor velike radosti i nade”, naglasio je mr. Dančuo.

Voditelj Kuće susreta Tabor u Samoboru fra Ivan Matić upozorio je da se već može primijetiti snažan utjecaj pandemije na stav vjernika prema ispovijedi: “Čovjek postupno gubi osjećaj za grijeh, potrebu za Božjom blizinom, za zajednicom i za Crkvom. Zato nam ovo vrijeme pandemije može prouzročiti upravo to – da se polako udaljujemo od zajednice Crkve i od Boga i upravo tu vidim nemalu opasnost.”

To je potvrdio i mr. Dančuo: “Usudim se reći da ćemo tek kasnije vidjeti posljedice ovakve situacije jer nam je još uvijek pandemija relativno svježa. I dalje u mentalitetu našeg naroda ipak ostaje ta povezanosti s Crkvom i vidimo da, unatoč mjerama, ljudi i dalje dolaze, možda u nešto manjem broju. Ali vidimo da postoji ta potreba. Iz pastoralnog iskustva vidimo da se, i kroz ove božićne blagdane i prošlog Uskrsa, kad nije bilo mogućnosti vjerničkog pristupa sakramentima, ispovijedio puno manji broj ljudi. Tako da ćemo tek u budućnosti vidjeti koliko će posljedice ostaviti, ali sigurno je da hoće i mijenjat će u čovjeku percepciju grijeha, percepciju samog sakramenta pomirenja i, općenito, dolaska na liturgijska slavlja.”

Na pitanje o praksi ispovijedanja, posebice sada u odnosu na vrijeme pandemije, fra Ivan je naglasio da se promijenila, ali da za osobni razgovor uvijek ima mogućnosti: “Unatoč svemu, ima mogućnosti i svakako ne samo u Kući susreta Tabor. Mnogi ljudi koji nam dolaze iz različitih župa kažu da i tamo dogovaraju susrete, razgovore i ispovijedi sa svećenicima, iako je sve dosta otežano. Ali onaj tko želi i doista osjeća potrebu u svom srcu, uvijek može naći načina. Unatoč svim mjerama, ljudi znaju nazvati, doći i dogovoriti termin. Vjerujem da je to situacija i u mnogim drugim našim župama i svetištima u našem narodu.”

Na pitanje jesu li ispovijedi danas kvalitetne i koliko je pandemija u tome pomogla ili odmogla, karmelićanin i vojni kapelan o. Danijel Čolo istaknuo je da po iskustvu vlastitom i karmelske subraće, ne može primijetiti manji broj penitenata, s obzirom da su njihove ispovjedaonice redovito otvorene: “Oko brojeva možemo imati drugačija mišljenja. Činjenica je jedna, ona vjernička, istinita, da ljudi dolaze. Usto, mi idemo u pohod starima i bolesnima. Tada prigodu za ispovijed iskoriste ne samo član obitelji koji je bolestan, nego i drugi članovi obitelji koji ga dvore i koji žive s njim. Ne vidim da nešto manjka na toj razini, ako je svećenik otvoren, raspoložen i pokazuje spremnost i srčanost. Vjerujte da ljudi dolaze i duboko vjerujem i nadam se da se nikada neće ugasiti ono što je Bog posijao.”

Na pitanje što grijeh čini nama, fra Ivan je upozorio da nas grijeh udaljuje od milosti i Božje prisutnosti. “A Bog nam je u svojoj ljubavi dao zapovijedi kako bi nas zaštitio od teškog razdora u savjesti i nemira. Grijeh ima razornu moć i vrijeđa ljubav”, poručio je fra Ivan.

Govoreći pak o vezi grijeha i Crkve, mr. Dančuo podsjetio je da čovjek teškim grijehom sam sebe isključuje iz zajednice: “Element zajedništva je jako važan. Svećenik je samo posrednik, a preko njega se ispovijedamo samom Kristu.” Dodao je i da mjerodavna kongregacija čak ni u okolnostima postojeće pandemije nije odlučila dijeliti opće odrješenje, sve kako se ne bi umanjila važnost pojedinačne ispovijedi.

“U dobro pripremljenoj pojedinačnoj ispovijedi događa se iskustvo oslobođenja, radosti, skidanja tereta i pokornici postaju svjedoci Božjega milosrđa”, naglasio je fra Ivan i dodao: “Grijeh nas razara, a Bog nam daje milost novoga života, što nam je ostavio kako bismo doživjeli iskustvo ljubavi, koju kasnije svjedoči svima kao iskustvo susreta sa živim Bogom.”

O. Čolo odgovorio je i na pitanje o razlici između ispovijedi i psihoterapije. Ističući kako ispovijed ima i psihološke učinke, ali borba sa Zlom nije na razini psihe, o. Čolo je rekao da Božje milosrđe trebamo jer osjećaj krivnje nije moguće otkloniti bez Božje milosti: “Spoznaja i vjera da mi je Bog oprostio i da pred Njim mogu spremno stajati, u dostojanstvu djeteta Božjega, je nešto posve drugo od psihološkog olakšanja. Možda ne možemo u nekim stvarima oprostiti jedni drugima i tu je razlika između čisto psihološkog pristupa osjećaju krivnje i cjelovitoga oprosta, kako nas Sveto pismo uči, kako nam je Isus Krist donio. Božja spoznaja vjere u Njega i da mi je On oprostio, čini nešto prekrasno u čovjeku.”

“Cilj pokore je osvijestiti što me dovodi u stalni grijeh te me sve više osnažiti za borbu protiv grijeha”, zaključio je o. Čolo. Na završno pitanje kako se dobro pripraviti za sakrament pomirenja, mr. Dančuo je zaključio da je nužno obnoviti svijest o grijehu, potom o dimenziji Božjeg milosrđa te o dimenziji zajedništva koje naš, i svaki pojedinačni, grijeh ranjava.