Vijesti - Propovijed potpredsjednika HRK fr. Slavka Sliškovića na 50. Skupštini redovničke konferencije

Jubilarna, 50. Skupština Hrvatske redovničke konferencije završena je 18. listopada 2018. euharistijskim slavljem u 12,30 u samostanskoj kapeli franjevačkog samostana u zagrebačkoj Dubravi. Slavlje je predvodio potpredsjednik Konferencije fr. Slavko Slišković, OP, u koncelebraciji s višim redovničkim poglavarima. 

Sestre i braćo, 

„Približilo vam se Kraljevstvo Božje“! Mi svoje redovništvo živimo upravo iz ovih Isusovih riječi i svijesti o blizini Kraljevstva Božjega. U poredbi s njime sve drugo postaje manje važno i spremni smo slijediti evanđeoske savjete u vidu redovničkih zavjeta. Nismo skromni, nego sve drugo u odnosu na Kraljevstvo postaje manje vrijedno!

Dokument o kojemu smo jučer razmišljali (Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života: „Ekonomija u službi karizme i poslanja. Boni dipsensatores multiformis gratiae Dei (1 Pt 4,10). Smjernice“.) ističe kako Kraljevstvo nije nešto što će doći nakon ovoga života, nego se u njemu susreću sadašnjost i budućnost. Svijest o njemu mijenja naše življenje današnjice, a svojim djelima mi svjedočimo njegovo postojanje. Mi smo oni koji su pozvani i poslani biti njegovi svjedoci da se kako kaže sv. Pavao u poslanici Timoteju u današnjem prvom čitanju, po nama „razglasi poruka te je čuju svi narodi“.

Evanđeoski ulomak izabran za liturgijsko slavlje blagdana sv. Luka opisuje kako Isus sedamdeset i dvojicu svojih učenika šalje propovijedati. Taj broj nas vraća Knjizi Postanka i broju poganskih naroda proisteklih od Noinih sinova. On, prema tome, označava cijeli svijet. Znak je velike žetveo kojoj govori Isus. Cijeli svijet je prostor na kojemu treba djelovati i ravnati se po tim principima. Nema kraja svijeta, nema područja života koje nam može i smije biti strano. Pavao opisuje da postoje oni koji su zaljubljeni u sadašnji svijet, drugi koji se protive vrijednostima Kraljevstva i treći koji posustaju u kušnjama. Naše mjesto je uz svakoga od njih. Upravo takvim osobama trebamo biti „eshatološki znak“ svjedočeći da postoji Kraljevstvo. Trebamo to biti i dok se brinemo o onoj zaboravljenoj kabanici. Ona je slika onoga što ćemo odjenuti, fasade kojom ćemo zaštiti zidove naših kuća, obličja u kakvom će nas vidjeti svijet i Crkva… Slično je i s knjigama i pergamenama. One su sredstva kojima se služimo pri navještaju. Knjiga je bila napredak u odnosu na pergamene. Ni mi ne smijemo ostati taoci prošlosti, nego vrijednosti naših karizmi ucjepljivati u ovo vrijeme.

Isus šalje učenike po dvojicu! Tako poručuje da oni ne trebaju samo govoriti. To može i jedan. Kad bi išli pojedinačno stigli bi na više mjesta. Šaljući ih po dvojicu Isus naglašava kako se riječi trebaju potvrđivati životom, a zato je potrebno najmanje dvoje.

Riječ bez djela je opasna. Vidimo to iz svakodnevice koja je obilježena napretkom komunikacija i u kojoj je riječ postala nevjerojatno snažan medij. Njezinu moć koristimo za postići dobro. Svjedoci smo brojnih i radi toga uspješnih humanitarnih pothvata. Međutim, vidimo kako je riječ jednako moćna i kad nekoga treba osuditi, optužiti, uništiti mu život…

Najveći problem nas kršćana je što imamo ispravno učenje, ali ne i njegovo prakticiranje. Ispravni smo u naviještanju, a krivi u življenju. Tako je skoro na svim područjima života. Važnije nam je što se kaže, nego što se čini. Prihvaćamo i nagrađujemo one koji puno obećavaju, makar ništa od toga ne ostvarili, nego one koji čine, a ne govore o tome, nego su spremni evanđeoski kazati: učinili smo što smo trebali!

Kod nas redovnika također imamo tako lijepe dokumente o raznim stvarnostima, ali ne baš previše njihove realizacije. Brojni dokumenti također su svjedočanstvo nedovoljnog ostvarenja njihova sadržaja. 

Da nam je govor važniji od dijela svjedoči i činjenica da lakše prihvaćamo devijantno ponašanje, nego drukčije mišljenje. Važnije nam je misaono ne pristati, nego praktično i onda se opravdavamo: duh je snažan, ali tijelo je slabo!

Današnje evanđelje nas upozorava na potrebu usklađenosti riječi i dijela, života i njegove idealne zamisli, jer ma kako lijepe bile ideje, bez realizacije ostaju samo mrtva slova. A smrt ne privlači! Život privlači! Zvanja dolaze tamo gdje je život! Na nama je odlučiti želimo li biti „društvo mrtvih pjesnika“ ili živi svjedoci Riječi koja je tijelom postala!