Vijesti - Propovijed nuncija Lingue na otvorenju godine dominikanskih jubileja

 

Propovijed nuncija Lingue na otvorenju godine dominikanskih jubileja

Propovijed nuncija Lingue na otvorenju godine dominikanskih jubileja Autor: ika
Objavljeno: 28. 01. 2021 - 20:00

Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua predvodio je misu na blagdan sv. Tome Akvinskoga 28. siječnja, u crkvi Kraljice sv. Krunice u Zagrebu u prigodi početka proslave jubileja 800. obljetnice rođenja za nebo utemeljitelja Reda propovjednika sv. Dominika i 800 godina od dolaska dominikanaca na hrvatske prostore.

Nuncijevu propovijed prenosimo u cijelosti.

Poštovani oče Slavko, braćo dominikanci!

Počašćen sam što sam pozvan da s vama proslavim blagdan svetog Tome u godini u kojoj obilježavate 800. godišnjicu „rođenja za nebo“ oca utemeljitelja sv. Dominika i dolaska Reda otaca dominikanaca u Hrvatsku. Možemo smatrati vašu prisutnost u ovoj zemlji prvim plodom umirućeg sjemena.

Draga braćo i sestre,

1. Korint je bio jedan od najrazvijenijih gradova u Isusovo vrijeme, a time i u vrijeme svetog Pavla. Upravo stoga apostol kaže da je tamo otišao „slab, u strahu i u veliku drhtanju“, kako smo čuli u prvom čitanju. Zna da se ne može mjeriti s dijalektikom Korinćana koji su imali slavne filozofe i školovane učitelje.

Boji se da će ostaviti loš dojam kada bude morao javno govoriti u tom gradu. Ipak pronalazi hrabrosti da to učini jer zna da ima tajno oružje.

Ne poznaje logiku, matematiku, gramatiku i druge znanosti poput korintskih učenjaka, ali poznaje mudrost ili, još bolje, korijen mudrosti: poznaje Raspetog.

Pavlu je jasno da je raspeti Krist izvor mudrosti jer poznavati Njega znači imati odgovor na najteža pitanja koja ljudi mogu imati, na pitanja koja nemaju objašnjenje, kao na primjer: zašto patnja? I, povrh svega, zašto bol i patnja nevinih? Kako možemo reći da je Bog ljubav ako dopušta patnju onih koji nisu počinili nikakvo zlo?

Tko si nije postavio to pitanje tijekom tragedija koje smo doživjeli u prošlosti, pa i nedavno? Pred užasima ratova koje mnogi od vas još uvijek živo pamte; pred pandemijom koja je u kratko vrijeme zahvatila cijeli svijet, pogađajući bez razlike pravedne i nepravedne? Suočeni s potresima koji su pogodili Zagreb i, još snažnije, Petrinju, Sisak, Glinu i okolna sela, ne praveći nikakvu razliku između dobrih i loših?

Koji je smisao svega toga? Samo Kristov križ može dati odgovor na bol pravednika.

On je doista bio nevin osuđen na smrt nepravednom presudom; On je bio ljubav koju su izdali i zatajili njegovi vlastiti učenici; On je bio Sin koji je iskusio Očevu napuštenost!

Osjetio je kako mu čavli kojima ga pribijaju na križ prodiru u tijelo usred bogohuljenja njegovih mučitelja; osjetio je trnje koje mu se zabolo u glavu praćeno podsmijehom svjetine koja mu je netom prije pljeskala; osjetio je udarce biča koji ga je živog oderao dok su ga ljudi ismijavali.

Nema boli, tjelesne ni moralne, koju On nije iskusio u svojoj muci i smrti na križu.

Međutim, Njegova smrt nije bila kraj svega, bila je početak novog života.

Evo zašto je On postao odgovor na svaki naš „zašto?“ koji nema odgovora.

Ljudi su zamislili ubiti ga, oduzeti mu život. A što je On, naprotiv, učinio? Dao je svoj život. Nitko mu ga nije oduzeo. Njegova smrt na križu bila je čin predanja. Ponudio se slobodno polažući u Očeve ruke sve ono što mu je ostalo, jedino što mu je preostalo: život.

Sve su mu oduzeli, ali ostalo je ono bitno – Duh. Onaj duh koji je život i budući da mu ga nitko nije mogao oduzeti, On ga je slobodno darovao: „Oče, u ruke tvoje predajem Duh svoj“.

Tako je ta smrt, okrutna i nemilosrdna, postala čin ljubavi jer: „Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za prijatelje svoje”. To je prije govorio, propovijedao; a na križu ostvario.

Ako ne želimo da nam nešto ukradu, moramo biti spremni to darovati. Nitko nam ne može oduzeti ono što smo mi sami odlučili dati.

To je „Božanska Mudrost, tajanstvena, koja je ostala sakrivena“. Mudrost koju ljudi ne mogu razumjeti jer svatko razmišlja kako uzeti, umjesto kako dati. Misli se na sebe umjesto da se misli na druge.

Pavao zna da se ne može nositi s korintskim učenjacima u humanističkim znanostima, ali „besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj”.

Koja je to Božja sila? To je snaga ljubavi. To je snaga Raspetoga!

Ljubav se ne može objasniti ljudskim rasuđivanjem. Nemoguće ju je razumjeti našom pameti. Ljubiti nekoga nikada nije plod nekog rasuđivanja. Ljubiti je nešto iracionalno, ljubiti znači povjeriti se drugome bez obzira hoće li on to moći razumjeti, ne očekujući odgovor.

Postoji uvijek nešto „ludo“, neobjašnjivo u ljubavi. Iz tog razloga, da bismo ljubili, potrebna nam je inteligencija vjere koja nadilazi naš razum.

2. Danas slavimo jednog velikog Sveca koji je odgojio naraštaje i naraštaje kršćanskih mislilaca: svetog Tomu Akvinskog, slavnog sina svetog Dominika i učenika svetog Alberta Velikog.

Obdaren velikom inteligencijom, upotrijebio je svoje intelektualne sposobnosti da ojača vjeru i vjerom prosvijetli razum.

Njegovo se razmišljanje temelji na ne postojanju protuslovlja između vjere i razuma.

Prema svetom Tomi, čovjek spoznaje svijet koji ga okružuje razmišljanjem, razumom koji ga razlikuje od životinja. Međutim, ta je sposobnost spoznaje ograničena jer smo stvorenja, i može biti lišena zabluda samo ako je potpomognuta božanskom objavom za koju je potrebna vjera.

Vjera ne zamjenjuje razum, već ga uzdiže dovodeći ga do sigurnosti i savršenstva.

Za svetog Tomu razum ne može, nije sposoban sve razumjeti i objasniti; u određenom trenutku se zaustavlja i tada nastupa vjera koja prati razum iznad granica kojima smo omeđeni kao stvorena bića. Ali vjera ne čini razum beskorisnim, ona ga uzdiže, usavršava.

Prihvaćanje vjere ne znači, dakle, odreći se razuma, postati „iracionalni“. Naš je razum poput sluškinje, „Ancilla fidei” – „sluškinja vjere“ (kako ga je nazvao sveti Toma). On ima tri vrlo važne zadaće koje pomažu postići puninu vjere:

– prvi zadatak: objasniti da postojanje Boga nije u suprotnosti s prirodom, naprotiv, zakoni koje nalazimo u prirodi dovode do otkrivanja postojanja Boga, ukazuju na Njegovu prisutnost u svijetu. Ateist kaže: Bog ne postoji. Ali kako može dokazati nepostojanje Boga? Puno je razumnije u prirodnim zakonima pronaći tragove uma koji je zamislio harmoniju u svijetu, nego vjerovati da je sve plod kaosa;

– druga zadaća razuma je objasniti dogme vjere koje su objavljene kroz metafore, usporedbe, analogije… poruku objavljenu u svetim tekstovima razum čini jasnijom i razumljivijom;

– treća je zadaća razuma dijalog s onima koji ne vjeruju: upotrijebiti razum da u ateistima ili hereticima izazovemo sveti nemir koji ih navodi da se zapitaju o postojanju Boga, u kojega će na kraju biti moguće vjerovati samo ako razum dopusti da ga prosvijetli vjera.

Ukratko, vjera i razum nisu u sukobu: vjera me vodi k istini, a razum mi pomaže razumjeti objavljenu istinu.

3. U današnjem smo Evanđelju čuli: „Da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega.“ Ljudi slave Boga onda kada vide naša dobra djela. Što to znači? Nitko se ne obraća na temelju rasuđivanja, već stoga što ga je privukla snaga ljubavi koju vidi u djelima onih koji vjeruju. Razum će, zatim, pomoći da shvatimo da ono u što se vjeruje nije besmisleno.

Sveti Toma kaže: „Tko se u poučavanju kršćanstva oslanja prije svega na ljudsku mudrost – odnosno na rasuđivanje – takav na taj način obeskrjepljuje Kristov križ. Stoga poučavanje mudrošću ljudskih riječi nije prikladan način kršćanske kateheze. Zbog toga apostol kaže: „da se ne obeskrijepi križ Kristov“ (1 Kor 1,17)“ (iz „Komentari na prvo pismo Korinćanima svetog Tome Akvinskog“).

1. siječnja bio sam prilično tužan. Bilo mi je i fizički loše jer sam razmišljao o svima onima koji su patili zbog potresa, o onima koji su bili prisiljeni provesti novogodišnju noć na otvorenom, na hladnoći; mislio sam na brojne osobe čiji su članovi obitelji ili prijatelji pogođeni koronavirusom i koji se iz sigurnosnih razloga nisu mogli približiti jedni drugima. Mislio sam i na tolike koji su umrli potpuno sami. Razmišljao sam o godini koja je upravo završila, o brojnim skandalima koji su pogodili Crkvu, o zbunjenosti koju smo svojim nedosljednim ponašanjem često prouzrokovali u srcima vjernika, posebno u jednostavnih ljudi. I pitao sam se: što mogu učiniti?

U jednom sam trenutku shvatio da je sada vrijeme da dokažem svoju vjeru. Vrlo sam jasno osjećao da ne mogu razumjeti razlog onoga što sam vidio i onoga što se događalo oko mene, već da trebam ispovijediti svoju vjeru u Božju ljubav. Lako je vjerovati u Gospodinovu dobrotu kada stvari idu dobro. Međutim, tek je nakon povika „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“ Isus izvršio najveći čin vjere prema Očevoj ljubavi, kad mu je rekao: „Evo me, u ruke tvoje predajem duh svoj“, to jest: „Potpuno se povjeravam Tebi.”

U tom sam trenutku osjetio olakšanje. Magla je iščezla iz mog srca. Shvatio sam da otajstvo križa osvjetljava naš život. Riječ je o mudrosti koja nadilazi ono što je razumno.

Molimo danas svetog Tomu da nam pomogne vjerovati u Božju ljubav, ne samo kada stvari idu dobro, već iznad svega kad nam se čini da smo napušteni. On je i dalje naš Otac koji čeka da mu se bacimo u zagrljaj.

4. Zahvaljujem ponovno ocima dominikancima na pozivu koji su mi uputili i na radu koji čine i koji su činili u Hrvatskoj otkako su došli u Dubrovnik, gdje i danas žive kao aktivna zajednica. Dobro je poznat poseban doprinos u duhovnom, ali i intelektualnom životu koji su dominikanci donijeli u Hrvatsku. Godine 1396. osnovali ste prvo Hrvatsko sveučilište u Zadru. Brojni su bili dominikanski teolozi koji su obilježili nacionalnu kulturu, ali ne samo u prošlosti. Poznat je vaš doprinos po vrsnim učiteljima na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, da spomenem samo profesora Jordana Kuničića i akademika Franju Šanjeka. U taj red spada i profesor Marijan Jurčević iz Rijeke i umirovljeni profesor Hrvoje Lasić s isusovačkog Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uistinu postoji razlog da se ponosite prošlošću i potrebno je moliti Gospodina da u današnje vrijeme budete dostojni nasljednici i svjedoci svojih slavnih prethodnika.

Hvala vam, dakle, na svemu što ste učinili u prošlosti i za ono što nastavljate činiti na raznim crkvenim učilištima. Po uzoru na svetog Tomu, ne zaboravite buditi nadu usmjeravajući vjernike da uvijek vjeruju u otajstvo Božje ljubavi, kako se ne bi obeskrijepio križ Kristov!

 
 
Poveznice:
Povratak na sve vijesti
 

Najave događanja

 
Seminar za medicinske sestre redovnice

Ludbreg 8-10. listopada; voditelj: mons. Bože Radoš; tema: Gospodine, daj da ozdravim

Izdavaštvo

Dar vjernosti
Dar vjernosti
Vijesti 1 (2021)
Vijesti 1 (2021)
Nedjelja Dobroga Pastira 2021.
Nedjelja Dobroga Pastira 2021.
Posvećeni život (2020)
Posvećeni život (2020)
Zlatni jubilej naše Konferencije
Zlatni jubilej naše Konferencije
“Njihovo je kraljevstvo nebesko” (radni listovi)
“Njihovo je kraljevstvo nebesko” (radni listovi)

Linkovi