Vijesti - Dr. Kovač: „Bog i njegovo stvorenje pred zagonetkom patnje – pitanje fizičkoga zla“

Dr. Kovač je kazala kako se prirodne pojave kao što su prirodne katastrofe, bolesti, deformacije, izumiranja danas mogu uvjerljivo objasniti znanstvenim spoznajama te kako je potreban izniman ljudski napor da se koliko-toliko umanje štete njima prouzročene. Međutim, kada se dogode prirodne nevolje koje imaju za posljedicu nevine ljudske žrtve, rijetko tko ostane na znanstveno-racionalnom tumačenju svijeta te se u svojoj ili tuđoj egzistencijalnoj pogođenosti ipak pita o Bogu: Zašto takve strahote dopušta jedan Bog? Postoji li on uopće kada se takve stvari događaju? Je li taj Bog onda uistinu svemoguć i dobar? Bol i patnja su možda jedina iskustva ljudskoga života, za koja čovjek odmah traži „krivca“, traži objašnjenje. To su možda rijetka iskustva koja čovjeka izravno vode pitanju o Bogu.

To „zlo u prirodi“ koje nije izravno prouzročeno ljudskim djelovanjem još je veći izazov za teodicejsko pitanje o Bogu. U svome predavanju dr. Kovač govorila je o pitanju fizičkoga zla iz perspektive kršćanske vjere u Boga Stvoritelja i Otkupitelja, u povezanosti sa znanstvenim spoznajama o evolucijsko-dinamičnom razvoju svijeta.

Najprije se osvrnula na tradicionalnu teološku tvrdnju da je čovjek svojim prvim grijehom uzrokovao ne samo moralno zlo nego i zlo u svijetu prirode. Ona je pretpostavljala da je Bog stvorio sva stvorenja u gotovome, dovršenome stadiju odmah na početku i da je postojalo jedno prastanje sklada i savršenosti, koje je onda narušio čovjek zloporabom svoje slobode protiv Boga. Međutim, spoznaje o evolucijskom razvoju svijeta kazuju da se čovjek tek vrlo kasno pojavio unutar vremenskog raspona pojave života na Zemlji i da je u svijetu „od početka“ postojala i borba, agresivnost, nasilje, selekcija, bolest, izumiranje kao dio njegova evolucijskoga razvoja. Naglasila je da spoznaje o evolucijskom razvoju svijeta ispravljaju mišljenje da bi čovjek svojim moralnim zlom bio jedini i prvi uzrok zla u prirodi. Ali zbog same činjenice da je čovjek evolucijski povezan s prirodom, teško je prihvatljivo da čovjekovo djelovanje nije imalo nikakva utjecaja na razvojnu dinamiku prirode. Stoga se može pretpostaviti da je čovjek, kada se pojavio, mogao utjecati i na kvalitetu tijeka evolucije prirode, kako pozitivno tako i negativno. I sama ljudska kulturna povijest pokazuje da je čovjek od početka svojim djelovanjem utjecao na prirodu: obrađivanjem, kultiviranjem, podređivanjem i na kraju uništavanjem.

U drugome dijelu dr. Kovač je spoznaje o ambivalentnom razvoju prirode povezala s teologijom stvaranja. Ona polazi od toga da je Bog ne samo svijet pozvao u postojanje (creatio ex nihilo), nego taj svijet uzdržava u njegovu postojanju i omogućuje njegov razvoj (creatio continua). U tome vidu vjera u stvaranje kompatibilna je s uvidima o evolucijskome razvoju svijeta. Naime, sam Bog je svijetu dao mogućnost samostalnog razvoja, on mu je utisnuo prirodne zakone koji omogućuju pojavu i raznolikost života sve do mogućnosti razvoja samoga čovjeka kao svoga krajnjega cilja. Odatle suvremena teologija na drugačiji način tumači porijeklo „fizičkoga zla“. Kako evolucijski razvoj ima svoje naličje egoizma, grabežljivosti i smrti, zlo u prirodi se smatra popratnom pojavom samostalnog razvoja svijeta. Sukladno tome moguće je bolje objasniti ulogu Boga stvoritelja. Bog koji je stvorio život, utisnuo je svijetu zakone samostalnoga razvoja, ali je time stvorio i svijet u kojemu je moguće zlo, jer autonomni razvoj svijeta može poći i po krivu.

Bog u svome naumu ne želi to zlo, ali ga u konačnici pripušta, da bi se svijet razvijao (premda nesavršeno) prema njegovoj zamisli. No, evolucijska teodiceja Božje pripuštanje zla u prirodi tumači još jednim razlogom. Naime, prirodne zakonitosti, koje mogu proizvesti i negativne pojave, bile bi nužan uvjet da bi se moglo razviti duhovno i slobodno biće kao što je čovjek. Glavni argument je čovjekova sloboda. Ona je za Boga stvoritelja najviša i nedodirljiva vrijednost, zbog koje dopušta i mogućnost zla u prirodi, čiji razvoj je nužan da bi se pojavio čovjek sa sposobnošću slobodnoga odlučivanja i djelovanja.

Dr. Kovač je nadalje objasnila da teologija stvaranja aktualizirana spoznajama o evoluciji može bolje razlikovati različite uzroke zla i patnje u svijetu, ali ne može puno reći o tome kako prevladati zlo i patnju. Stoga kršćansko cjelovito razmišljanje o pitanju (fizičkoga) zla uključuje i Božju samoobjavu kao Otkupitelja. Tek u smrti i uskrsnuću Isusa Krista Bog otkriva svoje pravo „božansko“ lice: pokazuje da nije indiferentan na patnju svoga stvorenja i da u konačnici nije nemoćan pred besmislom i destruktivnošću zla. Bog sam zakoračuje u povijest svijeta te uskrsnućem Isusa Krista stvara nešto radikalno novo, što ne proizlazi iz kontinuiteta evolucijskoga razvoja. Bog uskrsnućem ostvaruje pobjedu nad zlom i smrću te svome stvorenju daruje novi život.

U daljnjim razmišljanjima predavačica je istaknula da nije dovoljno tražiti odgovor na pitanje o zlu samo na razini teorije vjere. Ono se odgovara tek u praksi vjere, kojom se preko ljudi u sadašnjost uprisutnjuje Božja konačna pobjeda nad zlom. Važno je staviti u središte brige samoga patnika i njegovo iskustvo patnje te čuvati se moraliziranja i davanja nekog višeg smisla njegovoj patnji. Patnja u sebi nema smisla. Ali ima smisla boriti se protiv patnje solidarnom ljubavlju. Ima smisla patniku pomoći da sam za sebe nađe neki razlog, ne da objasni patnju, nego da je podnese. Osim toga, u svjetlu sveopće povezanosti stvorenoga svijeta, vjerničko djelovanje se treba proširiti na svijet prirode: prije svega da bi spriječio prirodna zla koja nose ljudske žrtve, ali i da bi razvio osjetljivost na oblike patnje koji postoje među neljudskim živim bićima.

Na kraju se docentica Kovač osvrnula na pitanje smisla molitve Bogu. Nerijetko je molitva upućena Bogu prvi čin čovjeka pogođena patnjom. Ona pretpostavlja da Bog djeluje u svijetu i u našem životu, ali vrlo često Bog ne uslišava ono za što molimo. Iz vjerničke i spasenjske perspektive važno je posvijestiti da molitva ne mijenja Boga, njegove odluke i djelovanje. Ona mijenja raspoloženje samoga molitelja, time što mu pomaže da iz Božje perspektive razumijeva svoj život i svijet.