Isusovci (DI)

“Isusovci” - to je pučki naziv za jedan od redova Katoličke Crkve koji se službeno zove “Družba Isusova”. Red je osnovao Ignacije Loyolski (1491-1556).

Zašto Isusovci, a ne ignacijevci? Svi su redovi u Crkvi do tada uzimali ime svoga osnivača. Ignacije i njegovi drugovi od početka su bili protiv toga da se zovu ignacijevci. U jednom mističnom viđenju u La Storti blizu Rima Ignaciju se ukazao Isus s križem, a pokraj njega je bio i Otac koji je rekao: “želim da ovoga uzmeš za svoga slugu”. Isus se okrenuo Ignaciju i rekao: “Hoću da nam služiš.” Ovaj je događaj imao utjecaj na osnivanje i davanje imena toj novoj redovničkoj zajednici. Prvi “isusovci” odmah od početka nisu htjeli da im itko bude glava, osim Isusa Krista kome su jedinom željeli služiti, pa su se stoga nazvali Družbom Isusovom.

Ignacije je shvatio da bez škole neće moći pomagati dušama. Odlučio je postati svećenik. Iako je već imao 30 godina poduzeo je jedanaestogodišnji studij koji je završio na, tada najpoznatijem sveučilištu, pariškoj Sorboni.

Za vrijeme studija okupio je oko sebe šestoricu drugova koji su se nazivali “Prijatelji u Gaspodinu”. Među njima najpoznatiji je bio Franjo Ksaverski. Oni su u kapeli na Montmartreu položili zavjete čistoće i siromaštva 15. kolovoza 1534. Odlučili su da nakon studija i ređenja otputuju u Jeruzalem i da tamo djeluju među muslimanima. Ako to ne budu mogli ostvariti, stavit će se na raspolaganje papi. Budući da zbog rata nijedan brod iz Venecije nije plovio prema Svetoj Zemlji. Tako im je plan s Jeruzalemom propao. Krenuli su u Rim i ponudili se papi na raspolaganje. On ih je bez oklijevanja prihvatio i povjerio im niz poslova. Pojava tih “reformiranih svećenika” kako su ih Rimljani zvali, tako je dobro utjecala na narod da su uskoro bili pozvani i u druge talijanske gradove.

Ignacije je napisao “Formulu Instituta”, dokument, u kojemu je sažeto iznio svrhu te nove redovničke zajednice i predao papi na odobrenje. Papa Pavao III. je 27. rujna 1540. svečano odobrio tu novu redovničku zajednicu. Ignacije je bio izabran za prvog vrhovnog poglavara i to ostao sve do svoje smrti 1556.

Isusovci su se ubrzo proširili svuda po Europi. Najprije su se angažirali u školstvu. Ignacije je osnovao ” Rimski kolegij” koji je papa Pavao VI 1556 uzdigao na razinu sveučilišta, koje je od 1583 godine nosi ime “Gregorijansko sveučilište”. Za izobrazbu mladih isusovaca Ignacije osniva u Rimu “Collegium Germanicum” u koji je primao izabrane mladiće koji su se spremali za svećeništvo i rad u svojim biskupijama, a dolazili su iz zemalja u kojima je kršćanstvo bilo opterećeno različitim teškoćama. Zatim isusovci osnivaju učilište “Biblicum” za promicanje biblijskih znanosti i “Institutum Orientale” koji ima zadaću da zbliži istočnu i zapadnu Crkvu. Vode i papinsku zvjezdarnicu. Družba Isusova je odgovorna za “Radio Vatikan” a danas oko tisuću isusovaca širom svijeta radi u sredstvima društvenog priopćavanja: radiju, TV, filmu i tisku.

U apostolatu Družbe Isusove misije imaju od početka važno mjesto. Kao misionari putuju u Indiju, Japan, Maleziju, Afriku, Kinu, Sjevernu i Južnu Ameriku.

U svom radu služili su se tiskarstvom, glazbom, sakralnom umjetnošću. Svoje su crkve gradili uglavnom u baroknom stilu. Od osnutka reda isusovačko je kazalište bilo važno pedagoško sredstvo, jer je u sebi sjedinjavalo moralnu pouku i šalu. Izumili su dijapozitiv, kod mjerenja temperature prvi upotrijebili živo srebro, otkrili pojave pri lomu svjetla razbijanja boja kroz prizmu, sudjelovali u stvaranju osnova analitičke geometrije, postavili diferencijalni račun. U Europu su donijeli kišobran, vaniliju i druge mirodije. Bili su ispovjednici kraljeva i savjetnici carskih dvorova. Poznati su kao istraživači, a još više kao mučenici i sveci.

U Sjevernoj i Južnoj Americi okupili su stanovnike prašume, Indijance, u stalna sela, tzv. redukcije. Te su redukcije uskoro postale vrlo uspješne i na privrednom području. Propale su zbog gramzljivosti europskih osvajača za njihovom zemljom i dobrima koja su ostvarile.

Budući da je isusovački red svoje članove uvijek slao u žarišna područja i bili su angažirani u rješavanju gorućih problema, često je red zbog toga upadao u živa razračunavanja. Stoga je doživljavao i da mu se dive, ali i da ga uvijek i progone. Papa Klement XIV. pad pritiskom burbona i janzenista potpisuje dekret kojim dokida Družbu 1773. Papa Pio VII. ponovno je uspostavlja 1814.

Danas red u 60 zemalja vodi preko 600 kolegija i 336 visokih škola i sveučilišta. Na njima se školuje oko jedan i pol milijuna mladih, ljudi. Red je prisutan u 112 zemalja širom svijeta i isusovca ima preko 23.000. Budući da družba svoje djelovanje ne ograničava na određene djelatnosti, isusovci rade u različitim poslovima: u naviještanju i u katehezi, kao pisci i znanstvenici, u permanentnom obrazovanju i u savjetovalištima, u centrima za mlade i u domovima duhovnih vježbi, u isusovačkoj službi za izbjeglice u ekumenskom dijalogu kao i u onom s nekršćanskim religijama.

Isusovačka formacija obuhvaća dvije godine novicijata, nakon kojeg se polažu vječni zavjeti. Slijede dvije godine studija filozofije i dvije godine aktivnog rada, pa četiri godine teološkog studija.

Kako bi bili najkorisniji u službi Crkve i u radu za duše, isusovci se stavljaju na raspolaganje papi posebnim zavjetom poslušnosti. On ih tako šalje na apostolski rad onamo gdje je veća potreba u Crkvi. Geslo im je: “Sve na veću slavu Božju!”

Da razaslani po raznim stranama svijeta sačuvaju živom prijateljsku povezanost svoje družbe, zavjetuju poslušnost, jednome između sebe, koga na općoj skupštini reda izaberu da kao njihov doživotni poglavar bude veza njihova zajedništva. On ima ujedno službenu delegaciju pape da umjesto njega redovito šalje članove na apostolski rad gdje bude veća potreba za Crkvu. Svoj zadatak izvršava on uz pomoć provincijalnih i mjesni poglavara koje postavlja u tu svrhu.

Isusovci primaju u svoju zajednicu i one mladiće koji žele prema svojim mogućnostima biti od pomoći u raznim poslovima i potrebama družbe. To su časna braća koja ne osjećaju poziv na svećeništvo, nego u družbi žele dijeliti njezin način života i pomagati da družba može što više ostvariti svoje apostolsko poslanje.

Još za života sv. Ignacija isusovci dolaze među Hrvate. Bobadilla, jedan od prvih Ignacijevih drugova, boravi u Zadru i Dubrovniku. Prvi Hrvat isusovac je Toma Zdelarić. Stupio je u isusovce 1554. U hrvatskim gradovima otvaraju svoje škole i rezidencije u kojima razvijaju svoj uobičajeni apostolat. U Zagreb dolaze 1606. Slijedeće godine osnivaju gimnaziju. Promicanje njihova studija filozofije na viši studij bilo je utiranje puta zagrebačkom sveučilištu. Na Rijeci otvaraju gimnaziju 1627., u Varaždinu 1636., u Dubrovniku počinju graditi kolegij 1662., u Osijek stižu 1687., u Petrovaradin 1693. i. Požegu 1698., a u Split 1722. godine. Spomenimo neke koji su važni za hrvatsku kulturu i znanost: Bartul Kašić je pisac prve hrvatske gramatike, Jakov Mikalja je autor hrvatsko-talijansko-latinskog rječnika, Ivan Vreman poznati matematičar i astronom, a Ruđer Bošković je jedan od najvećih znanstvenika uopće. Iz novijeg vremena poznat je pjesnik Milan Pavelić i, na otoku Daksi strijeljani, Petar Perica koji je spjevao pjesme “Do nebesa”, I “Zdravo Djevo”. Od misionara je najpoznatiji Ante Gabrić.

Danas u Zagrebu vode Filozofski fakultet, Teološki institut i odjel za kršćanski nazor. Sve do nedavno bili su odgovorni za Dječačko sjemenište na Šalati i za Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Ima ih u misijama, rade u izdavačkoj djelatnosti, na TV-u i radiju, na župama i u katehezi. Vode isusovačku službu za izbjeglice, daju duhovne vježbe i vode pučke misije. U hrvatskoj provinciji ima ih 165.

S isusovcima je došao jedan novi tip redovničkog života: ne žive povučeno nego usred svijeta i ljudske probleme uzimaju kao svoje. Ne vide protivnost između djelovanja i molitve. Ideal im je: Boga u svemu naći, na svakom mjestu i u svakom djelovanju. Od početka je bilo očito da ta nova redovnička zajednica nije ljudsko iznašašće, nego Božje djelo. Sv. Ignacije koji je sebe smatrao Božjim sredstvom piše u Ustanovama: “Budući da se Družba, koja nije ustanovljena ljudskim sredstvima, ne može ni očuvati ni unaprijediti njima, nego milošću Boga i Gospodina našega Isusa Krista, te u njega jedinoga valja stavljati nadu da će On čuvati i promicati to djelo koje se je udostojao započeti na svoju službu i pomoć dušama”.