Vijesti - Završeni XXXI. redovnički dani

Ovogodišnji XXXI. redovnički dani, koji su prigodno uz Godinu posvećenoga života nakon ljeta održani u pet hrvatskih gradova, Dubrovniku, Rijeci, Splitu, Đakovu te 23. i 24. listopada u Zagrebu, sadržajem su kulminirali baš na dvodnevnom zagrebačkom glavnom godišnjem okupljanju hrvatskih redovnika i redovnica, i to u susretu s tajnikom Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života nadbiskupom Joséom Rodríguezom Carballom. Dugo očekivani susret mons. Carballa i oko 400 redovnika i redovnica u organizaciji Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica dogodio se u subotu 24. listopada u kompleksu franjevačke župne crkve i samostana sv. Križa u Sigetu. 

Nakon zajedničke molitve trećeg časa prigodne pozdravne riječi uputili su kao organizator Redovničkih dana voditelj Povjerenstva za trajnu formaciju HKVRPP-a dominikanski provincijal Anto Gavrić te predsjednik HKVRPP-a kapucinski provincijal Jure Šarčević podsjetivši na više sadržaja koje je hrvatsko redovništvo dosad organiziralo u Godini posvećenoga života. Zatim se okupljenima obratio predsjednik Vijeća HBK za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života dubrovački biskup Mate Uzinić i uime kardinala Josipa Bozanića izaslanik vlč. Marko Kovač.

Kako je uvodno susret započeo gledanjem video-spota redovničke himne „Hvala redovnika“, tako je mons. Carballo prije predavanja izrazio zadovoljstvo viđenim. „Znate plesati i igrati se, imate mladost, a to znači da imate budućnost, ponekad i molite, barem karmelićanke“ – s jedne je strane ozbiljno, a s druge strane šaljivo zaključio mons. Carballo, nakon pljeska koji je izazvalo prikazivanje „Hvale redovnika“. U predavanju je govorio o današnjem stanju posvećenoga života te o posvećenom životu u budućnosti. Istaknuo je da neki misle kako je stanje u redovništvu jako loše, konfuzno, nesigurno i da se redovništvo primiče svojem kraju, posebice ženski ogranak, te da treba pobjeći dok brod nije sasvim potonuo. A da ima i onih koji misle da posvećeni život postaje sve snažniji. Mons. Carballo je istaknuo da se ne slaže ni s jednima ni s drugima, već da misli da je posvećeni život u cijelome svijetu u vremenu krize i zime. „To znači“, pojasnio je mons. Carballo, „da smo došli do točke u kojoj je važno donijeti odluku. Ako odluke koje donesemo budu prikladne, značit će život, a ako ne budu, značit će smrt. Zimsko je vrijeme razdoblje u kojem priroda radi u dubinama, na razini korijena, jer će stablo zdravoga korijena poslije lakše dati plodove, listove, cvjetove. Na nama je, dakle, rad u bitnim elementima. Da bismo adekvatno odgovorili na krizu i zimu potrebna nam je lucidnost, bistrina i mogućnost raspoznavanja.“ Mons. Carballo je objašnjavao da su za (ne)kvalitetan život u redovničkoj zajednici odgovorni svi članovi, ne samo poglavari, provincijali ili generali, da nema smisla voditi utopističke razgovore u samostanima koji frustriraju, da je važnije više moliti, a manje pričati o molitvi, da je važnije živjeti bratstvo, a manje pričati o njemu. Uputio je da je pri prihvaćanju novih zvanja u zajednicu važno dobro razlučivanje što je dominantno na duhovnim osobama, a da psiholozi i sociolozi mogu biti pomoćnici. „Kod razlučivanja važno je voditi računa o karizmi, evanđelju i znakovima vremena. Sve su karizme dobre. Na nama je da utemeljitelje naših družbi koji su nam definirali karizme aktualiziramo u današnjem svijetu“ – naglasio je mons. Carballo i ispripovijedao da svake godine oko 2500 osoba u svijetu napusti posvećeni život, a da uzroke za to ne treba tražiti u društvu, već u nečem što nije dobro u posvećenom životu. Govorio je o redovničkom nezadovoljstvu koje dušu čini suhom, o redovnicima koji su sretni samo tamo gdje nisu, koji imaju lice kao da su na sprovodu, spomenuo se i duhovne anemije koja rezultira osrednjošću i zaključio da uz takve redovnike neće biti novih zvanja. Upozorio je da se zbog straha od propasti redovničkih zajednica u samostane nerijetko primaju neprikladni kandidati pa da poglavari s „karizmatskim turizmom“, kako ga je nazvao, trebaju biti jako oprezni. „Redovničke kuće ne mogu biti utočišta za one koji nikad ne smiju postati redovnici, osoba koja nema ljudske kvalitete, ne smije biti primljena u samostan. U redovničkom životu inspiracija nam treba biti svetost, osjećajna i seksualna formacija ne smiju biti tabui, treba insistirati na dobroj trajnoj redovničkoj formaciji“ – naglašavao je mons. Carballo podsjećajući da je posvećeni život stvorio kulturu u svijetu, a da je danas, na žalost, ne stvara, mladima je savjetovao da se dobro intelektualno pripreme jer da inače ne budu mogli voditi dijalog sa suvremenom kulturom, a da je najvažnije da redovnici i redovnice ostanu evanđeoski znak, pa ako i brojčano budu opadali. Istaknuo je da kriza zvanja u Europi postoji, ali ne u toj mjeri kako se čini, jer da niču i novi instituti diljem svijeta, a većina njih u Europi. Novih zvanja ima, nije u tome problem, rekao je mons. Carballo, problem je što sve više redovnika i redovnica odustaje od posvećenoga života. „Dragi hrvatski redovnici i redovnici, vi imate milost zvanja, pratite ih, inače ćete ih izgubiti, čak i ako mladi koji su vam došli ostanu u samostanu. Zato je važno formirati odgojitelje koji će biti sposobni pratiti mlade, odgojitelji ne smiju biti policajci. Važno je promijeniti shemu formacije. Ključni trebaju biti vjera, bratski suživot i osjećajnost, naglašavam da biti redovnik ne znači biti vjernik, iza habita se može kriti i ateist. A oni koji su zavjetovani ne smiju biti u samostanima samo zato što ih od kopanja bole leđa ili ih je prositi stid. Papa Franjo nam je poručio da mi redovnici ne  smijemo biti tužne sljedbe, već da trebamo živjeti strastveno, srca zaljubljena u Isusa Krista“ – zaključio je u predavanju mons. Carballo.

Uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio biskup Uzinić. Uz mons. Carballa suslavio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Alessandro D'Errico, te petnaestak svećenika redovnika, među kojima i nekoliko provincijala. U propovijedi je mons. Carballo govorio o radosti na koju je u Godini posvećenoga života pozvao papa Franjo rekavši da radost nije opcija, nego odgovornost. „Redovnici i redovnice u Hrvatskoj, gdje je vaše srce? U Isusu ili u mnogim drugim idealima poput bogatstva i moći?“, zapitao je mons. Carballo ističući da svijet očekuje redovnike zaljubljene u Isusa Krista. „Papa Franjo poručuje redovnicama da budu majke a ne usidjelice, a redovnicima da budu očevi a ne stari momci, a da biste to bili, morate znati gdje vam je srce. Važna nam je i nada jer Bogu nije ništa nemoguće“ – zaključio je u propovijedi mons. Carballo koji je govorio na talijanskom jeziku, a prevodila je Marija Dugandžić. Glazbeno je misu animirao Redovnički band aid, dirigirala je s. Elizabeta Peršić, a orgulje je svirao Mario Perestegi.

Dan ranije, u petak 23. listopada, u crkveno-samostanskom kompleksu hercegovačkih franjevaca u Dubravi održan je redoviti program XXXI. redovničkih dana koji su ove godine bili posvećeni temi „Radost i zajedništvo“. Nakon molitve i pozdravih riječi o. Gavrića i o. Šarčevića, o temi „Radost kao značajka mesijanskog doba“ govorio je fra Darko Tepert,  o temi „Radost u Novom zavjetu. Dar i odgovornost kao konstitutivne značajke spasenjske radosti“ s. Silvana Fužinato te o temi „Zajedništvo u radosti - Razmišljanja u društvu s papom Franjom“ fra Ljudevit Maračić. O tome je li depresivnost psihički poremećaj ili nešto drugo izlagala je psihijatrica Petrana Brečić, a o odnosima i komunikaciji u zajednici na primjeru samostanskog kapitula govorio je retoričar i zamjenik glavnog urednika Glasa Koncila Branimir Stanić. Plenarnu raspravu moderirao je fra Rozo Brkić. Misno je slavlje, u koncelebraciji s o. Šarčevićem i više drugih svećenika redovnika, predvodio o. Gavrić. Propovijed je posvetio čovjeku koji je često, rekao je, rastrgano biće koje se poput marionete poteže na razne strane. „Sv. je Pavao to u svojoj poslanici posvjedočio iz iskustva, ali to je i naše iskustvo. Htjeli bismo spoznati i anticipirati brojne događaje, a ne želimo prihvatiti znakove koji su nam dani. A redovnički život je proročki znak, pozvani smo probuditi svijet proročkim naviještanjem, mada smo svjesni koliko smo rastrgani“ – pojašnjavao je o. Gavrić rekavši da nam se, mada želimo biti radosni, zbog rastrganosti zna dogoditi nešto suprotno. Govorio je o različitim dimenzijama radosti u redovničkom životu, poput radosti zajedničkog života, studija, širenja Kraljevstva Božjeg, trpljenja za Krista, novih zvanja te zaključio da bi radost trebala biti u središtu redovničke duhovnosti. 

Fotografije u večoj razlučivosti možete pogledati i pruzeti ovdje.