Vijesti - Tribina s katehezom za odrasle u Godini vjere u župi svetoga Antuna Padovanskog u Zagrebu

U ponedjeljak, 9. lipnja 2013. godine, u dvorani svetoga Franje na zagrebačkom Svetom Duhu, u organizaciji župe svetoga Antuna Padovanskoga održana je posljednja tribina s katehezom za odrasle na temu: „Vjerujem u Duha Svetoga, u svetu Crkvu katoličku […] i život vječni“ (KKC 683-1065). Voditelj tribine s katehezom za odrasle bio je prof. dr. sc. fra Ivan Karlić, profesor dogmatske teologije na Katoličko bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Predavač je, kao priznati i poznati stručnjak, temu ove tribine, koja je po sebi vrlo zanimljiva, ali teološki vrlo izazovna, jer dotiče središnje teme kršćanskog vjerovanja, obradio na vrlo pristupačan i širem slušateljstvu razumljiv način.

Tribina je bila podijeljena u tri veće tematske cjeline koje obrađuju posljednje članke Vjerovanja: vjera u Duha Svetoga, Crkvu i život vječni. Tumačeći članak Vjerovanja koji govori o trećoj božanskoj osobi, prof. Karlić rekao je kako je Duh Sveti najtajanstvenija božanska osoba te ne čudi kako u teologiji dugo vremena nije postojao sustavni nauk o Duhu Svetom. Ipak od iznimne je važnosti govoriti o božanskoj osobi koja je čovjeku, na neki način, najbliža jer jedino po njemu i u njemu čovjek ima mogućnost upoznati ono(ga) što je „veće“ od njega samog. Upoznati tog „nepoznatog Boga“ (kako ga naziva stara kršćanska tradicija) - Duha Svetoga - znači približiti se Bogu u potpunosti, istaknuo je prof. Karlić.

Upravo ovu potrebu za većim govorom o Duhu Svetom uočio je i papa Ivan Pavao II. te je napisao encikliku „Dominum et vivficantem“ (Gospodina i Životvorca) u kojoj je razvio program obnove Crkve i svijeta preko predanja Duhu Svetomu, rekao je prof. Karlić.

Potom je progovorio o poteškoćama koje su vezane uz govor o Duhu Svetom, prva problematika koja se javlja odnosi se na pitanje: može li se o njemu uopće govoriti? Na prvi pogled se čini da je Duh Sveti u sebi takav da je o njemu gotovo nemoguće ili jedva moguće govoriti, ali isto tako je nemoguće o njemu šutjeti. Duha Svetog nemoguće je objektivizirati i uvrstiti u predmet naše spoznaje poput nekog objekta. Svaki naš govor o njemu dovodi nas stoga u moguću opasnost da ga zamijenimo s nečim što on nije. Pa ipak, iako je Duh Sveti neizreciv, nije nespoznatljiv. Spoznati ga možemo prvenstveno zbog njegove dobrote. On je nerazumljiv naravnom čovjeku dok je duhovnom čovjeku svjetlo objave. On je izvor, pretpostavka i sredstvo naše spoznaje. Jasno je stoga da je sustavni nauk o božanskoj osobi Duha Svetoga neophodno potreban: potreban nam je nauk o njegovu životvornom i obnoviteljskom djelovanju - kako u događaju Isusa Krista, tako i u cijeloj povijesti spasenja, naglasio je prof. Karlić. Nakon toga prof. Karlić je iznio brojna mjesta u Svetom pismu, koje je i samo nadahnuto Duhom Svetim, te na vrlo razumljiv način protumačio njegovo djelovanje te njegovu istobitnost s Ocem i Sinom zaključivši kako se sv. Ivan u svojim spisima najviše približio Duhu Svetom. Njegovi karakteristični nazivi za Duha su: Paraklet (Branitelj) i Duh istine. Paraklet izvorno znači “onaj koji je blizu”, “advokat”, “pomoćnik” i “branitelj”. Prema Ivanu, njegova „zadaća“ u Crkvi i u vjernicima je – dovršiti započeto, tj. uprisutnjuje spasenje koje je Isus donio, što se pak kod Ivana odnosi na objavu Boga. Zbog toga je Paraklet i “Duh istine” koji vjernike “uvodi u svu istinu” (Iv 16,13). Dakako, istina nije za Ivana skup doktrinalnih izričaja, nego stvarnost Boga koji se u utjelovljenju Logosa očituje kao život i svjetlost ljudima (usp. Iv 1,14.17). Duh Sveti će, dakle, obraniti Isusovu stranu i držati kršćane u potpunom prianjanju Istini, istaknuo je prof. Karlić. Nakon toga je prof. Karlić govorio o tome kako je u prvim stoljećima kršćanstva utvrđena konačna vjeroispovijest o Duhu Svetom, izloživši pri tome nauk prvih koncila. Zaključivši govor o Duhu Svetom prof. Karlić je rekao da je Duh Sveti svima nama potreban, te da je on dar Uskrsloga koji se nastanjuje u nama, čisti nas, prosvjetljuje, obnavlja, preobražava da postanemo dionici Božjeg života koji je Ljubav te donosi plodove: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (Gal 5, 22-23).

U drugom dijelu tribine prof. Karlić govorio je o vjerovanju u Crkvu te pri tome primijetio da Crkva nije tek neko zemaljsko društvo, ljudska organizacija ili zajednica, nego – otajstvo, te se stoga u Crkvu vjeruje! Govoreći o poslanju Crkve prof. Karlić je rekao da je temeljno poslanje Crkve navješćivati Isusa Krista i uspostavljati među svim ljudima Kraljevstvo Božje koje je započeo Isus Krist. Poslanje Crkve uključuje njezine tri funkcije na zemlji: proroško poslanje (munus propheticum): naviještati Radosnu vijest spasenja u Isusu Kristu; svećeničko poslanje (munus sacerdotale): učiniti prisutnim i prenositi Kristovo spasenje života preko sakramenata; kraljevsko poslanje (munus regale): pomoći kršćanima u ispunjavanju njihove misije i rasta u svetosti. Prof. Karlić je također protumačio osobine Crkve koje upućuju na bitna obilježja Crkve i na njezino poslanje rekavši da se ta obilježja nalaze u mnogim simbolima vjere iz ranog doba Crkve. Nicejsko-carigradsko vjerovanje ispovijeda o Crkvi četiri značajke, da je jedna, sveta, katolička i apostolska. Sve te osobine dar su Božji koji se odnosi i na poslanje kršćana.

Potom je prof. Karlić posebno pojasnio izričaj  „izvan Crkve nema spasenja“ te rekao da sve spasenje dolazi od Isusa Krista, Glave Crkve koja je njegovo Tijelo. Stoga ne mogu biti spašeni oni koji, znajući da je Katolička Crkva osnovana od Isusa Krista za spasenje ljudi, odbijaju ući ili ostati u njoj. Istodobno, zahvaljujući Isusu Kristu i njegovoj Crkvi, mogu postići spasenje i oni, koji bez svoje krivnje, ne znaju za Kristovo evanđelje i za njegovu Crkvu, ali koji ipak traže Boga iskrenim srcem i nastoje pod utjecajem milosti ispuniti njegovu volju, jer to spoznaju preko svoje savjesti. Sve dobro i istinito što se može naći u drugim religijama jest dar Božji, pa može pripraviti čovjeka za prihvaćanje Evanđelja i potaknuti ga prema jedinstvu čovječanstva u Kristovoj Crkvi, istaknuo je prof. Karlić.

U zaključnom dijelu tribine prof. Karlić je rastumačio posljednji članak Vjerovanja koji izriče našu kršćansku vjeru u novi život, u koji ulazimo krštenjem i koji, ako sagriješimo, obnavljamo po Božjem oproštenju u sakramentu pomirenja, a svoju puninu ima u uskrsnuću i u životu vječnom.

Cilj svekolike kršćanske nade je konačno dovršenje u Bogu. Teološka tradicija to naziva gledanje Boga (visio Dei). Tumačeći pojam „gledanje“, jedna teološka škola (dominikanska; tomisti) više je naglašavala spoznaju (Boga, ljudi, svega spašenoga), a druga (franjevačka) ljubav (prema Bogu, ljudima i svemu spašenom). No, tu se i ne radi o velikom kontrastu, jer u oba slučaja dovršenje označava blaženo zajedništvo s Bogom. Osim toga, „sadržaji“ konačnog dovršenja su svakako i: zajedništvo s drugim ljudima i stvorenjima, identitet i integritet pojedinca, radost za svekoliki svijet, stvoren i priveden dovršenju od samoga Boga, rekao je prof. Karlić.

Ovo je bila posljednja kateheza u „Godini vjere“ u kojem su svi zainteresirani imali priliku produbiti svoju vjeru te nešto novo naučiti i spoznati, a nadasve promisliti o svome vlastitom življenju vjere te se potaknuti na još dublje, odgovornije i savjesnije življenje vjere. Jer vjera treba i mora biti i početak i kraj našeg kršćanskoga življenja i djelovanja.