Vijesti - Susret pape Franje sa svećenicima i osobama posvećenog života u milanskoj katedrali

 

Susret pape Franje sa svećenicima i osobama posvećenog života u milanskoj katedrali

Susret pape Franje sa svećenicima i osobama posvećenog života u milanskoj katedrali Autor: hkvrpp/Radio Vatikan
Objavljeno: 25. 03. 2017 - 22:37

Govor Svetog Oca

Susret pape Franje na svetkovinu Navještenja Gospodinova, 25. ožujka 2017., sa svećenicima i osobama posvećenog života u milanskoj prvostolnici bio je vrlo iscrpan i zanimljiv. Papa je odgovorio na nekoliko upita, upit svećenika, trajnog đakona i časne sestre.

Prvo pitanje – Don Gabriele Gioia, prezbiter

Svećenicima mnogo energije i vremena oduzima nastavljanje tradicionalnih oblika služenja, no zamjećujemo izazove sekularizacije i irelevantnost vjere unutar evolucije društva, koje je sve više pluralno, multietničko, multireligijsko i multikulturalno. Događa se da se i mi katkad osjećamo poput Petra i apostolâ nakon što su se uzalud trudili uloviti ribu. Pitamo vas: što moramo ukloniti i što nam mora biti na prvome mjestu da ne izgubimo radost evangeliziranja i da budemo Božji narod koji svjedoči njegovu ljubav prema svakome čovjeku? Svetosti, volimo vas i molimo za Vas.

Papa Franjo:

Hvala. Hvala.

Tri pitanja koja ste mi postavili su mi ranije poslana. Uvijek je tako. Obično odgovaram "iz glave", ali ovaj puta sam zaključio da je, u danu s tako zgusnutim programom, bilo bolje napisati nešto kao odgovor.

Slušao sam tvoje pitanje, don Gabriele. Pročitao sam ga prije, ali dok si govorio, na um su mi pale dvije stvari. Jedna je "uloviti ribe". Ti znaš da evangelizacija nije uvijek istoznačnica za "uloviti ribu": to znači poći, izvesti na pučinu, dati svjedočanstvo… a zatim Gospodin, On "lovi ribe". Kada, kako i gdje, mi to ne možemo znati. A to je veoma važno. I trebamo polaziti od te stvarnosti, da smo mi oruđa, beskorisna oruđa. Druga stvar koju si rekao, ta tvoja briga koju su izrazio a to je briga svih vas: ne gubiti radost vjerovjesništva. Jer vjerovjesništvo je radost. Veliki Pavao VI. u Evangelii nuntiandi, najvećem pastoralnom dokumentu iz pokoncilskog razdoblja, koji je i danas aktualan, govori o toj radosti: radost Crkve je evangelizirati. A mi trebamo moliti za milost da je ne izgubimo. On [Pavao VI.] nam kaže, gotovo sasvim na kraju [tog dokumenta]: sačuvajmo tu radost vjerovjesništva; ne kao žalosni vjerovjesnici, koji se dosađuju, to ne ide; žalosni vjerovjesnik je osoba koja nije uvjerena da je Isus radost, Isus ti donosi radost, i kad te poziva mijenja tvoj život i daje ti radost, i šalje ti radost, također u križu, ali u radosti, radi evangelizacije. Hvala ti, Gabriele, što si istaknuo te stvari koje si rekao.

A sada nešto o onom što sam kod kuće razmišljao o tvojem pitanju, kako bih rekao nešto promišljenije.

a. Jedna od prvih stvari koje mi padaju na umu je riječ izazov – izraz koji si i ti upotrijebio: "mnogi izazovi", rekao si. Svako povijesno razdoblje, još od prvih kršćanskih vremena, je neprestano izloženo mnogim izazovima. Izazovima unutar crkvene zajednice i istodobno u odnosu s društvom u koje se vjera utjelovljuje i postaje konkretna stvarnost. Sjetimo se epizode s Petrom u Kornelijevoj kući u Cezareji (usp. Dj 10, 24-35), ili raspre u Antiohiji a kasnije i u Jeruzalemu o tome je li potrebno ili ne obrezanje poganâ (usp. Dj 15, 1-6) i tako dalje. Zato se ne smijemo plašiti izazova, neka to bude jasno. Ne smijemo se bojati izazova. Koliko se puta čuju jadikovke: "Ah, ovo doba, postoje toliki izazovi, i tužni smo…". Ne. Ne treba se bojati. Izazove treba uzeti kao bika, za rogove. Ne treba se bojati izazova. I dobro je da bude izazova. To je dobro jer nam oni pomažu rasti. Oni su znak žive vjere, žive zajednice koja traži svoga Gospodina i drži oči i srca otvorenima. Moramo se radije plašiti vjere bez izazova, vjere koja se smatra cjelovitom, potpunom: ne treba druge stvari, kao da je neka zaokružena cjelina. Ta je vjera toliko razvodnjena da od nje nema nikakve koristi. Toga se moramo bojati. I smatra se potpunom kao da je sve rečeno i ostvareno. Izazovi nam pomažu da naša vjera ne postane ideološka. Uvijek postoje opasnosti ideologijâ. Ideologije rastu, niču i rastu kad pojedinac vjeruje da mu je vjera potpuna, i postaje ideologija. Izazovi nas štite od zatvorene i definirane misli i otvaraju nas širem shvaćanju objavljene datosti. Kao što se kaže u dogmatskoj konstituciji Dei Verbum: "Tijekom stoljećâ, Crkva naime neprestano teži k punini božanske istine, sve dok se u njoj ne ispune Božje riječi" (8b). I u tome se sastoje izazovi koji nam pomažu otvoriti se objavljenom misteriju. To je prva stvar, koju dokučujem iz onoga što si rekao.

b. Druga stvar. Govorio si o jednom "multi" društvu – multikulturalnom, multireligijskom, multietničkom. Ja mislim da nas Crkva, tijekom čitave svoje povijesti, mnogo puta – a da toga nismo ni svjesni – može mnogo toga naučiti i pomoći nam oko izgrađivanja kulture različitosti. Moramo učiti. Duh Sveti je Učitelj različitosti. Pogledajmo naše biskupije, naše prezbiterije, naše zajednice. Pogledajmo redovničke zajednice. Tolike karizme, toliki načini ostvarivanja vjerničkog iskustva. Crkva je Jedna u mnogolikom iskustvu, višeobličju. Ona je jedna, to da. Ali u mnogolikom iskustvu. To je bogatstvo Crkve. Premda je jedna ona je mnogolika. Evanđelje je jedno u svojem četverostrukom obliku. Evanđelje je jedno, ali ih je četiri i sva četiri su različita, ali ta različitost je bogatstvo. Evanđelje je jedno u četverostrukom obliku. To daje našim zajednicama bogatstvo koje očituje djelovanje Duha. Crkvena tradicija ima veliko iskustvo kako "upravljati" mnogostrukošću u svojoj povijesti i životu. Vidjeli smo i vidimo sve: vidjeli smo i vidimo mnoga bogatstva i mnoge užase i zablude. I tu imamo dobar ključ koji nam pomaže tumačiti suvremeni svijet, a da ga pritom ne osuđujemo niti uzdižemo u zvijezde. Moramo prepoznati svijetle aspekte i mračne aspekte. Moramo isto tako pomoći sebi razlučiti dvije krajnosti: jednoličnost ili relativizam. Te dvije tendencije nastoje izbrisati jedinstvo u različitosti, uzajamnu povezanost. Crkva je Jedna u različitosti. Ona je jedna, te se razlike ujedinjuju u to jedinstvo. Ali tko stvara te razlike? Duh Sveti: on je Učitelj različitosti! A tko stvara jedinstvo? Duh Sveti: on je također Učitelj jedinstva! Taj veliki Tvorac, taj veliki Učitelj jedinstva u različitostima je Duh Sveti. I to moramo dobro shvatiti. Na to ću se još kasnije vratiti, kad budem govorio o razlučivanju: razlučiti kada Duh stvara različitosti i jedinstvo, a kada različitosti i podjele nisu od njega. Koliko smo puta pobrkali jedinstvo s jednolikošću? A to nije isto. I koliko smo puta pobrkali pluralnost s pluralizmom? A to nije isto. Jednolikost i pluralizam nisu od dobroga duha: ne dolaze od Duha Svetoga. Pluralnost i jedinstvo međutim dolaze od Duha Svetoga. U oba slučaja ono što se traži je smanjiti napetosti i izbrisati sukob ili dvoznačnost kojoj smo podvrgnuti kao ljudska bića. Nastojati ukloniti jedan od polova napetosti znači ukloniti način na koji se Bog htio objaviti u čovještvu svoga Sina. Sve ono što ne poprima oblik ljudske drame može biti vrlo jasna i vrsna teorija ali nije povezana s Objavom te je stoga ideološka. Da bi bila kršćanska i da ne bude iluzorna, vjera se mora oblikovati unutar procesâ: unutar ljudskih procesa a da se ne svodi na njih. To je također jedna lijepa napetost. To je lijepa i zahtjevna zadaća koju nam je ostavio naš Gospodin, "već i još ne" spasenja. I to je vrlo važno: jedinstvo u različitosti. To je napetost, ali je to napetost koja nam pomaže neprestano rasti u Crkvi.

c. Treća stvar. Postoji izbor kojem mi kao pastiri ne možemo pobjeći: osposobiti se za razlučivanje, raspoznavanje. Razlučivanje onih stvari koje izgledaju kontradiktorne ili koje predstavljaju suprotnost da bismo znali koliko neka napetost, protivljenje dolazi od Duha Svetoga a kada to dolazi od Zloga. A da bi se to moglo potrebno se osposobiti za razlučivanje. Kao što mislim da sam razumio iz tvoga pitanja, raznolikost nudi vrlo podmukao scenarij. Kultura obilja kojoj smo podvrgnuti nudi horizont mnogih mogućnosti, predstavljajući ih sve redom kao ispravne i dobre. Naši mladi su izloženi ubitačnom ritmu promjena (zapping). Mogu istodobno surfati na dva ili tri zaslona, mogu komunicirati u isto vrijeme u različitim virtualnim scenarijima. Svidjelo se to nama ili ne, to je svijet u koji su uronjeni i naša je dužnost kao pastirâ pomagati im prolaziti kroz taj svijet. Zato mislim da je dobro naučiti ih razlučivati, jer imaju sredstva i predmete koji im pomažu prolaziti kroz život a da ne trnu Duha Svetoga u sebi. U svijetu bez mogućnosti izbora, ili s manje mogućnosti, možda bi se stvari činile jasnijima, ne znam. Ali danas naši vjernici - i mi sami - smo izloženi ovoj stvarnosti, i zato sam uvjeren da kao crkvena zajednica moramo povećati habitus razlučivanja. A to je izazov i zahtijeva milost razlučivanja, kako bismo nastojali naučiti steći naviku razlučivanja. Tu milost trebamo svi, od male djece do odraslih. Dok smo djeca mama i tata nam kažu što moramo učiniti, i to je u redu – ne mislim da je danas to tako jednostavno; u moje vrijeme je bilo, ali danas baš ne znam, ali u svakom slučaju je lakše – ali kako rastemo, usred mnoštva glasova, gdje su naizgled svi ispravni, razlučivanje onoga što nas vodi do uskrsnuća, do Života, a ne kulture smrti, od presudne je važnosti. To je razlog zašto toliko naglašavam tu potrebu. To je katehetsko oruđe, pa čak i za život. U katehezama, u duhovnome vodstvu, u homilijama moramo poučiti naš puk, poučiti mlade ljude, poučiti djecu, poučiti odrasle razlučivanju. I naučiti ih tražiti milost razlučivanja.

U vezi s tim vas upućujem na onaj dio pobudnice Evangelii gaudium naslovljen "Misija protkana ljudskim ograničenjima", brojevi 40-45 pobudnice Evangelii gaudium. I to je treća točka kojom sam ti odgovorio. To su male stvari koje će nam pomoći u vašem razmišljanju o pitanjima a zatim u razgovoru među vama. Velika ti hvala.

Drugo pitanje – Roberto Crespi, stalni đakon

Vaša svetosti, dobar vam dan! Ja sam Roberto, stalni đakon. Đakonat je ušao u naš kler 1990. i danas nas ima ukupno 143, to nije veliki broj ali je značajan. Mi smo ljudi koji u punini žive svoj poziv, bilo u braku bilo u celibatu, ali su također potpuno uključeni u svijet rada i profesije te nosimo dakle u kler svijet obitelj i svijet rada, donosimo sve one dimenzije ljepote i iskustva ali također napora a koji put također rana. Pitamo vas stoga: kako mi kao stalni đakoni sa svoje strane možemo dočarati ono lice Crkve koja je ponizna, nesebična, sveta, one za koju osjećamo da je u Vašem srcu i o kojoj nam često govorite? Hvala vam na pažnji i jamčim Vam našu molitvu kao i molitvu naših supruga i naših obitelji.

Papa Franjo:

Hvala. Vi đakoni imate toliko toga za dati. Pomislimo samo na vrijednost razlučivanja. Unutar prezbiterija, vi možete biti autoritativni glas da biste pokazali napetost između dužnosti i htjenja, napetosti koje se žive unutar obiteljskog života – imate punicu, tek da navedem jedan primjer! – kao i blagoslove koji se žive unutar obiteljskog života.

Ali moramo paziti da ne promatramo đakone kao polusvećenike i polulaike. To je opasnost. Na kraju nisu ni jedno ni drugo. Ne to se ne smije činiti, to je opasnost. Tako ih promatrati loše je za nas a i za njih same. Takav način promatranja oduzima snagu karizmi koja je vlastita đakonatu. Na to se želim vratiti: karizma đakonata. To je karizma u životu Crkve. Nije dobro promatrati đakona kao neku vrstu posrednika između vjernikâ i pastirâ. Niti kao nekoga tko je na pola puta između svećenikâ i laikâ, niti na pola puta između vjernikâ i pastirâ. Postoje dvije opasnosti. To je, najprije, opasnost klerikalizma: đakon je previše klerikalan. Ne, ne, to nije dobro. Vidim ponekad neke tijekom bogoslužja: gotovo kao da žele zauzeti svećenikovo mjesto. Klerikalizam, čuvajte s klerikalizma. Druga je napast funkcionalizam: to je pomoć koju svećenik treba za ovo ili ono…; to je potrčko koji služi zato da obavlja određene zadaće ali ne i druge stvari… Ne. Vi imate jasnu karizmu u Crkvi i morate je izgrađivati.

Đakonat je posebno zvanje, obiteljsko zvanje koje doziva u pamet služenje. Sviđa mi se jako kad su se [u Djelima apostolskim] prvi kršćani grčkog jezika došli potužiti apostolima jer se njihove udovice i siročad zanemaruje, te je održan onaj sastanak, ona "sinoda" između apostolâ i učenikâ, i "izmislili" su đakone koji će biti postavljeni za služenje. To je vrlo zanimljivo također za nas biskupe, jer su svi ti bili biskupi, ti koji su "stvorili" đakone. Što nam to kazuje? Da su đakoni služitelji. Zatim su shvatili da, u tom slučaju, njihova je zadaća pomaganje udovicama i siročadi; ali ono glavno je služenje. I mi biskupi: molitva i navještaj Riječi; i to nam pokazuje koja je najvažnija karizma jednog biskupa: moliti. Koja je zadaća biskupa, koja je njegova prva zadaća? Molitva. Druga zadaća: naviještati Riječ. Ali se dobro vidi razlika. A vas [đakona]: služenje. To je ključna riječ za razumijevanje vaše karizme. Služenje kao jedan od karakterističnih darova Božjeg naroda. Đakon je – da tako kažem – čuvar služenja u Crkvi. Svaka riječ mora biti dobro odvagnuta. Vi ste čuvari služenja u Crkvi: služenja Riječi, služenja Oltaru, služenja siromašnima. Vaša je zadaća, zadaća đakona i njegov doprinos sastoji se u ovome: da nas vjernike podsjećate kako vjera, u svojim mnogovrsnim očitovanjima – zajednička liturgija, osobna molitva, razni oblici milosrđa – i u svojim različitim životnim staležima: laičkom, kleričkom i obiteljskom – posjeduje dimenziju služenja. Služenja Bogu i braći. Koliki još put nam valja prijeći do toga! Vi ste čuvari služenja u Crkvi.

U tome se sastoji vrijednost karizmî u Crkvi, koje su sjećanje i dar koji pomažu čitavom Božjem narodu da ne izgubi perspektivu i bogatstvo Božjeg djelovanja. Vi niste polusvećenici i polulaici – to bi značilo "funkcionalizirati" đakonat –, vi ste sakrament služenja Bogu i braći. I iz toga "služenja" izvire sav razvoj vašega rada, vašeg poziva, vaše crkvenosti. Taj poziv, kao i svi drugi pozivi, nije samo individualan, već se živi u obitelji i zajedno s obitelji; unutar Božjeg naroda i zajedno s Božjim narodom.

Ukratko:

  • nema službe kod oltara, nema liturgije koja se ne otvara služenju siromašnima, i nema služenja siromašnima koje ne vodi liturgiji;
  • nema crkvenog poziva koji nije obiteljski.

To nam pomaže ponovno vrednovati đakonat kao crkveni poziv.

Na kraju, danas se čini da nam sve treba "služiti", kao da je u središtu pojedinac: molitva "mi služi", zajednica "mi služi", ljubav "mi služi". To je datost naše kulture. Vi ste dar Duha koji omogućuje vidjeti da pravi put ide u obratnom pravcu: u molitvi služim, u zajednici služim, sa solidarnošću služim Bogu i bližnjemu. Neka vam Bog udijeli milost da rastete u toj karizmi čuvanja služenja Crkve. Hvala vam za ono što činite.

Treće pitanje – Majka M. Paola Paganoni, OSC

Svetosti, ja sam Majka Paola, uršulinka i ovdje sam u ime čitavog posvećenog života prisutnog u milanskoj Crkvi ali također cijele Lombardije. Zahvaljujemo vam na Vašoj prisutnosti, ali prije svega za životno svjedočenje koje Nam pružate. Od svete Marčeline, Ambrozijeve sestre, posvećeni život u milanskoj Crkvi sve do naših dana bio je živa prisutnost, s drevnim oblicima – vi ste ih vidjeli – i s novim oblicima. Želim Vas pitati, Oče, kako biti danas, za današnjeg čovjeka, svjedoci proroštva, kao što Vi kažete: čuvari čuđenja, i svjedočiti svojim siromašnim životom život u poslušnosti, djevičanstvu, siromaštvu i bratstvu? Usto, kako nas je malo – čini se da nas ima puno, ali smo u poodmakloj dobi – budući da nas je malo, s obzirom na budućnost, koje egzistencijalne periferije, koja područja treba izabrati, kojima dati prednost u oživljenoj svijesti o našoj malenosti – malenosti u društvu i malenosti također u Crkvi? Hvala – jamčimo Vam da ćemo Vas se svakodnevno sjetiti u našim molitvama.

Papa Franjo:

Hvala. Sviđa mi se, baš mi se sviđa riječ „malenost”. Istina je da je to karizma franjevaca, ali svi mi moramo biti "manji": to je duhovni stav, malenost, koji je kao neki pečat kršćanina. Sviđa mi se što ste upotrijebili tu riječ. A ja ću početi od ove zadnje riječi: malenost, manjina. U pravilu – ne kažem da je To slučaj s Vama – to je izraz koji prati osjećaj: "Čini se kao da nas ima puno, ali mnoge su stare, malo nas je...". I koji se osjećaj iza toga krije? Rezignacija. Loš osjećaj. Svaki put kad mislimo ili konstatiramo da nas je malo, ili u mnogim slučajevima da smo stari, kad više osjećamo težinu, krhkost nego sjaj, naš duh, počinje nas, a da toga nismo niti svjesni, nagrizati zub rezignacije. A rezignacija dovodi do acedije… Lijepo molim, ako imate vremena pročitajte ono što oci pustinjaci kažu o acediji: je nešto što je danas veoma aktualno. Mislim da ovdje dolazi do izražaja prvo na što moramo obratiti pažnju: malobrojni "da", manjina "da", stariji "da", rezignirani "ne"! To su vrlo tanke strune koje se prepoznaju samo pred Gospodinom dok ispitujemo svoju nutrinu. Kardinal je, u svome govoru, rekao dvije riječi koje su me se veoma dojmile. Govoreći o milosrđu rekao je da milosrđe "okrjepljuje i daje mir”. Dobar lijek protiv rezignacije je to milosrđe koja obnavlja i daje mir. Kad upadnemo u rezignaciju odmičemo se od milosrđa. Zato trebamo odmah poći nekom bratu ili sestri, Gospodinu i tražiti od njega da nam se smiluje, da nas pridigne i udijeli nam mir.

Kad nas obuzme rezignacija, živimo s uobraziljom slavne prošlosti koja, daleko od toga da budi početnu karizmu, sve nas više uvlači u spiralu egzistencijalne tegobnosti. Sve postaje teško i teško popraviti i poboljšati. I sada ću reći nešto što nisam napisao, jer je to malo ružno reći, ali oprostite mi, jer to se događa i to ću reći. Strukture počinju biti teške, prazne, ne znamo što poduzeti i razmišljamo o prodaji zgradâ da bismo došli do novca, novca za starost... Počinje biti težak novac koji imamo u banci... A siromaštvo, gdje je ono nestalo? Ali Gospodin je dobar, a kad redovnička zajednica ne ide putom zavjeta siromaštva, obično joj pošalje lošeg ekonom ili ekonomu koji iza sebe ostave pustoš! I to je milost! [smijeh, pljesak] Rekao sam da sve postane teško i teško popraviti. A napast traženja ovozemaljskih sigurnosti je uvijek prisutna. Govorio sam o novcu, koji je jedna od najvažnijih ljudskih sigurnosti koje su nam nadohvat ruke. Dakle, za sve nas je dobro vratiti se na svoje početke, prisjetiti se svojih početaka. To nas sjećanje spašava bilo od maštanja o nekoj slavnoj, ali nestvarno prošlosti, od svakog slavnog ali nestvarnog zamišljaja prošlosti.

"Očima vjere možemo vidjeti svjetlo – kaže se u Evangelii gaudium – koje Duh Sveti uvijek širi usred tame, nikada ne zaboravljajući da "gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost" (Rim 5, 20). Naša je vjera suočena sa izazovom da prepozna vino nastalo iz vode i otkriti žito koje raste usred kukolja" (br. 84).

Naši utemeljitelji i utemeljiteljice nikad nisu mislili da će za sobom povući mnoštvo, ili da će biti velika većina. Naši utemeljitelji su osjećali da ih vodi Duh Sveti u određenom trenutku u povijesti da budu radosna prisutnost evanđelja za braću; da obnavljaju i izgrađuju Crkvu kao kvasac u tijestu, kao sol i svjetlo svijeta. Dok sada razmišljam o tome sjetim se riječi jednog utemeljitelja, ali mnogi su rekli isto: "Plašite se mnoštva". Plašili su se omasovljenja, iz straha da se svi članovi neće dobro formirati, zbog straha da im se neće prenijeti karizmu... Jedan je to nazvao “turba multa”. Ne. Oni su jednostavno razmišljali o tome kako pronositi evanđelje, karizmu.

Mislim da se jedan od razloga koji nas koče ili nam oduzimaju radost krije u tom aspektu. Naše zajednice nisu nastale zato da budu tijesto, već da budu malo soli i malo kvasca, koji će dati vlastiti doprinos da tijesto uzraste; da Božji narod dobije "začin" koji mu nedostaje. Već dugi niz godina bili smo u iskušenju da vjerujemo, a mnogi smo i stasali s idejom da redovničke obitelji moraju više zauzimati prostore no pokretati procese, a to je napast. Moramo pokretati procese, a ne zauzimati prostore. Ja se bojim statistika, jer nas mnogo puta zavode na krivi trag. Govore istinu s jedne strane, ali nakon toga nastupa iluzija i uvode nas u zabludu. Više zauzimati prostore no pokretati procese: bili smo izloženi toj napasti jer smo mislili da, budući da nas je bilo mnogo, sukob može prevladati nad jedinstvom; da su ideje (ili naša nesposobnost za promjenu) važniji od stvarnosti; ili da je dio (naš mali dio ili skučeni pogled na svijet) veći od Crkve kao cjeline (usp. ibid., 222-237). To je napast. No, ja nikada nisam vidio pizza majstora koji pri pravljenju pizze uzima pola kile kvasca i 100 grama brašna, ne. Obratno, malo kvasca od kojeg će se dići tijesto.

Danas je stvarnost u kojoj živimo poziv i izazov, ta nas stvarnost danas poziva da budemo ponovno malo kvasca, malo soli. Jučer navečer, na stranicama L'Osservatore Romana, koji izlazi u večernjim satima, ali s današnjim datumom, objavljen je oproštaj od dviju posljednjih Malih Isusovih sestara iz Afganistana, koje su djelovale među muslimanima, jer više nema [sestara], a starije se sada moraju vratiti natrag. Govorile su afganistanski. Svi su ih voljeli: muslimani, katolici, kršćani... Zašto? Zbog njihova svjedočanstva. Zašto? Zato jer su posvećene Bogu Ocu sviju. I razmišljao sam, rekao sam Gospodinu, dok sam to čitao – potražite to danas u L'Osservatore Romanu, to će vas potaknuti na razmišljanje o onome o čemu ste vi postavili pitanje –: "A Isus, zašto ostavlja ljude tako?". I sjetio sam se korejskog naroda, koji je na početku imao tri-četiri kineska misionara – na početku – a onda su tijekom dva stoljeća poruku pronosili samo laici. Putovi Gospodnji su onakvi kakve On želi da budu. Ali dobro nam se pouzdati u Gospodina: On je taj koji vodi povijest! To je istina. Činimo sve da rastemo, da budemo jaki... Ali ne rezignirani. Pokretati procese. Danas nas stvarnost potiče – ponavljam – stvarnost nas poziva da ponovno budemo malo kvasca, malo soli. Možete li zamisliti jako zaslanjen obrok? To nitko ne bi jeo. Danas, stvarnost – zbog mnogih faktora na čijoj se analizi ne možemo sada zadržati – poziva nas da više pokrećemo procese no što zauzimamo prostore, da se više borimo za jedinstvo no da se navezujemo na sukobe iz prošlosti, da slušamo stvarnost, da se otvorimo "mnoštvu", svetom vjerničkom narodu Božjem, čitavoj Crkvi. Otvorimo se čitavoj Crkvi.

Blagoslovljena manjina, koja je iznova pozvan rasti, rasti u skladu s onim što je Duh Sveti nadahnuo u srcima vaših utemeljitelja i u srcu vas samih. To je ono što nam je potrebno danas.

Prelazim na posljednju stvar. Ne bih se usudio reći vam na koje se egzistencijalne periferije mora usmjeriti misija, jer je redovito Duh nadahnjivao karizme za vjerovjesništvo na periferijama, na napuštenim mjestima i udaljenim dijelovima svijeta. Ne mislim da vam Papa može reći: zauzmite ovo ili ono. Ono što vam Papa može reći: sestre, braćo malo vas je, vi ste ono što jeste, idite na periferije, idite na granice da se ondje susretnete s Gospodinom, da obnovite misiju početaka, da se vratite Galileji prvog susreta! I to će biti dobro za sve nas, pomoći će nam rasti, učinit će nas mnoštvom. Sada mi pada na um konfuziju koja mora da je vladala u glavi oca Abrahama: pokazano mu je nebo: "Prebroj zvijezde!" - ali nije mogao -, takvo će biti tvoje potomstvo. A potom: "Tvoj sin jedinac" – jedini, drugi ga je već napustio, ali uz ovoga je bilo vezano obećanje – "povedi ga na brdo i prikaži mi ga za žrtvu". Od onoga mnoštva zvijezda do žrtvovanja vlastitoga sina: Božju logiku nije moguće razumjeti. Samo joj se treba pokoriti. I to je put kojim morate ići. Birajte periferije, pokrećite procese, zapalite nadu koja je ugašena i oslabljena od društva koje je postalo neosjetljivo na tuđu bol. U svojoj krhkosti kao zajednice možemo postati više osjetljivi na mnoge slabosti koje nas okružuju i pretvoriti ih u prostor blagoslova. To će biti trenutak u kojem će vam Gospodin reći: "Stani, ima tamo jedan ovan. Ne žrtvuj jedinca svoga". Pođite i nosite Kristovo "pomazanje", idite. Ne tjeram vas van! Samo kažem: idite i nosite Kristovo poslanje, svoju karizmu.

I ne zaboravimo da "kadgod se stavlja Isusa usred njegova naroda, narod susreće radost. Dà, jedino to će nam moći vratiti radost i nadu, jedino to će nas zaštititi od toga da živimo u mentalitetu preživljavanja. To ne, lijepo molim, to je rezignacija. Jedino to će učiniti naše živote plodnima i održati naše srce živim. Stavljati Isusa gdje mu je mjesto – usred Njegova naroda" (Homilija na misi na blagdan Prikazanja Gospodinova, XXI. Svjetski dan posvećenog života, 2. veljače 2017.). I to je vaša zadaća. Hvala Vam, majko! Hvala.

A sada se zajedno pomolimo. Udijelit ću vam blagoslov a od vas tražim, lijepo molim, da molite za mene jer trebam molitvenu podršku Božjeg naroda, posvećenih osoba i svećenika. Veliko vam hvala!

Pomolimo se. 

 
 
Poveznice:
Povratak na sve vijesti
 
 
Novicijatska škola

Predavanja zimskog semestra:
7. listopada - 17. prosinca 2020.

Izdavaštvo

Posvećeni život
Posvećeni život
Cor orans
Cor orans
Vijesti
Vijesti
Nedjelja Dobroga Pastira 2020.
Nedjelja Dobroga Pastira 2020.
Zlatni jubilej naše Konferencije
Zlatni jubilej naše Konferencije
“Njihovo je kraljevstvo nebesko” (radni listovi)
“Njihovo je kraljevstvo nebesko” (radni listovi)

Linkovi