Vijesti - Šagi-Bunić išao je protiv kulture koja se gradi na bahatosti prema Bogu i na nemaru prema bližnjima

 

Šagi-Bunić išao je protiv kulture koja se gradi na bahatosti prema Bogu i na nemaru prema bližnjima

Šagi-Bunić išao je protiv kulture koja se gradi na bahatosti prema Bogu i na nemaru prema bližnjima Autor: ika
Objavljeno: 20. 10. 2019 - 19:43

Uvod i homilija zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška u euharistijskome slavlju Dvadeset i devete nedjelje kroz godinu (C) u povodu 20. obljetnice smrti prof. dr. Tomislava Janka Šagi-Bunića u crkvi Sv. Mihaela Arkanđela u Zagrebu (Dubrava), 20. listopada 2019. godine.

Uvod

Nakon što je održan znanstveni kolokvij na spomen 20. obljetnice smrti prof. dr. Tomislava Janka Šagi-Bunića, na kojemu se govorilo o njemu kao o sluzi Božje riječi, došli smo proslaviti euharistiju, u kojoj ta Riječ živi i kao živa se daruje, da bi nas povezala i prožela Božjim životom.

Nalazimo se u crkvi, u zajednici franjevaca kapucina i u župnoj zajednici vjernika koja u sebi nosi trag liturgijskoga služenja toj Riječi oca Tomislava. Više upoznajući braću i sestre s kojima živimo, osobito one koji su višestrano oblikovali život naše mjesne Crkve i život puno šire od nje, otkrivamo razloge za zahvalnost i ohrabrenje da prepoznamo u svome životu prostore suradnje s Bogom.

Od kolokvija, zajedničkoga govora i razgovora, ovdje živimo kršćanski simpozij, u izvornome značenju te riječi: zajedništvo slavljeničkoga blagovanja Riječi i Kruha. U večerašnjemu zajedništvu otajstva Crkve prepoznajemo prisutnosti koje vrijedi istaknuti: ponajprije oca provincijala fra Juru (Šarčevića) i kapucinsku zajednicu, naročito oca gvardijana i fra Bonu (Šagija), dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta fra Maria (Cifraka) i profesore, braću svećenike, đakone, redovnike, sestre redovnice, organizatore, predavače i sudionike Kolokvija, sve vas, braćo i sestre, u radosti dana Gospodnjega.

Okupio nas je Gospodin, okupio nas je život i rad fra Tome, koji je nekima redovnički subrat, nekima profesor, nekima suradnik, nekima kršćanski suputnik. Pojedini osobni spomeni teško su dohvatljivi, ali naš pokojni subrat svima nam je dostupan u služenju Božjoj Riječi i u nošenju živoga Krista. Sve to dohvaćamo vjerom i molitvom, s čvrstim pouzdanjem da nas Gospodin uslišava. Činimo to Duhom Svetim koji oživljava i oblikuje Crkvu, koji nas liječi u našoj grješnosti. Pokajmo se i milosrdnomu Ocu ispovjedimo svoje grijehe.

Homilija

Liturgijska čitanja: 
Izl 17, 8-13; Ps 121, 1-8;
2Tim 3, 14 – 4, 2; Lk 18, 1-8

Braćo i sestre u Riječi i Kruhu života!

1. Siguran sam da je jučerašnji znanstveni kolokvij o ocu Šagi-Buniću iznio puno zanimljivih prinosa i manje poznatih podataka iz života toga marljivog kapucina. Jednako tako sam siguran da je moguće uzeti bilo koju stranicu Svetoga pisma i u njoj tražiti odraze njegovih tragova, nad njima razmišljati i pronaći neku poveznicu za naše živote.

Ipak, ima izravnijih i neizravnijih dodira. U upravo naviještenoj Riječi naglasak je na ustrajnosti koju je moguće vidjeti kao naravnu krjepost. No, ona gubi snagu, ako nema dubljega razloga, ako nema vjere. Vjera živi od onoga što vjerujemo, odnosno od onoga u koga vjerujemo, na koga se oslanjamo. Tako molitva postaje izražajem te vjere. Na kraju je pitanje za koje ciljeve, na koje nakane, s kojim raspoloženjem i očekivanjima molimo.

Uz naglasak u naslovu Kolokvija (‘Sluga Riječi’) bez ikakve bismo dvojbe vezali riječi iz Druga Poslanice Timoteju, u kojima susrećemo povezanost između fides quae, onoga što se vjeruje, i fides qua, pouzdanja kojim se vjeruje. Predivan je to sažetak, lako primjenjiv i na oca Tomislava Janka.

Sveti Pavao Timoteja poziva da ostaje, da ustraje u onome u čemu je poučen i čemu je dao vjeru. Nadalje, Sveto pismo prepoznaje i preporučuje kao: nadahnuto Bogom, i kao takvo korisno za: poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, za dobro djelo. Nije li na tome tragu vidljiv život našega brata, fra Tomislava?

Spominje Krista koji sudi živima i mrtvima te njegovo kraljevstvo. A koliko je samo ispod sljedećih riječi prepoznatljiv fra Tomislav: propovijedaj, uporan budi, uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj. Živio je trenutke koji su bili i zgodni i nezgodni; imao je u sebi polemičnosti, uvjeravanja, ali jednako tako strpljenja, u kojemu je učio i poučavao.

2. Braćo i sestre, teško da postoji netko tko se nije osvrnuo na ispisanu kraticu retka Evanđelja po Mateju na njegovoj vesti (Mt 25, 40: što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste) i teško da je netko prečuo naizgled šaljivu izjavu u posljednjih desetak godina njegova zemaljskog života da je on „već umro“ te da ga takvoga – mrtvog – ne treba prihvaćati i mjeriti redovitim kriterijima.

U sadašnjosti, kada gotovo da i ne postoji odjevni predmet koji na sebi ne bi imao neki natpis, neku promidžbenu poruku ili znak, vidimo da se fra Tomislav poslužio neobičnim sredstvom. Danas se slični natpisi ističu prigodom nekih susreta i slavlja, inicijativa i prosvjeda. Rekli bismo da je u ono vrijeme to bilo prilično suvremeno i mladenački. On je smatrao da treba istaknuti na sebi baš tu, za mnoge kojima Sveto pismo nije blisko, nejasnu kraticu. Ona je bila trajni podsjetnik, trajni navještaj ili pak prigoda za pouku i razgovor, bilo to zgodno ili nezgodno.

Uporno ju je i ustrajno isticao gdje god je bio: poput Mojsijevih i Aronovih uzdignutih ruku, poput udovičina vapaja sucu, koji se Boga nije bojao, a za ljude nije mario. Tomislav Janko svojim je isticanjem jednoga kršćanskog sažetka išao protiv kulture koja se gradi na bahatosti prema Bogu i na nemaru prema bližnjima. Štoviše, upozorio je na drugoga Suca, na Krista Gospodina i na vječni život.

3. Isus nas, koristeći retoričku figuru ‘od manjega prema većemu’, vodi u razumijevanje odnosa između Boga i molitve, s pomoću neobične slike suca koji je najprije neosjetljiv i bezdušan, a zatim oportunistički poduzetan.

Čovjek koji moli; zajednica koja moli, predstavljena je udovicom koja je pretrpjela nepravdu i koja ne zna kako se braniti. Ona nailazi na neprobojni zid ravnodušnosti. Sudac ju ne doživljava kao moguću opasnost i prijetnju, jer nema neku društvenu važnost, pa joj ne kani izići ususret. Vodila ga je sebičnost, a ne Božji zakon, zapisan u Knjizi Izlaska koji je pozivao na zaštitu i na solidarnost prema takvim osobama: „Ako ih (udovice i siročad) ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati.“(Izl 22, 21-23)

Ta udovica na stanovit način predstavlja svaku okolnost trpljenja i siromaštva na svijetu. Njezina je molitva molitva siromašnih; molitva koja za nju i za svakoga nesretnika predstavlja zadnju priliku, jedino preostalo oružje.

Ona uporno, ustrajno i odlučno moli, gledajući što joj je učinjeno. Obično se radilo o tome da bi takvim udovicama bila oduzeta kuća, a često se željelo oduzeti i djecu. Shvatila je da svojim snagama neće uspjeti. Neće biti od koristi ako se i ponizi, ako se prostre pred nepravednima. Nema novaca, nema moćnih prijatelja. Nije sposobna za pravne igre, niti je vična diplomatskim putovima da bi postigla željeno.

Uočila je nekoga čija je riječ dovoljna; čvrsto je vjerovala da je to pravi put u odnosu prema čovjeku koji u svojoj sebičnosti i udobnosti nije htio biti uznemirivan. Ustrajala je pronašavši sebičnost suca kao prostor slabosti toga oklopa. To malo i nesigurno polazište Isus koristi da bi nam približio puno veću, neizmjernu sigurnost u Bogu koji nas sluša i koji je bezgranično milosrdan.

4. Nije rijetkost da u svojim nastojanjima koja se tiču zemaljskih stvarnosti pokušavamo naći rješenja na zemaljski, ljudski način: osobno se zauzimajući, oslanjajući se na organizaciju i društvene utjecaje. Prispodoba to ne otklanja, ali upozorava na molitvu i na vjeru iz koje molitva dolazi.

Zar nismo iz dana u dan suočeni s okolnostima za koje mislimo da su nepromjenjive? Ako ih pokušamo mijenjati samo svojim snagama, nećemo uspjeti. Isto tako: nećemo uspjeti, ako Boga smatramo sredstvom koje je nama na raspolaganju.

Kada Isus postavlja uznemirujuće pitanje: Hoće li naći vjere na zemlji?, pita nas hoćemo li mu dopustiti da se očituje kao Ljubav. Naša molitva je očitovanje naše spremnosti poslušati ga. Molitva ne iskorištava Boga, nego oblikuje nas za Boga i njegova djela. Tada se ostvaruje naizgled nemoguće.

Budi volja tvoja je najsavršenija molitva, ali ujedno i posljednja u onome što molimo. Prva molitva su uzdignute, raširene ruke u pouzdanju, u ustrajnosti, u jednostavnosti, onako kako se dolazi roditeljima. Tako viđene, i molitve i uslišanja pripadaju prostoru ljubavi, rastu u ljubavi.

5. Gledajući poniranje u kršćansku starinu i zauzetost za sadašnjost fra Tomislava naići ćemo na nekoliko nosivih točaka, očito važnih za nama povjereni put Crkve i kao smjerokaz za ispravljanje sadašnjih pogrješnih naglasaka.

1. Polazište za građenje nebeskoga kraljevstva i ‘civilizacije ljubavi’ nalazi se u vječnosti, u Bogu, nasuprot težnje za zemaljskim postignućima.

2. Uvijek treba povezivati vjeru i djela. U daru slobode i odgovornosti treba ostati u razgovoru s Bogom. To nije jamstvo da će nam sve biti uslišano, nego je jamstvo da ćemo u tome biti radosni. Taj stav je u napetosti sa život Crkve koji se lako umara zbog malodušnosti i razočaranosti.

3. Pred onima koji nose osjećaj Božje šutnje i ravnodušnosti kao kršćani svjedočimo da je Bog prisutan i da djeluje u svakome djelu milosrđa, u svemu što činimo nesebično. Bog djeluje poput ravnodušnoga suca samo ako je naša vjera slaba i površna.

4. U raznim područjima prisutnosti fra Tomislava vidimo da on nije pristupao površno. Tražio je dublje, očito moleći za tu dubinu.

Tražeći i pronalazeći nebesko kraljevstvo, kao duboki vjernik pokazivao je na djelotvornost ljubavi, dovoljno učen da ga ne zavede površnost; dovoljno ponizan da ga ne zadivi uspješnost.

To je odlika sluge Riječi. I što se dublje u nju ponire, otkriva ljepotu radosti i radost zahtjevnosti. U svojim Ispovijestima, sveti Augustin sebe naziva upravo tako: sluga Božje riječi i to upravo onda kada u Svetome pismu nešto ne razumije. Zato piše:

„Što dakle da kažem, Svjetlosti moja, Istino? Da je ta rečenica bez smisla? Da je tako rečeno bez namjere/uzaludno? Nipošto, Oče milosrđa! Daleko bilo od mene da bi to rekao sluga tvoje Riječi! („Quid igitur dicam, lumen meum, veritas? quia vacat hoc, quia inaniter ita dictum est? nequaquam… absit ut hoc dicat servus verbi tui.“) (Sv. Augustin, Ispovijesti, 13, 24, 36)

6. Nadahnjujuće je i u ovoj euharistiji sjetiti se i osjetiti da je u nju, u hrvatske liturgijske oblike i izražaje puno njemu danih darova ugradio fra Tomislav. Krist koji se utjelovio i ostao prisutan u vidljivosti sakramenta i njegovim je zalaganjem slavljen u hrvatskoj obrednoj utjelovljenosti.

Kao molitelj, kao teolog, kao hrvatski redovnik i vjernik bio je sluga Riječi.

Sluga je definiran po služenju, po činjenju onoga što zapovjedi gospodar. Usuđujem se reći da je naš pokojni subrat bio sluga Riječi, jer je susreo Gospodina kao Oca i Krista kao prijatelja koji govori: Više vas ne zovem slugama… Vi ste prijatelji moji. Njegova smo braća, ako samo ne govorimo: Gospodine, Gospodine, nego ako vršimo Božju volju. Njegova smo majka i braća i večeras, dok slušamo Riječ i blagujemo vječnost u otajstvu Vazma.

Ona ostaje ispisana na licu, na odjeći, u osmijehu, u knjigama, u ljubavi prema Crkvi i u jednostavnosti susreta u kojemu nitko nije suvišan. Oče Tomislave Janko, znamo da ste mrtvi, ali još više da ste živi!

I večeras smo u Riječi koja postaje Tijelom i Krvlju koje blagujemo zajedno, da bismo i živjeli u radosti vječnosti; u čudu smo djelovanja Duha Svetoga koji preobražava svijet, da poštujemo Boga i da marimo za ljude, moleći za vjeru, makar i slabu i malenu, jer Gospodin će ju i takvu radostan naći.

Amen.

 
 
Poveznice:
Povratak na sve vijesti
 

"Pozvani i poslani"
emisija o redovništvu

 
Škola za novakinje (zimski semestar 2019./20.)

Semestar započinje 9. listopada, a završava 19. prosinca 2019.

Adventska duhovna obnova za redovnice i redovnike u Zagrebu

15. prosinca 2019. u 15.30 u crkva sv. Franje, Kaptol 9, Zagreb

Izdavaštvo

Vijesti
Vijesti
Vijesti
Vijesti
Vijesti
Vijesti
Vijesti
Vijesti
Cor orans
Cor orans
Vijesti
Vijesti

Linkovi