Vijesti - Projekcija filma “Madrecitas – Službenice milosrđa, misionarke u Ekvadoru”

Nacionalna uprava Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj organizirala je u srijedu 25. studenoga u dvorani Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu projekciju filma "Madrecitas – Službenice milosrđa, misionarke u Ekvadoru". Riječ je o filmu snimatelja, redatelja i montažera dr. Krunoslava Novaka, koji prikazuje život službenica milosrđa koje u Ekvadoru djeluju u četiri zajednice.

Projekciji su nazočili varaždinski biskup Josip Mrzljak, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta dr. Željko Tanjić, prorektorica dr. Ines Sabotič, predstojnik Odjela za komunikologiju HKS-a dr. Jerko Valković, kao i više profesora i studenata HKS-a, izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića preč. Ivica Budinšćak, više članica Družbe službenica milosrđa predvođene provincijalkom s. Mariangelom Galić, kao i druge redovnice, nacionalni direktor katoličkih škola iz Benina o. Epiphane Ahouanse, župnik iz Preloga preč. Antun Hoblaj, te podupiratelji Papinskih misijskih djela u RH.

Pozdravljajući okupljene, biskup Mrzljak posvijestio je važnost misija danas, kao i potrebu djelotvorne potpore, jer svaka ljubav izvire iz srca. 

Nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u RH vlč. Antun Štefan, koji je i sam 18 godina proveo u Beninu kao misionar, na vrlo dojmljiv način približio je što misionarima znači potpora dobročinitelja. Zahvalio je dobročiniteljima koji su u potpunosti financirali i projekt "Madrecitas – Službenice milosrđa, misionarkae u Ekvadoru". 

Okupljenima se obratila i s. Mariangela Galić, koja je podsjetila na bl. Majku Tereziju i o. Antuna Gabrića koji su svjedočili o ljubavi prema dalekima, potrebnima siromasima, te koji su na taj način postali i nama bliski, a u nekima su zapalili i žar misionarskog poziva. 

Premda živimo u svijetu i kulturi čija su djela i mjerila upravo suprotna o onima o kojima govorimo, ipak bljesak Božjeg milosrđa nemoćnom bratu čovjeku i danas nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Izaziva nas da nasljedujemo Jedinoga milosrdnog. Stoga ispričati priču o misionarima dragocjen je dar, ponajprije postaje misionarski čin svima nama, rekla je s. Mariangela, te naglasila kako su službenice milosrđa u Ekvadoru samo jedna od mnoštva stvarnosti Crkve koja diljem svijeta služi i evangelizira, iskazuje milosrđe u zgodno i nezgodno vrijeme, u teškim i često životno opasnim okolnostima. 

Ne možemo a da se ne sjetimo mnogih misionara, živih i preminulih. I ne mogu da se ovom prigodom ne sjetim s. Lukrecije Mamić čije se četvrte obljetnice mučeničke smrti sjećamo upravo za dva dana. Ona je jedna od one tri sestre Hrvatice koje su otvorile misiju u južnoameričkom selu Paloquemado u Ekvadoru, rekla je Galić, te uime Družbe zahvalila vlč. Štefanu i Papinskim misijskim djelima za uloženi trud i ljubav oko snimanja filma.

Dr. Novak u kratkom uvodu prije projekcije naglasio je kako je film poput kamenčića mozaika djela milosrđa. Na ulazu smo u Godinu milosrđa gdje ćemo više puta slušati i razmišljati o duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa. Ono što čine sestre su kamenčići djela milosrđa koje ćemo moći ugraditi i prepoznati poticaje za djelovanje u našem životu. Misije su u dalekom svijetu, ali su one u isto vrijeme poziv da činimo dobro jedni drugima ovdje gdje mi jesmo, gdje se ostvarujemo, gdje želimo biti oni koji grade dobro ovome društvu i zajednici u kojoj živimo, poručio je Novak, te pojasnio kako naslov filma "Madresitas" znači "majčice".

Program je vodila, koordinatorica projekta Ines Sosa Meštrović, djelatnica Papinskih misijskih djela u RH. 

Film na zanimljiv način prikazuje život službenica milosrđa koje u Ekvadoru djeluju u četiri zajednice. Dvije su smještene u glavnom gradu Quitu, a druge dvije u Esmeraldasu i Palo Quemadu. Sestre su se u Ekvadoru nastanile godine 1988. u Paloquemadu, a danas uz sestre misionarke iz Italije i domaće sestre u toj dalekoj latinoameričkoj zemlji žive i tri hrvatske sestre s. Klementina Banožić, s. Iva Jelić i s. Antonela Medić.

Službenice milosrđa u teškim životnim okolnostima nastoje donositi Kristovo svjetlo u živote ljudi koje svakodnevno pogađa surova stvarnost siromaštva, napuštenosti, kršenja temeljenih ljudskih prava koja mnoge skupine ostavlja bez ikakve zaštite, na rubu očaja. U filmu sestre predstavljaju svoju djelatnost koja nije bila unaprijed "programirana". Po dolasku na određeno područje, sagledavši probleme lokalnoga stanovništva prilagođuju svoje aktivnosti. Tijekom godina su se ostvarile na području socijalne skrbi, obilazeći "periferije" stare i bolesne, kao i osnivajući zdravstvenu ustanovu u kojoj stanovništvo dobiva osnovnu skrb. Brigu su posvetile i samohranim majkama, kao i u obrazovanju žena uopće. Sestrama su mnogi zahvalni za dobivenu mogućnost obrazovanja od rane dobi. Sve to sestre ne bi mogle ostvariti bez svojih suradnika ali i mnogobrojnih dobročinitelja iz Hrvatske i Družbe. Stoga je film prilika da oni vide konkretne rezultate, te da njima i drugima to bude poticaj za još djelotvorniju potporu misijskom djelovanju. Film dočarava i ljepotu prirode te daleke zemlje, a prilika je upoznati i Hrvate koji su se tamo nastanili.