Vijesti - Održana korizmena duhovna obnova za redovnice u Zagrebu

 

Održana korizmena duhovna obnova za redovnice u Zagrebu

Održana korizmena duhovna obnova za redovnice u Zagrebu Autor: ika/mb/hkvrpp
Objavljeno: 02. 04. 2017 - 11:41

Nužno je stati pred Boga i u njegovom svijetlu i njegovoj istini promatrati sebe

U organizaciji Povjerenstva za trajnu formaciju redovnika i redovnica Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica u nedjelju, 2. travnja u bazilici Srca Isusova u Zagrebu održana je korizmena duhovna obnova za redovnice. Duhovnu obnovu je vodio predsjednik Vijeća HBK za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskog života gospićko-senjski biskup Zdenko Križić koji je predvodio i Euharistijsko slavlje nakon obnove. U koncelebraciji su bili predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica fra Jure Šarčević, OFMCap. i o. Vinko Mamić, OCD.

Program je započeo pjevanom Večernjom koju su predmolile sestre dominikanke.

Pozdravnu riječ okupljenim redovnicama koje su ispunile baziliku, a posebno predvoditelju duhovne obnove gospićko-senjskom biskupu Zdenku Križiću uputio je predsjednik Povjerenstva fr. Anto Gavrić, OP. Podsjetio je, kako biskup Križić odnedavno vrši i službu predsjednika Vijeća HBK za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskog života.

Nagovor je biskup Zdenko Križić koncipirao u obliku svojevrsnog ispita savjesti, te je upozorio kako je briga za duhovni život sve manje na listi prioriteta kod osoba posebnog poziva. „Postali smo sve sličniji onim kategorijama ljudi iz Evanđelja kojima obraćenje ne treba jer su umišljeni da su već dovoljno obraćeni. Tako onda i sudjelovanje u duhovnim ponudama i duhovnim činima završava bez i najmanje odluke da se u životu nešto primijeni“, jer nastavio je „lako dođe do toga da se posve ostane bez onog gorućeg grma koji gori i ne izgara, i umjesto toga postane grm koji izgara i sažiže u nama sav zanos, sve oduševljenje, sve emocije. Može se doći do toga - kada je u pitanju naš poziv i poslanje - da više nema ni plamena ni topline, da je ostao samo pepeo, a osoba samo sa pepelom ne može u svom poslanju nikoga zagrijati za Boga i uzvišene stvari. Ta zatvorenost milosti dovodi osobu do 'paralizirajuće mlohavosti', kako veli papa Franjo u EG (81). Osoba vegetira u svom pozivu bez da išta veliko očekuje, a još manje da nešto drugima daje“.

Biskup Križić je posvijestio, kako „to gašenje gorućeg grma se ne događa u jednom hipu, nego malo po malo preko svakodnevnih i ustrajnih nevjernosti. Problem je što ne želimo promijeniti određene loše navike, što odgađamo donijeti dobre odluke, nego pasivno čekamo da se neke stvari srede i poslože same od sebe. Osoba na taj način lako završi u nekoj zamarajućoj osrednjosti ili komotnosti koju onda svim sredstvima brani, i de da se uznemiravati od Božjih riječi i Njegovih poticaja. Tako osoba postaje nesposobna da si postavi bilo kakvo pitanje koje može uznemiriti ili praviti bilo kakav pritisak na savjest da se nešto promijeni“.

Upozorio je, na činjenicu da se netko udalji od Isusa ne mora zbog toga izići iz samostana. „Može se kao i stariji sin iz poznate prispodobe: biti unutra, ali biti na velikoj distanci od Oca, od redovničkih ideala“. Ukazujući na opasnost od osrednjosti, naglasio je, kako to može „postati stanje mrtvila iz kojeg osoba i ne želi izići. I tako se nažalost može živjeti kao redovnik-redovnica do kraja života. Isus onom uzetome postavlja pitanje 'Želiš li ozdraviti!?'

Pitanje može izgledati čudno, zar zbilja ima netko tko bi rekao 'Ne želim'. Ali nije tako. Osoba se može nekada naviknuti na neke svoje bolesti iz kojih i ne želi izići“.

Ustvrdio je, kako to isto vrijedi i za grijeh. „Osoba se na njega može toliko naviknuti da iz njega niti ne želi izići. Stoga i Isusovo pitanje 'želiš li ozdraviti', traži iskreni ispit savjesti i iskreni odgovor.“

Biskup Križić je upozorio i na zanemaren poziv koji dovodi do neizbježnog razočaranja, flustracije i nezadovoljstva. U tom je vidu spomenuo jednog duhovnog autora koji objašnjava Isusov delikatni prijekor Marti, i to onda uspoređuje sa redovničkim hodom.

Na početku veli on, Marta je sva koncentrirana na Isusa. Prima ga srdačno u svoju kuću i želi da se On osjeća dobro. Međutim malo poslije toga Marta je sva usmjerena na stvari za Isusa: što da za njega napravi, kako da ga što bolje pogosti. Na kraju, Marta završava tako da je sva usmjerena na svoje stvari, zabrinuta je za sebe. Zato Isusu prigovara zbog svoje sestre koja joj ne pomaže, a razlog je više njezina ljubomora što joj je sestra privukla veću Isusovu pozornost. Primijeni li se to na redovnički hod to izgleda ovako: osoba je na početku jako usmjerena prema Isusu i prijateljstvu s Njim. To je vrijeme novicijata i malo iza toga. Zatim slijedi vrijeme kada se osoba sve više usmjerava na stvari za Isusa: različite apostolske aktivnosti, želja da se Isusu privuče što više ljudi, da se obrati cijeli svijet. To je vrijeme iza doživotnih zavjeta kada se osoba usmjeri prema apostolskom djelovanju. Nažalost, nerijetko dođe i do onog trećeg stupnja, 10-15 godina iza doživotnih zavjeta: pozornost osobe sve više ide prema njoj samoj. Apostolat koji obavlja je sve više usmjeren prema samoafirmaciji, prema dokazivanju sebe i nastojanju oko svog uspjeha i prestiža. Dakako, sve što se radi želi se prikazati kao za Boga, za Crkvu, za zajednicu, za Družbu, ali u stvarnosti to nije to.

„Nekada smo puno osjetljiviji što mediji, ovaj ili onaj, govore o nama, nego li kako nas Isus vidi. Zbog toga ćemo lakše prihvatiti da se zamjerimo Bogu nego ljudima. Potrebno je imati hrabrosti prihvatiti nekada da budemo antipatični u našim stavovima s obzirom na istinu. Ne biti grubi, arogantni, srditi, nego imati hrabrosti reći istinu bez obzira što nekome ne odgovara i što ćemo zbog toga morati nešto i podnijeti. I ovo spada u duhovnost. Duhovnost nije plašljivost. I ovdje se moramo ispitati i sagledati naše ponašanje u zajednici: da li branim više istinu ili možda branim uvijek svoju neku simpatiju bez obzira na istinu? Koliko sam zauzet za opće dobro, a koliko za osobne interese?“

Udaljavanje od istine je uvijek udaljavanje od Boga, jer čovjek bez istine nema prave komunikacije s Bogom. „Tko je od istine sluša moj glas“ veli Isus. Zato On tako žarko moli za svoje učenike da budu posvećeni istinom. Čovjeka grijeh udaljuje od istine, od svijetla, i zato čovjek gubi orijentaciju, ne zna gdje se nalazi. Zato ga i Bog pita „Gdje si?“. Jedna od karakteristika grijeha jest da dezorijentira čovjeka, jer ga uvodi u tamu, tako da ne vidi kamo ide, naglasio je, te dodao „problem grijeha nije samo problem nekog grešnog čina koji je netko napravio, nego je veći problem krivog životnog smjera koji grijeh daje nekoj osobi i koji onda osoba slijedi. Nekada se taj negativni smjer posve neopaženo dogodi te osoba gotovo i ne primijeti da je prešla na drugu stranu puta. Pa i sa grijeh se često puta dogodi posve 'slučajno'. Nismo ga planirali ni htjeli nego se dogodio pukim slučajem. No, čovjek mora raditi na sebi, izgrađivati svoje duhovne instinkte, da bi onda mogao ispravno reagirati u nekim 'slučajnim' situacijama, ili 'slučajnim' napastima, a tih će uvijek biti. Ako osoba ne radi dovoljno na sebi, onda će ju ovakve 'slučajne' situacije uvijek iznova zavesti. Problem je što onda ovi 'slučajni' padovi postaju redoviti, te mogu dati posve negativan smjer nečijem životu, do te mjere da osoba u zlu ide sve dalje i dalje, gotovo da to ne primjećuje. U ovakvim slučajevima osoba se čak može i redovito ispovijedati, ali je problem što to može biti bez ikakve vidljive želje da se promijeni taj negativni životni smjer. U ispovijedi osoba može dobiti oproštenje grijeha, ali to ne mora značiti da se riješio problem zla. Bog ne želi samo oprostiti čovjeku grijehe, nego prije svega otrgnuti čovjeka od grijeha. To trebamo dopustiti Bogu“.

Upozorio je, kako problem grijeha nije toliko u njegovu činu koliko u njegovu trajanju. „Grijeh je, kao i milost, dinamičan. On raste i razvija se i onda kada spavamo. Odgađanje obraćenja nije samo pitanje vremena, nego je problem u tome što se sa odgađanjem grijeh sve dublje ukorjenjuje u nutrini osobe, a onda je i sve teže osloboditi ga se. Evo zbog čega Isus žuri kada je u pitanju obraćenje grješnika. Naglasak je da se ne čeka 'sutra', nego 'sada', 'danas', 'siđi brzo'. Jer ako se nešto ne učini sada kada je milost na djelu, možda se neće nikada učiniti. Problem grijeha nije toliko u tome što je netko prekršio neku zapovijed, nego prije svega u tome što se odbija živjeti vjernost svome pozivu, što se odbija suradnja s milošću. Veći je grijeh zanemariti poziv nego li prekršiti neki zakon. Vjernost pozivu je ono što zovemo obraćenje“.

I nama danas kao i Adamu postavlja pitanje: „Gdje si?“ Da bismo odgovorili na to pitanje nužno je stati pred Boga i u njegovom svijetlu i njegovoj istini promatrati sebe. Ne trebamo se uplašiti sami sebe. Bog je veći u svom milosrđu od svega što mi možemo počiniti. Važno je pred Njega staviti sebe, sve ono što jesmo i što želimo biti. On će onda znati što će s nama učiniti. To ne znači da će od sutra sve ići glatko. Kušnje i padovi neće prestati, ali ćemo imati nove snage s kojima ćemo se moći boriti, rekao je na kraju biskup Križić.

Po završetku nagovora, redovnice su imale priliku za sakrament pomirenja.  

Misno slavlje

Na početku mise biskup Križić je pozvao prisutne „prikažimo sve svoje poteškoće, patnje, strahove, radosti i nade, želje i potrebe. Prikažimo i sve one koje smo donijeli u svom srcu, za koje želimo danas posebno moliti da Gospodin sve naše želje, molitve učini blagoslovom za nas i za one za koje ćemo moliti“.

U homiliji je biskup temeljem misnog evanđelja o smrti Lazara, ukazao na uzdrmanost naše vjere. Naime, „česte krize s kojima se suočava čovjek vjere, i s kojima se mučno hrva, jesu Božja šutnja, Božja udaljenost ili Božje kašnjenje u teškim trenucima njegova života. Čuju se česta pitanja na koja redovito uzmanjkaju dostatni odgovori: Kako Bog dopušta toliku patnju, napose nevinih? Kako to pomiriti s Božjom dobrotom? Kako je moguće da u ekstremno teškim stradanjima nema nikakve Božje reakcije? Životne patnje u mnogim slučajevima uzdrmaju našu vjeru i izazovu našu pobunu protiv takvog Božjeg ponašanja. Želim vjerovati da nam Bog uglavnom ne zamjeri na našem ovakvom ponašanju koje proizlazi iz naše nemoći da damo odgovore na neka teška životna stanja“.

Osvčući se na spomenuti odlomak iz evanđelja, biskup je posjetio na činjenicu, da iako je Isus obaviješten da je njegov prijatelj bolestan i pozvan je da čim prije dođe i pomogne mu, On ne žuri, zadržava se uz put, i kada stiže Lazar je već četiri dana u grobu.

Biskup je iznio još dva primjera: predstojnik sinagoge, Jair moli Isusa da dođe pomoći jer mu je kćerka, jedino dijete, teško bolesna. On prihvaća poziv, ali opet ne žuri, zaustavlja se, sve dok Jairu ne dođe vijest da ostavi Isusa na miru, jer je kćerka već umrla. U drugoj zgodi boraveći na lađi jednom sa učenicima, nastala je takva oluja da su učenici gledali smrti u oči, a Isus bezbrižno spava. Jedino mjesto u evanđelju gdje se govori da je Isus spavao i čini se, baš onda kada nije trebao spavati.

Kako se teško nositi sa ovakvim situacijama patnje i tame, a Bog kao da ne daje nikakve znakove svoje blizine, rekao je biskup, te upozorio „u svim tim slučajevima vidimo kako Bog i kada kasni, stiže na vrijeme. Nama je problem što se Njegov sat ne poklapa uvijek sa našim.

Bog neće nikada zakasniti, ali ostaje pitanje da li je tako i s našom vjerom? Ti teški trenuci u našem životu su trenuci provjere naše vjere. Lako je vjerovati kada sve ide dobro, kada nema posebnih poteškoća, kada je nebo nad nama uvijek vedro“.

Isusovi strahovi su pomanjkanje čovjekove vjere, rekao je propovjednik, te nastavio „kada je čuo da je Jairu umrla kćerkica, i Isus se uznemirio i zabrinuo. Ne zbog njezine smrti, nego zbog Jairove vjere. Zato mu se obraća riječima: 'Ne boj se! Samo vjeruj'. Sve drugo je u Božjim rukama. Ali ovo potvrđuje kako vjera nije laka stvarnost. Kada je nastala velika oluja na moru učenici bude Isusa i dosta grubo reagiraju govoreći mu: 'Tebe se ništa ne tiče što mi ginemo!' (Mk 4,28). Isus je bez problema utišao oluju, ali ima velikih problema sa vjerom učenika. Zato ih sa žalošću pita: 'Kako nemate vjere?'. Isus govori Marti da je on uskrsnuće i život i da će uskrsnuti njezin brat, a onda je pita: 'Marta, vjeruješ li ovo?' Tek kada je Marta odgovorila: 'Da, Gospodine, ja tvrdo vjerujem', Isus je mogao reći: 'Lazare, iziđi'“.

Dakle, Isusu ne smeta što je Lazar u grobu od prije četiri dana, ali želi da naša vjera bude od danas, da ona bude sada. Kada se Marta diskretno opire da se digne kamen s groba jer tijelo već zaudara, Isus joj veli: „Vidjet ćeš slavu Božju ako budeš vjerovala“. Traži se vjera sada, u prezentu, a „vidjet ćeš“ je u futuru. Nama ljudima bi bilo puno lakše da sada vidimo, ali onda nam vjera ne bi ni trebala, ustvrdio je, te pojasnio kako nas Isus sa svojim kašnjenjem ne želi provocirati. „On to ne čini da bi uživao gledajući našu muku, zbunjenost i nesnalaženje. Božja kašnjenja su provjera naše vjere. Bez ovakvih kušnji ne bismo nikada spoznali koliko uistinu Bogu vjerujemo, a koliko samo kažemo da vjerujemo. Teške situacije su naša provjera, one su naša istina. Vjerujemo koliko smo sposobni platiti cijenu naše vjere. A ona nije i ne može biti jeftina“.

Kako Bog gleda na ljudsku patnju i smrt, svjedoči nam Isusov plač pred Lazarovim grobom. Evanđelist veli da se Isus na vijest o Lazarovoj smrti prije „potrese u duši i uzbudi“, a onda i zaplaka. Nije on to glumio.

I suze su znak humanosti. Isus se nije sramio plakati. I to pripada našoj ljudskoj stvarnosti, rekao je biskup, te nastavio „u drugom životu suze nisu predviđene, jer će sam Bog otrti svaku suzu s naših očiju, jer patnje više neće biti. U ovom životu su suze još potrebne da natapaju našu nadu. No, u čežnji za drugim životom Isus ne želi da preziremo ovaj život. U ljubavi prema nebu ne smijemo mrziti zemlju. Pozvani smo da izgrađujemo kraljevstvo Božje već ovdje na zemlji, u obitelji ili zajednici gdje nas je Providnost postavila. U ovom životu skupljamo vrijednosti koje će nam postati snagom uskrsnuća za novi život“.

Isus nam nije rekao da nećemo umrijeti, nego da ćemo živjeti ako i umremo. Zato nas Isus već ovdje poziva da dignemo kamen sa svoga srca koji nas pritišće i ne dopušta da živimo punim životom, ne dopušta da se oslobodimo truleži grijeha koja zaudara. Poziva nas da iziđemo iz nekog stanja koje možda više sliči na smrt, odnosno sliči na život u kojem ima više smrti nego li života, rekao je biskup Križić, te posvijestio kako  čovjek našega vremena izbjegava na sve načine govoriti o smrti, i ponaša se kao da smrti nema. „Razlog je samo u tome jer razmišljanje o smrti nameće pitanje života i njegova smisla, te onda pravi pritisak na čovjeka da promijeni život. Tko se ne želi mijenjati nema mu drugoga nego uporno bježati od pitanja smrti. Međutim, čovjek može od toga bježati, ali nikome još nije uspjelo i pobjeći“.

Isus ne želi da nam naše razmišljanje o smrti zgadi život. Ne vjerujem da će nekome, zato što prezire ovaj život, onaj drugi biti ljepši. Isus želi da nam razmišljanje o smrti bude samo poticaj da lijepo i dostojanstveno živimo ovaj život, te pomažemo da ga i drugi mogu tako živjeti. Ovdje na zemlji započinje naš proces uskrsnuća, rekao je na kraju homilije biskup Zdenko Križić.

Nakon popričesne molitve riječ zahvale predvoditelju slavlja uputio je fra Šarčević, te mu zahvalio za blizinu redovništvu i izrazio nadu za slične susrete. Zahvalio je i domaćinima isusovcima u čijom se bazilici već tradicionalno održavaju korizmene duhovne obnove redovnica.

Misi je nazočio velik broj redovnica raznih družbi koje su sudjelovale i na korizmenoj duhovnoj obnovi koja je prethodila.

 
 

Galerija slika:

Poveznice:
Povratak na sve vijesti
 
 
Predbilježbe za četvrti nastavni ciklus studija „Teologije posvećenog života“

Od 1. listopada 2019. započinje četvrti dvogodišnji ciklus nastave TPŽ-a u Zagrebu. U tijeku su predbilježbe.

XXXV. Redovnički dani 2019.

Tema Dana: „Radujte se i kličite“

Seminar za medicinske sestre redovnice
  • Od 11. do 13. listopada 2019. u Kući Betanija na Velom Lošinju

Izdavaštvo

Vijesti
Vijesti
Vijesti
Vijesti
Cor orans
Cor orans
Vijesti
Vijesti
Ekonomija u službi karizme i poslanja
Ekonomija u službi karizme i poslanja
Susret, br. 10., god. VI., 2018.
Susret, br. 10., god. VI., 2018.

Linkovi