Vijesti - Misa zahvalnica za 50 godina Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica

Zahvalno euharistijsko slavlje za 50 godina djelovanja Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica u crkvi sv. Franje u Zagrebu u četvrtak, 20. listopada predvodio je apostolski nuncij u RH nadbiskup Alessandro D'Errico. U koncelebraciji su bili biskupi redovnici krčki Ivica Petanjak i gospićko-senjski Zdenko Križić, predsjednik HKVRPP-a fra Jure Šarčević, OFMCap., predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH fra Miljenko Šteko, OFM, predstavnik Slovenske konferencije redovništva fra Milan Kos, OFMConv., te više provincijala.

Uvodeći u slavlje, nuncij je čestitao obljetnicu, te prenio pozdrave i blagoslov pape Franje. Čestitkama se pridružuju i odgovorni Kongregacije za posvećeni život. Prisutne je nuncij pozvao da posebno mole da svi redovnici i redovnice u Hrvatskoj budu svjedoci i promicatelji pomirenja, oproštenja, milosrđa.

U duhu proslave jubileja, biskup Petanjak je u prigodnoj propovijedi istaknuo kako je okupljanje redovnika i redovnica i njihovo međusobno zbližavanje plod gibanja Drugog vatikanskog sabora, a onda i ljudi toga vremena koji su odgovorili tim izazovima.

Danas u svijetu postoji toliko redova, družbi, instituta, pokreta da se ni ljudima u Crkvi nije lako snaći, a kamoli onima izvan Crkve. Bilo bi zanimljivo vidjeti što jedni i drugi misle o nama, rekao je, te ukazao na misno Evanđelje koje možda može dati odgovor na to pitanje.

Isus danas govori i vatri, o podjelama, o tome da nije došao donijeti mir na zemlju, nego razdjeljenje. Da li se razdjeljenje o kojem Isus govori u evanđelju da će se razdijeliti i ustati otac protiv sina, sin protiv oca, majka protiv kćeri, svekrva protiv snahe, dakle ono što se događa u naravnim obiteljima može primijeniti i na naše nadnaravne obitelji, na naše redovničke zajednice i obitelji, upitao je, te upozorio: „Ustajemo jedni protiv drugih unutar same redovničke zajednice, možda ponekad, ali čini se puno rjeđe, ustaje i zajednica protiv zajednice, red protiv reda. Je li tome uzrok sam Isus Krist? Je li on krenuo od činjenice naše naravi po kojoj je svatko od nas jedinstven i neponovljiv. Pa onda kad bi htio nasljedovati Isusa svim svojim bićem ne mogu ga nasljedovati kako ti hoćeš nego kako ja hoću. Ne mogu ga nasljedovati na tvoj, nego na moj način. Kad slijedimo istoga Krista, imamo istoga učitelja, mi ga ne nasljedujemo na isti način i ne doživljavamo ga na isti način. U tome smislu i Isus Krist može grubo rečeno postati predmetom spora i podjela. U želji da ga što savršenije slijedimo mi se neminovno i sukobljavamo, a ondje gdje ima vatre, i iskre frcaju". 

No, Isus nas nije htio uspavati, niti eutanazirati, nego zapaliti. „Dođoh oganj baciti na zemlju", koliko puta Sveto pismo govori o ognju: od onoga grma koji gori, a ne može izgorjeti iz kojega se Bog objavljuje Mojsiju, preko dvojice učenika koji putuju u Emaus: Krist im tumači pisma, a njihovo srce gori, preko vatre koju je Uskrsnuli upalio na obali dok su apostoli bezuspješno lovili, pa preko ognja prvih Duhova, kao da nam Sveto Pismo i sam Isus Krist žele reći: jedino što bi u ovom svijetu u vašim srcima, u vašim redovničkim obiteljima, u Crkvi samoj trebalo sačuvati upravo je sam oganj. Dok god bude vatre moguće je ponovno započeti, moguće je ponovno upaliti, rasvijetliti, zagrijati, pokrenuti. Svi znademo da se tu radi o vatri ljubavi, vatri strasti i oduševljenja, vatri volje i želje što pokreće svakoga od nas i svaku zajednicu. Ali i o vatri koja je Bog sam, ljubav Božja koja u čudesno grmu gori i gori, a ne može izgorjeti, o vatri Duha Svetoga koji je zajednička ljubav Oca i Sina".

Podsjetio je kako je sav život neprestana borba kako „sačuvati u sebi i u svojoj zajednici tu pokretačku vatru koja drži sve na životu i obraniti tu vatru i opet od nas samih i od drugih koji je žele ugasiti u nama i u zajednici. Mi smo sami sebi toliko puta proturječje, toliko puta u isto vrijeme i palimo i gasimo, gorimo i kopnimo, oduševljavamo druge a sami jedva životarimo".  

„Želim se danas ovdje pred svima pitati i javno razmišljati: da li smo i mi redovnici i redovnice postali previše institucija koja se vrti sama oko sebe i bezuspješno pokušava pronaći izlaz iz labirinta koji smo sami stvorili, te se iscrpljujemo u neprestanim sastančevanjima i izmišljamo dnevne redove i satnice, a nemamo vremena da izgradimo sebe i da izgrađujemo druge oko sebe što bi bio smisao redovničkog poziva i poslanja da sami rastemo u svetosti i druge usmjeravamo na put Isusa Krista. U svjetlu današnjega Evanđelja pitamo se da li razdori koji postoje unutar naših redovničkih zajednica jesu razdori svetosti ili osobne udobnosti i komocije, da li se sukobljavamo radi toga što želimo više evanđeoski živjeti, ili sebi udovoljavati", rekao je biskup Petanjak te propovijed zaključio riječima: „Ova sveta euharistija je zahvala Trojedinom Bogu za 50 godišnji jubilej HKVRPP-a. Stoga, ako želimo da oni koji dolaze nakon nas mogu slaviti stogodišnjicu iste Konferencije, mi im za danas i za sutra, za sadašnjost i budućnost moramo ostaviti oduševljenih i gorljivih, vatrenih redovnika i redovnica".

Euharistijsko slavlje pjevanjem je pratio Redovnički band aid.