Vijesti - Djelatnici vjerskih vrtića hodočastili u Boku Kotorsku

Svake godine Povjerenstvo za predškolski odgoj pri HKVRPP organizira za djelatnike katoličkih vrtića hodočašće ili izlet. Ove godine hodočastilo se svecu i blaženicima  u Boku Kotorsku. Na hodočašće je u petak 07.10.2016. krenulo 49 putnica, pripadnica redovničkih Družbi kao i odgojiteljica laikinja. Osim sestara iz Zagreba tu su bile sestre iz Varaždina, Rijeke, Zadra, Kaštel Lukšića.

Prva stanica hodočašća bio je Dubrovnik, gdje je organiziran posjet dominikanskom samostanu sv. Dominika, baroknoj crkvi sv. Vlahe – zaštitnika grada, koja je preživjela nekoliko potresa i bila oštećena u Domovinskom ratu - zatim katedrali posvećenoj Uznesenju Blaže Djevice Marije i riznici u kojoj se čuvaju relikvije sv. Vlahe. Hodočasnice su u Dubrovniku posjetile i crkvu sv. Franje kao i franjevački samostan manje braće u sklopu kojeg se nalazi najstarija europska ljekarna koja i dan danas djeluje. Prvotno se koristila kao samostanska apoteka za potrebe redovnika, no s vremenom je otvorena za javnost. 

Slijedeća stanica bila je u Herceg Novom, rodnom kraju sv. Leopolda Bogdana Mandića, sveca koji je 40 godina proveo u skromnoj sobici u Padovi ispovijedajući i po 12 sati neprekidno. Kroz kapelu posvećenu sv. Leopoldu hodočasnice je proveo župnik don Niko Šošić, a potom su obišle obližnju crkvu posvećenu sv. Jeronimu u kojoj je kršten sv. Leopold. 

Nakon Herceg Novog, kreće se dalje prema gradu Perastu gdje je nekada bio samostan sv. Antuna Padovanskog u kojem više od pedeset godina nema redovnika, a zadnjih dvanaest godina osposobljen je za smještaj hodočasnika. U Kotoru, hodočasnice su prvo posjetile biskupiju gdje im je domaćin bio kotorski biskup mons. Ilija Janjić koji je u svom kratkom obraćanju naglasio kako su redovnici viši stupanj ka putu prema svetosti. U blizini biskupije nalazi se katedrala sv.Tripuna poznata po relikvijaru gdje se čuva antički mramorni sarkofag u kojem su prema tradiciji donešene moći sv. Tripuna. Slijedeći posjet bio je obližnjoj crkvi posvećenoj Svetoj Mariji gdje se nalazi neraspadnuto tijelo blažene Hozane koja je pripadala redu dominikanki, provela je više od 50 godina zatvorena u malenom prostoru: moleći, radeći ručni rad, čineći pokoru. Mnogi su je cijenili, dolazili po savjete i preporučivali su se u njezine molitve. Sve prihode od svog ručnog rada dijelila je siromasima. 

Do svetišta blaženog Gracija, u njegovo rodno mjesto Muo išlo se brodicom kroz Bokokotorski zaljev. Iz životopisa blaženog Gracija koji je pripadao zajednici pustinjačkih redovnika Augustinaca, može se saznati kako njegovo ime znači „milost“, da se isticao poniznošću, skromnošću i poslušnošću, a kao brat redovnik dane je provodio u postu i molitvi. Posebno su mu na srcu bili siromasi i prosjaci, koji su dolazili na samostanska vrata. Svakome je pružio koricu kruha i riječ utjehe. Još za života, a naročito poslije smrti pripisivana su mu brojna čudesna ozdravljenja. U crkvi se nalazi sarkofag s njegovim neraspadnutim tijelom, a iznad sarkofaga oltarna slika koja predstavlja jednu crticu iz Gracijinog života: kao brat redovnik vršio  je službu ministranta i sakristana, no jednog dana njegov poglavar odredio je da ide kopati u vrt umjesto da služi kod Svete mise. On je poslušao i dok je u vrtu kopao, a svećenici u crkvi slavili Svetu misu, kod podizanja on bi pokleknuo pred Presvetim kao da se nalazi u crkvi. Tada je imao viziju da su se zidovi crkve pomaknuli, a u rukama svećenika vidio je dijete Isusa obasjanog čudesnim sjajem. Nakon svetišta, brodicom se kreće u gradić Prčanj u kojem se nalazi najveća katolička crkva u Crnoj Gori posvećena Rođenju Blažene Djevice Marije u kojoj se nalazi zbirka od 20 zavjetnih slika Prčanjskih jedrenjaka, dragocjenih ikona, predmeta od srebra i zlata, djela poznatih kipara i slikara (Meštrovića, Tomanovića, Lubarde, Radauša i dr.). 

Dan je završio plovidbom po Bokokotorskom zaljevu i obilaskom svetišta "Gospe od Škrpjela" koje nazivaju Sikstinskom kapelom u malom. Otok i kapela podignuti su u znak zahvalnosti Gospi za ozdravljenje jednog od dvojice braće, koji su na tom mjestu pronašli Gospinu sliku. Peraštani su tijekom stoljeća nasipavanjem kamena i potapanjem starih jedrenjaka povećavali površinu otoka. Unutrašnjost crkve resi 68 slika rađenih tehnikom ulje na platnu koje predstavljaju Marijin i Isusov život. Iznad slika nalazi se impozantan i jedinstven „fond“ srebrnog friza s više od 1500 zavjetnih pločica, koje čine jednu od najvećih zbirki na svijetu. Na oltaru nalazi se čudotvorna slika majke Božje. Kroz sakristiju se dolazi do muzeja u kojem se čuvaju zavjetne slike brodova, razni natpisi iz neolitskog, ilirskog, rimskog, grčkog i srednjovjekovnog razdoblja, zbirke materijalne kulture, dijelovi predmeta sa brodova, zbirka oružja i oruđa, razne slike... 

U nedjelju se, nakon svete mise u katedrali sv. Tripuna u Boki Kotorskoj koju je predvodio župnik iz župe Šestine vlč. Robert Šreter, krenulo put Hrvatske preko Neuma i Opuzena. 

Od srca hvala svima koji su nam omogućili i organizirali ovo prelijepo hodočašće. Neka primjeri iz života svetaca koje smo upoznale ožive i u našim životima, na radnim mjestima, u obiteljima, u zajednicama. Budimo hodajući svjedoci da je veličina u malenosti, jednostavnosti i poniznosti. 

Neka od svjedočenja o hodočašću:

s. Nada (DV CVJETNJAK) – „Najviše me se dojmio život blažene Ozane kako je pomagala siromasima. I ja u svom poslanju kao kuharica nastojat ću da svima onima koji pozvone na samostanska vrata dadnem ono što mogu, da s ljubavlju svojim sestrama kuham i hranim ih svakodnevno.“

s. Katarina (DV SV. URŠULA) – „To je sigurno Leopold Mandić, njegova jednostavnost, siromaštvo, malenost... Neka i mi redovnice budemo Isusu na radost, da nas poniznost krasi.“

s. Vesna (DV SV. URŠULA) – „Zahvaljujem se svim organizatorima, a Posebno me se dojmila Gospa od Škrpjela. To je otok zahvalnosti i nade.“

s. Antonija ( DV BLAŽENA HOZANA) – „Sretna sam i ponosna što smo išli u Boku Kotorsku, kao dominikanka pohodila sam ju već četiri puta. Naš vrtić je posvećen blaženoj Hozani i naši župljani ju štuju. Mala žena, a velikog srca. Poručuje da ljubimo Boga, da ljubimo bližnjega.“

s. Krešimira (DV MARIJA MAGDALENA) – „Pripadam župi Leopolda Mandića u Požegi. Imam sa njime dosta sličnosti: rođen je 1866 - a ja 1966, bio je niska rasta - svega 136 cm, a ja koji milimetar viša... Veličina je u malenosti.“

Gđa. Brankica Blažević (PEDAGOGINJA) – „Ovo putovanje me je potaknulo na razmišljanje o bogatoj povijesti Hrvata i Crkve u Hrvata. Dirljivo mi je uz sve proživljeno naše međusobno zajedništvo“

Gđa Ana Vukasović (LOGOPEDINJA) – „Sve mi se svidjelo na ovom putovanju, od putovanja, lijepe prirode, velikodušnog don. Srećka, svećenika Roberta koji je lijepo govorio o blaženom Graciji. Prvi puta sam sa časnama i lijepo i ugodno sam se osjećala sa njima“

s. Božena (DV JORDANOVAC) – „Još dugo ću živjeti od ovoga putovanja i sređivati dojmove, da se sjetim lijepih stvari kad mi nešto dodije. Izdvojila bih da mi se posebno dojmio blaženi Gracije jer sam o njemu malo čitala, pa mi je sada to bilo veliko bogatstvo. Ističem i don Srećka koji nam je iskazao svoju veliku ljubav i vožnja brodom u prirodi, navečer.“

Gđa. Marija (VODITELJICA PUTA) – „Bila sam posebno uzbuđena i svima sam se hvalila da vodim autobus časnih sestara i još u Boku, gdje ste osjetile koliko ju volim. Sad sam vas upoznala i prošla sam autobusom i sve mnoštvo redova upoznala. Sve ste službenice Božje. Ja sam nahranila svoje srce sa vama. Hvala vam da ste pošle na ovo hodočašće. To mi daje još više snage da povedem ljude u Boku na mjesto koje je toliko zaboravljeno i na marginama hrvatske povijesti i ono što se ne smije zaboraviti. Svi smo puna srca. Sve ste mi jako drage. Imam vaše telefonske brojeve, a i mogu posjetiti koji vaš vrtić i onako reći: „Došla sam na kavu!“ Hvala Vam svima.“

s. Katarina (DV MALA TEREZIJA) – „Hvala našoj Mariji na tolikim lijepim trenucima od kad smo krenuli na put. Imale smo priliku susresti se sa Bogom u jednostavnosti, skromnosti, poniznosti. Mogu li i ja otići na svoj posao, obitelj i cijeniti susrete. Bože moj, koliko ljepote tog malog kraja. Što je u toj Boki koja je izrodila tolike svece? Što nas priječi da se posve predamo Kristu, biti sva Kristova. Bog nam je dao jutros i onu kišu da smo se mogle onih sat vremena sabrati u tišini svoga srca. Ništa nije slučajno. Pričajte svima o Boki Kotorskoj, pričajte našoj dječici u vrtićima o svecima da ih i oni upoznaju.“