Vijesti - Briga za duhovna zvanja u prvome redu je pitanje, nudi li moj redovnički život iskustvo živoga Boga

U povodu 50. svjetskog molitvenog dana za duhovna zvanja zamolili smo za razgovor o. Antonija-Marija Čirka, karmelićanina i jednoga od najaktivnijih djelatnika u pastoralu duhovnih zvanja.

O. Antonio-Mario rođen je 1973. godine u Zagrebu. Završio je srednju medicinsku školu 1991. godine te nastavio Višu medicinsku školu, na kojoj je 1993. godine postao apsolvent. Iste je godine ušao u samostan karmelićana u Remetama (Zagreb). Godine 1998. položio je svečane redovničke zavjete, a naredne godine kao đakon otišao je na poslijediplomski studij u Rim. Jubilarne 2000. godine zaređen je za svećenika. Doktorirao je 2005. godine iz pastoralne teologije na papinskom sveučilištu Lateranum u Rimu. Nakon povratka u Hrvatsku preuzeo je brigu za filijalnu crkvu remetske župe. Također se odmah uključio i u rad na promociji zvanja. Član je Povjerenstva za promicanje redovničkih zvanja HKVRPP te član Vijeća HBK-a za sjemeništa i duhovna zvanja. Predaje na Sustavnom studiju duhovnosti koji vode oci karmelićani u Remetama. Od 2008. godine prior je remetske zajednice i zamjenik provincijala.

O. Antonio-Mario, koliko znam, imaš vrlo zanimljivu priču o tvome vlastitom duhovnom pozivu. Možeš li nam kratko ispričati kako si se odlučio za redovnički život.

o. Antonio-Mario: Ja sam poziv na redovništvo osjećao još kao mali dječak. Sjećam se da sam redovito 13. lipnja na spomendan sv. Antuna išao u crkvu kod franjevaca konventualaca i svake sam godine palio svijeću pred njegovim kipom da budem fratar. Ta iskra duhovnog zvanja uvijek je u meni bila prisutna. A sigurno je da mi je uvelike pomogao i kršćanski odgoj mojih roditelja. Također, kao osnovnoškolac redovito sam išao na duhovne vježbe na Fratrovac (Zagreb) kod Isusovaca. Nakon osnovne škole trebao sam stupiti u isusovačko malo sjemenište, ali mi je moj rođak franjevac Mile Čirko savjetovao: „Završi najprije srednju školu, a Bog će te i dalje čekati da mu se odazoveš kada dođe za to vrijeme.“ Sada vidim da su to bile proročke riječi jer me je u tih narednih šest godina Bog izgrađivao.

Upisao sam srednju medicinsku školu gdje sam kao srednjoškolac brzo sazrio promatrajući bolesne, umiruće i druge teške situacije. Ali također imao sam i prekrasnih trenutaka pomaganja ljudima koji su u svojim zadnjim trenucima Bogu predavali svoj živote; sudjelovao sam i pri rođenju novih života i u mnogim drugim događajima. O svome duhovnom iskustvu rada u bolnici mogao bih napisati jednu knjigu. Uza ta iskustva u bolnici, u meni je stalno tinjala želja za duhovnim pozivom. No s druge strane, imao sam i iskustvo da volim i jednu djevojku. To mi je još više pomoglo da sazrijem i u iskrenoj ljubavi za bližnje i svijesti da je duhovni poziv odaziv na Božju ljubav koja ti se daruje i poziva na život koji je potpuno posvećen za druge, i to iz ljubavi.

U međuvremenu stupio sam u kontakt s karmelićanima u Remetama (Zagreb) gdje sam redovito počeo ići na duhovne vježbe. Ali kada sam se trebao odlučiti za duhovni poziv ili pak za medicinsku struku i za obitelj, u meni nije bilo glavno pitanje redovništvo (svećeništvo) ili brak, nego duhovno pomaganje ljudima kao svećenik ili pomaganje ljudima u bolnici kao medicinski djelatnik. Jedan karmelićanin mi je tu puno pomogao kada mi je rekao da se za vrijeme molitve zamislim kao svećenika i redovnika, te potom kao onoga koji radi u bolnici. Naglasio mi je da promatram što mi srce govori. Kada sam se zamišljao u duhovnom pozivu osjetio sam duboku radost i ispunjenost. S druge strane zamišljajući se kao zdravstveni djelatnik koji pomaže ljudima također sam osjećao istinsku radost, ali sam prepoznao da to nije ona punina koja me ispunja do kraja. No do konačne odluke trebao sam čekati još nekoliko godina.

Postoji li neki odlučujući trenutak u tvome duhovnom pozivu?

o. Antonio-Mario: Mogu reći da je 1992. godina bila prijelomna za moju odluku. Tu su bila tri značajna događaja. Prvi je bilo iskustvo s jednim mladićem od nekih dvadesetak godina koji je ušao je u komu, a životni znakovi postajali su sve slabiji. Tada je nastala velika gužva oko njegova kreveta. Dva dežurna doktora i pet medicinskih sestara nastojali su mu pomoći. Budući da sam tada bio na praksi, rekli su mi da stanem sa strane. Tada sam u sebi osjetio nemoć radi svega toga i u srcu sam zavapio: „Bože pomozi ovome dečku!“ Potom mi je kao neki unutarnji glas rekao: „Moli se za njega!“ I tako sam počeo moliti za njega i u srcu sam osjetio duboki mir. Dvadesetak minuta kasnije mladić je preminuo, no nisam bio tužan jer sam znao da nije slučajno da sam se baš tada našao u toj bolnici i na tome mjestu da mogu moliti za dušu toga mladića. Medicinske sestre su se rasplakale, a ja sam tada prepoznao Božji govor ljubavi za svakoga čovjeka i kolika je moć iskrene molitve po kojoj jedni druge vodimo u nebo.

Drugi događaj bio je jedne subotnje večeri kada sam izašao prošetati se na glavni zagrebački trg. Sve je bilo ispunjeno mladima koji su išli u kafiće, diskaće, kina ili negdje drugdje. Ja sam sve to promatrao i osjetio sam toliku prazninu u svemu tome i kao neki glas: „Antonio, za tebe spremam nešto drugo.“ Lijepo je izaći sa prijateljima, družiti se, ali sam te večeri shvatio da me izlasci i takav način života ostavljaju praznim.

Zadnji događaj bio je 23. prosinca te iste 1992. godine. Na televiziji je bio film „Isus iz Nazareta“ i bila je jedna scena sa svetim Petrom koji nije želio s Isusom i s učenicima ići na jedno slavlje na kojemu su prisustvovali za Židove tzv. javni grešnici. Petar se nalazio kraj Genezaretskog jezera, u daljini se čula glazba i veseli glasovi ljudi. Polako se počeo dizati vjetar i učinio je jezero nemirnim. Ta scena prikazivala je unutarnju Petrovu borbu koji se na kraju ipak odlučuje pridružiti slavlju, a Isus ga s radošću prima u društvo. Tada se u meni nešto kao prelomilo i shvatio sam da je došao trenutak da se odlučim za svoj životni poziv: redovništvo i svećeništvo ili medicinski poziv i brak. U dubini duše vidio sam da me Bog želi u duhovnom pozivu, no nisam osjećao nikakav pritisak. Bog, baš kao nježna majka, želio mi je pokazati što je najbolje za mene, no pokazao mi je da ako i ne izaberem posvećeni život da će me blagosloviti i u mojem drugom odabiru. Prekrasno je to što sam u tome trenutku osjetio istinsku slobodu odabira poziva i Božju ljubav. I odabrao sam Karmel ušavši u samostan 30. rujna 1993. godine.

Vrlo si aktivan u promociji duhovnih zvanja i član si nekoliko komisija. Na što stavljaš težište, što smatraš najvažnijim u pastoralu duhovnih zvanja?

o. Antonio-Mario: Može se reći da sam, otkada sam zaređen za svećenika, na neki način stalno uključen u rad s duhovnim zvanjima. Vodio sam jedno vrijeme brigu za malo sjemenište. Nekoliko godina sam uz još jednoga subrata bio promicatelj duhovnih zvanja u mojoj karmelskoj Provinciji. U međuvremenu sam postao član vijeća i povjerenstva za zvanja pri HBK i pri HKVRPP, čiji sam član već dugi niz godina. Kao poglavar remetske zajednice predsjedatelj sam naše odgojne skupine, a donedavno sam bio i član našega užega provincijalnog tima za duhovna zvanja.

U radu sa duhovnim zvanjima potrebno je uvijek imati vremena za mlade ljude. Važno je organizirati razne susrete, duhovne vježbe, duhovne obnove, ostati u kontaktu s njima, upoznavati njihove obitelji… Za sve to nije dovoljan jedan čovjek, nego je potreban jedan tim koji će imati program, tj. zajedničke smjernice. Međusobna suradnja i razmjena informacija u timu je prevažna. Ali ono što je temelj svega jest osobno svjedočanstvo života. U tome smislu promicatelj duhovnog zvanja nije samo spomenuti tim, nego to treba biti svaki redovnik i redovnica. Zato je poziv na autentičnost života odgovornost i za osobni duhovni rast, ali i odgovornost pred Bogom za druge koji u nama trebaju vidjeti ljepotu posvećenoga života. Ako se u nama ne vidi živi Bog, nego nešto drugo, onda je to jako loše. Na tome raste ili pada naše posvećenje. Meni je osobno uvijek važno pitanje: Kako ja i kako moja zajednica živimo svoje posvećenje? Ako se trudimo rasti tada blagoslova neće nedostajati. Ne trebamo se brinuti ako nema novih duhovnih zvanja, nego se trebamo zabrinuti ako ne živimo ono na što smo se zavjetovali. Kada smo autentični, Bog šalje nova zvanja kada je to najbolje za nas. Zato nas veliki broj zvanja ne smije uljuljati u sigurnosti da je sve u redu, jer ponekad i veliki broj može biti zbog raznoraznih stvari koje ne moraju uvijek proizlaziti iz dobrih kriterija ili dobrog duhovnog razlučivanja. Rad na osobnom i zajedničkom autentičnom redovničkom životu ostaje temelj za blagoslov i budućnosti svake družbe ili reda.

Nedavno si u suradnji s Povjerenstvom za zvanja pri HKVRPP pokrenuo i ostvario dva nova projekta: Susret – časopis za promicanje redovničkog poziva i film za promociju duhovnih zvanja Susret – Darivanje Boga čovjeku, koji će biti predstavljen u dvorani Vijenac na Kaptolu 18. travnja. Kako su se te ideje rodile i koji je njihov cilj?

o. Antonio-Mario: Prije nekoliko godina sam s dvije redovnice išao sam jedan međunarodni simpozij u Rimu gdje se je razgovaralo o pastoralnom djelovanju za duhovna zvanja. Tamo se meni i dominikanki s. Ani Begić rodila ideja da je potrebno iskoristi medije u promociji duhovnih zvanja. Razmišljajući vidjeli smo da je primjerice dobro da redovi i družbe imaju zajedničku mrežnu stranicu koja će biti privlačna sadržajem i dizajnom svima onima koji žele nešto saznati ili naći odgovore na svoja pitanja. Shvatili smo i važnost facebooka. Ali ono što nam je bila posebna želja jest časopis i film. Naime, uočili smo da nedostaje jedan časopis za promicanje redovničkog života koji bi svojim izgledom i aktualnim sadržajima bio privlačan mladima. Veliku važnost stavili smo na dizajn časopisa jer to je onaj prvi poticaj da se krene u čitanje. Tako je nastao časopis Susret koji je uistinu za mnoge, koji su mi se javili, bilo pravo osvježenje i poticaj na njihovim putevima životnog traženja. Časopis je došao ne samo među mlade, nego i među obitelji koji su ga dalje širili među druge obitelji. Časopis bi trebao izlaziti dva puta godišnje, a svojom tematikom bio bi povezan i nadopunjavan preko mrežne stranice www.susret.net (koja je u izradi), te facebook profilom: Susret Zovem te.

Druga naša ideja bila je snimanje dokumentarnog filma. Uzor nam je bio talijanski film „Il dialogo“ (Dijalog). Gledali smo ga na spomenutom simpoziju. Film se može pronaći na mrežnoj stranici.

Uoči ovogodišnje Nedjelje Dobrog Pastira u dvorani Vijenac (Zagreb) bit će svečano predstavljanje filma: Susret – Darivanje Boga čovjeku. Kao scenaristu filma bilo mi je važno pronaći režisera koji će mladima znati prenijeti svjedočanstvo četvero redovnika i redovnica o njihovim traženjima i odabiru duhovnog poziva. Vjerujem da je režiser filma Robert Knjaz to uspio učiniti na jedan nadahnuti i zanimljivi način. Trailer filma može se pronaći na linku. Za sve one koji će biti zainteresirani moći će e-mailom naručiti DVD po simboličnoj cijeni od 20 kuna kako bi mogli pokriti troškove izrade DVD-a. Cilj nam da se film što više proširi i bude na blagoslov svima koji će ga gledati.

Ako časopis ili film pomogne barem jednoj osobi da otkrije svoj životni put, da pronađe odgovore za sebe ili da joj sve to bude poticaj za rast u vjeri, znam da je sav trud i uloženo vrijeme imalo svoj smisao. 

Kakvo je stanje po tvom mišljenju danas s obzirom na duhovna zvanja?

o. Antonio-Mario: Ako se gleda brojčano, čini se da je u Hrvatskoj prisutan manji broj novih zvanja. U tom smislu dobro bi bilo vidjeti što kažu statistički podaci. Muška redovnička zvanja zasada relativno dobro stoje, dok je kod redovnica prisutan jedan određeni pad, osim možda kod ženskih klauzurnih redova.

Kako usmjeriti mladića ili djevojku koji u sebi osjećaju privlačnost za duhovni poziv i redovnički život?

o. Antonio-Mario: Sigurno je da i u današnje vrijeme mnogi mladi osjećaju nutarnji zov na posvećeni život. Problem je što mnogi nemaju snage reći „da“ i odvojiti se od svojih svakodnevnih navika i mentaliteta ovoga svijeta. S druge strane osjećaju potajni strah: „Hoću li ja to moći? Hoću li moći živjeti bez obitelji?“ Zbog svega toga potrebno je mladom čovjeku znati pristupiti, imati vremena za njega. Radi se o procesu emotivnog i duhovnog sazrijevanja osobe. Duhovno vodstvo kod nekog svećenika pokazuje se kao veoma bitno, uz redoviti sakramentalni i molitveni život. Kada sami sebe bolje upoznamo tada lakše prihvaćamo svoje ograničenosti, a svoje talente prepoznajemo kao Božji dar. Isus kada je birao učenike nije izabrao prema ljudskim kriterijima najbolje apostole, nego je baš „izabrao lude svijeta da posrami mudre, i slabe svijeta da posrami jake“ (usp. 1Kor 1,27). Zato, ako u sebi osjećamo duhovni zov ne smijemo se izvlačiti svojim nesavršenostima da se ne odazovemo, nego iskreno priznati sebi i Bogu da nam možda nedostaje snage za odlučni korak. Ovdje bih htio još jednom podcrtati da, kada Bog zove, on nikoga ne prisiljava, nego poštuje našu slobodu i blagoslivlja nas u našim odabirima. Uz molitvu, svetu misu, ispovijed, čitanje Svetoga pisma, uključivanje u određene aktivnosti župe ili u neke duhovne pokrete može pomoći u dobivanju odgovora na svoja traženja o duhovnom pozivu.

Ističe se da je briga za duhovna zvanja briga svakog redovnika i redovnice. Koji su izazovi za nas redovnike i redovnice u pogledu duhovnih zvanja, što mi sami trebamo učiniti?

o. Antonio-Mario: Točno je da se stalno naglašava da je briga za duhovna zvanja odgovornost svake posvećene osobe. Mislim da je to važno neprestano posvješćivati. Naime, briga za duhovna zvanja nije stvar marketinga kojim ćemo privlačiti nova zvanja, nego je u prvome redu pitanje je li moj redovnički život nudi iskustvo živoga Boga ili nudi iskustvo „samo-stana“. Dakle, opet se vraćamo na temu autentičnoga života. Zato dok možda u pastoralu mnogo radimo na raznim područjima, ne smijemo zaboraviti raditi i na sebi. Dok druge potičemo na molitvu, sakramente, čitanje Svetoga pisma, duhovno vodstvo, i mi sami tako moramo činiti i živjeti.
 
Kako danas mladi ljudi vide redovnike i redovnice? Što od nas očekuju?

o. Antonio-Mario: U filmu Susret – Darivanje Boga čovjeku mladi progovaraju kako vide redovnike i redovnice i koliko im znači njihova blizina. Tako će jedna djevojka reći: „Za mene su to hrabri i predani ljudi kod kojih sam uvijek među njima mogla naći prijatelje i puno toga naučiti od njih.“ Mladi ljudi od nas ne očekuju da im se dodvoravamo tako da budemo „cool“ kao i oni na način da imitiramo postupke i ponašanja mladih. Njima to ne treba. Oni traže svećenika, redovnika i redovnicu koji će ih usmjeravati na kvalitetan kršćanski život, koji će ih moći savjetovati, koji će im biti i prijatelj, jednom riječi koji će ih razumjeti.

Sjećam se kada sam jednom vodio duhovnu obnovu za mlade, organizirao sam klanjanje pred Presvetim. Nisam bio siguran kako će reagirati s obzirom da mnogi nisu imali iskustvo molitve na takav način ili pak mnogi od njih ne mole redovito. No, povratna informacija je bila da im je to bio najljepši dio duhovne obnove. Niti druženje, zajednički razgovor, rekreacija nisu ih toliko dotaknuli koliko baš taj trenutak tišine i susreta s Isusom u molitvi.

Što bi još poručio za kraj?

o. Antonio-Mario: Nalazimo se u Godini vjere koja potiče sve nas vjernike da produbimo svoju vjeru. Vjera čisti i prosvjetljuje, u nama budi autentični način života i služenja, tj. biti kao Isus i biti čovjek za drugoga. Vjera nije nešto statično, ona obuhvaća čitavu osobu. Zato ona poprima pozitivnu dimenziju, okreće prema Bogu i mijenja osobu. Vjera ne daje uvijek jasnoću, ali daje sigurnost da smo na pravome putu. Zato je važno imati otvoreno srce za Isusa koji nadahnjuje svakoga čovjeka da donese ispravne odluke. Završio bih riječima blaženog pape Ivana Pavla II.: „Vama mladima kažem: ako osjetite Gospodinov poziv, ne odbijte ga! Naprotiv, hrabro se uvrstite u velike pokrete svetosti koje su započeli svetački velikani slijedeći Krista. Njegujte čežnje vlastite svojoj dobi, ali ako vas Bog poziva tražiti svetost u posvećenom životu, prionite spremno Njegovu planu za vas. Divite se svim Božjim djelima u svijetu, ali znajte upraviti pogled u stvarnosti određene da nikad ne prođu. Treće tisućljeće iščekuje doprinos vjere i domišljatosti čêta mladih posvećenih osoba, kako bi svijet postao vedriji i spremniji prihvatiti Boga i, u Bogu, sve njegove sinove i kćeri.“ (Vita consecrata, br. 106)