Kćeri kršćanske ljubavi (Usmiljenke) (KKLJ)

Sestre su se najprije brinule za siromašne u domovima, u gradu i u provinciji. Poslije su preuzele rad u bolnicama, poučavale su djevojke, brinule se 
za odbačenu djecu i sirote,
za zatvorenike u zatvorima, 
za ranjene vojnike, za bjegunce, 
za stare ljude i za duševno bolesne.

..............................

Sveti Vinko Paulski

Sv. Vinko (Vincent de Paul) rođen je 24. 04. 1581. god. u Pouyu pokraj Daxa, kao treće od šestero djece seljaka Ivana de Paula i Bertrande de Mora.

Obitelj je bila u sličnom ekonomskom stanju kao i većina tadašnjih obitelji. Vinko je čuvao očevo stado. To nije bilo lako za još malog i neiskusnog dječaka, ali je zato znao sam sebi život uljepšati igrom i pjesmom. Ovakav siromašan život bit će dobro iskustvo za budućeg “revolucionara” u Božjem vinogradu.

U obitelji je vladao pravi kršćanski duh što je bilo veoma dobro za razvoj duhovnog zvanja i karizme koju će Vinko kasnije razviti. Već kao dječak pokazivao je sklonost za molitvu i pobožnost, uvidjevši kreposti i sposobnosti svoga sina, roditelji su odlučili Vinka poslati na školovanje. Iako uz velike žrtve (zbog siromaštva) roditelji su ga poslali u Dax 1595. god. u Zavod franjevaca. U školi se pokazao pametnim i marljivim učenikom. Zato ga je odvjetnik Comet primio u svoju kuću kako bi poučavao njegovu djecu. Tako je Vinko sam zarađivao za svoje školovanje i time olakšao teret svojim roditeljima.

Nakon završene škole Vinko je razmišljao o svećeničkom ređenju. Zato nastavlja studij u bogosloviji u Toulouseu. Godine 1600. zaređen je za svećenika dok mu je bilo devetnaest godina. Do spomenute godine u Francuskoj još nisu bili provedeni zaključci Tridentinskog koncila, pa su se još uvijek zaređivali svećenici i mlađi od 24 godine. Kao mladi svećenik bio je na dvoru kralja Henrika IV. i vršio službu ispovjednika, savjetnika i duhovnog voditelja.

Godina 1617. bila je odlučujuća u njegovom životu. Na poticaj grofice de Gondi vodio je pučke misije. Propovijedajući o sakramentu dobre ispovijedi 25. 01. 1917. god. župljani su masovno odgovorili na njegovu propovijed, došavši na ispovijed. Ovaj dan smatra se danom utemeljenja Misijske družbe (CM), koji su prozvani lazaristi po kući sv. Lazara u kojoj su živjeli u Parizu. Sa svojim misionarima vodio je pučke misije, preuzeo brigu za duhovnu skrb osuđenika i zatvorenika, brinuo se za bolesnike i napuštenu djecu. Zauzeo se za odgoj bogoslova, vodio duhovne vježbe za svećenike, sudjelovao u reformi raznih samostana, bio je kraljev savjetnik za crkveno područje.

U župi Chatillon (Šatijon, na sjeveru Lyona), gdje je bio župnik, 1617.god ustanovio je prvu Bratovštinu kršćanske ljubavi. Članice bratovštine brinule su o siromasima i bolesnicima. Ovakve bratovštine osnivao je u svim župama gdje je bio župnik kao i u susjednim župama.

Sa sv. Lujzom de Marillac osnovao je Družbu kćeri kršćanske ljubavi KKLj 29. 11. 1633. god.

Sv. Vinko umro je 27. 09. 1660. god. Blaženim ga je proglasio papa Benedikt XIII. 1711. godine, a svetim papa Klement XII. godine 1737.

Godine 1885. papa Leon XIII. proglasio ga je zaštitnikom svih dobrotvornih kršćanskih ustanova. Njegov spomendan slavimo 27. rujna.

Sveta Lujza de Marillac

Sv. Lujza je rođena 12. 08. 1591. god. u plemićkoj obitelji Ljudevita de Marillac u Parizu. Svoju majku nikada nije upoznala. Za nju se brinuo otac i njegova rodbina.

Kao djevojčica je bila u odgojnom zavodu u Poissy kod sestara dominikanki. Pretpostavlja se da joj je za to vrijeme umro otac jer o njemu kasnije nemamo nikakvih podataka. U zavodu se odgajala u humanističkom duhu. Napose je bila nadarena za slikanje i pisanje. I danas imamo u Parizu - u kući matici - njezinih slika i rukopisa, pisama, misli i druge literature - duhovne baštine - koju je ostavila svojim duhovnim kćerima.

Kao djevojka željela je postati redovnica, to je i pokušala ali u samostan nije primljena uz napomenu da Bog s njom ima neke druge planove.

Udala se 1613. god. i živjela u braku 12. godina s Antunom le Grass. Plod te ljubavi bio je njihov sin Mihael.

Na duhove 4. lipnja 1623. god. Lujza je doživjela prosvjetljenje. Sama je to ovako opisala: “Na dan Duhova bila sam u crkvi svetog Nikole des Champs. Za vrijeme svete Mise moj je duh najednom bio prosvijetljen… da će doći vrijeme kad ću biti u mogućnosti položiti zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti i da će to biti zajedno s drugim osobama koje će činiti isto što i ja. Tada sam shvatila da ću biti na mjestu gdje ću pomagati bližnjima. Nisam tada mogla razumjeti kako će se to ostvariti jer sam bila s osobama koje su dolazile i odlazile”.

Godine 1625. muž joj umire od tuberkuloze koja je u ono vrijeme bila neizlječiva. Kako je tada bio običaj da imućniji svoju djecu šalju u zavod na školovanje i odgoj, Lujza je svome sinu omogućila da i on ide u odgojni zavod.

Iste godine susrela je Sv. Vinka i zamolila ga je za duhovno vodstvo. Od tada je skupa s njim pomagala bolesnicima i siromasima, vodila je brigu i za napuštenu djecu. Njoj su se pridružile i druge djevojke 29. 11. 1633. god. Taj dan smatramo danom utemeljenja Družbe kćeri kršćanske ljubavi. Družbu je vodila do kraja života kao vrhovna poglavarica i dobra majka. Umrla je na glasu svetosti 15. ožujka 1660. godine.

Blaženom ju je proglasio papa Benedikt XV. godine 1920.

Papa Ivan XXIII. proglasio ju je svetom 1960. godine. Isti je papa proglasio sv. Lujzu zaštitnicom svih socijalnih djelatnika.

————————————————————————————————————————

NASTANAK DRUŽBE “KĆERI KRŠĆANSKE LJUBAVI”

Prva zvanja

Jednoga dana pojavila se kod Vinka Paulskog pastirica Margareta Naseau (Nazo) iz Suresnesa (Sirena). Pitala ga je: “Ima li tu koja bratovština što pomaže siromasima i bolesnicima? Ne bih li ja, na neki način, mogla biti njima korisna? U svom sam seljačkom životu navikla na sve moguće napore pa mi se čini da nema ničega što bi mi bilo teško”.

Margareta je uzor svakoj kćeri kršćanske ljubavi. Kao djevojčica čuvala je stado svog oca i učila je pisati i čitati tako što je prolaznike molila da joj kažu kako se čita ovo ili ono slovo. Poticaj tomu dobila je u molitvi. Vidjela je kako siromašna djeca lutaju ulicama jer nemaju sredstva da plate kućnog učitelja za poučavanje, zato je odlučila sama naučiti čitati da bi mogla svoje znanje prenositi siromašnoj djeci. To je činila najprije u svom selu, a kasnije i u susjednim župama. Naslijedile su je njezine učenice i radile dobrovoljno, kao i ona. Sveti Vinko, joji ju je poznavao iz pučkih misija, razveselio se njezinoj odluci i također joj je povjerio i rad s bolesnicima što je ona rado prihvatila. Radila je sve poslove koji su za “dame” visokog staleža bili ispod časti. Kasnije su se Margareti pridružile i druge djevojke potaknute njezinim primjerom. Margareta nije nikada postala kći kršćanske ljubavi jer je umrla od zarazne, tada neizlječive, bolesti tuberkuloze. Tek poslije njezine smrti bila je osnovana Družba kćeri kršćanske ljubavi. Smatramo je “putokazom” sv. Vinku, koji je preko nje spoznao Božju volju.

Prve sestre

Uvidjevši Božju volju i potrebu služenja siromasima, sv.Vinko i Lujza spoznali su da služenje bolesnicima i siromasima mogu obavljati samo osobe koje će se potpuno predati Bogu za služenje bližnjima. Gospođe u bratovštinama zanemarivale su svoje dužnosti zbog svog visokog staleža, obitelji i drugih obaveza, a ponekad zbog neodgovornosti. Dakle osobe za služenje siromasima moraju biti slobodne od bogatstva, obitelji i svega što ih odvraća od služenja Bogu i siromasima.

Tako su prve djevojke došle u Lujzinu kuću 29. 11. 1633. god. gdje su se pripremale za služenje. Lujza sada postade tim djevojkama učiteljicom i duhovnom majkom te ih riječju i primjerom poučava kako se međusobno odnositi, kako služiti bolesnicima i siromasima, kako se odazivati njihovom pozivu. Kod tog odgoja imao je najvažniju ulogu i utemeljitelj. On je te djevojke u duhovnim vježbama poučavao kako svoju naravnu plemenitost i ljubav prema siromasima spojiti s ljubavlju prema Isusu koji je sam postao siromahom da nas, ljude obogati. Često je govorio: “Siromaštvo se sastoji u tome da ne želimo drugo osim Boga. Morate biti zadovoljne što posjedujete samo Njega. Što još možemo poželjeti, kad imamo najveće dobro, izvor svakog dobra”.

Zajednički život, molitva i sestrinska podrška iskazala se dobrom i uspješnom metodom za služenje tolikim potrebama u Crkvi.

Priznata prva pravila

Prve sestre i njihova pravila, koja su sastavili sv. Vinko i sv. Lujza, priznao je pariški biskup 1655. god, pomno ispitavši njihovu namjeru i djelovanje. Godine 1668. Družba je priznata i od pape Klementa IX.

Priznanje ove nove ustanove postignuto je samo mudrošću sv. Vinka. Svi ženski redovi u 17. st. i dalje su bili kontemplativni, što znači da sestre nisu smjele izlaziti iz svog samostana.

Ova ustanova Družbe kćeri kršćanske ljubavi nije osnovana kao kontemplativni red, jer je sv. Vinko odlučio da sestre ne polažu vječne zavjete nego samo zavjete na godinu dana. Vjerne svojim utemeljiteljima tako činimo do danas. Nakon pet do sedam godina života u samostanu sestra polaže prve zavjete (zavjet čistoće, poslušnosti, siromaštva i služenje siromasima) na godinu dana koje ju na neki način obvezuju za cijeli život. Nakon prvih zavjeta, mi sestre svake godine obnovljamo svoje zavjete na blagdan Blagovijesti 25. ožujka. S tim zavjetima naša Družba ne spada u redovničke zajednice nego u zajednice apostolskog života.

Dakle, sestre mogu “izlaziti i dolaziti” iz svojih zajednica te pomagati svim vrstama bijede u sva vremena. To čini identitet naše Družbe jedinstvenim.

Cilj Družbe

Mala Družba, kako ju je sv. Vinko volio zvati, brzo je rasla i širila se i izvan Francuskih granica. Cilj Družbe je: “Slaviti našega Gospodina Isusa Krista kao izvor i uzor ljubavi darujući mu tjelesnu i duševnu pomoć u osobi siromaha” napisali su sv. Vinko i sv. Lujza u pravilima za Kćeri kršćanske ljubavi. Jednom riječju ovo je karizma koju je Bog u svojoj skrbi za čovjeka dao sv. Vinku i sv. Lujzi.

Sestre su nailazile na razne vrste bijede. Sa svojim utemeljiteljima odgovarale su na svaku bijedu i potrebnu pomoć od duhovne, medicinske, materijalne; svakoj osobi bez obzira na starost, spol, naciju i vjeru. “Nikakvo siromaštvo, bijeda i trpljene vam ne smije biti strano. Izabrane ste da slijedite Isusa Krista i radite ono što je i on činio za bližnje…” ponavljao je sv. Vinko prvim sestrama, a govori to i nama danas koji se nadahnjujemo njegovom karizmom.

Područja rada i služenja

Kćeri kršćanske ljubavi rade u bolnicama, posjećuju bolesnike u njihovim kućama, noseći im lijekove, hranu i uvijek vedro lice. U počecima Družbe siromašni bolesnici sebi nisu mogli priuštiti liječenje u bolnici pa ih je trebalo liječiti u njihovom domu, a takvima je trebala najveća pomoć.

Brinule su i za napuštenu djecu i djecu koja su bila žrtve rata. U 17. st. bilo je nekoliko ratova u Francuskoj. Mnoge su djevojke i žene bile zlostavljane. Zbog siromaštva neke majke nisu mogle odgajati tu djecu. Zato su ih ostavljale kod crkvenih vrata, uz gradsko smeće i na gradskim uglovima. Uvidjevši strašno stanje ovih mališana utemeljitelji KKLJ nisu mogli odoljeti, a da i ovoj bijedi ne pohrle u pomoć.

Sveti Vinko je svoje duhovne kćeri i sinove slao i u zatvore k bijednim zločincima, koji nisu imali ni od koga pomoći, a živjeli su u teškim uvjetima. Svećenici i sestre brinuli su se za njih da prime sakramente te dobiju najosnovnije za život dostojan čovjeka.

Ovi veliki sveci imali su toliko hrabrosti da su svoje duhovne kćeri slali da previjaju rane ranjenicima na bojnim poljima i spašavaju živote onima kojima je još bilo moguće. Zaista su sv. Vinko i sv. Lujza razumjeli onu Isusovu pouku iz Ivanovog evanđelja: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje”. (Iv 15, 13) Na to su bile spremne i sestre.

U nekim župama djeca nisu imala prilike za školovanje zbog slabog standarda njihovih roditelja, zato su bila prepuštena sama sebi. Naši utemeljitelji odgovorili su i na ovu potrebu. Sestre su učile djecu pisati i čitati ne zanemarujući i crkveni nauk te dobar odgoj.

Poznati je citat sv. Vinka, kojega je izrekao sestrama: “Doći će vrijeme kada će vas siromasi zvati u pomoć za vrijeme molitve. Pođite im u pomoć; pustite Boga radi Boga.” Budući da je sv. Vinko ljubio Boga znao je ljubiti i čovjeka. Jer je ljubio čovjeka znao je ljubiti i Boga gledajući ga u svojim “gospodarima” tj. siromasima koje je imao za svoje gospodare i učitelje. K takvoj ljubavi upućivao je i svoje duhovne kćeri i sinove.

Čudotvorna medaljica

U kapeli kuće matice u Parizu, dana 27. studenog 1830. ukazala se s. Katarini Laboure, kćeri kršćanske ljubavi sv. Vinka Paulskog. Dala joj je nalog da načini medaljicu prema uzorku kojeg je sama pokazala. Presveta Djevica joj je rekla: “Nastoj da se prema ovom uzorku napravi medaljica. Svi koji ju s pouzdanjem nose, dobit će velike milosti…”. Dozvolom nadbiskupa iz Pariza bile su izrađene prve medaljice. Medaljica predstavlja lik Bogorodice koju je vidjela sv. Katarina. Na kugli zemaljskoj stoji Bogorodica, pod njezinim se nogama nalazi zmija, a iz ruku izbijaju zrake u snopovima, oko svega je natpis: O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas, koji se tebi utječemo.

Marija je objasnila sv. Katarini da sjajne zrake označuju milosti za koje ju ljudi mole, a zrake koje ne svijetle, znače milosti za koje ju nitko ne moli.

Na drugoj strani medaljice nalazi se slovo “M”; nad njim je križ, a pod njim Srce Isusovo i Marijino. Prvo je ovijeno trnovim vijencem, a drugo probodeno mačem. Oko ovih simbola nalazi se dvanaest svijetlih zvijezda koje označavaju gorljivost apostolskih duša. Čudesna je medaljica nebeski dar, Marijina radosna poruka i znak njezine posebne ljubavi prema nama. Zato ju nosimo s poštovanjem i pouzdanjem. Posredujmo ju i drugima i rado ponavljajmo izreku koju nas je naučila Marija.

Naši sveti i blaženi

Sv. Elizabeta Ana Seton, sv. Franjo Regis Clet, sv. Ivan Gabrijel Perboyre, sv. Ivana Antida Thouret, sv. Justin de Jacobis, sv. Katarina Labouré, bl Friderik Ozanam, bl. Ceferino Jimenez Malla, bl. Marco Antonio Durando, bl. Rozalija Rendu, bl. Marija Ana Villot, bl. Odila Baumgarten, bl. Marija Magdalena Fontaine, bl. Marija Frančiška Lanel, bl. Terezija Magdalena Fantou, bl. Ivana Gerard, bl. Gebre Mihael, bl. Ludovik Josip François, bl. Ivan Henrik Gruyer, bl. Petar Renat Rogue.

Družba danas

Družba djeluje na svim kontinentima u svijetu, sa oko 23 000 članica prisutna je u 93 države. Vrhovna uprava - kuća matica - je u Parizu gdje je naša bogata duhovna baština. U kapeli Bezgrešne od čudotvorne medaljice čuva se srce sv. Vinka Paulskog te posmrtni ostatci sv. Lujze de Marillac i sv. Katarine Laboure.

Kćeri kršćanske ljubavi u Hrvatskoj

Prva zajednica sestara utemeljena je u Osijeku 1881. a djeluje do 1925. godine. U ovom gradu djelovale su još tri zajednice u različitim razdobljima: jedna od 1889. do 1945. god., druga od 1926. do 1992. god., treća od god. 1947. do 1991.

Dolaskom sestara iz Graza 1884. god. osnovana je zajednica na Voloskom kraj Opatije. Ova zajednica još uvijek djeluje.

U međuvremenu otvarane su zajednice i u drugim Hrvatskim krajevima: Jastrebarsko (1939.- 1946.), Zagreb - Oranice (1967.-1993.), Vrapče (1972.-1994), Crikvenica (prva zajednica 1936.-1939., druga zajednica 1938.-2001.), Oborovo (1983.-2001).

Danas je kod nas u Hrvatskoj prisutno 18 sestara u tri zajednice: Volosko kraj Opatije (1884.), Zagreb (2001.) i Novigrad na Dobri kraj Karlovca (2002). Svaka zajednica ima svoj apostolat s obzirom na potrebe. Kćeri kršćanske ljubavi u Hrvatskoj spadaju u Ljubljansku provinciju.

Zajednica na Voloskom

Sastoji se od četrnaest članica. Svaka članica vrši svoje služenje u duhu svojih utemeljitelja. Sestre rade u domu za starije i nemoćne osobe, pomažu starijim i nemoćnim u njihovim domovima, pomažu u župi i vode Vinkovu konferenciju mladih.

Zajednica u Novigradu na Dobri

Apostolat zajednice je nositi Kristovu ljubav u župi i izvan nje. Tu su dvije sestre. Posvećuju se katehezi, uređuju župnu crkvu, vode pjevačke zborove, brinu za domaćinstvo u župi te posjećuju starije i bolesne župljane.

Zajednica u Zagrebu

U međubiskupijskom sjemeništu, Zagreb-Šalata, djeluju dvije sestre. Jedna se brine za zdravstveno stanje sjemeništaraca, a druga odgojno radi s njima da upoznaju vrijednost rada i svoj duhovni poziv. Posebno ih pratimo sa svojim molitvama, da postignu cilj za koji su se opredijelili.