Družba Svećenika Srca Isusova (dehonijanci) (SCJ)

Oče sveti, Ti si nas pozvao po Srcu svoga Sina da budemo sjedinjeni s Njegovom spasonosnom ljubavlju u životu žrtve; neka nas On sjedini svojom smrću i uskrsnućem i u zadovoljštini koju vrši u Crkvi. Posveti nas u istini, promijeni nas u Kristu,
za sluge drugima, daruj nam blagost Njegova Srca.

Osnivač Družbe

Lehon Dehon rođen je u sjevernoj Francuskoj 14. ožujka 1843. godine u mjestu La Capelle. Roditelji su mu bili imućni zemljoposjednici. Majka Štefanija je bila tradicionalno pobožna žena i brižna majka koja se je bavila kućnim poslovima. Njegov otac Julije Aleksander je vjerski bio prilično indiferentan, ali u duši dobar, plemenit i pošten. Nakon osnovnog školovanja imali su namjeru dati sina u grad na školovanje i očekivali su da će napraviti znanstvenu karijeru i postići ugled u društvu. Sve je krenulo u tom smjeru. Sa šesnaest godina je završio klasičnu gimnaziju u Hazebrouck-u, gdje je boravio u internatu, koji su vodili svećenici iz Flandrije.

Kada je položio ispit zrelosti, roditeljima je izrazio želju da krene u sjemenište. Otac se je toj želji odlučno suprotstavio i odlučio poslati sina na studij u Pariz. Majka je bila zabrinuta za njegovu vjeru i ljudsko dostojanstvo, s obzirom na gradsku sredinu u koju je odlazio. Ipak godine koje je proveo u Parizu odlično je iskoristio da učvrsti svoj duhovni poziv koji je osjećao. Upisao je studij prava. Vrijeme je provodio između svoje studentske sobe, fakulteta i crkve, gdje se je aktivno uključio u studentsku katoličku grupu. Godine 1864. završio je studij na Sorboni u Parizu i u svojoj 21. godini stekao doktorat iz prava. Nakon studija, vratio se je kući i ponovno roditeljima iskazao svoju želju za svećeništvom. Otac je i dalje bio protiv toga i potaknuo ga na putovanje na Bliski Istok sa svojim prijateljem arheologom Palustrom. Mislio je da će to atraktivno putovanje svijetom promijeniti njegovu odluku, ali dogodilo se je upravo suprotno, tako da je nakon tog putovanja donio konačnu odluku stupiti u bogosloviju.

Njegovo turistički pohod koji je trajao 10 mjeseci, izmijenio se je na kraju u hodočašće u Sv. Zemlju. Putovanje je teklo preko Švicarske, Italije, Grčke, Turske, Egipta, sve do sv. Zemlje. Tamo se je našao u Jeruzalemu baš u vrijeme Velikog tjedna. To iskustvo sv. Zemlje urodilo je odlukom da odmah ode u Rim. Tamo je proveo oko dva tjedna obilazeći rimske bazilike, a na kraju je uspio doći u privatnu audijenciju kod sv. Oca Pia IX. U razgovoru sa sv. Ocem izrazio mu je svoju želju da uđe u sjemenište. Sv. Otac mu je predložio francusko sjemenište u Rimu, što je mladi Dehon odmah, bez kolebanja prihvatio. Preostalo je samo da o toj odluci obavijesti svoje roditelje i nakon upisa u sjemenište posjetio je roditelje u rodnom mjestu.

Studij teologije započeo je 1865. godine i pokazao se je kao jako dobar rimski student i bogoslov. Imao je najbolje karakteristike od svojih poglavara i odgojitelja u svemu: karakter - izvrstan; pobožnost i točnost - savršeni; sposobnosti - velike. Bio je jedan od najboljih studenata u svakom pogledu i puno je obećavao u budućnosti. Bio je zaređen za svećenika u bazilici sv. Ivana Lateranskog (19.12. 1868.), pola godine ranije nego je to bilo predviđeno. U godinama 1869 i 1970. sudjelovao je na I Vatikanskom Saboru kao stenograf. Nakon ređenja nastavio je studij u Rimu stekavši doktorat iz filozofije, teologije i kanonskog prava. Odlikovao se je ogromnim znanjem, poznavanjem ljudi i društvenih problema.

Odmah nakon ređenja počeo je razmišljati o osnivanju redovničke zajednice koja bi pored tri redovnička zavjeta polagala i zavjet širenja nauka Crkve. Još više proganjala ga je misao osnivanja zajednice koja bi se predavala studiju u rimskom duhu i koja bi imala posebnu pobožnost zadovoljštine Srcu Isusovu za grijehe. Njegov osobni duhovni vođa savjetovao mu je da sačeka jasnije znakove Božje volje, što je odmah prihvatio. Nakon rimskih studija 3. listopada 1871. godine predao se je na raspolaganje svom biskupu, koji ga je imenovao kapelanom župe Saint-Quentin.

Ta župa u koju je došao bila je duhovno zapuštena, zbog raznih pogubnih utjecaja tadašnjeg načina života. Većina vjernika živjela je daleko od kršćanstva i Evanđelja. U svom djelovanju o. Dehon stavio je naglasak na sakramentalno dušobrižništvo. Ubrzo je došao do zaključka da se bez kolegija za mladež, doma susreta za radnike i katoličkih novina neće moći puno učiniti za radništvo koje se je udaljilo od Crkve. Najprije se je posvetio mladima. Za njih je osnovao Patronat sv. Josipa, kojim se je u početku sam brinuo. Svojom gorljivošću i osobnom privlačnošću počeo je stjecati naklonost mnogih pristaša i simpatizera te njegove djelatnosti. Mnogi su ga i materijalno podupirali u njegovim nastojanjima da privuče mlade u Crkvu. Posijano sjeme počelo je rasti i donositi plodove. Poraslo je sudjelovanje na misama, kao i prakticiranje sakramenta ispovijedi i pričesti. Sve više ljudi počelo je sa zanimanjem slušati njegove propovijedi i kateheze.

O. Dehon ipak nije bio zadovoljan, jer je smatrao da sve to neće puno značiti, ako se ne bude utjecalo također i na poslodavce i vlasnike industrijskih poduzeća. Stoga je započeo i susrete s njima, svaka dva tjedna. Prvi rezultati su bili između ostalog -ukidanje rada nedjeljom. A to je u ono vrijeme bio veliki uspjeh. Sudjelovao je i na državnoj razini u raznim kongresima na socijalne teme i interesirao se je svakom djelatnošću na tom području.

Nakon povratka u Francusku angažirao se potpuno u dušobrižništvo na području matične biskupije, posvećujući se posebno radu s mladima, među radnicima i bolesnicima u Saint Quentinu. Socijalni problemi radnika i velika nepravda postat će za o. Dehona predmet duhovnog razmišljanja: njihovi izvori, te razmatranje svog svećeničkog poziva u kontekstu takvih socijalnih prilika. Dolazi do zaključka da je glavni razlog postojeće situacije “udaljavanje cijelog društva od Krista i odbacivanje Njegove ljubavi”. Zahvaćen Kristovom ljubavlju i čvrsto povezan sa Srcem Isusovim, te blizak problemima suvremenog brata čovjeka o. Dehon osniva 28. lipnja 1878. godine novu redovničku zajednicu. U svojim zapisima o tome piše: “Želio sam realizirati dvije incijative: Voditi svećenike i vjernike Srcu Isusovu da Mu darujemo svakodnevno dar ljubavi u adoraciji i učiniti sve na području socijalne pravde, te provesti među ljude Evanđelje ljubavi”. Taj apostolat treba neprestano širiti i jačati.

Dana 08. travnja 1997. godine, sveti Otac Ivan Pavao II. je na specijalnoj audijencji proglasio Dekret o priznavanju herojskih kreposti štovanog osnivača Družbe Svećenika Srca Isusova. Važan je to dokumenat na putu proglašenja svetim našeg oca Osnivača, koji od 08. travnja u Crkvi slovi kao “Leon Dehon - dostojan časti.”

Družba

Družba Svećenika Srca Isusova je jedna od novijih u svijetu. (SCJ - su inicijali od dijela latinskog naziva Družbe “Congregatio Sacerdotes a Sacro Corde Jesu”.) U Hrvatskoj, a i drugdje u svijetu proširen je naziv “dehonijanci”, prema osnivaču Družbe o. Dehonu. Osnovana je 1878. godine u St. Quetinu u Francuskoj. Osnivač Družbe je, tražeći za sebe prikladnu zajednicu, osjetio nadahnuće i potrebu osnovati takvu redovničku zajednicu koja bi kao cilj imala živjeti duhom ljubavi i naknade prema Srcu Isusovu. Došao je do zaključka da je glavni razlog tada postojeće situacije u društvu (socijalne nepravde, siromaštvo), udaljavanje čitavog društva od Krista i odbacivanje njegove ljubavi. Zbog te situacije želio je nešto poduzeti kako bi pomogao prije svega širokim masama radnika koji su se udaljili od Crkve i od Krista. Najprije je osnovao Kolegij sv. Ivana u Saint Quentin koji je bio kolijevka i mjesto nastanka buduće Družbe. Glavni cilj Družbe je živjeti i djelovati u duhu naknade i zadovoljštine prema Srcu Isusovu. Osim tog temeljnog cilja, članovi Družbe žele pomagati obespravljenim radnicima, siromašnima i odbačenima u društvu. Otac Dehon je na poseban način želio da njegovi duhovni sinovi proučavaju Papine socijalne enciklike i pomažu da zažive u društvu, kao što je Rerum novarum i ostale koje se bave radničkim pitanjem.

Otac Dehon želio je da se njegovi duhovni sinovi u različitim apostolskim djelatnostima suobličavaju s Kristom živeći s Njim i u Njemu potpuno predanje Bogu. Konstitucije(redovničko pravilo Družbe) traže od njih da se “sjedinjuju s Kristom prisutnim u životu svijeta, da budu solidarni s Njim, te s cijelim čovječanstvom i svim stvorenjima daju sebe kao žrtvu, živu, svetu i ugodnu Bogu ” (Konstitucije 22)

Danas Družba u svijetu broji oko 2200 članova koji žive i djeluju u 20 provincija i 8 regija, odnosno distrikta, u tridesetak država svijeta).

U suvremenom svijetu naša redovnička zajednica zastupljena je i rasprostranjena na svim kontinentima, u 27 država svijeta. Općenito svećenici - redovnici za razliku od biskupijskih svećenika imaju specifično poslanje u Crkvi. Dok biskupijski svećenici imaju za osnovnu zadaću vođenje župa i župnog pastorala, redovnici imaju drugačije poslanje. U nedostatku biskupijskih svećenika, svećenici redovnici, pa tako i mi vodimo neke župe. Otac Osnivač naglašavao je spremnost prihvaćanja i rad na zahtjevnijim i težim župama.

Na slici o. Joseph Ornelas de Carvalho - general Družbe za vrijeme posjete u Zagrebu

Naša Družba u svijetu bavi se i misijskim radom u mnogim tzv. misijskim zemljama Afrike i Azije (Kongo, Kamerun, Južnoafrička Republika, Mozambik, Madagaskar, Indonezija, Indija, Koreja, Filipini). U tom radu sudjeluje preko 500 redovnika naše Družbe. Osim tih misija, u dalekim zemljama svijeta, naši svećenici vode i pučke misije i duhovne obnove za župe. U nekim zemljama naglašen je i rad u medijima, a osobito u izdavanju publikacija duhovnog sadržaja i časopisa. Po mogućnosti uključujemo se i u vođenje škola i internata, sa naglaskom na duhovnu formaciju mladeži. Također mlade na svojim župama uključujemo u “Dehonijansku mladež”, a starije u “Dehonijansku Svjetovnu Obitelj” brinući se za njihovu duhovnu formaciju i organizirajući za njih zajedničke nacionalne i međunarodne susrete. Organiziramo i vodimo također i duhovne vježbe za mladež i odrasle. Posebno smo osjetljivi na one koji trpe i rado se uključujemo u dušobrižništvo bolesnika kao bolnički kapelani. Dehonijanci rade i kao voditelji duhovnih vježbi, organiziraju akcije u borbi protiv alkoholizma, narkomanije; u borbi za očuvanje ljudskih života.

Članovi naše Družbe prisutni su u većini europskih zemalja. U posljednje vrijeme proširili su se i na istok: u Rusiji, Ukraini, Moldaviji, Bjelorusiji, Albaniji i u Slovačkoj. Specifično poslanje naše Družbe je i bavljenje socijalnom problematikom i papinskim socijalnim enciklikama. Danas to pitanje u zapadnom svijetu i nije više toliko aktualno, kao u ovim našim prostorima. To su upravo goruća pitanja u našem društvu: pitanja prava radnika na posao i pravednu naknadu za svoj rad. Stoga se prema mogućnostima želimo posvetiti i tom pitanju približavajući društvu u kojem djelujemo Papin nauk o društvenoj pravednosti izražen u socijalnim enciklikama. U okviru te djelatnosti u mnogim zemljama svijeta imamo i konkretna socijalna djela pružanja i organiziranja materijalne pomoći siromašnima i zauzimanja za prava radnika. U dušobrižničkom radu Svećenici Presvetog Srca Isusova, posebnu pažnju poklanjanju Prvim petcima u mjesecu te svetoj Uri.

Naša apostolska djelatnost mogla bi se sažeti u četiri karakteristična oblika:

- Euharistijsko klanjanje u duhu predanja i ljubavi kao autentičan trenutak služenja same Crkve

- Služenje najmanjima i obespravljenima, radnicima i siromašnima, kako bi im se navijestilo beskrajno bogatstvo Krista (evangelizacija i kateheza) i prisutnost među ljudima na rubu društva

- Formacija svećenika i redovnika (seminari, dušobrižništvo zvanja, različite publikacije za redovnike i svećenike) te molitva za njih

- Misijska djelatnost - pučki misionari (karakteristična posveta obitelji Presvetom Srcu Isusovu) i kao misionari u svijetu (Afrika, Azija, Latinska Amerika)

Svaka redovnička zajednica u sklopu katoličke Crkve ima određenu karizmu, zbog koje je i nastala. Tako je kod franjevaca naglašeno siromaštvo, kod isusovaca poslušnost, kod dominikanaca propovijedanje. Naša karizma, koja nas razlikuje od drugih i po kojoj smo prepoznatljivi između drugih redovničkih zajednica je život u duhu ljubavi, naknade i zadovoljštine. Glavno geslo našeg života kojim nastojimo živjeti je Isusovo predanje Ocu izraženo riječima: “Ecce venio” (evo dolazim). Sve što doživljavamo, osobito kao neugodno i teško prihvaćamo u duhu naknade i zadovoljštine. Kao što je Isus za nas prikazao samoga sebe kao žrtvu, tako i mi želimo prikazati svoj život kao žrtvu ljubavi i zadovoljštine, osobito za one koji su hladni i ravnodušni prema Bogu, koji odbacuju Božju ljubav koja nam se je snažno očitovala u Isusovom probodenom Srcu. U tom duhu želimo živjeti prihvaćajući sve ono što predstavlja naš osobni križ. Naša karizma je stoga, ukratko rečeno ljubav i potpuno predanje Presvetom Srcu Isusovu. Tu ljubav na poseban način izražavamo dnevnom adoracijom pred Presvetim, koja nas obvezuje prema našim Konstitucijama (Pravilo Družbe) i molitvom “Evo Srca”. Već sam naziv Družbe govori o našoj glavnoj karizmi u Crkvi i u svijetu, a to je da budemo apostoli Božanskoga Srca, propovijedajući ljubav Božju prema čovjeku i čineći sve da uzvratimo toj Ljubavi svojim životom i apostolatom. Središnje mjesto karizme Dehonijanaca, odnosno njihove duhovnosti, jest duh ljubavi i naknade s naglaskom na Euharistiju i klanjanju pred svečano izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom.