Razvoj umjetne inteligencije danas zahvaća gotovo sva područja ljudskoga života. Tim je riječima papa Lav XIV. primio u audijenciju izaslanstvo Udruženja katoličkih koledža i sveučilišta (Association of Catholic Colleges and Universities), osnovanog 1899. godine kao predstavničkog tijela katoličkog visokog obrazovanja u Sjedinjenim Američkim Državama.

Govoreći o području obrazovanja, upozorio je na rastuću fragmentaciju znanja, odnosno na rizik stjecanja stručnih kompetencija u pojedinim područjima bez sposobnosti povezivanja informacija s dubljim razumijevanjem i očuvanja jasnog osjećaja svrhe.

Pozivajući se na svoju encikliku Magnifica humanitas, Sveti Otac primijetio je da, iako ne nedostaje ljudi koji su iznimno stručni u pojedinim područjima, mnogi od njih teško pronalaze usmjerenje za vlastiti život te ne uspijevaju sačuvati osjećaj smisla.

„Često im nedostaje cjelovit pogled na stvarnost koji bi mogao povezati ne samo različita područja znanja, nego i mnogostruke dimenzije života te najdublje težnje ljudskoga srca“, istaknuo je Papa.

U tom kontekstu katoličko obrazovanje ima ključnu ulogu u usmjeravanju profesionalnih perspektiva mladih i vođenju njihove želje za znanjem. Cilj je, istaknuo je Papa, pomoći im da nauče tražiti i ljubiti istinu te postavljati pitanja o smislu života i dostojanstvu svake ljudske osobe.

To nipošto nije jednostavan zadatak, napomenuo je, jer potraga za istinom zahtijeva ne samo učenje i pratnju odgojitelja, nego i snažno osobno zalaganje.

„Ako katoličko obrazovanje ne uspije u studentima probuditi istinsku ljubav prema istini, ne samo prema intelektualnoj istini, nego i prema Istini koja je sam Krist, teško možemo očekivati da će ljudi biti spremni uložiti napor potreban da prepoznaju istinu i s njom usklade svoj život.“

Pozivajući se i na apostolsko pismo Crtati nove karte nade, Petrov nasljednik podsjetio je da katoličke ustanove moraju biti mjesta u kojima kršćanski pogled na svijet prožima svaku znanstvenu disciplinu i svaki međuljudski odnos.

„To je poslanje koje se hrani autentičnošću kojom prenosimo živo Evanđelje, pružajući u katoličkoj vjeri ujedinjujuću viziju koju jedino Istina može dati“, rekao je Papa.

Sveti Otac istaknuo je da na praktičnoj i pedagoškoj razini postoje sve veće teškoće u vrednovanju rada učenika i studenata zbog širenja umjetne inteligencije. Stoga je pozvao odgojitelje i nastavnike da kreativno prilagode svoje metode poučavanja kako bi osigurali istinski cjelovitu formaciju osobe.

„U tom smislu moramo biti spremni velikodušno ulagati u obrazovanje budućih naraštaja. Od presudne je važnosti da mladići i djevojke nauče na pozitivan način upotrebljavati nove tehnologije, istodobno razvijajući svoje od Boga dane sposobnosti rasuđivanja, kritičkog mišljenja i pohranjivanja znanja u pamćenje. Tako će biti osposobljeni odgovorno oblikovati budućnost svijeta.“

Papa Lav XIV. zaključio je svoj govor izrazivši nadu da će studenti ustanova Udruženja katoličkih koledža i sveučilišta u zdravom nauku povjerenom Crkvi pronaći istinski i trajni temelj ne samo za svoj osobni život, nego i za budućnost Sjedinjenih Američkih Država.

Povodom 135. obljetnice enciklike„ Rerum novarum“ Papa u svojoj prvoj enciklici „Magnifica humanitas“ razmišlja o socijalnom nauku Crkve u doba umjetne inteligencije. Potiče na očuvanje „veličanstvenoga čovještva u kojemu boravi Bog“ promičući istinu, dostojanstvo rada, socijalnu pravednost i mir. U digitalnom dobu valja razoružati umjetnu inteligenciju i prevladati teoriju „pravednoga rata“ oživljavajući dijalog i multilateralizam.

„Veličanstveno čovještvo koje je Bog stvorio danas se nalazi pred odlučujućim izborom: podići novu Babilonsku kulu ili izgraditi grad u kojemu Bog i čovječanstvo žive zajedno“. Uvod prve enciklike pape Lava XIV.  „Magnifica humanitas“ „o zaštiti ljudske osobe u doba umjetne inteligencije“ sažima njezine temeljne razloge i svrhu. Podijeljena u pet poglavlja „ Magnifica humanitas“ polazi od pretpostavke da tehnologija nije „snaga suprotstavljena osobi“ (4), niti je „sama po sebi zlo“ (9). Međutim, ona „nije neutralna, jer poprima lice onih koji ju osmišljavaju, financiraju, reguliraju i rabe“. Papa stoga potiče na izgradnju u dobru i da ostanemo čovječni slijedeći logiku hrabre suodgovornosti i zajedništva.

Prvo poglavlje – Dinamična misao vjerna evanđelju – prati Socijalni nauk Crkve (SNC) u novijem učenju i u Drugom vatikanskom koncilu ističući njegov „dinamički karakter“ (17). Daleko od toga da je „priručnik načela i normi koje treba primjenjivati“, SNC je prije „teologija zajedništva u povijesti“ (27) koja usmjerava tumačenje događaja u svjetlu evanđelja. U drugom poglavlju papa Lav XIV. navodi Temelje i načela Socijalnog nauka Crkve: među prvima uključuje dostojanstvo osobe, stvorene na sliku i priliku Božju; nepovredivost ljudskih prava, među kojima pravo na život „od začeća do njegova prirodnog kraja“ te priznavanje prava manjina, s posebnom pozornošću prema ženama, kako bi ih se istinski slušalo i cijenilo (57).

Što se tiče načela SNC-a papa Lav XIV. ih navodi pet: prvo je opće dobro, „društveni oblik dostojanstva priznatog svakoj osobi“ (59). U jednoj je točki Papa ističe: „Promicanje općega dobra ne može se nikada odvojiti od poštovanja prava naroda da postoje, da očuvanju vlastiti identitet i da svojom originalnošću pridonose obitelji naroda“. Slijedom toga, „svaki pokušaj ili plan da se ukloni ili podčini neka nacija ozbiljno je nemoralan i stoga neprihvatljiv“ (64).

Drugo se načelo odnosi na univerzalno odredište dobara – ovdje i drugdje u enciklici – papa Lav XIV. inzistira na potrebi da tehnologije ne budu koncentrirane u rukama nekolicine, čime se produbljuje jaz između onih koji su uključeni i onih koji su isključeni iz digitalne revolucije (67). Iz toga proizlaze treće i četvrto načelo, odnosno supsidijarnost (68) – koja zahtijeva prevladavanje paternalizma i asistencijalizma u korist zajedničke odgovornosti – i solidarnost (73), „načelo i krjepost“, koja je u suprotnosti s ravnodušnošću.

Peto načelo SNC-a je socijalna pravednost: u digitalnom dobu mora svima jamčiti jednak pristup mogućnostima, štititi najranjivije, protiviti se mržnji i dezinformacijama te podvrgnuti uporabu tehnologije javnoj kontroli. „Odlučujući test“ na tom području papa Lav XIV. vidi u odnosu prema migrantima: način na koji se društvo odnosi prema njima pokazuje „je li ideja pravde vođena strahom ili bratstvom“. Stoga potiče na zaštitu „prava na nadu“ onih koji su prisiljeni otići osiguravajući im sigurne i legalne putove, dostojanstven prihvat i integraciju; kao i na promicanje „prava na ostanak“ svake osobe u vlastitoj zemlji u miru i sigurnosti, rješavajući „korijenske uzroke“ migracija (81). Spomenutih se pet načela prema Papinu shvaćanju odnose i na Crkvu, pozvanu na „ispit savjesti“, na slušanje žrtava duhovnoga, gospodarskoga, institucionalnoga, seksualnoga zlostavljanja, te zloporabe moći i savjesti, jer je to „sastavni dio puta pravednosti, koji uključuje prepoznavanje štete, pravednu naknadu i prevenciju“ (89).

Treće poglavlje – Tehnologija i dominacija. Veličina ljudske osobe pred obećanjima umjetne inteligencije – ističe da umjetnoj inteligenciji valja pristupiti oprezno, održavajući jasnoću o odgovornosti u svim njezinim fazama (accountability) i usredotočujući se na odgovarajuće politike i pravne okvire, neovisan nadzor i edukaciju korisnika. Ponajviše, potreban je etički kodeks podvrgnut kriterijima zajedničke socijalne pravednosti, jer „nije potrebna moralnija umjetna inteligencija ako o tom moralu odlučuje nekolicina“ (107). Ne smije se zanemariti ni utjecaj novih tehnologija na okoliš, koje zahtijevaju velike količine energije i vode, čime se utječe na stvoreni svijet (101).

Umjetnu inteligenciju treba razoružati – nastavlja papa Lav XIV. – kako bismo ju oslobodili logike vojne, gospodarske i kognitivne konkurencije; kako bismo prekinuli ekvivalenciju između tehničke moći i prava na upravljanje; kako bismo ju oslobodili monopola i spriječili da dominira čovječanstvom. Mnogo je prostora posvećeno kritici transhumanizma i posthumanizma, koji napredak tumače kao prevladavanje ljudskih ograničenja. Naprotiv, ograničenje nije nedostatak koji valja ukloniti, nego konstitutivna dimenzija osobe, budući da u krhkosti i konačnosti dozrijevaju odnosi i otvorenost prema Bogu i drugima. Unapređivati tehnologiju uklanjanjem ljudskih granica stoga znači prouzročiti nazadovanje srca. Naime, veličanstveno, a opet ranjeno, čovještvo „ne smije biti ni zamijenjeno ni nadmašeno“. Tehnologija može ublažiti njegovu patnju i otvoriti nove mogućnosti, ali ne smije mu uskratiti ono što mu je svojstveno: „sposobnost za odnose i za ljubav“ (126). Prava alternativa pred umjetnom inteligencijom nije između entuzijazma i straha, nego između dva načina izgradnje napretka: u službi pojedinca i narodā ili u službi logike moći (129).

U četvrtom poglavlju – Zaštititi čovještvo u transformaciji: Istina, rad, sloboda – enciklika ističe „ekologiju komunikacije“ utemeljenu na istini. Papa potiče na transparentnost u logikama odabira sadržaja, zaštitu osobnih podataka, ozbiljno novinarstvo utemeljeno na argumentaciji i provjeri, novu svijest o „ispravnoj i kritičkoj“ uporabi umjetne inteligencije i integraciju znanja. Transparentna i iskrena komunikacija zahtijeva se također od Crkve, osobito u slučajevima nepravde i zlostavljanja. Središnji je također poticaj na obnovljeni obrazovni savez kako se u mladima ne bi ugasila „želja za postavljanjem pitanja“ zbog savršenih strojeva koji potiču dojam da je ljudska misao beskorisna (140). Papa Lav XIV. potiče, osim toga, na usmjeravanje pozornosti na škole kao mjesta gdje se uči „tražiti i voljeti istinu“ (147).

U „četvrtoj industrijskoj revoluciji“ koju predstavlja digitalna tranzicija Petrov nasljednik potom ističe važnost zaštite dostojanstva rada osmišljavanjem sustava koji su usmjereni na osobu, a ne samo na rad. Tehnologija svakako može osloboditi čovjeka opterećujućih ili repetitivnih zadataka, ali ne smije dovesti do nezaposlenosti u ime smanjenja troškova i povećanja profita. U tom smislu potiče također na obnovu sindikata.

Sveti Otac potom ističe potrebu da se nadiđe BDP kao mjera stupnja razvoja zemlje, usredotočujući se na dostojanstvo rada, zajednički prosperitet, smanjenje nejednakosti i zaštitu okoliša. Financije za financije, naime, razlikuju se od financija za razvoj (159-160). Slijedeći stope svetoga Pavla VI. ističe se međuovisnost između mira i razvoja, potičući na međunarodnu suradnju sposobnu definirati zajedničke strategije, posebno u korist najranjivijih zemalja i skupina, jer prosperitet pridonosi miru „samo ako je raširen, uključiv i održiv“ (163). Snažno se također ističe i obitelj utemeljena na stabilnoj zajednici muškarca i žene, ona je „primarno društveno dobro“, „temeljna i nezamjenjiva stanica svake društvene organizacije“ (165), koju je potrebno podupirati kroz politike rada koje potiču stabilnost i ljudski ritam, čime se štiti sposobnost društva da „gradi budućnost“.

Na kraju, pitanje ljudske slobode, u doba u kojemu su digitalne platforme osmišljene kako bi oduzele vrijeme korisnikā i iskoristile njihove slabosti, potrebno je ojačati unutarnju slobodu svake osobe, opirući se istodobno riziku društvene kontrole koji proizlazi iz masovnoga prikupljanja podataka i uporabe algoritamskih sustava. Profilirati, predvidjeti i usmjeravati ponašanje, naime, „nova je moć“ (171) koja najranjivije izlaže opasnosti od diskriminacije. Papa posebno osuđuje „arhitekturu vidljivosti“ koja pojačava samo ono što je vidljivo, oblikujući mišljenja.

Umjetna inteligencija stvara također nove oblike ropstva, poput ropstva obilježenih, „osakaćenih i istrošenih tijela“ (173) onih koji rade na vađenju „rijetkih zemalja“ potrebnih za tehnologiju. Stoga je borba protiv novih oblika ropstva još jedan „odlučujući test za etičko razlučivanje“ digitalne transformacije. Lav XIV. ističe da „Crkva obnavlja svoju čvrstu osudu svih oblika ropstva, trgovine ljudima i komodifikacije osoba“. Istodobno, Petrov nasljednik iskreno traži oprost zbog zakašnjenja s kojim je Crkva u prošlosti osudila „pošast ropstva“ (174-176). Enciklika spominje također „nove rijetke zemlje moći“, odnosno ključne informacije – primjerice, o zdravlju i demografiji – koje se rabe za vođenje gospodarskih strategija: riječ je o novom licu kolonijalizma koje osobne živote pretvara u iskoristive informacije čineći digitalnu sredinu „prostorom grabeži“ (178-179).

U petom poglavlju – Kultura moći i civilizacija ljubavi – papa Lav XIV. usmjerava svoju pozornost na rat: „Digitalna revolucija mijenja pravila sukoba“, a bez etičkoga pristupa, odluke o životu i smrti ljudi bit će sve neosobnije, a uporaba sile smatrat će se „neposrednom i izvedivom opcijom“ (182-183). U temelju svega nalazi se „kultura moći“ koja normalizira rat i rehabilitira ga kao „instrument međunarodne politike“ potičući ponovno naoružavanje. Javno je mnijenje danas također opterećeno polarizirajućim medijskim narativima, kao i „zabrinjavajućim gubitkom povijesnoga sjećanja“ koji nas lišava dugoročne vizije (191). Slijedom toga, mir se danas više ne shvaća kao zadatak koji treba preuzeti, nego kao interval između sukoba. Zbog toga Papa ponavlja da je – uz održavanje prava na legitimnu obranu u najužem smislu – potrebno prevladati teoriju „pravednog rata“ te promicati dijalog, diplomaciju i oprost (192).

Sveti Otac ne propušta osuditi rast ratne industrije, utrku u nuklearnom naoružanju i pojavljivanje novih naoružanih aktera – među kojima džihadiste – čiji je cilj održavati sukobe kao izvor moći i profita. Jasno potom upozorava na upotrebu oružja povezanoga s umjetnom inteligencijom jer „ne postoji algoritam koji može učiniti rat moralno prihvatljivim“. Potrebna su stroga etička ograničenja, podijeljena na međunarodnoj razini, temeljena na osobnoj odgovornosti i zaštiti civila, budući da „svaka tehnologija koja olakšava napad ne gledajući drugoga u lice snižava moralni prag sukoba“ (199).

Kultura moći proizlazi također iz krize multilateralizma i pojave „neuređenoga i konfliktnoga multipolarizma“ (201). Snagu prava zamjenjuje pravo najjačega, logika moći prevladava nad izgradnjom mira, a institucije stvorene radi zaštite zajedničke sudbine naroda sada su oslabljene. U tom smislu, Papa se nada „dubokim reformama“ UN-a koje će prevladati aktualnu krizu vrijednosti u korist općega dobra (226).

Kršćani su pozvani odgovoriti na kulturu moći izgradnjom „civilizacije ljubavi“ i odabirom hoće li poticati logiku sile ili čuvati mir. Papa navodi pet „putova odgovornosti“: razoružati riječi govoreći istinu; graditi mir u pravednosti; usvojiti perspektive žrtava zauzimanjem stava, jer ima sukoba u kojima „nije ispravno ostati neutralan“; njegovati „zdrav realizam“ koji traži putove do mira koji se mogu postići djelima, a ne samo riječima. I na kraju, ponovno potaknuti dijalog prelaskom s kulture moći na kulturu pregovora. Ključan je i „dijalog među religijama“, nositelj poruke mira: „Tko iskorištava Božje ime da bi opravdao terorizam, nasilje ili rat, izdaje njegovo lice“, upozorava papa Lav XIV. (223).

Na kraju enciklike Papa potiče vjernike da se upuste u nove tehnologije u svjetlu evanđelja slijedeći „razborit i zahtjevan put kršćanskoga života“. Kako bi i u doba umjetne inteligencije svatko mogao svjedočiti o „ljepoti veličanstvenog čovještva u kojemu prebiva Bog“.

„Dragi mladi,

radosno vam se pridružujem u duhu dok se okupljate u Požegi na XIII. susretu hrvatske katoličke mladeži. Upućujem srdačan pozdrav vašim biskupima, svećenicima, posvećenim osobama i svima koji su pripremili ovaj važan događaj vjere i crkvenog zajedništva.

Geslo susreta „Ja sam trs, vi loze“ (Iv 15,5) podsjeća na temeljnu istinu kršćanskog života: samo ostajući ujedinjeni s Kristom možemo donijeti obilne plodove. Kao što loza prima sok iz trsa, tako svaki učenik prima snagu, nadu i život od Gospodina. Bez Njega ne možemo učiniti ništa, a s Njim naši životi postaju plodonosni i sposobni za darivanje drugima.

Potičem vas, draga mladeži, da njegujete ovo zajedništvo s Isusom u molitvi, slušanju Riječi Božje i sudjelovanju u sakramentima, osobito u svetoj misi. Euharistija, koju ćete slaviti zajedno, srce je života Crkve: u njoj nam se Krist predaje i čini nas jednim tijelom, jednom obitelji.

Želim vam da iskustvo gostoprimstva u obiteljima koje će vas ugostiti tijekom ovih dana bude dragocjena prigoda za prijateljsko upoznavanje, dok učite iz njihove vjere i njihovog svakodnevnog svjedočenja. Na taj način, tijekom jednostavnog i iskrenog zajedničkog druženja, još ćete više otkriti ljepotu Crkve kao Božje obitelji.

Budite u ovome svijetu istinski svjedoci radosti i mira koji proizlazi iz susreta s Kristom i slijedite ga bez straha. Crkva računa na vas: na vašu živu vjeru, vašu kreativnost i vaš zanos, kako bi Evanđelje dosegnulo srca mnogih i osvijetlilo put mlađim generacijama.

Preporučujem svakoga od vas, vaše obitelji i vaše zajednice Djevici Mariji, Majci Dobroga Savjeta. Njezinom majčinskom zagovoru povjeravam vaše molitve i vaš hod, da vas prati u vjeri i pomogne vam da svakoga dana s velikodušnošću i hrabrošću Bogu kažete svoj ‘da’, ostajući ujedinjeni s Kristom poput loze na trsu, donoseći tako obilne i trajne plodove.

Želeći vam dane bogate milošću, prijateljstvom i iskrenim crkvenim zajedništvom, srdačno vam udjeljujem Apostolski blagoslov, moleći vas da me se sjetite u svojim molitvama i da molite za dar mira u svijetu.“

Vatikan, na svetkovinu Navještenja Gospodinova, 25. ožujka 2026.

PAPA LAV XIV.

Papa Lav XIV. pozvao je u mjesečnom videu „Moli s Papom“, koji priprema Papina svjetska molitvena mreža, katolike diljem svijeta da mu se ovoga svibnja pridruže u molitvi da svi imaju hrane

U molitvi Papa je sa žalošću istaknuo da milijuni braće i sestara i dalje trpe zbog gladi. Žaleći zbog toga što se za stolovima rasipa toliko dobara, papa Lav XIV. molio je da Gospodin „probudi u nama novu svijest: da naučimo zahvaljivati za svaki obrok, živjeti jednostavno, radosno dijeliti i brinuti se za plodove zemlje kao za dar od Tebe, namijenjen svima, a ne samo nekolicini.“

Molio je da Isus osposobi „da logiku sebične potrošnje preobrazimo u kulturu solidarnosti“ i to kroz zajednice promicanjem konkretnih djela, uključujući kampanje podizanja svijesti, banke hrane te umjeren i odgovoran način života.

„Ti koji si nam poslao svoga ljubljenog Sina Isusa, kruh razlomljen za život svijeta“, molio je papa Lav XIV., „daruj nam novo srce, gladno pravednosti i žedno bratstva.“

Na kraju je Papa molio: „Neka nitko ne bude isključen sa zajedničkog stola i neka nas Tvoj Duh nauči gledati kruh ne kao predmet potrošnje, nego kao znak zajedništva i brige. Amen.“

Prema Globalnom izvješću za 2026. World Food Programme (Svjetskog programa za hranu), čak 318 milijuna ljudi ove će se godine suočiti s krizom gladi ili još težim oblicima nestašice hrane.

Agencija upozorava da bi sukob na Bliskom istoku mogao gurnuti dodatnih 45 milijuna ljudi u tešku glad već do sredine ove godine.

U priopćenju za javnost objavljenom uz video međunarodni ravnatelj Papine svjetske molitvene mreže vlč. Cristóbal Fones, istaknuo je da je ta nakana iznimno značajna. „Ova nakana dolazi iz Papina srca. Duboko ga boli što toliko ljudi u svijetu nema pristup nečemu tako osnovnom i ljudskom kao što je hrana. Zato poziva sve da ne ostanu ravnodušni, nego da poduzmu konkretne korake – najprije molitvom, a potom i djelima solidarnosti“, rekao je vlč. Fones, izvijestio je Vatican News.

U svijetu koji često obilježavaju povlačenje u sebe i individualizam, monaški bi život trebao biti uzor za sav Božji narod, podsjećajući da biti misionari, još prije djelovanja, zahtijeva određeni način postojanja i življenja u odnosima, istaknuo je papa te ih podsjetio da monaški život nije zatvaranje prema vanjskom svijetu, nego model ljubavi, dijeljenja i pomoći. Posebno ih je potaknuo, citirajući Pravilo sv. Benedikta, da neprestano paze na djela vlastitoga života i da u Svetom pismu pronađu „hranu“ za kontemplaciju i za svakodnevni život, kako bi mogli podijeliti to preobražavajuće iskustvo. Međutim, put posvećenja redovnika, monahinje, koliko god bio bogat žarom i nadahnućem, ne može se svesti na puki osobni put, istaknuo je Papa.

„On ima nužnu zajedničku dimenziju, u kojoj se navještaj uskrsnoga oslobođenja konkretizira u bratskom služenju“, istaknuo je. U tom je smislu „sinodalnost“, koju je podupirao papa Franjo, temeljna za život Crkve; u samostanu se ostvaruje u svakodnevnoj praksi zajedničkoga hoda, u međusobnom slušanju, u zajedničkom razlučivanju pod vodstvom Duha Svetoga, u zajedništvu s lokalnom Crkvom i s benediktinskom obitelji.

Trajna formacija, posebno potrebna u doba poput današnjega, još je jedna tema o kojoj je papa Lav XIV. potaknuo benediktinske zajednice na razmišljanje. Ona se, objasnio je, prije svega sastoji u poznavanju Kristove ljubavi koja nadilazi svako znanje i bitna je kako bi posvećeni život mogao na što primjereniji način obavljati svoju službu samostanu, Crkvi i svijetu. „Cijela je zajednica u tomu aktivni sudionik, kroz molitvu, Riječ, trenutke slavlja i donošenja odluka, rasprave i obnovu, življene i dijeljene u primatu ljubavi“, dodao je Sveti Otac.

To podrazumijeva obvezu, za sve vas, da mudro i razborito potičete svaku dobru namjeru i usmjeravate svaki napor za zajednički rast u sposobnosti davanja, kako bi svaki samostan sve više postao „škola služenja Gospodinu“. Upravo kao što je želio sveti Benedikt, istaknuo je. Papa se osvrnuo na još jedan aspekt karakterističan za „klauzurno misionarstvo“, a to je posredovanje. „Posredovanje je prerogativ srcā koja kucaju u skladu s Božjim milosrđem, spremna sabrati i prikazati Gospodinu radosti i tuge, nade i tjeskobe ljudi današnjice i svih vremena“, istaknuo je Papa.

Papa je primio misionare Oblate Marije Bezgrešne povodom 200. obljetnice odobrenja njihovih Pravila i Konstitucija te Sestre Gospe od Apostolā povodom 150 godina njihova osnutka. Papa se, držeći govor na engleskom jeziku, prije svega usredotočio na moto koji je odabrao sveti Eugène de Mazenod za osnivanje Misionara oblata „Poslao me je evangelizirati siromašne“, preuzet iz Knjige proroka Izaije, opisujući ga kao manifest odvažnosti. Taj je izraz dozrio u povijesnom kontekstu, između 18. i 19. stoljeća, u kojemu je Europa bila potresena slojevitim i dramatičnim događajima, koji su naviještanje evanđelja posljednjima učinili hitnim, istaknuo je.

„Snažne su bile njegove riječi i djela u zaštiti dostojanstva siromašnih, radnika i seljaka, iskorištavanih kao proizvodni resursi i zanemarivanih u najdubljim potrebama njihove ljudskosti“, rekao je Papa.  Jednako je prodorna i „provokativna“ hrabrost, primijetio je Papa, kojom je sveti Eugène, nekadašnji biskup Marseillea, odgovorio na zahtjev za pomoć nadbiskupa Montreala, monsinjora Bourgeta, šaljući redovnike najprije u Kanadu, a potom u Europu, Afriku i Aziju. Ta je velikodušnost potaknula bujanje misija i zvanja. „To pokazuje kako su poslušnost nadahnućima Duha Svetoga i pozornost na hitne potrebe milosrđa, za svaku zajednicu, izvor plodnosti i poticaj za rast“, dodao je.

Danas, s više od tri tisuće redovnika prisutnih u sedamdeset zemalja svijeta, služba Misionara oblata održava istu otvorenost prema posljednjima, primijetio je Papa. Njihovo je djelo također obogaćeno sve većom interkulturalnošću, darom i istodobno znakom koji ostaje živo sjećanje na početke instituta,  istaknuo je papa Lav XIV. te podsjetio na riječi pape Franje, upućene Misionarima oblatima tijekom audijencije u listopadu 2022.: „Ovoj Crkvi, koju vas je vaš utemeljitelj naučio voljeti kao majku, prinosite svoj misionarski žar i svoj život, sudjelujući u njezinom izlasku na periferije svijeta koji Bog ljubi i živeći karizmu koja vas vodi prema najudaljenijima, najsiromašnijima, onima do kojih nitko ne dopire.“

Papa se potom obratio Sestrama Gospe od Apostolā, polazeći od njihova mota nadahnutoga Djelima apostolskim: „S Marijom, Majkom Isusovom“. Tu je formulu odabrao otac Augustin Planque, osnivač, prije 150 godina, kongregacije koja osigurava, kako je rekao Papa, neizostavnu žensku prisutnost u djelima Društva afričkih misija.

„Brojne su se žene odazvale njegovom pozivu, iz Francuske i mnogih drugih zemalja, prihvaćajući izazov da budu s Marijom, da budu, poput nje svjedoci Krista među apostolima i u svijetu. Mnoge je od njih taj ‘da’ koštao života zbog težine misionarskoga rada, izloženosti bolestima te, u novije vrijeme, mučeništva“, istaknuo je.

To ne obeshrabruje redovnice koje nastavljaju raditi u teškim kontekstima, pružajući pažljivu uslugu svakoj osobi i svjedočeći bratstvo i mir, kako je potaknuo Papa, podsjećajući na apel koji je uputio sveti Ivan Pavao II. povodom VI. dana posvećenoga života u veljači 2002. godine.

Papa Lav XIV. je završio govor podsjećajući na zajedničku ‘prisnost’ dvaju redovničkih instituta, koja proizlazi iz susreta s Bogom i izvire iz euharistije, molitve i klanjanja, kao i iz slušanja Riječi i slavljenja ostalih sakramenata. „Odatle, s oltara i svetohraništa, ona raste u srcima, ispunjavajući ih osjećajima dijeljenja i naklonosti, brige i strpljive blizine, koji nas uvijek moraju obilježavati i koji nas čine ogledalom Božje ljubavi u svijetu“, rekao je Papa, izvijestio je Vatican News.

Preporučio je sveobuhvatan pristup jer se zdravlje gradi integriranjem svih društvenih dimenzija i prakticiranjem općega dobra, „kako se ne bi zanemarilo pod pritiskom posebnih, individualnih i nacionalnih interesa“.

Zaštita života i zdravlja ugroženih ulaganjem golemih gospodarskih, tehnoloških i organizacijskih resursa u proizvodnju oružja i drugih ratnih sredstava bila je snažna osuda pape Lava XIV. u govoru održanom na engleskom jeziku, upućenom sudionicima plenarnog zasjedanja Papinske akademije za život koje je primio u audijenciju. Tema zasjedanja glasi: „Zdravstvena skrb za sve – održivost i jednakost“. Papa je govorio o golemim nejednakostima u pristupu javnoj zdravstvenoj skrbi i prevenciji u svijetu razdiranom sukobima te o čimbenicima koji utječu na očekivani životni vijek ljudi.

„Nažalost, danas ne možemo zanemariti ratove koji pogađaju i civilne strukture, uključujući bolnice, i koji su najapsurdniji napad koji sâm čovjek usmjerava protiv života i javnoga zdravlja“.

„Često se kaže da su život i zdravlje jednako temeljne vrijednosti za sve“, istaknuo je Papa, „ali takva je izjava licemjerna ako istodobno zanemarimo strukturne uzroke i operativne odluke koje određuju nejednakosti“.

Unatoč deklaracijama i proklamacijama, u stvarnosti se svi životi ne poštuju jednako, a zdravlje se ne štiti niti promiče za sve na isti način.

Podsjećajući na riječi pape Franje o zdravlju kao univerzalnom pravu, prema kojem pristup zdravstvenim uslugama ne može biti povlastica, Papa se osvrnuo na povezanost između zdravlja svih i svake pojedine osobe. Tu je vezu istaknula pandemija bolesti COVID-19, koja je jasno pokazala kako su reciprocitet i međuovisnost temelj našega zdravlja i samoga života.

Ta međuovisnost zahtijeva dijalog među različitim područjima spoznaje, poput politike i etike, te uključuje prepoznavanje političkih, društvenih i tehnoloških djelovanja koja se odnose na obitelj, rad, okoliš i društvo u cjelini. Stoga je Papa potaknuo sve na odgovornost kako bi zdravlje promatrali kao skup čimbenika s kojima se valja suočiti u njihovoj slojevitosti.

„Želio bih ponoviti da se ne trebamo usredotočiti na neposrednu dobit, nego na ono što je najbolje za sve, znajući biti strpljivi, velikodušni i solidarni, stvarajući veze i gradeći mostove, kako bismo radili umreženo, optimizirali resurse te omogućili da se svi osjećaju dionicima i korisnicima zajedničkoga rada“.

Papa je također istaknuo važnost prevencije, uvijek iz šire perspektive, jer situacije u kojima žive zajednice, a koje su rezultat društvenih i ekoloških politika, utječu na zdravlje i život ljudi.

„Kada ispitujemo očekivani životni vijek – i život u zdravlju – u različitim zemljama i različitim društvenim skupinama, otkrivamo goleme nejednakosti. One ovise o varijablama kao što su, primjerice, razina prihoda, obrazovne kvalifikacije i mjesto stanovanja (čak i unutar istoga grada)“.

U tom je kontekstu pojam „Jedinstveno zdravlje“ (One Health), koji Svjetska zdravstvena organizacija promiče kao multidisciplinarni, integrirani i globalni pristup, istaknut kao put kojim valja ići radi uravnoteženoga razvoja. On pokazuje kako je ljudski život neodrživ bez drugih stvorenja. Taj je pristup, napomenuo je papa Lav XIV., u skladu s globalnom bioetikom, područjem interesa Papinske akademije za život.

Što se tiče javnoga djelovanja, dodao je, „Jedinstveno zdravlje“ zahtijeva integraciju zdravstvene dimenzije u sve politike – promet, stanovanje, poljoprivredu, zapošljavanje, obrazovanje i drugo – u svijesti da se zdravlje gradi na sjecištu svih dimenzija društvenoga života.

„Stoga moramo ojačati svoje razumijevanje i praksu općega dobra kako ono ne bi bilo zanemareno pod pritiskom posebnih, individualnih i nacionalnih interesa“.

„Opće dobro“ izraz je koji priziva blizinu među ljudima i time mogućnost povezivanja učinkovitosti, solidarnosti i pravednosti kroz demokratsku kulturu koja podupire sudjelovanje. Potrebno je, objasnio je Papa, ponovno uspostaviti vezu s temeljnim stavom skrbi kao potpore i blizine drugima, jer svi smo ranjivi.

Samo ćemo na taj način moći razviti učinkovitije i održivije zdravstvene sustave sposobne zadovoljiti zdravstvene potrebe u svijetu ograničenih resursa te vratiti povjerenje u medicinu i zdravstvene djelatnike, unatoč dezinformacijama i skepticizmu prema znanosti.

Na kraju je papa Lav XIV. potaknuo na jačanje međunarodnih i multilateralnih odnosa radi suradnje i koordinacije nadnacionalnih organizacija koje se zauzimaju za zaštitu i promicanje zdravlja te je prisutnima poželio da svjedoče „stil Boga“ koji brine o svakom svojem djetetu.

Tiskovni ured Svete Stolice izvijestio je da je Papa pozdravio svaku sestru pojedinačno prije nego što ga je pozdravila poglavarica dviju zajednica.

Obraćajući se redovnicama, podsjetio je na tri riječi koje čine srž njihova kontemplativnog poziva: poniznost, molitvu i žrtvu.

Susret je trajao oko pola sata i završio je molitvom Očenaša, a Papa je udijelio svoj apostolski blagoslov kontemplativnim karmelićankama.

Papa je ukazao na tri puta: bratstvo, služenje i marijanska duhovnost. Ovogodišnja tema njihovog kapitula jest „Biti sluge u podijeljenom svijetu kako bismo, cijeneći različitosti, gradili ono što nas ujedinjuje. Sedmero prijatelja osnovalo je Red servita, što je gotovo jedinstven slučaj u povijesti osnivanja redovničkih zajednica, a oni su bili ljudi povezani snažnim prijateljstvom u Kristu“, istaknuo je Sveti Otac.

„U svijetu poput našega to je znak posebne zadaće i poziva: živjeti i donositi bratstvo, osobito ondje gdje su ljudi podijeljeni zbog sukoba, bogatstva, kulturoloških različitosti, rase ili religije. U svim tim kontekstima pozvani ste biti nositelji prijateljstva i mira, kao što su to bili sedmorica svetih utemeljitelja koji su također u svojim gradovima, podijeljenima zbog mržnje među braćom, postali glasnici pomirenja i ljubavi“, dodao je Papa.

Rimski biskup je najprije pozvao na povratak izvorima. „Što se više vraćamo vlastitim počecima, postajemo sve sposobniji za kreativnost i proroštvo. Stoga je uvijek potrebno gledati na Evanđelje, na Pravilo, na Konstitucije i na duhovnu baštinu koja obilježava red jer nam ti izvori pružaju egzegetski ključ pomoću kojega, zajedno s Duhom Svetim, možete čitati i tumačiti ono što vam Božja riječ govori“, istaknuo je.

Sveti Otac je potaknuo prisutne na slušanje vapaja siromašnih kao na trenutak milosti u kojem se nalazi smisao onoga što im je Gospodin darovao. Rekao je da su bratstvo, služenje te posvećenost bolesnicima, hodočasnicima i siromašnim ženama tri puta kojima je moguć povratak na početke. Iskustvo služenja Bogu u ranama patnika i život po Evanđelju vode nas da ljubimo istim intenzitetom i nebo i zemlju“, naglasio je papa Lav XIV.

„Samo u toj povezanosti nastaju i sazrijevaju ispravne odluke koje i danas omogućuju da budemo prisutni tamo gdje su braća i sestre najviše ranjeni, tamo gdje nas Gospodin želi“, napomenuo je rimski biskup.

„U tom smislu, želim vas ohrabriti u vašem služenju siromašnima – izbjeglicama, zatvorenicima, bolesnima – kao i u zalaganju za promicanje integralne ekologije kroz zaštitu stvorenog svijeta i ljudi na mjestima gdje djelujete“, dodao je.

Papa Lav XIV. je na kraju potaknuo servite da promiču, kao veliki i posebni zaljubljenici u Gospu, pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, temeljenu na Riječi Božjoj te na čvrstim teološkim i crkvenim uporištima. Pohvalio je njihov rad na Teološkom fakultetu Marianum i pastoralnu skrb u mnogim marijanskim svetištima o kojima Red brine.

„Neka vam Marija, koja je snažno i vjerno stajala podno križa, pokaže kako zastati uz nebrojene križeve gdje Krist još uvijek trpi u svojoj braći, kako biste im donijeli utjehu, zajedništvo, pomoć i dragocjeni kruh ljubavi.

Prosjački red slugu Blažene Djevice Marije ili servita danas broji otprilike 700 fratara na različitim kontinentima, ali i redovnice koje vode kontemplativni život u 12 samostana, časne sestre u 21 kongregaciji aktivnog života, posvećene osobe i laike“, izvijestio je Vatican News.

Cjelovito pismo, čiji je cilj „potaknuti čitavu Crkvu na obnavljanje oduševljenja za ispovijedanje vjere“, podijeljeno je u dvanaest poglavlja.

Katolička Crkva 2025. godine obilježava 1700. godišnjicu Prvog nicejskog sabora, održanog 325. godine po nalogu cara Konstantina I. u gradu Niceji. Papino putovanje u Tursku odvest će ga u Ankaru, Istanbul i İznik, nekadašnju Niceju, u sklopu obilježavanja ove povijesne obljetnice prvoga ekumenskog sabora.

Ekumenski sabor imao je za cilj razriješiti teološke sporove i uspostaviti jedinstveni kršćanski nauk, a njegove odluke uključuju potvrdu Kristova božanstva i oblikovanje Nicejskog vjerovanja.

S tim u vidu, Papino pismo najprije je poziv na jedinstvo.

„U jedinstvu vjere koje je od početaka Crkve naviještano“, započinje Papa, „kršćani su pozvani hoditi u skladu, čuvajući i predajući dar koji su primili s ljubavlju i radošću“.

Papa je istaknuo kako je tu istinu prije 1700 godina izvanredno formulirao Nicejski sabor, prvo opće okupljanje kršćanstva u povijesti.

Sveti Otac je naglasio da je, uoči apostolskog putovanja, želio ponovno usmjeriti pozornost Crkve na ispovijedanje vjere.

Papa Lav XIV. naglasio je da upravo u sadašnjem vremenu, obilježenom mnogim brigama i strahovima, prijetnjama ratova i nasilja, prirodnim katastrofama, dubokim nepravdama i neravnotežama te glađu i siromaštvom koje pogađa milijune ljudi, ovo vjerovanje postaje izvor prave nade.

Sinodalnost je ključna za vođenje redovničkih zajednica, istaknuo je Papa u svom obraćanju. Pozvao je poglavare da usmjere svoje zajednice prema otvorenom dijalogu, kako bi izbjegli autoritarne tendencije koje mogu dovesti do stagnacije. Sinodalni pristup omogućuje slobodu i kreativnost, čime se sprječava rigidnost i duhovna suhoća.

Istaknuo je i važnost „rotacije“ odgovornosti unutar zajednice, naglasivši da redovita izmjena dužnosti pomaže održati duhovnu svježinu. Ta praksa, rekao je, ne samo da sprječava krutost, već potiče međusobnu suradnju i zajednički rast u vjeri.

Također je govorio o nužnosti dijaloga i međukulturnosti u redovničkim zajednicama. Prema njegovim riječima, uspješan razvoj zajednica ovisi o sposobnosti da se suoče s društvenim izazovima i njeguju odnosi među različitim kulturama, čime se osigurava relevantnost redovničkog života u današnjem svijetu.

Za kraj, Papa je pozvao na zajedničku odgovornost u vođenju. Citirao je svetog Augustina, naglašavajući važnost zajedničkog traženja istine i odgovornosti prema braći. Upravljanje zajednicama, kako je istaknuo, treba biti „usmjereno prema duhovnoj slobodi i rastu svakog člana, uz obnovu karizme koja je temelj redovničkog života“.

PORUKA PAPE LAVA XIV.

ZA IX. SVJETSKI DAN SIROMAHA

XXXIII. Nedjelja kroz godinu

16. studenog 2025.

Ti si, o Gospode, ufanje moje (Ps 71, 5)

1. „Ti si, o Gospode, ufanje moje“ (Ps 71, 5). Te su riječi potekle iz srca koje su snašle velike nevolje: „Trpljenja mnoga i velika bacio si na me“ (r. 20), kaže psalmist. Duša mu je, usprkos tome, otvorena i puna povjerenja, jer je nepokolebljiva u vjeri koja prepoznaje Božju pomoć i to ispovijeda: „Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja“ (r. 3). Iz toga izvire nepokolebljivo povjerenje da nada u njega ne razočarava: „Tebi se, Gospodine, utječem, ne daj da se ikada postidim!“ (r. 1).

Kad smo u kušnjama našu nadu oživljava pouzdana i ohrabrujuća sigurnost Božje ljubavi, razlivene u srcima po Duhu Svetome. Stoga ona ne razočarava (usp. Rim 5, 5), te sveti Pavao može napisati Timoteju: „Ta za to se trudimo i borimo jer se pouzdajemo u Boga živoga“ (1 Tim 4, 10). Živi Bog je, naime, „Bog nade“ (Rim 15, 13), koji je u Kristu, svojom smrću i uskrsnućem, postao „nada naša“ (1 Tim 1, 1). Ne smijemo zaboraviti da smo spašeni u toj nadi, u kojoj moramo ostati usidreni.

2. Siromasi mogu postati svjedoci snažne i pouzdane nade upravo zato što je izražavaju u nezavidnim životnim prilikama – oskudici, krhkosti i marginaliziranosti. Oni se ne oslanjaju na sigurnost koju daju moć i posjedovanje; ovi su, naprotiv, razlog njihova trpljenja i često su upravo siromasi njihove žrtve. Njihova nada može počivati samo na nečem drugom. Priznajući da je Bog naša prva i jedina nada, i mi prelazimo s prolaznih nada na trajnu nadu. A nošeni željom da imamo Boga za suputnika, bogatstvo postaje manje važno, jer otkrivamo istinsko blago koje nam je uistinu potrebno. Riječi kojima je Gospodin Isus opominjao svoje učenike jasne su i nedvosmislene: „Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu“ (Mt 6, 19-20).

3. Najgore siromaštvo je nepoznavanje Boga. Papa Franjo nas je na to podsjetio kad je u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium napisao: „najveća diskriminacija od koje trpe siromašni nedostatak duhovne skrbi. Velika većina siromaha posjeduje posebnu otvorenost vjeri; trebaju Boga, i mi ne smijemo propuštati pružati im njegovo prijateljstvo, njegov blagoslov, njegovu riječ, omogućiti im pristup slavljenju sakramenata i ponuditi im hod rasta i sazrijevanja u vjeri. Povlašteno opredjeljenje za siromašne mora se ponajprije pretočiti u povlaštenu i prioritetnu duhovnu skrb“ (br. 200). Tu se krije temeljna i potpuno originalna svijest i shvaćanje o tome kako svoje blago pronaći u Bogu. Apostol Ivan, naime, insistira na sljedećem: „Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ (1 Iv 4, 20).

To je pravilo vjere i tajna nade: sva dobra ovog svijeta, materijalne stvarnosti, svjetovni užici, ekonomsko blagostanje – koliko god da važni bili – nisu dovoljni da usreće ljudsko srce. Bogatstva su često varljiva i dovode do dramatičnih situacija siromaštva, od kojih je na prvome mjestu uvjerenje da nam Bog nije potreban i da možemo živjeti vlastiti život neovisno o njemu. Na um mi padaju riječi svetog Augustina: „Svu svoju nadu stavi u Boga, osjeti potrebu za njim kako bi te on ispunio. Jer bez njega će te sve što imaš i posjeduješ učiniti samo još praznijim“ (Tumačenja Psalama, Ps 85, 3).

4. Kršćanska nada, na koju Božja riječ upućuje, sigurnost je na životnom putu, jer ne ovisi o ljudskoj snazi, već o obećanju Boga koji je uvijek vjeran. Stoga su kršćani od samih početaka za nadu koristili znak sidra, koje daje stabilnost i sigurnost. Kršćanska nada je poput sidra koje naše srce privezuje za obećanje Gospodina Isusa, koji nas je spasio svojom smrću i uskrsnućem i koji će ponovno doći među nas. Ta nada nastavlja pokazivati kao pravi obzor života „novo nebo“ i „novu zemlju“ (2 Pt 3, 13), gdje će život svih stvorenja pronaći svoj istinski smisao, jer naša prava domovina je na nebu (usp. Fil 3, 20).

Božji grad, samim tim, stavlja pred nas obavezu brinuti se za gradove čovječanstva. Oni moraju početi nalikovati njemu već sada. Nada, potpomognuta Božjom ljubavlju, izlivenom u srcima našim po Duhu Svetom (usp. Rim 5, 5), preobražava ljudsko srce u plodno tlo na kojem može cvjetati ljubav prema životu svijeta. Crkvena predaja neprestano potvrđuje tu cirkularnost između triju bogoslovnih kreposti: vjere, nade i ljubavi. Nada se rađa iz vjere, koja je jača i podupire, i počiva na temelju ljubavi, koja je majka svih kreposti. A ljubav je ono što nam je potrebno danas, sada. To nije obećanje, nego stvarnost koju gledamo s radošću i odgovornošću: ona nas zahvaća, usmjeravajući naše odluke prema općem dobru. Onaj tko nema ljubavi, naprotiv, ne samo da nema vjere i nade, već lišava nade i bližnjega.

5. Biblijski poziv na nadu, dakle, ide ruku pod ruku s dužnošću preuzimanja s tim povezanih odgovornosti u povijesti, bez oklijevanja. Ljubav, naime, „predstavlja veliku društvenu zapovijed“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1889). Siromaštvo ima strukturne uzroke kojima se valja posvetiti i ukloniti ih. Dok se to događa, svi smo pozvani pružati nove znakove nade koji svjedoče o kršćanskoj ljubavi, baš kao što su činili mnogi sveci i svetice u svakom dobu. Bolnice i škole, na primjer, su ustanove osnovane s ciljem da izraze podršku najslabijima i marginaliziranima. One bi sada trebale biti dio javnih politika svake zemlje, no ratovi i nejednakosti to često i dalje sprječavaju. Znakovi nade danas sve više postaju obiteljski domovi, zajednice za skrb o maloljetnicima, savjetovališta i prihvatni centri, pučke kuhinje, prenoćišta, pučke škole: koliko je samo primjera koje možda ne primjećujemo, ali koji su silno važni za uklanjanje ravnodušnosti i poticanje zalaganja u raznim oblicima volonterskog rada!

Siromasi za Crkvu nisu nešto sporedno, nego njezina najdraža braća i sestre, jer nas svaki pojedini od njih, svojim životom, pa i riječima i mudrošću koje uosobljuju, potiče da stupimo u konkretan dodir sa istinom Evanđelja. Stoga Svjetski dan siromaha želi podsjetiti naše zajednice da su siromasi u središtu cjelokupnog pastoralnog rada i to ne samo njezina karitativnog aspekta, nego jednako tako i onoga što Crkva slavi i naviješta. Bog je preuzeo na sebe njihovo siromaštvo kako bi nas obogatio njihovim glasovima, njihovim pričama, njihovim licima. Svi oblici siromaštva, bez iznimke, poziv su na konkretno življenje evanđelja i na pružanje djelotvornih znakova nade.

6. To je poziv koji dolazi od slavlja Jubileja. Nije slučajno da se Svjetski dan siromaha slavi pred kraj ove milosne godine. Kada se Sveta vrata zatvore, morat ćemo čuvati i dijeliti Božje darove koje nam se stavljalo u ruke tijekom cijele te godine molitve, obraćenja i svjedočenja. Siromasi nisu predmeti naše pastoralne skrbi, nego kreativni subjekti koji nas potiču da uvijek iznova pronalazimo nove oblike življenja evanđelja danas. Suočeni s uvijek novim valovima siromaštva, postoji opasnost da se na to naviknemo i pomirimo s tim. Svakodnevno susrećemo siromašne ili osiromašene ljude i ponekad se može dogoditi da i mi sami imamo manje, da izgubimo ono što nam se nekad činilo sigurnim: stan, dovoljno hrane u danu, pristup zdravstvenoj skrbi, dobru razinu obrazovanja i informiranosti, te slobodu vjeroispovijedi i izražavanja.

Kad promičemo opće dobro, naša društvena odgovornost temelji se na stvaralačkom činu Boga, koji svima daje dobra zemlje: kako ona, tako i plodovi ljudskog rada moraju biti jednako dostupni svima. Pomaganje siromašnima, naime, prije no pravde, tiče se ljubavi. Kao što primjećuje sveti Augustin: „Gladnome daješ kruha, ali bilo bi bolje da nitko nije gladan, premda tada ne bi bilo nikoga tko je kruha gladan. Gologa odijevaš, ali koliko bi bolje bilo da svi imaju odjeću i da ne bude te oskudice!“ (Komentar 1 Iv, VIII, 5).

Stoga se nadam da će ova Jubilarna godina potaknuti razvoj politika za borbu protiv drevnih i novih oblika siromaštva, kao i nove inicijative za potporu i pomoć najsiromašnijima među siromasima. Posao, obrazovanje, dom, zdravlje, sve su to preduvjeti za sigurnost koja se nikada neće postići oružjem. Čestitam na već postojećim inicijativama i naporima koje veliki broj muškaraca i žena dobre volje svakodnevno ulažu diljem svijeta.

Povjerimo se Presvetoj Mariji, Tješiteljici žalosnih i s njom uzdignimo pjesmu nade, služeći se riječima iz himna Te Deum: „In Te, Domine, speravi, non confundar in aeternum – U tebe se, Gospodine, uzdam: o da ne budem postiđen dovijeka!“.

Iz Vatikana, 13. lipnja 2025., spomendan svetog Antuna Padovanskog, zaštitnika siromaha.

PAPA LAV XIV.

Papa je u obraćanju sudionicima sastanka viših poglavara Družbe Isusove istaknuo da je potreba za naviještanjem evanđelja danas jednako velika kao u doba svetog Ignacija Lojolskog. Upozorio je kako suvremeni svijet, obilježen brzim promjenama u kulturi, tehnologiji i društvu, traži od isusovaca posebnu hrabrost i duhovno razlučivanje.

„Umjetna inteligencija i druge inovacije preoblikuju naše shvaćanje rada i odnosa, pa i sam pojam ljudskog identiteta“, rekao je Papa, istaknuvši da Krist i danas šalje svoje učenike u svijet, ondje gdje se vjera i razum susreću s novim kulturama i izazovima.

Papa Lav XIV. pozvao je isusovce da njeguju blizinu s Bogom kroz osobnu molitvu, sakramente, pobožnost Presvetom Srcu Isusovu i klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu. Samo oni koji su blizu Kristu, rekao je, mogu druge k Njemu voditi.

Podsjetio je na četiri univerzalne apostolske smjernice Družbe Isusove koje je 2019. potvrdio papa Franjo, nazvavši ih granicama koje traže razlučivanje i hrabrost. Prva među njima, vođenje ljudi k Bogu kroz duhovne vježbe i razlučivanje, prema Papinim riječima odgovara dubokoj čežnji ljudskog srca.

„Na svakom kontinentu, čak i u sekulariziranim društvima, mnogi traže smisao života, često ne znajući to imenovati. Kao što je rekao sveti Augustin: Stvorio si nas za sebe, Gospodine, i nemirno je naše srce dok ne otpočine u tebi“, citirao je Papa. „Susrećite ljude u tom nemiru, u domovima duhovnih vježbi, na sveučilištima, u župama, na društvenim mrežama i svugdje gdje tražitelji dolaze, te navješćujte radost evanđelja s poniznošću i uvjerenjem.“

Osvrćući se na brigu za siromašne, mlade i stvoreni svijet, Papa je pozvao isusovce da ostanu kontemplativni u djelovanju te da njihove zajednice budu primjeri jednostavnosti, zahvalnosti i ekološke odgovornosti.

Upozorio je i na izazove koje donosi razvoj umjetne inteligencije. „Crkva mora pomoći u etičkom usmjeravanju tih procesa, braneći ljudsko dostojanstvo i promičući opće dobro“, rekao je Papa, potaknuvši isusovce da razluče kako koristiti digitalne platforme za evangelizaciju, izgradnju zajednica i suprotstavljanje lažnim idolima potrošnje i moći.

Zaključujući obraćanje, Papa je pozvao isusovce da ostanu u zajedništvu s Kristom kroz molitvu i sakramente. „Iz te ukorijenjenosti rađa se hrabrost da idete kamo god treba, govoriti istinu, pomirivati, liječiti, raditi za pravednost i oslobađati zarobljene. Nijedna granica neće biti izvan vašeg dosega ako hodite s Kristom“, rekao je Papa.

„Neka vas Gospodin vodi do granica današnjega svijeta i dalje, obnavljajući Crkvu i gradeći Kraljevstvo pravednosti, ljubavi i istine“, zaključio je papa Lav XIV.

„Ovo naše mukotrpno vrijeme traži od vas da uđete u otajstvo Kristova zagovora za cijelo čovječanstvo, pristajući ‘staviti se u sredinu’ između stvorenja, krhkoga i ugroženoga zlom, i milosrdnoga Oca“, rekao je Papa.

U svijetu koji je sve više otuđen medijskom i tehnološkom vanjštinom, danas je potrebnije nego ikada podsjetiti na vrijednost nutrine i tišine, kako bismo živjeli u kontaktu sa samima sobom, s drugima, sa stvorenim svijetom i s Bogom – poručio je Papa skupini talijanskih pustinjaka s kojima se susreo 11. listopada u Apostolskoj palači.

Pustinjake je ohrabrio da nastave živjeti svoj poziv klanjanja i nutarnje molitve, kako bi pomogli drugima iskusiti intimnost s Gospodinom.

„Poziv pustinjaka svjedoči u Crkvi ljepotu kontemplativnoga života. To nije bijeg od svijeta, nego regeneracija srca koje postaje sposobno slušati – izvor kreativnoga i plodnoga djelovanja ljubavi koju Bog u nama nadahnjuje“, rekao je papa Lav XIV.

„Vaša udaljenost od svijeta ne odvaja vas od drugih, nego vas ujedinjuje u dubljoj solidarnosti.“

Sveti je Otac napomenuo da se iz intimnoga prijateljstva s Gospodinom, koje su pustinjaci pozvani živjeti, ponovno rađa radost života, čuđenje vjere i užitak crkvenoga zajedništva.
Istaknuo je kako su pustinjaci dragocjena prisutnost u životu Crkve, osobito u unutrašnjim dijelovima zemlje i seoskim sredinama, gdje su svećenici i redovnici sve rjeđi, a u župama mogućnosti ograničene.

„I u urbanim, anonimnim i slojevitim sredinama, obilježenima neugodnom usamljenošću – prisutnost pustinjaka postaje oaza zajedništva s Bogom i s braćom“.

Papa je dodao da njihova jednostavna prisutnost i molitveno svjedočanstvo, u zajedništvu s biskupima i svećenicima, postaju dragocjeni i plodni, jer „povećavaju duhovni dah kršćanske zajednice“.

Papa Lav XIV. zatim je istaknuo da, iako pustinjaci ostaju vjerni nasljeđu crkvenih otaca u čuvanju Božje riječi kroz lectio divina te u službi hvale i zagovora, pozvani su tumačiti nove duhovne izazove kreativnošću Duha Svetoga.

„Svi možete potaknuti druge da se vrate sebi, da ponovno otkriju središte srca, kako nas je poučio papa Franjo u enciklici „Dilexit nos“.

„Tamo, u dubini duše, svatko može otkriti vatru želje za Bogom koja gori i nikada se ne gasi“, rekao je Papa te dodao da su pustinjaci čuvari i svjedoci te želje koja prebiva u svakoj osobi, kako bi ju svatko mogao otkriti i njegovati u sebi.

Papa je nadalje objasnio da Otac u svakom vremenu traži muškarce i žene koji se u potpunosti posvećuju njemu – koji ga traže, slušaju, hvale i zazivaju danju i noću, u tišini srca.
Istaknuo je da Gospodin poziva pustinjake da uđu u skriveno mjesto srca, istražujući ga strpljivo, kako bi mogli učiniti unutarnje uranjanje koje zahtijeva put pražnjenja i samoodricanja.

„Kad jednom uđemo, Bog nas poziva da zatvorimo vrata zlim mislima i da čuvamo srce čistim, poniznim i krotkim – kroz budnost i duhovnu borbu“.

„Tek tada možemo s povjerenjem ući u intimni dijalog s Ocem, koji prebiva i vidi u tajnosti, i koji u tajnosti ispunjava srce svojim darovima“.

Prema Papinim riječima, pustinjaci mogu pomoći vjernicima ponovno otkriti važnost intimnosti s Bogom, jer molitvena samoća rađa zajedništvo i suosjećanje za cijeli ljudski rod i za svako stvorenje – kako u duhovnoj dimenziji, tako i u crkvenom i društvenom kontekstu, u kojem su „postavljeni kao kvasac božanskoga života“.

„Ovo naše mukotrpno vrijeme traži od vas da uđete u otajstvo Kristova zagovora za cijelo čovječanstvo, prihvaćajući da se ‘postavite u sredinu’ između stvorenja, krhkoga i ugroženoga zlom, i milosrdnoga Oca, izvora svakoga dobra“.

Papa ih je potaknuo da ustraju, uzdignutih ruku i budna srca, te da hode uvijek u Božjoj prisutnosti, solidarni s kušnjama čovječanstva.

„Držeći pogled uprt u Isusa i otvarajući jedra svoga srca njegovu Duhu života, plovite s cijelom Crkvom, našom Majkom, po olujnom moru povijesti prema Kraljevstvu ljubavi“, rekao je na kraju Sveti Otac.

Papa Lav XIV. prihvaća apel pape Franje za migrante i traži od vjernika da dignu “glas osude” jer “strukture nepravde moraju biti uništene snagom dobra”, izvijestio je u četvrtak 9. listopada Vatican News.

Kristova ljubav postaje tijelom u ljubavi prema siromašnima, shvaćenoj kao briga o bolesnima; borba protiv ropstva; zaštita žena žrtava nasilja; pravo na obrazovanje; potpora migrantima; milostinja; jednakost. Papa Lav XIV. potpisuje svoju prvu apostolsku pobudnicu, tekst sa 121 točkom koji ističe učiteljstvo Crkve o siromašnima tijekom posljednjih 150 godina. Tim dokumentom, potpisanim 4. listopada, na blagdan svetoga Franje Asiškog, papa augustinac slijedi stope svojih prethodnika: Ivana XXIII. s Mater et Magistra; Pavla VI. i Populorum Progressio; Ivana Pavla II., koji je učvrstio „povlašteni odnos Crkve sa siromašnima“; Benedikta XVI. i Caritas in veritate; pape Franje, koji je brigu „za“ i „sa“ siromašnima učinio jednim od temelja svojega pontifikata.

Upravo je papa Franjo započeo rad na toj apostolskoj pobudnici prije smrti. Kao i kod Lumen Fidei Benedikta XVI. iz 2013. godine, i ovaj put nasljednik dovršava djelo koje je nastavak posljednje enciklike argentinskog pape o Srcu Isusovu Dilexit Nos. Jer snažna je “povezanost” između Božje ljubavi i ljubavi prema siromašnima: preko njih “Bog nam još ima što reći”, napominje papa Lav.

Brojne su ideje za djelovanje i promišljanje u pobudnici Roberta Francisa Prevosta, u kojoj se analiziraju “lica” siromaštva. Siromaštva “onih koji nemaju materijalna sredstva za život”, “onih koji su društveno marginalizirani”; “moralnoga”, “duhovnoga” i “kulturnoga” siromaštva (9). Zatim brojnih novih, “suptilnijih i opasnijih” oblika siromaštva (10), koji idu usporedo s gospodarskim pravilima koja su povećala bogatstvo, ali ne i pravednost.

S tog gledišta, papa Lav XIV. izražava zadovoljstvo činjenicom da su Ujedinjeni narodi postavili iskorjenjivanje siromaštva kao jedan od Milenijskih ciljeva”. Međutim, put je još dug, posebno u doba u kojemu dominira “diktatura gospodarstva koje ubija” (92) i ustraje kultura odbacivanja koja “ravnodušno tolerira da milijuni ljudi umiru od gladi ili preživljavaju u uvjetima nedostojnima ljudskog bića” (11).

Ono na što Papa potiče jest „promjena mentaliteta“, kako bi se dostojanstvo svake ljudske osobe „poštovalo sada, a ne sutra“.

Papa Lav XIV. mnogo prostora posvećuje i temi migracija, počevši od slike malog Alana Kurdija, sirijskoga dječaka čija je fotografija na plaži obišla cijeli svijet. Nažalost, piše, “slični događaji postaju sve beznačajniji poput beznačajnih vijesti” (11). Istodobno, Papa podsjeća na rad Crkve s migrantima.

Crkva, poput majke, hodi s onima koji hodaju. Gdje svijet vidi prijetnje, ona vidi djecu; gdje se grade zidovi, ona gradi mostove… Zna da je u svakom odbijenom migrantu sâm Krist koji kuca na vrata zajednice (75).

O migrantima, Robert Prevost usvaja poznata “četiri glagola” pape Franje: “Primiti, zaštititi, promicati, integrirati”. Od pape Franje posuđuje također definiciju siromašnih kao “učitelja Evanđelja”.

Petrov nasljednik potom opisuje “dvostruko siromašnima” žene koje pate zbog “isključenosti, zlostavljanja i nasilja” (12). I ocrtava duboko razmišljanje o samim uzrocima siromaštva: “Siromašni ne postoje slučajno ili zbog slijepe i gorke sudbine. Još manje je siromaštvo, za većinu njih, izbor. Pa ipak, još uvijek ima onih koji se usuđuju to tvrditi, pokazujući sljepoću i okrutnost” (14). Katkada, primjećuje, sami kršćani dopuštaju da ih “zaraze stavovi obilježeni svjetovnim ideologijama ili političkim i gospodarskim orijentacijama koje vode do nepravednih generalizacija i obmanjujućih zaključaka”. Ima, naime, onih koji misle “da bi se samo vlasti trebale brinuti o njima ili da bi bilo bolje ostaviti ih u siromaštvu i poučiti ih raditi” (114). Simptom je toga činjenica da se milostinja rijetko prakticira i često prezire (115). “Kao kršćani, ne odustajmo od milostinje”, Papin je poticaj.

Moramo prakticirati milostinju kako bismo dotaknuli trpeće tijelo siromašnih (119).

U nekim kršćanskim skupinama, primjećuje papa Lav, uopće nema zauzimanja za najugroženije (112). Budite oprezni, upozorava, jer “postoji neraskidiva veza između naše vjere i siromašnih” (36). Opasnost je, dakle, “raspad” ili “duhovna svjetovnost” (113).

Kao protuteža toj ravnodušnosti, postoji svijet svetih, blaženih i misionara. Papa citira svetoga Franju Asiškoga, Majku Tereziju, svetog Augustina – koji je govorio: “Tko kaže da ljubi Boga i nema suosjećanja za potrebite, laže” (45) – i brojne druge. Potom podsjeća na rad redovničkih redova za bolesne, za prihvat siročadi, udovica i prosjaka te za oslobađanje žrtava ropstva.

Tradicija tih redova nije završila. Naprotiv, nadahnula je nove oblike djelovanja u odnosu na moderne oblike ropstva: trgovinom ljudima, prisilnim radom, seksualnim iskorištavanjem, raznim oblicima ovisnosti. Kršćanska ljubav, kada se utjelovi, postaje oslobađajuća (61)

U pobudnici, Papa ističe i važnost obrazovanja siromašnih: to je “dužnost”, a ne usluga. Spominje borbu narodnih pokreta koje vode leaderi “često sumnjičeni, pa čak i progonjeni” (80) te se na kraju obraća cijelom Božjem narodu, tražeći da “učini da se čuje, iako na različite načine, glas koji budi, koji razotkriva, koji se izlaže čak i uz rizik da izgleda glupo“.

Strukture nepravde valja prepoznati i uništiti snagom dobra (97).

Potrebno je da “svi dopustimo da nas siromašni evangeliziraju”, potiče na kraju papa Lav XIV. (102): oni nisu samo “društveni problem” nego “samo središte Crkve” (111).

Hvaljen Isus i Marija!

Dragi hrvatski hodočasnici, s velikom radošću želim vam dobrodošlicu na Trg sv. Petra, kamo ste pristigli povodom nacionalnog hodočašća u Jubilejskoj godini. Vaša brojna i molitvena prisutnost znak je žive vjere vašega naroda, koji je kroz stoljeća ostao čvrst u zajedništvu s Crkvom i vjeran Nasljedniku apostola Petra.

Tješi činjenica da korijeni vaše vjere nisu ostali nepomični u prošlosti, nego i danas donose plodove zahvaljujući svjedočanstvu vaših obitelji, župnih zajednica i udruga. Tradicija primljena od vaših otaca neprocjenjivo je blago koje brižno čuvate i koje ste pozvani neprestano obnavljati, prepoznajući nadahnuća Duha Svetoga. Od srca vam zahvaljujem na vjernosti koju živite u svakodnevici.

Dobro mi je poznato da se mnogi od vas nalaze daleko od domovine, zbog posla, studija ili drugih potreba; no gdje god bili, ostanite vezani uz svoje kršćanske korijene i svjedočite da ste narod koji ljubi Krista i njegovu Crkvu. Takav život, usklađen s evanđeljem, snažnije govori od mnogih riječi.

Potičem vas da uvijek držite pogled upravljen prema Isusu, Dobrom Pastiru, te da mu se s povjerenjem i poslušnošću prepuštate. Ne zaboravite: vjera raste i jača kada se dijeli. Stoga, s radošću prenosite svojoj djeci i novim naraštajima kršćanske vrijednosti koje su oblikovale vašu povijest i kulturu.

Tako ćete i dalje biti kvasac mira, dobra i nade u svijetu ranjenom nasiljem i ratovima, koji su i vama iz povijesti poznati. Neka vas Gospodin blagoslovi, a Blažena Djevica Marija, Najvjernija odvjetnica Hrvatske, čuva pod svojim plaštem i prati u svakodnevnom životu. Vama, vašim obiteljima i cijelom hrvatskom narodu od srca udjeljujem Apostolski blagoslov – znak Papine blizine i ljubavi prema svakome od vas.

Među sudionicima su bili članovi Misionara Krvi Kristove, Družbe Marijine, Franjevaca od Bezgrešne i Uršulinki Bezgrešne Djevice Marije. Podsjećajući na dobro koje čine svaki dan u svim dijelovima svijeta – često skriveno od očiju ljudi, ali ne i od Božjih – Papa ih je pozvao da nastave živjeti svoja poslanja s vjerom i velikodušnošću, odgovarajući na potrebe svijeta i slijedeći stope onih koji su osnovali te redovničke obitelji. Pritom je istaknuo: “Vaši osnivači i osnivačice su bili ljudi sposobni promatrati, procjenjivati, voljeti i zatim otići, čak i uz rizik velike patnje ili gubitka svega, kako bi služili braći u njihovim stvarnim potrebama, prepoznajući Božji glas u bijedi bližnjega.”

Upravo bi usmjeravanje pažnje na znakove vremena trebao biti poticaj za poslanje. Bez tog otvorenog i pažljivog pogleda na stvarne potrebe naše braće i sestara, nijedna od vaših kongregacija nikada ne bi nastala. Zato je važno da se živo prisjećate takvih hrabrih početaka – nastavio je Sveti Otac. Pozivajući se na svog prethodnika papu Franju, objasnio je da to ne znači baviti se arheologijom ili njegovati beskorisnu nostalgiju, nego istražiti put kojim su prošle prethodne generacije kako bi prepoznali iskru inspiracije i uočili potencijale koji možda još uvijek nisu istraženi, da bi ih iskoristili u služenju ovdje i sada.

Sveti je Otac potom podsjetio na njihove osnivače i višestruko nasljeđe koje su ostavili za sobom. Na primjer, blažena Brigita od Isusa Morello, koja je u 17. stoljeću osnovala Kongregaciju uršulinki Bezgrešne Djevice Marije, kroz formaciju mladih je započela djelo u promicanju žene koje je u budućnosti donijelo mnogo plodova. Također, sveti Gašpar del Bufalo, osnivač Misionara Krvi Kristove, dva stoljeća kasnije u Rimu se počeo zalagati za borbu protiv duha bezbožnosti i nereligioznosti koji se širio u njegovo vrijeme. Papa se zatim spomenuo i oca Jean-Claude Colina koji je po primjeru duha poniznosti i skrovitosti Marije iz Nazareta osnovao Družbu Marijinu. Konačno, Sveti Otac je podsjetio na svetoga Franju i svetoga Maksimilijana Kolbea koji su nadahnuli osnivanje Franjevačke braće od Bezgrešne.

Rimski biskup je istaknuo važnost poslušnosti kao temeljne vrijednosti za život redovnika, ali i za današnji svijet u kojemu često prevladava egocentričnost. Danas nije baš moderno govoriti o poslušnost jer se smatra odricanjem od vlastite slobode. Poslušnost je, naprotiv, škola slobode u ljubavi, a Isus nam je dao primjer kroz svoj odnos s Ocem. Papa je stoga podsjetio na svetog Augustina koji je inzistirao na uskoj vezi koja postoji između poslušnosti i istinske ljubavi u kršćanskom životu. Pritom je napomenuo: “Poslušnost je u svom najdubljem značenju, kao aktivno i velikodušno slušanje drugih, veliki čin ljubavi kojim se prihvaća umiranje samome sebi kako bi brat ili sestra mogli rasti i živjeti. Ako je ispovijedamo i živimo s vjerom, ona osvjetljuje put darivanja koji može uvelike pomoći svijetu u kojem živimo da ponovno otkrije vrijednost žrtve, sposobnost održavanja trajnih odnosa i zrelost u zajedništvu koja nadilazi osjećaj trenutka da bi se učvrstila u vjernosti.”

Na kraju je papa Lav XIV. pozvao redovnike i redovnice da žive zajednički život kao mjesto posvećenja i izvor inspiracije, svjedočanstva i snage za apostolat. Duh Sveti je u zajedničkom životu jedan i istovremeno se daje svima te svatko uživa plod tuđeg dara kao vlastitog. Stoga je zaključio: “Nije bez razloga Duh Sveti nadahnuo one koji su vam prethodili da se ujedine sa sestrama i braćom koje je providnost stavila na njihov put, kako bi se u zajedništvu dobrih ljudi dobrota umnožila i rasla. Tako je bilo u počecima vaših zajednica i kroz stoljeća, a tako je i sada.”

Papa Lav XIV. izrazio je sreću te rekao da se osjeća kao kod kuće među augustincima. Na kapitulu sudjeluje oko 100 redovnika iz 46 zemalja. Papa je, naime, 15. rujna, prijepodne otišao na institut kako bi i fizički, a ne samo duhovno sudjelovao u radovima kapitula koji je osobno otvorio, a koji se održava od 1. do 18. rujna.

Zvanje, formacija, ljubav koja je – kako je rekao – središte svega, bile su teme govora koji je Papa održao pred subraćom koju je potaknuo da ne zaborave misionarski duh koji stoljećima obilježava njihov red. Točnije, od 1533., godine prve misije koja je potaknula stalno naviještanje evanđelja od strane augustinskih redovnika u raznim dijelovima svijeta. Riječ je o evangelizaciji, uvijek ostvarenoj sa zanosom i velikodušno, brinući se o lokalnim kršćanskim zajednicama, posvećujući se obrazovanju i poučavanju, trošeći se za siromašne i ostvarujući društvena i karitativna djela“, napomenuo je Papa.

„Taj se misionarski duh ne smije ugasiti jer je i danas vrlo potreban“, primijetio je te potaknuo subraću da ga ožive. „Evangelizacijsko poslanje na koje smo svi pozvani zahtijeva svjedočanstvo ponizne i jednostavne radosti, spremnost za služenje te dijeljenje života ljudi kojima smo poslani“, kazao je.

Na početku govora Sveti Otac obratio se novom generalnom prioru, Amerikancu, ocu Josephu Farrellu, izabranom 9. rujna da naslijedi oca Alejandra Morala Antóna, koji je završio svoj drugi mandat. „Za tu tako zahtjevnu zadaću potrebna je molitva svih nas, nemojmo to zaboraviti!“, poručio je.

„Generalni je kapitul dragocjena prilika za zajedničku molitvu i razmišljanje o primljenom daru, o aktualnosti karizme, te također o izazovima i problemima s kojima se suočava zajednica. Uz obavljanje različitih aktivnosti, održavanje kapitula znači slušati Duha Svetoga“, kazao je Papa te je citirao sv. Augustina koji je isticao važnost ljudske nutrine na putu vjere: „Ne izlazi iz sebe, vrati se u samoga sebe: istina prebiva u unutarnjem čovjeku“.

„Nutrina čovjeka, koja je među temeljima nauka hiponskoga biskupa, nije bijeg od naših osobnih i zajedničkih odgovornosti, od poslanja koje nam je Gospodin povjerio u Crkvi i u svijetu, ili od hitnih pitanja i problema“, objasnio je Papa. „Vraćamo se u sebe kako bismo potom izišli još motiviraniji i oduševljeni u svojem poslanju“, dodao je.

„Vraćanje u sebe obnavlja naš duhovni i pastoralni zanos; vraćamo se izvoru redovničkoga života i posvećenja, kako bismo mogli ponuditi svjetlo onima koje Gospodin stavlja na naš put. Ponovno otkrivamo svoj odnos s Gospodinom i s braćom naše redovničke obitelji, kako bismo iz toga zajedništva ljubavi mogli crpiti nadahnuće i bolje se suočiti s pitanjima zajedničkoga života i apostolskim izazovima“, naglasio je Sveti Otac.

U tom se kontekstu Papa osvrnuo na teme poziva i formacije te istaknuo da je važno izbjeći to da se redovnička formacija zamišlja kao skup pravila kojih se treba pridržavati ili stvari koje valja činiti, ili čak kao gotova odjeća koju treba pasivno odjenuti. „Naprotiv, u središtu je svega ljubav. Kršćanski se poziv, a posebno redovnički, rađa samo kada se osjeti privlačnost nečega velikoga, ljubavi koja može hraniti i nasititi srce“, rekao je.

„Stoga bi glavna briga trebala biti pomoći, posebno mladima, da razaznaju ljepotu poziva i da zavole ono što će, prihvaćajući svoj poziv, moći postati. Poziv i formacija nisu unaprijed utvrđene stvarnosti, oni su duhovna avantura koja uključuje cijelu povijest osobe. To je avantura ljubavi s Bogom“, istaknuo je Papa.

„Ta je ljubav temeljni kriterij također za teološki studij i intelektualnu formaciju“, poručio je papa Lav XIV. te dodao da „u poznavanju Boga nije nikada moguće dosegnuti ga samo našim razumom i nizom teorijskih informacija“.

Riječ je prije svega o tomu da se pustimo zadiviti Gospodinovom veličinom, da propitujemo sebe i smisao stvari koje se događaju, kako bismo ga ljubili i učinili da ga drugi vole. Velikodušnost i poniznost smjernice su koje Papa ističe onima koji uče. I one se rađaju iz ljubavi: velikodušnost dijeljenja vlastitoga istraživanja s drugima, kako bi to koristilo njihovoj vjeri; te poniznost kako ne bismo podlegli taštini onih koji traže znanost poradi sebe, osjećajući se superiornijima od drugih jer ju posjeduju.

Istodobno, papa Lav XIV. je istaknuo neizrecivi dar božanskoga milosrđa koji trebaju gledati kako bi bolje živjeli zajednički život i apostolsko djelovanje, dijeleći materijalna, ljudska i duhovna dobra.

„Ostanimo vjerni evanđeoskom siromaštvu i učinimo to da ono postane kriterij za življenje svega što jesmo i što imamo, uključujući sredstva i strukture, u službi našega apostolskog poslanja“, naglasio je, izvijestio je Vatican News.

Papa Lav XIV. pozvao je augustince da svoj kapitul, koji se do 18. rujna održava u Rimu, žive u ozračju slušanja Boga i ljudi te u poniznosti koja otvara put razumijevanju i zajedništvu. Predvodeći misu u bazilici sv. Augustina, Papa je upozorio da „nitko ne smije misliti da sam ima sve odgovore“, nego treba dijeliti s drugima ono što ima i u vjeri prihvatiti nadahnuća Duha Svetoga.

„Jedinstvo neka bude ne samo cilj vašega truda, nego i kriterij po kojem ćete prosuđivati svoje djelovanje i zajednički rad, jer ono što ujedinjuje dolazi od Boga, a ono što razdvaja ne može dolaziti od Njega“, istaknuo je Papa, podsjetivši na riječi sv. Pavla da je „svakom vjerniku dana posebna manifestacija Duha za opće dobro“.

Na slavlju je sudjelovalo više od stotinu augustinaca iz cijeloga svijeta, kao i redovnice i laici povezani s Redom. Papa je na kraju misnog slavlja izrazio želju da Duh Sveti bude pravi protagonist kapitularnih dana, vodeći radove redovnika u službi Crkve i cijelog svijeta.

Papa Lav XIV. uputio je poruku oblatama sv. Franciske Rimske, okupljenima u samostanu Tor de’ Specchi u središtu Rima, u povodu obilježavanja 600 godina od oblacije njihove utemeljiteljice. Svetica, koja je 15. kolovoza 1425. s prvih devet pratilja položila svečanu oblaciju, posvetila je život služenju potrebitima i nastojanju oko jedinstva Crkve.

Lav XIV. podsjetio je da su prve oblate, iako iz uglednih rimskih obitelji, živjele jednostavno, u molitvi, pokori i karitativnom radu. Redovnička obitelj koju je sveta Franciska osnovala 1433., nadahnuta pravilom svetog Benedikta, kroz stoljeća je ostala „škola djelatne ljubavi, izvor duhovnosti i uzor darivanja sebe Kristu i Crkvi“.

Papa je istaknuo tri osobite dimenzije svetosti svete Franciske Rimske: nastojanje da „rađa Krista u svijetu“ svjedočanstvom vjere, poslušnost „vodstvu Anđela“ kroz molitvu i meditaciju te predanost jedinstvu Crkve. Dodao je da današnji svijet treba žene „zaljubljene u Evanđelje“, spremne služiti u poniznosti i zajedništvu.

Podsjetio je i na riječi svetog Ivana Pavla II., koji je oblatama 1984. preporučio „radikalno evanđeosko opredjeljenje, prožeto disciplinom, radosnim odricanjem i velikodušnom oblacijom“. Samostan Tor de’ Specchi, smješten između bazilike Santa Maria in Aracoeli i ruševina Teatra Marcellusa, opisao je kao „svjetiljku za povijest i hod naroda“, mjesto gdje vjernici i danas nalaze mir i ljubav Božju.

Zaključujući poruku, Lav XIV. poželio je da molitva utemeljiteljice „Ti si uzeo moju desnicu, vodio me svojom voljom i primio u slavu“ ostane program i proroštvo zajednice, te ih ohrabrio da nastave svoje poslanje za dobro Crkve. Svečanu misu u povodu obljetnice i svetkovine Velike Gospe predvodio je kardinal Fortunato Frezza, njihov duhovni pratitelj.