U svijetu koji često obilježavaju povlačenje u sebe i individualizam, monaški bi život trebao biti uzor za sav Božji narod, podsjećajući da biti misionari, još prije djelovanja, zahtijeva određeni način postojanja i življenja u odnosima, istaknuo je papa te ih podsjetio da monaški život nije zatvaranje prema vanjskom svijetu, nego model ljubavi, dijeljenja i pomoći. Posebno ih je potaknuo, citirajući Pravilo sv. Benedikta, da neprestano paze na djela vlastitoga života i da u Svetom pismu pronađu „hranu“ za kontemplaciju i za svakodnevni život, kako bi mogli podijeliti to preobražavajuće iskustvo. Međutim, put posvećenja redovnika, monahinje, koliko god bio bogat žarom i nadahnućem, ne može se svesti na puki osobni put, istaknuo je Papa.

„On ima nužnu zajedničku dimenziju, u kojoj se navještaj uskrsnoga oslobođenja konkretizira u bratskom služenju“, istaknuo je. U tom je smislu „sinodalnost“, koju je podupirao papa Franjo, temeljna za život Crkve; u samostanu se ostvaruje u svakodnevnoj praksi zajedničkoga hoda, u međusobnom slušanju, u zajedničkom razlučivanju pod vodstvom Duha Svetoga, u zajedništvu s lokalnom Crkvom i s benediktinskom obitelji.

Trajna formacija, posebno potrebna u doba poput današnjega, još je jedna tema o kojoj je papa Lav XIV. potaknuo benediktinske zajednice na razmišljanje. Ona se, objasnio je, prije svega sastoji u poznavanju Kristove ljubavi koja nadilazi svako znanje i bitna je kako bi posvećeni život mogao na što primjereniji način obavljati svoju službu samostanu, Crkvi i svijetu. „Cijela je zajednica u tomu aktivni sudionik, kroz molitvu, Riječ, trenutke slavlja i donošenja odluka, rasprave i obnovu, življene i dijeljene u primatu ljubavi“, dodao je Sveti Otac.

To podrazumijeva obvezu, za sve vas, da mudro i razborito potičete svaku dobru namjeru i usmjeravate svaki napor za zajednički rast u sposobnosti davanja, kako bi svaki samostan sve više postao „škola služenja Gospodinu“. Upravo kao što je želio sveti Benedikt, istaknuo je. Papa se osvrnuo na još jedan aspekt karakterističan za „klauzurno misionarstvo“, a to je posredovanje. „Posredovanje je prerogativ srcā koja kucaju u skladu s Božjim milosrđem, spremna sabrati i prikazati Gospodinu radosti i tuge, nade i tjeskobe ljudi današnjice i svih vremena“, istaknuo je Papa.

Papa je primio misionare Oblate Marije Bezgrešne povodom 200. obljetnice odobrenja njihovih Pravila i Konstitucija te Sestre Gospe od Apostolā povodom 150 godina njihova osnutka. Papa se, držeći govor na engleskom jeziku, prije svega usredotočio na moto koji je odabrao sveti Eugène de Mazenod za osnivanje Misionara oblata „Poslao me je evangelizirati siromašne“, preuzet iz Knjige proroka Izaije, opisujući ga kao manifest odvažnosti. Taj je izraz dozrio u povijesnom kontekstu, između 18. i 19. stoljeća, u kojemu je Europa bila potresena slojevitim i dramatičnim događajima, koji su naviještanje evanđelja posljednjima učinili hitnim, istaknuo je.

„Snažne su bile njegove riječi i djela u zaštiti dostojanstva siromašnih, radnika i seljaka, iskorištavanih kao proizvodni resursi i zanemarivanih u najdubljim potrebama njihove ljudskosti“, rekao je Papa.  Jednako je prodorna i „provokativna“ hrabrost, primijetio je Papa, kojom je sveti Eugène, nekadašnji biskup Marseillea, odgovorio na zahtjev za pomoć nadbiskupa Montreala, monsinjora Bourgeta, šaljući redovnike najprije u Kanadu, a potom u Europu, Afriku i Aziju. Ta je velikodušnost potaknula bujanje misija i zvanja. „To pokazuje kako su poslušnost nadahnućima Duha Svetoga i pozornost na hitne potrebe milosrđa, za svaku zajednicu, izvor plodnosti i poticaj za rast“, dodao je.

Danas, s više od tri tisuće redovnika prisutnih u sedamdeset zemalja svijeta, služba Misionara oblata održava istu otvorenost prema posljednjima, primijetio je Papa. Njihovo je djelo također obogaćeno sve većom interkulturalnošću, darom i istodobno znakom koji ostaje živo sjećanje na početke instituta,  istaknuo je papa Lav XIV. te podsjetio na riječi pape Franje, upućene Misionarima oblatima tijekom audijencije u listopadu 2022.: „Ovoj Crkvi, koju vas je vaš utemeljitelj naučio voljeti kao majku, prinosite svoj misionarski žar i svoj život, sudjelujući u njezinom izlasku na periferije svijeta koji Bog ljubi i živeći karizmu koja vas vodi prema najudaljenijima, najsiromašnijima, onima do kojih nitko ne dopire.“

Papa se potom obratio Sestrama Gospe od Apostolā, polazeći od njihova mota nadahnutoga Djelima apostolskim: „S Marijom, Majkom Isusovom“. Tu je formulu odabrao otac Augustin Planque, osnivač, prije 150 godina, kongregacije koja osigurava, kako je rekao Papa, neizostavnu žensku prisutnost u djelima Društva afričkih misija.

„Brojne su se žene odazvale njegovom pozivu, iz Francuske i mnogih drugih zemalja, prihvaćajući izazov da budu s Marijom, da budu, poput nje svjedoci Krista među apostolima i u svijetu. Mnoge je od njih taj ‘da’ koštao života zbog težine misionarskoga rada, izloženosti bolestima te, u novije vrijeme, mučeništva“, istaknuo je.

To ne obeshrabruje redovnice koje nastavljaju raditi u teškim kontekstima, pružajući pažljivu uslugu svakoj osobi i svjedočeći bratstvo i mir, kako je potaknuo Papa, podsjećajući na apel koji je uputio sveti Ivan Pavao II. povodom VI. dana posvećenoga života u veljači 2002. godine.

Papa Lav XIV. je završio govor podsjećajući na zajedničku ‘prisnost’ dvaju redovničkih instituta, koja proizlazi iz susreta s Bogom i izvire iz euharistije, molitve i klanjanja, kao i iz slušanja Riječi i slavljenja ostalih sakramenata. „Odatle, s oltara i svetohraništa, ona raste u srcima, ispunjavajući ih osjećajima dijeljenja i naklonosti, brige i strpljive blizine, koji nas uvijek moraju obilježavati i koji nas čine ogledalom Božje ljubavi u svijetu“, rekao je Papa, izvijestio je Vatican News.

Preporučio je sveobuhvatan pristup jer se zdravlje gradi integriranjem svih društvenih dimenzija i prakticiranjem općega dobra, „kako se ne bi zanemarilo pod pritiskom posebnih, individualnih i nacionalnih interesa“.

Zaštita života i zdravlja ugroženih ulaganjem golemih gospodarskih, tehnoloških i organizacijskih resursa u proizvodnju oružja i drugih ratnih sredstava bila je snažna osuda pape Lava XIV. u govoru održanom na engleskom jeziku, upućenom sudionicima plenarnog zasjedanja Papinske akademije za život koje je primio u audijenciju. Tema zasjedanja glasi: „Zdravstvena skrb za sve – održivost i jednakost“. Papa je govorio o golemim nejednakostima u pristupu javnoj zdravstvenoj skrbi i prevenciji u svijetu razdiranom sukobima te o čimbenicima koji utječu na očekivani životni vijek ljudi.

„Nažalost, danas ne možemo zanemariti ratove koji pogađaju i civilne strukture, uključujući bolnice, i koji su najapsurdniji napad koji sâm čovjek usmjerava protiv života i javnoga zdravlja“.

„Često se kaže da su život i zdravlje jednako temeljne vrijednosti za sve“, istaknuo je Papa, „ali takva je izjava licemjerna ako istodobno zanemarimo strukturne uzroke i operativne odluke koje određuju nejednakosti“.

Unatoč deklaracijama i proklamacijama, u stvarnosti se svi životi ne poštuju jednako, a zdravlje se ne štiti niti promiče za sve na isti način.

Podsjećajući na riječi pape Franje o zdravlju kao univerzalnom pravu, prema kojem pristup zdravstvenim uslugama ne može biti povlastica, Papa se osvrnuo na povezanost između zdravlja svih i svake pojedine osobe. Tu je vezu istaknula pandemija bolesti COVID-19, koja je jasno pokazala kako su reciprocitet i međuovisnost temelj našega zdravlja i samoga života.

Ta međuovisnost zahtijeva dijalog među različitim područjima spoznaje, poput politike i etike, te uključuje prepoznavanje političkih, društvenih i tehnoloških djelovanja koja se odnose na obitelj, rad, okoliš i društvo u cjelini. Stoga je Papa potaknuo sve na odgovornost kako bi zdravlje promatrali kao skup čimbenika s kojima se valja suočiti u njihovoj slojevitosti.

„Želio bih ponoviti da se ne trebamo usredotočiti na neposrednu dobit, nego na ono što je najbolje za sve, znajući biti strpljivi, velikodušni i solidarni, stvarajući veze i gradeći mostove, kako bismo radili umreženo, optimizirali resurse te omogućili da se svi osjećaju dionicima i korisnicima zajedničkoga rada“.

Papa je također istaknuo važnost prevencije, uvijek iz šire perspektive, jer situacije u kojima žive zajednice, a koje su rezultat društvenih i ekoloških politika, utječu na zdravlje i život ljudi.

„Kada ispitujemo očekivani životni vijek – i život u zdravlju – u različitim zemljama i različitim društvenim skupinama, otkrivamo goleme nejednakosti. One ovise o varijablama kao što su, primjerice, razina prihoda, obrazovne kvalifikacije i mjesto stanovanja (čak i unutar istoga grada)“.

U tom je kontekstu pojam „Jedinstveno zdravlje“ (One Health), koji Svjetska zdravstvena organizacija promiče kao multidisciplinarni, integrirani i globalni pristup, istaknut kao put kojim valja ići radi uravnoteženoga razvoja. On pokazuje kako je ljudski život neodrživ bez drugih stvorenja. Taj je pristup, napomenuo je papa Lav XIV., u skladu s globalnom bioetikom, područjem interesa Papinske akademije za život.

Što se tiče javnoga djelovanja, dodao je, „Jedinstveno zdravlje“ zahtijeva integraciju zdravstvene dimenzije u sve politike – promet, stanovanje, poljoprivredu, zapošljavanje, obrazovanje i drugo – u svijesti da se zdravlje gradi na sjecištu svih dimenzija društvenoga života.

„Stoga moramo ojačati svoje razumijevanje i praksu općega dobra kako ono ne bi bilo zanemareno pod pritiskom posebnih, individualnih i nacionalnih interesa“.

„Opće dobro“ izraz je koji priziva blizinu među ljudima i time mogućnost povezivanja učinkovitosti, solidarnosti i pravednosti kroz demokratsku kulturu koja podupire sudjelovanje. Potrebno je, objasnio je Papa, ponovno uspostaviti vezu s temeljnim stavom skrbi kao potpore i blizine drugima, jer svi smo ranjivi.

Samo ćemo na taj način moći razviti učinkovitije i održivije zdravstvene sustave sposobne zadovoljiti zdravstvene potrebe u svijetu ograničenih resursa te vratiti povjerenje u medicinu i zdravstvene djelatnike, unatoč dezinformacijama i skepticizmu prema znanosti.

Na kraju je papa Lav XIV. potaknuo na jačanje međunarodnih i multilateralnih odnosa radi suradnje i koordinacije nadnacionalnih organizacija koje se zauzimaju za zaštitu i promicanje zdravlja te je prisutnima poželio da svjedoče „stil Boga“ koji brine o svakom svojem djetetu.

Tiskovni ured Svete Stolice izvijestio je da je Papa pozdravio svaku sestru pojedinačno prije nego što ga je pozdravila poglavarica dviju zajednica.

Obraćajući se redovnicama, podsjetio je na tri riječi koje čine srž njihova kontemplativnog poziva: poniznost, molitvu i žrtvu.

Susret je trajao oko pola sata i završio je molitvom Očenaša, a Papa je udijelio svoj apostolski blagoslov kontemplativnim karmelićankama.

Papa je ukazao na tri puta: bratstvo, služenje i marijanska duhovnost. Ovogodišnja tema njihovog kapitula jest „Biti sluge u podijeljenom svijetu kako bismo, cijeneći različitosti, gradili ono što nas ujedinjuje. Sedmero prijatelja osnovalo je Red servita, što je gotovo jedinstven slučaj u povijesti osnivanja redovničkih zajednica, a oni su bili ljudi povezani snažnim prijateljstvom u Kristu“, istaknuo je Sveti Otac.

„U svijetu poput našega to je znak posebne zadaće i poziva: živjeti i donositi bratstvo, osobito ondje gdje su ljudi podijeljeni zbog sukoba, bogatstva, kulturoloških različitosti, rase ili religije. U svim tim kontekstima pozvani ste biti nositelji prijateljstva i mira, kao što su to bili sedmorica svetih utemeljitelja koji su također u svojim gradovima, podijeljenima zbog mržnje među braćom, postali glasnici pomirenja i ljubavi“, dodao je Papa.

Rimski biskup je najprije pozvao na povratak izvorima. „Što se više vraćamo vlastitim počecima, postajemo sve sposobniji za kreativnost i proroštvo. Stoga je uvijek potrebno gledati na Evanđelje, na Pravilo, na Konstitucije i na duhovnu baštinu koja obilježava red jer nam ti izvori pružaju egzegetski ključ pomoću kojega, zajedno s Duhom Svetim, možete čitati i tumačiti ono što vam Božja riječ govori“, istaknuo je.

Sveti Otac je potaknuo prisutne na slušanje vapaja siromašnih kao na trenutak milosti u kojem se nalazi smisao onoga što im je Gospodin darovao. Rekao je da su bratstvo, služenje te posvećenost bolesnicima, hodočasnicima i siromašnim ženama tri puta kojima je moguć povratak na početke. Iskustvo služenja Bogu u ranama patnika i život po Evanđelju vode nas da ljubimo istim intenzitetom i nebo i zemlju“, naglasio je papa Lav XIV.

„Samo u toj povezanosti nastaju i sazrijevaju ispravne odluke koje i danas omogućuju da budemo prisutni tamo gdje su braća i sestre najviše ranjeni, tamo gdje nas Gospodin želi“, napomenuo je rimski biskup.

„U tom smislu, želim vas ohrabriti u vašem služenju siromašnima – izbjeglicama, zatvorenicima, bolesnima – kao i u zalaganju za promicanje integralne ekologije kroz zaštitu stvorenog svijeta i ljudi na mjestima gdje djelujete“, dodao je.

Papa Lav XIV. je na kraju potaknuo servite da promiču, kao veliki i posebni zaljubljenici u Gospu, pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, temeljenu na Riječi Božjoj te na čvrstim teološkim i crkvenim uporištima. Pohvalio je njihov rad na Teološkom fakultetu Marianum i pastoralnu skrb u mnogim marijanskim svetištima o kojima Red brine.

„Neka vam Marija, koja je snažno i vjerno stajala podno križa, pokaže kako zastati uz nebrojene križeve gdje Krist još uvijek trpi u svojoj braći, kako biste im donijeli utjehu, zajedništvo, pomoć i dragocjeni kruh ljubavi.

Prosjački red slugu Blažene Djevice Marije ili servita danas broji otprilike 700 fratara na različitim kontinentima, ali i redovnice koje vode kontemplativni život u 12 samostana, časne sestre u 21 kongregaciji aktivnog života, posvećene osobe i laike“, izvijestio je Vatican News.

Cjelovito pismo, čiji je cilj „potaknuti čitavu Crkvu na obnavljanje oduševljenja za ispovijedanje vjere“, podijeljeno je u dvanaest poglavlja.

Katolička Crkva 2025. godine obilježava 1700. godišnjicu Prvog nicejskog sabora, održanog 325. godine po nalogu cara Konstantina I. u gradu Niceji. Papino putovanje u Tursku odvest će ga u Ankaru, Istanbul i İznik, nekadašnju Niceju, u sklopu obilježavanja ove povijesne obljetnice prvoga ekumenskog sabora.

Ekumenski sabor imao je za cilj razriješiti teološke sporove i uspostaviti jedinstveni kršćanski nauk, a njegove odluke uključuju potvrdu Kristova božanstva i oblikovanje Nicejskog vjerovanja.

S tim u vidu, Papino pismo najprije je poziv na jedinstvo.

„U jedinstvu vjere koje je od početaka Crkve naviještano“, započinje Papa, „kršćani su pozvani hoditi u skladu, čuvajući i predajući dar koji su primili s ljubavlju i radošću“.

Papa je istaknuo kako je tu istinu prije 1700 godina izvanredno formulirao Nicejski sabor, prvo opće okupljanje kršćanstva u povijesti.

Sveti Otac je naglasio da je, uoči apostolskog putovanja, želio ponovno usmjeriti pozornost Crkve na ispovijedanje vjere.

Papa Lav XIV. naglasio je da upravo u sadašnjem vremenu, obilježenom mnogim brigama i strahovima, prijetnjama ratova i nasilja, prirodnim katastrofama, dubokim nepravdama i neravnotežama te glađu i siromaštvom koje pogađa milijune ljudi, ovo vjerovanje postaje izvor prave nade.

Sinodalnost je ključna za vođenje redovničkih zajednica, istaknuo je Papa u svom obraćanju. Pozvao je poglavare da usmjere svoje zajednice prema otvorenom dijalogu, kako bi izbjegli autoritarne tendencije koje mogu dovesti do stagnacije. Sinodalni pristup omogućuje slobodu i kreativnost, čime se sprječava rigidnost i duhovna suhoća.

Istaknuo je i važnost „rotacije“ odgovornosti unutar zajednice, naglasivši da redovita izmjena dužnosti pomaže održati duhovnu svježinu. Ta praksa, rekao je, ne samo da sprječava krutost, već potiče međusobnu suradnju i zajednički rast u vjeri.

Također je govorio o nužnosti dijaloga i međukulturnosti u redovničkim zajednicama. Prema njegovim riječima, uspješan razvoj zajednica ovisi o sposobnosti da se suoče s društvenim izazovima i njeguju odnosi među različitim kulturama, čime se osigurava relevantnost redovničkog života u današnjem svijetu.

Za kraj, Papa je pozvao na zajedničku odgovornost u vođenju. Citirao je svetog Augustina, naglašavajući važnost zajedničkog traženja istine i odgovornosti prema braći. Upravljanje zajednicama, kako je istaknuo, treba biti „usmjereno prema duhovnoj slobodi i rastu svakog člana, uz obnovu karizme koja je temelj redovničkog života“.

PORUKA PAPE LAVA XIV.

ZA IX. SVJETSKI DAN SIROMAHA

XXXIII. Nedjelja kroz godinu

16. studenog 2025.

Ti si, o Gospode, ufanje moje (Ps 71, 5)

1. „Ti si, o Gospode, ufanje moje“ (Ps 71, 5). Te su riječi potekle iz srca koje su snašle velike nevolje: „Trpljenja mnoga i velika bacio si na me“ (r. 20), kaže psalmist. Duša mu je, usprkos tome, otvorena i puna povjerenja, jer je nepokolebljiva u vjeri koja prepoznaje Božju pomoć i to ispovijeda: „Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja“ (r. 3). Iz toga izvire nepokolebljivo povjerenje da nada u njega ne razočarava: „Tebi se, Gospodine, utječem, ne daj da se ikada postidim!“ (r. 1).

Kad smo u kušnjama našu nadu oživljava pouzdana i ohrabrujuća sigurnost Božje ljubavi, razlivene u srcima po Duhu Svetome. Stoga ona ne razočarava (usp. Rim 5, 5), te sveti Pavao može napisati Timoteju: „Ta za to se trudimo i borimo jer se pouzdajemo u Boga živoga“ (1 Tim 4, 10). Živi Bog je, naime, „Bog nade“ (Rim 15, 13), koji je u Kristu, svojom smrću i uskrsnućem, postao „nada naša“ (1 Tim 1, 1). Ne smijemo zaboraviti da smo spašeni u toj nadi, u kojoj moramo ostati usidreni.

2. Siromasi mogu postati svjedoci snažne i pouzdane nade upravo zato što je izražavaju u nezavidnim životnim prilikama – oskudici, krhkosti i marginaliziranosti. Oni se ne oslanjaju na sigurnost koju daju moć i posjedovanje; ovi su, naprotiv, razlog njihova trpljenja i često su upravo siromasi njihove žrtve. Njihova nada može počivati samo na nečem drugom. Priznajući da je Bog naša prva i jedina nada, i mi prelazimo s prolaznih nada na trajnu nadu. A nošeni željom da imamo Boga za suputnika, bogatstvo postaje manje važno, jer otkrivamo istinsko blago koje nam je uistinu potrebno. Riječi kojima je Gospodin Isus opominjao svoje učenike jasne su i nedvosmislene: „Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu“ (Mt 6, 19-20).

3. Najgore siromaštvo je nepoznavanje Boga. Papa Franjo nas je na to podsjetio kad je u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium napisao: „najveća diskriminacija od koje trpe siromašni nedostatak duhovne skrbi. Velika većina siromaha posjeduje posebnu otvorenost vjeri; trebaju Boga, i mi ne smijemo propuštati pružati im njegovo prijateljstvo, njegov blagoslov, njegovu riječ, omogućiti im pristup slavljenju sakramenata i ponuditi im hod rasta i sazrijevanja u vjeri. Povlašteno opredjeljenje za siromašne mora se ponajprije pretočiti u povlaštenu i prioritetnu duhovnu skrb“ (br. 200). Tu se krije temeljna i potpuno originalna svijest i shvaćanje o tome kako svoje blago pronaći u Bogu. Apostol Ivan, naime, insistira na sljedećem: „Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ (1 Iv 4, 20).

To je pravilo vjere i tajna nade: sva dobra ovog svijeta, materijalne stvarnosti, svjetovni užici, ekonomsko blagostanje – koliko god da važni bili – nisu dovoljni da usreće ljudsko srce. Bogatstva su često varljiva i dovode do dramatičnih situacija siromaštva, od kojih je na prvome mjestu uvjerenje da nam Bog nije potreban i da možemo živjeti vlastiti život neovisno o njemu. Na um mi padaju riječi svetog Augustina: „Svu svoju nadu stavi u Boga, osjeti potrebu za njim kako bi te on ispunio. Jer bez njega će te sve što imaš i posjeduješ učiniti samo još praznijim“ (Tumačenja Psalama, Ps 85, 3).

4. Kršćanska nada, na koju Božja riječ upućuje, sigurnost je na životnom putu, jer ne ovisi o ljudskoj snazi, već o obećanju Boga koji je uvijek vjeran. Stoga su kršćani od samih početaka za nadu koristili znak sidra, koje daje stabilnost i sigurnost. Kršćanska nada je poput sidra koje naše srce privezuje za obećanje Gospodina Isusa, koji nas je spasio svojom smrću i uskrsnućem i koji će ponovno doći među nas. Ta nada nastavlja pokazivati kao pravi obzor života „novo nebo“ i „novu zemlju“ (2 Pt 3, 13), gdje će život svih stvorenja pronaći svoj istinski smisao, jer naša prava domovina je na nebu (usp. Fil 3, 20).

Božji grad, samim tim, stavlja pred nas obavezu brinuti se za gradove čovječanstva. Oni moraju početi nalikovati njemu već sada. Nada, potpomognuta Božjom ljubavlju, izlivenom u srcima našim po Duhu Svetom (usp. Rim 5, 5), preobražava ljudsko srce u plodno tlo na kojem može cvjetati ljubav prema životu svijeta. Crkvena predaja neprestano potvrđuje tu cirkularnost između triju bogoslovnih kreposti: vjere, nade i ljubavi. Nada se rađa iz vjere, koja je jača i podupire, i počiva na temelju ljubavi, koja je majka svih kreposti. A ljubav je ono što nam je potrebno danas, sada. To nije obećanje, nego stvarnost koju gledamo s radošću i odgovornošću: ona nas zahvaća, usmjeravajući naše odluke prema općem dobru. Onaj tko nema ljubavi, naprotiv, ne samo da nema vjere i nade, već lišava nade i bližnjega.

5. Biblijski poziv na nadu, dakle, ide ruku pod ruku s dužnošću preuzimanja s tim povezanih odgovornosti u povijesti, bez oklijevanja. Ljubav, naime, „predstavlja veliku društvenu zapovijed“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1889). Siromaštvo ima strukturne uzroke kojima se valja posvetiti i ukloniti ih. Dok se to događa, svi smo pozvani pružati nove znakove nade koji svjedoče o kršćanskoj ljubavi, baš kao što su činili mnogi sveci i svetice u svakom dobu. Bolnice i škole, na primjer, su ustanove osnovane s ciljem da izraze podršku najslabijima i marginaliziranima. One bi sada trebale biti dio javnih politika svake zemlje, no ratovi i nejednakosti to često i dalje sprječavaju. Znakovi nade danas sve više postaju obiteljski domovi, zajednice za skrb o maloljetnicima, savjetovališta i prihvatni centri, pučke kuhinje, prenoćišta, pučke škole: koliko je samo primjera koje možda ne primjećujemo, ali koji su silno važni za uklanjanje ravnodušnosti i poticanje zalaganja u raznim oblicima volonterskog rada!

Siromasi za Crkvu nisu nešto sporedno, nego njezina najdraža braća i sestre, jer nas svaki pojedini od njih, svojim životom, pa i riječima i mudrošću koje uosobljuju, potiče da stupimo u konkretan dodir sa istinom Evanđelja. Stoga Svjetski dan siromaha želi podsjetiti naše zajednice da su siromasi u središtu cjelokupnog pastoralnog rada i to ne samo njezina karitativnog aspekta, nego jednako tako i onoga što Crkva slavi i naviješta. Bog je preuzeo na sebe njihovo siromaštvo kako bi nas obogatio njihovim glasovima, njihovim pričama, njihovim licima. Svi oblici siromaštva, bez iznimke, poziv su na konkretno življenje evanđelja i na pružanje djelotvornih znakova nade.

6. To je poziv koji dolazi od slavlja Jubileja. Nije slučajno da se Svjetski dan siromaha slavi pred kraj ove milosne godine. Kada se Sveta vrata zatvore, morat ćemo čuvati i dijeliti Božje darove koje nam se stavljalo u ruke tijekom cijele te godine molitve, obraćenja i svjedočenja. Siromasi nisu predmeti naše pastoralne skrbi, nego kreativni subjekti koji nas potiču da uvijek iznova pronalazimo nove oblike življenja evanđelja danas. Suočeni s uvijek novim valovima siromaštva, postoji opasnost da se na to naviknemo i pomirimo s tim. Svakodnevno susrećemo siromašne ili osiromašene ljude i ponekad se može dogoditi da i mi sami imamo manje, da izgubimo ono što nam se nekad činilo sigurnim: stan, dovoljno hrane u danu, pristup zdravstvenoj skrbi, dobru razinu obrazovanja i informiranosti, te slobodu vjeroispovijedi i izražavanja.

Kad promičemo opće dobro, naša društvena odgovornost temelji se na stvaralačkom činu Boga, koji svima daje dobra zemlje: kako ona, tako i plodovi ljudskog rada moraju biti jednako dostupni svima. Pomaganje siromašnima, naime, prije no pravde, tiče se ljubavi. Kao što primjećuje sveti Augustin: „Gladnome daješ kruha, ali bilo bi bolje da nitko nije gladan, premda tada ne bi bilo nikoga tko je kruha gladan. Gologa odijevaš, ali koliko bi bolje bilo da svi imaju odjeću i da ne bude te oskudice!“ (Komentar 1 Iv, VIII, 5).

Stoga se nadam da će ova Jubilarna godina potaknuti razvoj politika za borbu protiv drevnih i novih oblika siromaštva, kao i nove inicijative za potporu i pomoć najsiromašnijima među siromasima. Posao, obrazovanje, dom, zdravlje, sve su to preduvjeti za sigurnost koja se nikada neće postići oružjem. Čestitam na već postojećim inicijativama i naporima koje veliki broj muškaraca i žena dobre volje svakodnevno ulažu diljem svijeta.

Povjerimo se Presvetoj Mariji, Tješiteljici žalosnih i s njom uzdignimo pjesmu nade, služeći se riječima iz himna Te Deum: „In Te, Domine, speravi, non confundar in aeternum – U tebe se, Gospodine, uzdam: o da ne budem postiđen dovijeka!“.

Iz Vatikana, 13. lipnja 2025., spomendan svetog Antuna Padovanskog, zaštitnika siromaha.

PAPA LAV XIV.

Papa je u obraćanju sudionicima sastanka viših poglavara Družbe Isusove istaknuo da je potreba za naviještanjem evanđelja danas jednako velika kao u doba svetog Ignacija Lojolskog. Upozorio je kako suvremeni svijet, obilježen brzim promjenama u kulturi, tehnologiji i društvu, traži od isusovaca posebnu hrabrost i duhovno razlučivanje.

„Umjetna inteligencija i druge inovacije preoblikuju naše shvaćanje rada i odnosa, pa i sam pojam ljudskog identiteta“, rekao je Papa, istaknuvši da Krist i danas šalje svoje učenike u svijet, ondje gdje se vjera i razum susreću s novim kulturama i izazovima.

Papa Lav XIV. pozvao je isusovce da njeguju blizinu s Bogom kroz osobnu molitvu, sakramente, pobožnost Presvetom Srcu Isusovu i klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu. Samo oni koji su blizu Kristu, rekao je, mogu druge k Njemu voditi.

Podsjetio je na četiri univerzalne apostolske smjernice Družbe Isusove koje je 2019. potvrdio papa Franjo, nazvavši ih granicama koje traže razlučivanje i hrabrost. Prva među njima, vođenje ljudi k Bogu kroz duhovne vježbe i razlučivanje, prema Papinim riječima odgovara dubokoj čežnji ljudskog srca.

„Na svakom kontinentu, čak i u sekulariziranim društvima, mnogi traže smisao života, često ne znajući to imenovati. Kao što je rekao sveti Augustin: Stvorio si nas za sebe, Gospodine, i nemirno je naše srce dok ne otpočine u tebi“, citirao je Papa. „Susrećite ljude u tom nemiru, u domovima duhovnih vježbi, na sveučilištima, u župama, na društvenim mrežama i svugdje gdje tražitelji dolaze, te navješćujte radost evanđelja s poniznošću i uvjerenjem.“

Osvrćući se na brigu za siromašne, mlade i stvoreni svijet, Papa je pozvao isusovce da ostanu kontemplativni u djelovanju te da njihove zajednice budu primjeri jednostavnosti, zahvalnosti i ekološke odgovornosti.

Upozorio je i na izazove koje donosi razvoj umjetne inteligencije. „Crkva mora pomoći u etičkom usmjeravanju tih procesa, braneći ljudsko dostojanstvo i promičući opće dobro“, rekao je Papa, potaknuvši isusovce da razluče kako koristiti digitalne platforme za evangelizaciju, izgradnju zajednica i suprotstavljanje lažnim idolima potrošnje i moći.

Zaključujući obraćanje, Papa je pozvao isusovce da ostanu u zajedništvu s Kristom kroz molitvu i sakramente. „Iz te ukorijenjenosti rađa se hrabrost da idete kamo god treba, govoriti istinu, pomirivati, liječiti, raditi za pravednost i oslobađati zarobljene. Nijedna granica neće biti izvan vašeg dosega ako hodite s Kristom“, rekao je Papa.

„Neka vas Gospodin vodi do granica današnjega svijeta i dalje, obnavljajući Crkvu i gradeći Kraljevstvo pravednosti, ljubavi i istine“, zaključio je papa Lav XIV.

„Ovo naše mukotrpno vrijeme traži od vas da uđete u otajstvo Kristova zagovora za cijelo čovječanstvo, pristajući ‘staviti se u sredinu’ između stvorenja, krhkoga i ugroženoga zlom, i milosrdnoga Oca“, rekao je Papa.

U svijetu koji je sve više otuđen medijskom i tehnološkom vanjštinom, danas je potrebnije nego ikada podsjetiti na vrijednost nutrine i tišine, kako bismo živjeli u kontaktu sa samima sobom, s drugima, sa stvorenim svijetom i s Bogom – poručio je Papa skupini talijanskih pustinjaka s kojima se susreo 11. listopada u Apostolskoj palači.

Pustinjake je ohrabrio da nastave živjeti svoj poziv klanjanja i nutarnje molitve, kako bi pomogli drugima iskusiti intimnost s Gospodinom.

„Poziv pustinjaka svjedoči u Crkvi ljepotu kontemplativnoga života. To nije bijeg od svijeta, nego regeneracija srca koje postaje sposobno slušati – izvor kreativnoga i plodnoga djelovanja ljubavi koju Bog u nama nadahnjuje“, rekao je papa Lav XIV.

„Vaša udaljenost od svijeta ne odvaja vas od drugih, nego vas ujedinjuje u dubljoj solidarnosti.“

Sveti je Otac napomenuo da se iz intimnoga prijateljstva s Gospodinom, koje su pustinjaci pozvani živjeti, ponovno rađa radost života, čuđenje vjere i užitak crkvenoga zajedništva.
Istaknuo je kako su pustinjaci dragocjena prisutnost u životu Crkve, osobito u unutrašnjim dijelovima zemlje i seoskim sredinama, gdje su svećenici i redovnici sve rjeđi, a u župama mogućnosti ograničene.

„I u urbanim, anonimnim i slojevitim sredinama, obilježenima neugodnom usamljenošću – prisutnost pustinjaka postaje oaza zajedništva s Bogom i s braćom“.

Papa je dodao da njihova jednostavna prisutnost i molitveno svjedočanstvo, u zajedništvu s biskupima i svećenicima, postaju dragocjeni i plodni, jer „povećavaju duhovni dah kršćanske zajednice“.

Papa Lav XIV. zatim je istaknuo da, iako pustinjaci ostaju vjerni nasljeđu crkvenih otaca u čuvanju Božje riječi kroz lectio divina te u službi hvale i zagovora, pozvani su tumačiti nove duhovne izazove kreativnošću Duha Svetoga.

„Svi možete potaknuti druge da se vrate sebi, da ponovno otkriju središte srca, kako nas je poučio papa Franjo u enciklici „Dilexit nos“.

„Tamo, u dubini duše, svatko može otkriti vatru želje za Bogom koja gori i nikada se ne gasi“, rekao je Papa te dodao da su pustinjaci čuvari i svjedoci te želje koja prebiva u svakoj osobi, kako bi ju svatko mogao otkriti i njegovati u sebi.

Papa je nadalje objasnio da Otac u svakom vremenu traži muškarce i žene koji se u potpunosti posvećuju njemu – koji ga traže, slušaju, hvale i zazivaju danju i noću, u tišini srca.
Istaknuo je da Gospodin poziva pustinjake da uđu u skriveno mjesto srca, istražujući ga strpljivo, kako bi mogli učiniti unutarnje uranjanje koje zahtijeva put pražnjenja i samoodricanja.

„Kad jednom uđemo, Bog nas poziva da zatvorimo vrata zlim mislima i da čuvamo srce čistim, poniznim i krotkim – kroz budnost i duhovnu borbu“.

„Tek tada možemo s povjerenjem ući u intimni dijalog s Ocem, koji prebiva i vidi u tajnosti, i koji u tajnosti ispunjava srce svojim darovima“.

Prema Papinim riječima, pustinjaci mogu pomoći vjernicima ponovno otkriti važnost intimnosti s Bogom, jer molitvena samoća rađa zajedništvo i suosjećanje za cijeli ljudski rod i za svako stvorenje – kako u duhovnoj dimenziji, tako i u crkvenom i društvenom kontekstu, u kojem su „postavljeni kao kvasac božanskoga života“.

„Ovo naše mukotrpno vrijeme traži od vas da uđete u otajstvo Kristova zagovora za cijelo čovječanstvo, prihvaćajući da se ‘postavite u sredinu’ između stvorenja, krhkoga i ugroženoga zlom, i milosrdnoga Oca, izvora svakoga dobra“.

Papa ih je potaknuo da ustraju, uzdignutih ruku i budna srca, te da hode uvijek u Božjoj prisutnosti, solidarni s kušnjama čovječanstva.

„Držeći pogled uprt u Isusa i otvarajući jedra svoga srca njegovu Duhu života, plovite s cijelom Crkvom, našom Majkom, po olujnom moru povijesti prema Kraljevstvu ljubavi“, rekao je na kraju Sveti Otac.

Papa Lav XIV. prihvaća apel pape Franje za migrante i traži od vjernika da dignu “glas osude” jer “strukture nepravde moraju biti uništene snagom dobra”, izvijestio je u četvrtak 9. listopada Vatican News.

Kristova ljubav postaje tijelom u ljubavi prema siromašnima, shvaćenoj kao briga o bolesnima; borba protiv ropstva; zaštita žena žrtava nasilja; pravo na obrazovanje; potpora migrantima; milostinja; jednakost. Papa Lav XIV. potpisuje svoju prvu apostolsku pobudnicu, tekst sa 121 točkom koji ističe učiteljstvo Crkve o siromašnima tijekom posljednjih 150 godina. Tim dokumentom, potpisanim 4. listopada, na blagdan svetoga Franje Asiškog, papa augustinac slijedi stope svojih prethodnika: Ivana XXIII. s Mater et Magistra; Pavla VI. i Populorum Progressio; Ivana Pavla II., koji je učvrstio „povlašteni odnos Crkve sa siromašnima“; Benedikta XVI. i Caritas in veritate; pape Franje, koji je brigu „za“ i „sa“ siromašnima učinio jednim od temelja svojega pontifikata.

Upravo je papa Franjo započeo rad na toj apostolskoj pobudnici prije smrti. Kao i kod Lumen Fidei Benedikta XVI. iz 2013. godine, i ovaj put nasljednik dovršava djelo koje je nastavak posljednje enciklike argentinskog pape o Srcu Isusovu Dilexit Nos. Jer snažna je “povezanost” između Božje ljubavi i ljubavi prema siromašnima: preko njih “Bog nam još ima što reći”, napominje papa Lav.

Brojne su ideje za djelovanje i promišljanje u pobudnici Roberta Francisa Prevosta, u kojoj se analiziraju “lica” siromaštva. Siromaštva “onih koji nemaju materijalna sredstva za život”, “onih koji su društveno marginalizirani”; “moralnoga”, “duhovnoga” i “kulturnoga” siromaštva (9). Zatim brojnih novih, “suptilnijih i opasnijih” oblika siromaštva (10), koji idu usporedo s gospodarskim pravilima koja su povećala bogatstvo, ali ne i pravednost.

S tog gledišta, papa Lav XIV. izražava zadovoljstvo činjenicom da su Ujedinjeni narodi postavili iskorjenjivanje siromaštva kao jedan od Milenijskih ciljeva”. Međutim, put je još dug, posebno u doba u kojemu dominira “diktatura gospodarstva koje ubija” (92) i ustraje kultura odbacivanja koja “ravnodušno tolerira da milijuni ljudi umiru od gladi ili preživljavaju u uvjetima nedostojnima ljudskog bića” (11).

Ono na što Papa potiče jest „promjena mentaliteta“, kako bi se dostojanstvo svake ljudske osobe „poštovalo sada, a ne sutra“.

Papa Lav XIV. mnogo prostora posvećuje i temi migracija, počevši od slike malog Alana Kurdija, sirijskoga dječaka čija je fotografija na plaži obišla cijeli svijet. Nažalost, piše, “slični događaji postaju sve beznačajniji poput beznačajnih vijesti” (11). Istodobno, Papa podsjeća na rad Crkve s migrantima.

Crkva, poput majke, hodi s onima koji hodaju. Gdje svijet vidi prijetnje, ona vidi djecu; gdje se grade zidovi, ona gradi mostove… Zna da je u svakom odbijenom migrantu sâm Krist koji kuca na vrata zajednice (75).

O migrantima, Robert Prevost usvaja poznata “četiri glagola” pape Franje: “Primiti, zaštititi, promicati, integrirati”. Od pape Franje posuđuje također definiciju siromašnih kao “učitelja Evanđelja”.

Petrov nasljednik potom opisuje “dvostruko siromašnima” žene koje pate zbog “isključenosti, zlostavljanja i nasilja” (12). I ocrtava duboko razmišljanje o samim uzrocima siromaštva: “Siromašni ne postoje slučajno ili zbog slijepe i gorke sudbine. Još manje je siromaštvo, za većinu njih, izbor. Pa ipak, još uvijek ima onih koji se usuđuju to tvrditi, pokazujući sljepoću i okrutnost” (14). Katkada, primjećuje, sami kršćani dopuštaju da ih “zaraze stavovi obilježeni svjetovnim ideologijama ili političkim i gospodarskim orijentacijama koje vode do nepravednih generalizacija i obmanjujućih zaključaka”. Ima, naime, onih koji misle “da bi se samo vlasti trebale brinuti o njima ili da bi bilo bolje ostaviti ih u siromaštvu i poučiti ih raditi” (114). Simptom je toga činjenica da se milostinja rijetko prakticira i često prezire (115). “Kao kršćani, ne odustajmo od milostinje”, Papin je poticaj.

Moramo prakticirati milostinju kako bismo dotaknuli trpeće tijelo siromašnih (119).

U nekim kršćanskim skupinama, primjećuje papa Lav, uopće nema zauzimanja za najugroženije (112). Budite oprezni, upozorava, jer “postoji neraskidiva veza između naše vjere i siromašnih” (36). Opasnost je, dakle, “raspad” ili “duhovna svjetovnost” (113).

Kao protuteža toj ravnodušnosti, postoji svijet svetih, blaženih i misionara. Papa citira svetoga Franju Asiškoga, Majku Tereziju, svetog Augustina – koji je govorio: “Tko kaže da ljubi Boga i nema suosjećanja za potrebite, laže” (45) – i brojne druge. Potom podsjeća na rad redovničkih redova za bolesne, za prihvat siročadi, udovica i prosjaka te za oslobađanje žrtava ropstva.

Tradicija tih redova nije završila. Naprotiv, nadahnula je nove oblike djelovanja u odnosu na moderne oblike ropstva: trgovinom ljudima, prisilnim radom, seksualnim iskorištavanjem, raznim oblicima ovisnosti. Kršćanska ljubav, kada se utjelovi, postaje oslobađajuća (61)

U pobudnici, Papa ističe i važnost obrazovanja siromašnih: to je “dužnost”, a ne usluga. Spominje borbu narodnih pokreta koje vode leaderi “često sumnjičeni, pa čak i progonjeni” (80) te se na kraju obraća cijelom Božjem narodu, tražeći da “učini da se čuje, iako na različite načine, glas koji budi, koji razotkriva, koji se izlaže čak i uz rizik da izgleda glupo“.

Strukture nepravde valja prepoznati i uništiti snagom dobra (97).

Potrebno je da “svi dopustimo da nas siromašni evangeliziraju”, potiče na kraju papa Lav XIV. (102): oni nisu samo “društveni problem” nego “samo središte Crkve” (111).

Hvaljen Isus i Marija!

Dragi hrvatski hodočasnici, s velikom radošću želim vam dobrodošlicu na Trg sv. Petra, kamo ste pristigli povodom nacionalnog hodočašća u Jubilejskoj godini. Vaša brojna i molitvena prisutnost znak je žive vjere vašega naroda, koji je kroz stoljeća ostao čvrst u zajedništvu s Crkvom i vjeran Nasljedniku apostola Petra.

Tješi činjenica da korijeni vaše vjere nisu ostali nepomični u prošlosti, nego i danas donose plodove zahvaljujući svjedočanstvu vaših obitelji, župnih zajednica i udruga. Tradicija primljena od vaših otaca neprocjenjivo je blago koje brižno čuvate i koje ste pozvani neprestano obnavljati, prepoznajući nadahnuća Duha Svetoga. Od srca vam zahvaljujem na vjernosti koju živite u svakodnevici.

Dobro mi je poznato da se mnogi od vas nalaze daleko od domovine, zbog posla, studija ili drugih potreba; no gdje god bili, ostanite vezani uz svoje kršćanske korijene i svjedočite da ste narod koji ljubi Krista i njegovu Crkvu. Takav život, usklađen s evanđeljem, snažnije govori od mnogih riječi.

Potičem vas da uvijek držite pogled upravljen prema Isusu, Dobrom Pastiru, te da mu se s povjerenjem i poslušnošću prepuštate. Ne zaboravite: vjera raste i jača kada se dijeli. Stoga, s radošću prenosite svojoj djeci i novim naraštajima kršćanske vrijednosti koje su oblikovale vašu povijest i kulturu.

Tako ćete i dalje biti kvasac mira, dobra i nade u svijetu ranjenom nasiljem i ratovima, koji su i vama iz povijesti poznati. Neka vas Gospodin blagoslovi, a Blažena Djevica Marija, Najvjernija odvjetnica Hrvatske, čuva pod svojim plaštem i prati u svakodnevnom životu. Vama, vašim obiteljima i cijelom hrvatskom narodu od srca udjeljujem Apostolski blagoslov – znak Papine blizine i ljubavi prema svakome od vas.

Među sudionicima su bili članovi Misionara Krvi Kristove, Družbe Marijine, Franjevaca od Bezgrešne i Uršulinki Bezgrešne Djevice Marije. Podsjećajući na dobro koje čine svaki dan u svim dijelovima svijeta – često skriveno od očiju ljudi, ali ne i od Božjih – Papa ih je pozvao da nastave živjeti svoja poslanja s vjerom i velikodušnošću, odgovarajući na potrebe svijeta i slijedeći stope onih koji su osnovali te redovničke obitelji. Pritom je istaknuo: “Vaši osnivači i osnivačice su bili ljudi sposobni promatrati, procjenjivati, voljeti i zatim otići, čak i uz rizik velike patnje ili gubitka svega, kako bi služili braći u njihovim stvarnim potrebama, prepoznajući Božji glas u bijedi bližnjega.”

Upravo bi usmjeravanje pažnje na znakove vremena trebao biti poticaj za poslanje. Bez tog otvorenog i pažljivog pogleda na stvarne potrebe naše braće i sestara, nijedna od vaših kongregacija nikada ne bi nastala. Zato je važno da se živo prisjećate takvih hrabrih početaka – nastavio je Sveti Otac. Pozivajući se na svog prethodnika papu Franju, objasnio je da to ne znači baviti se arheologijom ili njegovati beskorisnu nostalgiju, nego istražiti put kojim su prošle prethodne generacije kako bi prepoznali iskru inspiracije i uočili potencijale koji možda još uvijek nisu istraženi, da bi ih iskoristili u služenju ovdje i sada.

Sveti je Otac potom podsjetio na njihove osnivače i višestruko nasljeđe koje su ostavili za sobom. Na primjer, blažena Brigita od Isusa Morello, koja je u 17. stoljeću osnovala Kongregaciju uršulinki Bezgrešne Djevice Marije, kroz formaciju mladih je započela djelo u promicanju žene koje je u budućnosti donijelo mnogo plodova. Također, sveti Gašpar del Bufalo, osnivač Misionara Krvi Kristove, dva stoljeća kasnije u Rimu se počeo zalagati za borbu protiv duha bezbožnosti i nereligioznosti koji se širio u njegovo vrijeme. Papa se zatim spomenuo i oca Jean-Claude Colina koji je po primjeru duha poniznosti i skrovitosti Marije iz Nazareta osnovao Družbu Marijinu. Konačno, Sveti Otac je podsjetio na svetoga Franju i svetoga Maksimilijana Kolbea koji su nadahnuli osnivanje Franjevačke braće od Bezgrešne.

Rimski biskup je istaknuo važnost poslušnosti kao temeljne vrijednosti za život redovnika, ali i za današnji svijet u kojemu često prevladava egocentričnost. Danas nije baš moderno govoriti o poslušnost jer se smatra odricanjem od vlastite slobode. Poslušnost je, naprotiv, škola slobode u ljubavi, a Isus nam je dao primjer kroz svoj odnos s Ocem. Papa je stoga podsjetio na svetog Augustina koji je inzistirao na uskoj vezi koja postoji između poslušnosti i istinske ljubavi u kršćanskom životu. Pritom je napomenuo: “Poslušnost je u svom najdubljem značenju, kao aktivno i velikodušno slušanje drugih, veliki čin ljubavi kojim se prihvaća umiranje samome sebi kako bi brat ili sestra mogli rasti i živjeti. Ako je ispovijedamo i živimo s vjerom, ona osvjetljuje put darivanja koji može uvelike pomoći svijetu u kojem živimo da ponovno otkrije vrijednost žrtve, sposobnost održavanja trajnih odnosa i zrelost u zajedništvu koja nadilazi osjećaj trenutka da bi se učvrstila u vjernosti.”

Na kraju je papa Lav XIV. pozvao redovnike i redovnice da žive zajednički život kao mjesto posvećenja i izvor inspiracije, svjedočanstva i snage za apostolat. Duh Sveti je u zajedničkom životu jedan i istovremeno se daje svima te svatko uživa plod tuđeg dara kao vlastitog. Stoga je zaključio: “Nije bez razloga Duh Sveti nadahnuo one koji su vam prethodili da se ujedine sa sestrama i braćom koje je providnost stavila na njihov put, kako bi se u zajedništvu dobrih ljudi dobrota umnožila i rasla. Tako je bilo u počecima vaših zajednica i kroz stoljeća, a tako je i sada.”

Papa Lav XIV. izrazio je sreću te rekao da se osjeća kao kod kuće među augustincima. Na kapitulu sudjeluje oko 100 redovnika iz 46 zemalja. Papa je, naime, 15. rujna, prijepodne otišao na institut kako bi i fizički, a ne samo duhovno sudjelovao u radovima kapitula koji je osobno otvorio, a koji se održava od 1. do 18. rujna.

Zvanje, formacija, ljubav koja je – kako je rekao – središte svega, bile su teme govora koji je Papa održao pred subraćom koju je potaknuo da ne zaborave misionarski duh koji stoljećima obilježava njihov red. Točnije, od 1533., godine prve misije koja je potaknula stalno naviještanje evanđelja od strane augustinskih redovnika u raznim dijelovima svijeta. Riječ je o evangelizaciji, uvijek ostvarenoj sa zanosom i velikodušno, brinući se o lokalnim kršćanskim zajednicama, posvećujući se obrazovanju i poučavanju, trošeći se za siromašne i ostvarujući društvena i karitativna djela“, napomenuo je Papa.

„Taj se misionarski duh ne smije ugasiti jer je i danas vrlo potreban“, primijetio je te potaknuo subraću da ga ožive. „Evangelizacijsko poslanje na koje smo svi pozvani zahtijeva svjedočanstvo ponizne i jednostavne radosti, spremnost za služenje te dijeljenje života ljudi kojima smo poslani“, kazao je.

Na početku govora Sveti Otac obratio se novom generalnom prioru, Amerikancu, ocu Josephu Farrellu, izabranom 9. rujna da naslijedi oca Alejandra Morala Antóna, koji je završio svoj drugi mandat. „Za tu tako zahtjevnu zadaću potrebna je molitva svih nas, nemojmo to zaboraviti!“, poručio je.

„Generalni je kapitul dragocjena prilika za zajedničku molitvu i razmišljanje o primljenom daru, o aktualnosti karizme, te također o izazovima i problemima s kojima se suočava zajednica. Uz obavljanje različitih aktivnosti, održavanje kapitula znači slušati Duha Svetoga“, kazao je Papa te je citirao sv. Augustina koji je isticao važnost ljudske nutrine na putu vjere: „Ne izlazi iz sebe, vrati se u samoga sebe: istina prebiva u unutarnjem čovjeku“.

„Nutrina čovjeka, koja je među temeljima nauka hiponskoga biskupa, nije bijeg od naših osobnih i zajedničkih odgovornosti, od poslanja koje nam je Gospodin povjerio u Crkvi i u svijetu, ili od hitnih pitanja i problema“, objasnio je Papa. „Vraćamo se u sebe kako bismo potom izišli još motiviraniji i oduševljeni u svojem poslanju“, dodao je.

„Vraćanje u sebe obnavlja naš duhovni i pastoralni zanos; vraćamo se izvoru redovničkoga života i posvećenja, kako bismo mogli ponuditi svjetlo onima koje Gospodin stavlja na naš put. Ponovno otkrivamo svoj odnos s Gospodinom i s braćom naše redovničke obitelji, kako bismo iz toga zajedništva ljubavi mogli crpiti nadahnuće i bolje se suočiti s pitanjima zajedničkoga života i apostolskim izazovima“, naglasio je Sveti Otac.

U tom se kontekstu Papa osvrnuo na teme poziva i formacije te istaknuo da je važno izbjeći to da se redovnička formacija zamišlja kao skup pravila kojih se treba pridržavati ili stvari koje valja činiti, ili čak kao gotova odjeća koju treba pasivno odjenuti. „Naprotiv, u središtu je svega ljubav. Kršćanski se poziv, a posebno redovnički, rađa samo kada se osjeti privlačnost nečega velikoga, ljubavi koja može hraniti i nasititi srce“, rekao je.

„Stoga bi glavna briga trebala biti pomoći, posebno mladima, da razaznaju ljepotu poziva i da zavole ono što će, prihvaćajući svoj poziv, moći postati. Poziv i formacija nisu unaprijed utvrđene stvarnosti, oni su duhovna avantura koja uključuje cijelu povijest osobe. To je avantura ljubavi s Bogom“, istaknuo je Papa.

„Ta je ljubav temeljni kriterij također za teološki studij i intelektualnu formaciju“, poručio je papa Lav XIV. te dodao da „u poznavanju Boga nije nikada moguće dosegnuti ga samo našim razumom i nizom teorijskih informacija“.

Riječ je prije svega o tomu da se pustimo zadiviti Gospodinovom veličinom, da propitujemo sebe i smisao stvari koje se događaju, kako bismo ga ljubili i učinili da ga drugi vole. Velikodušnost i poniznost smjernice su koje Papa ističe onima koji uče. I one se rađaju iz ljubavi: velikodušnost dijeljenja vlastitoga istraživanja s drugima, kako bi to koristilo njihovoj vjeri; te poniznost kako ne bismo podlegli taštini onih koji traže znanost poradi sebe, osjećajući se superiornijima od drugih jer ju posjeduju.

Istodobno, papa Lav XIV. je istaknuo neizrecivi dar božanskoga milosrđa koji trebaju gledati kako bi bolje živjeli zajednički život i apostolsko djelovanje, dijeleći materijalna, ljudska i duhovna dobra.

„Ostanimo vjerni evanđeoskom siromaštvu i učinimo to da ono postane kriterij za življenje svega što jesmo i što imamo, uključujući sredstva i strukture, u službi našega apostolskog poslanja“, naglasio je, izvijestio je Vatican News.

Papa Lav XIV. pozvao je augustince da svoj kapitul, koji se do 18. rujna održava u Rimu, žive u ozračju slušanja Boga i ljudi te u poniznosti koja otvara put razumijevanju i zajedništvu. Predvodeći misu u bazilici sv. Augustina, Papa je upozorio da „nitko ne smije misliti da sam ima sve odgovore“, nego treba dijeliti s drugima ono što ima i u vjeri prihvatiti nadahnuća Duha Svetoga.

„Jedinstvo neka bude ne samo cilj vašega truda, nego i kriterij po kojem ćete prosuđivati svoje djelovanje i zajednički rad, jer ono što ujedinjuje dolazi od Boga, a ono što razdvaja ne može dolaziti od Njega“, istaknuo je Papa, podsjetivši na riječi sv. Pavla da je „svakom vjerniku dana posebna manifestacija Duha za opće dobro“.

Na slavlju je sudjelovalo više od stotinu augustinaca iz cijeloga svijeta, kao i redovnice i laici povezani s Redom. Papa je na kraju misnog slavlja izrazio želju da Duh Sveti bude pravi protagonist kapitularnih dana, vodeći radove redovnika u službi Crkve i cijelog svijeta.

Papa Lav XIV. uputio je poruku oblatama sv. Franciske Rimske, okupljenima u samostanu Tor de’ Specchi u središtu Rima, u povodu obilježavanja 600 godina od oblacije njihove utemeljiteljice. Svetica, koja je 15. kolovoza 1425. s prvih devet pratilja položila svečanu oblaciju, posvetila je život služenju potrebitima i nastojanju oko jedinstva Crkve.

Lav XIV. podsjetio je da su prve oblate, iako iz uglednih rimskih obitelji, živjele jednostavno, u molitvi, pokori i karitativnom radu. Redovnička obitelj koju je sveta Franciska osnovala 1433., nadahnuta pravilom svetog Benedikta, kroz stoljeća je ostala „škola djelatne ljubavi, izvor duhovnosti i uzor darivanja sebe Kristu i Crkvi“.

Papa je istaknuo tri osobite dimenzije svetosti svete Franciske Rimske: nastojanje da „rađa Krista u svijetu“ svjedočanstvom vjere, poslušnost „vodstvu Anđela“ kroz molitvu i meditaciju te predanost jedinstvu Crkve. Dodao je da današnji svijet treba žene „zaljubljene u Evanđelje“, spremne služiti u poniznosti i zajedništvu.

Podsjetio je i na riječi svetog Ivana Pavla II., koji je oblatama 1984. preporučio „radikalno evanđeosko opredjeljenje, prožeto disciplinom, radosnim odricanjem i velikodušnom oblacijom“. Samostan Tor de’ Specchi, smješten između bazilike Santa Maria in Aracoeli i ruševina Teatra Marcellusa, opisao je kao „svjetiljku za povijest i hod naroda“, mjesto gdje vjernici i danas nalaze mir i ljubav Božju.

Zaključujući poruku, Lav XIV. poželio je da molitva utemeljiteljice „Ti si uzeo moju desnicu, vodio me svojom voljom i primio u slavu“ ostane program i proroštvo zajednice, te ih ohrabrio da nastave svoje poslanje za dobro Crkve. Svečanu misu u povodu obljetnice i svetkovine Velike Gospe predvodio je kardinal Fortunato Frezza, njihov duhovni pratitelj.

„Generalni kapitul tijekom Jubileja kao prilika za obnovu, ukorijenjen u nadi koja nikada ne razočarava i u svijesti da vas je Gospodin pozvao kao propovjednike da naviještate Radosnu vijest usred jedinstvenih izazova današnjice“, zaželio je papa Lav XIV. u poruci upućenoj učitelju Reda propovjednika fr. Gerardu, koji predsjeda Generalnim kapitulom provincijskih priora u Krakovu u Poljskoj. Papa je istaknuo da je posebno prikladna odabrana tema, odnosno način na koji konkretnije pristupati različitim oblicima propovijedanja usmjerenima prema četirima skupinama: onima koji još ne poznaju Isusa, zatim vjernim kršćanima, onima koji su se udaljili od Crkve te mladima koji se nalaze u tim situacijama.

Sveti Otac je u poruci uputio svoju molitvu da odluke donesene na Generalnom kapitulu omoguće dominikancima pažljivo osluškivanje Duha Svetoga, koji nastavlja voditi Crkvu prema punini istine. Također se nada da će provedeno zajedničko vrijeme učvrstiti njihovo zalaganje u služenju Tijelu Kristovu u evanđeoskom načinu života koji je izabrao sv. Dominik. Na kraju poruke, papa Lav XIV. izrazio je želju da zajedničko iskustvo bratstva i molitve osnaži veze zajedništva koje ih povezuju kao dominikance te da ih potakne da sve punije žive svoj poziv kontemplativnih propovjednika. „Na taj će način, vjerni karizmi i duhovnosti njihova utemeljitelja, bez sumnje nastaviti vršiti svoje poslanje u srcu Crkve“, zaključio je Papa, izvijestio je Vatican News.

Papa Lav XIV. posjetio je samostan klarisa u Albanovu, posvećen Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije, gdje se zadržao u molitvi i susretu sa zajednicom redovnica. Posjet je uslijedio neposredno nakon mise koju je Papa predvodio u kapeli sjedišta talijanske žandarmerije (Carabinieri) u Castel Gandolfu.

Po dolasku u samostan, Papa je dočekan na ulazu, a zatim se uputio u kapelu gdje se zajedno s redovnicama kratko pomolio. Nakon toga susret se nastavio u kapitularnoj dvorani, gdje je Papa razgovarao sa svakom sestrom pojedinačno i zahvalio im na njihovoj tihoj, ali snažnoj prisutnosti u životu Crkve.

„Lijepo je da Crkva poznaje vaš život, jer on je dragocjeno svjedočanstvo“, rekao je Papa, istaknuvši važnost kontemplativnog redovništva u duhovnom životu cijele Crkve.

Na završetku susreta, papa Lav XIV. darovao je samostanu kalež i patenu za misna slavlja, a zauzvrat je od klarisa primio na dar ikonu Kristova lica. Susret je zaključen zajedničkom molitvom Očenaša i Papinim blagoslovom.

Sanjati velike stvari, živjeti vlastiti poziv kao čudesnu avanturu i biti poput malih svjetiljki koje, sjajeći zajedno, ostvaruju Božji naum spasenja – to znači privesti k sebi cijelo čovječanstvo kao jednu veliku obitelj. Riječ je o planu sastavljenom od različitih sastavnica: od promicanja mira do pastoralne suodgovornosti u mjesnim Crkvama, ali i o perspektivi koja nadilazi one koji je grade i koja nadmašuje svako očekivanje.

Te su poruke bile u središtu govora pape Lava XIV., koji je danas primio u audijenciju oko 200 sudionika generalnih kapitulâ nekoliko redovničkih ustanova. Papa ih je dočekao u dvorištu Apostolske palače u Castel Gandolfu, pozdravivši ih riječima uskrslog Krista: “Mir vama”.

Sveti Otac istaknuo je različite karizme prisutnih redovnika i redovnica, no naglasio je da sve one imaju jedan zajednički cilj: izgradnju Tijela Kristova.
“Upravo zato, kako bi ono raslo prema Božjem naumu, Crkva od vas traži službu koju već vršite”, poručio je papa Lav XIV.

Rimski biskup osvrnuo se na specifične značajke svake karizme, koje su međusobno komplementarne u odražavanju djelovanja cijeloga Božjeg naroda: od potpunog predanja u jedinstvu s Kristovom žrtvom, preko misije “ad gentes”, do čuvanja i širenja ljubavi prema Crkvi, pri čemu nije izostavio važnost odgoja i formacije mladih.

“To su različiti putovi kojima se na karizmatski način izražava jedna i vječna stvarnost koja ih sve prožima: Božja ljubav prema čovječanstvu”, kazao je Papa.

Petrov nasljednik istaknuo je da je naslijeđe koje su ostavili utemeljitelji i utemeljiteljice redovničkih ustanova jedna osobita perspektiva koju treba iznova promišljati u svjetlu današnjice. Smjernice za djelovanje, proizašle iz priprave, molitve i međusobnog slušanja, predstavljaju dragocjeni dar jer su plod Duha Svetoga.

“On je pomoć cijeloj kršćanskoj zajednici da hodi u ljubavi prema punini istine”, rekao je Sveti Otac, citirajući riječi pape Benedikta XVI.

Smjernice koje su oblikovale različite redovničke ustanove sadrže temeljne aspekte: obnovljeni misionarski duh, prianjanje uz Kristove osjećaje, čvrstu nadu u Boga i žar Duha Svetoga koji neprestano gori u srcu. Papa je pritom pozvao na promicanje mira i njegovanje pastoralne suodgovornosti u mjesnim Crkvama.

“Prisjećati se toga i isticati to u ovom trenutku pomaže nam razumjeti bogatstvo našega zajedničkog života, osobito kao redovnika i redovnica, jer smo dio iste prekrasne avanture u kojoj se zalažemo za nasljedovanje Krista izbliza”, naglasio je Papa.

Ta svijest, dodao je Sveti Otac, obnavlja i jača radost pripadnosti Crkvi. Stoga je papa Lav XIV. potaknuo okupljene da se otvore ambicioznim ciljevima, prisjetivši se riječi pape Franje da je “čovječanstvo jedna obitelj koju Bog u svom planu želi u potpunosti privesti k sebi”.
“Sanjajte velike stvari kao jedinstveni dijelovi većeg plana koji vas nadilazi i ide iznad vaših očekivanja”, poručio je Papa.

Iz duha izvornog nadahnuća svake redovničke ustanove, rekao je Sveti Otac, rađa se perspektiva u koju treba uključiti svaki napor.
“Tako ćete, poput malih svjetiljki, pridonijeti širenju Kristova svjetla po cijeloj zemlji”, svjetla koje se nikada ne gasi.

Na kraju govora papa Lav XIV. pozvao je prisutne da ostanu poslušni glasu Duha Svetoga koji, kako je rekao, o svemu poučava.
“Jer, bez njegove pomoći, u zajedničkoj slabosti, ne znamo što trebamo tražiti”, zaključio je Sveti Otac, prenosi u subotu 12. srpnja Vatican News.

“Kultura bez istine postaje oruđe moćnih; umjesto da oslobađa savjesti, ona ih zbunjuje i odvraća prema interesima tržišta, prolaznim trendovima ili svjetovnom uspjehu”, upozorio je Papa, dodajući da je “Krist – put, istina i život”, konačno mjerilo svih kulturnih inicijativa i obrazovnih nastojanja.

Sveti Otac redovnicama je uputio tri konkretna poticaja: da budu strpljive u kušnjama, jer se u njima “potvrđuje Gospodnja vjernost”; da budu hrabre u odgojnom radu, kako bi “oblikovale mudre umove i srca koja slušaju i gaje strast prema čovjeku”; te da u svemu ustraju u nasljedovanju Krista, čime će njihova karizma ostati u službi istine i slobode.

Papa je sestrama preporučio ponovno iščitavanje Augustinova djela “De Magistro”, u kojemu se ističe da svako izvanjsko poučavanje treba voditi susretu s “unutarnjim Učiteljem, Isusom”. Podsjetio je i na kanonizacijski proces utemeljiteljice družbe, Časne službenice Božje Marije Terezije Spinelli (1799.–1850.), istaknuvši da “hod svetosti družbe ide ukorak s tim procesom”.

Družba, osnovana 1827. u Italiji, danas djeluje u devet zemalja na trima kontinentima. Sestre se bave obrazovanjem, skrbe za marginalizirane žene i mlade te pružaju medicinsku pomoć. Papa je naglasio da se njihova svakodnevna služba “najprije ostvaruje u posvemašnjoj posveti života Gospodinu” i osnažuje “iskrenom pobožnošću prema Isusu i Mariji”, na koje se red poziva u svojemu nazivu.

Susret je zaključen zajedničkom molitvom i Papinim apostolskim blagoslovom, a sestre su zahvalile Svetom Ocu na podršci njihovu međunarodnom poslanju, izvijestio je u subotu 5. srpnja Vatican News.