Obraćanje pape Franje sudionicima Kongresa redovničkih odgojiteljâ

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Rekao mi je [kardinal pročelnik] vaš broj, koliko vas je, a ja sam mu rekao: »Uz trenutno pomanjkanje zvanjâ više je odgojitelja no odgajanika!«. To je problem! Trebamo moliti Gospodina da učini sve da bude više zvanja!

Zahvaljujem kardinalu Braz de Avizu na riječima koje mi je uputio u ime svih prisutnih. Zahvaljujem također tajniku i drugim suradnicima koji su pripremili ovaj kongres, prvi takve vrste u Crkvi, upravo u Godini posvećenoj posvećenom životu, s odgajateljima i odgajateljicama iz mnogih ustanova iz brojnih dijelova svijeta.

Želio sam ovaj susret s vama, zbog onoga što jeste i predstavljate kao odgojitelji i oni koji su uključeni u izgradnju, kao i zato što iza svakog od vas nazirem vaše i naše mlade, protagoniste jedne sadašnjosti življenje s velikom ljubavlju i promicatelje jedne budućnosti oživljene nadom; mlade koji, potaknuti Božjom ljubavlju, traže u Crkvi putove kojima će tu ljubav ugraditi u vlastiti život. Osjećam ovdje njihovu prisutnost i upućujem im topli pozdrav.

Promatrajući vas ovdje u tako velikom broju ne bi se moglo reći da postoji kriza zvanja! Ali u stvarnosti postoji neosporno opadanje broja zvanja i zbog toga je zadaća izgradnje još urgentnija, izgradnje koja će doista oblikovati u srcu mladih Isusovo srce, da imaju iste njegove osjećaje (usp. Fil 2, 5; Vita consecrata, 65). Uvjeren sam također da ne postoji kriza zvanja tamo gdje postoje posvećene osobe koje mogu prenositi, vlastitim svjedočenjem, ljepotu posvećenja. Svjedočenje je plodno. Ako nema svjedočenja, ako nema dosljednosti, neće biti ni zvanja. A na to ste svjedočenje pozvani. To je vaša služba, vaše poslanje. Vi niste samo »učitelji«; vi ste prije svega svjedoci nasljedovanja Krista u vašoj vlastitoj karizmi. A to pojedinac može provoditi u djelo ako svakoga dana ponovno s radošću otkriva da je Isusov učenik. Iz toga proizlazi također nužnost da posvećujete trajnu brigu samoj vašoj osobnoj izgradnji, polazeći od snažnog prijateljstva s jedinim Učiteljem. U ovim uskrsnim danima riječ koja mi je često odjekivala u molitvi bila je »Galileja«, »tamo gdje je sve počelo«, kaže Petar u svom prvom govoru. Ono što se dogodilo u Jeruzalemu ali što je započelo u Galileji. Naš je život također započeo u jednoj »Galileji«: svaki je od nas imao iskustvo Galileje, susreta s Gospodinom, onog susreta koji se ne zaboravlja, ali je toliko puta prekriven stvarima, radom, nemirima pa i grijesima i svjetovnošću. Da bi se davalo svjedočanstvo nužno je često hodočastiti u vlastitu Galileju, obnoviti sjećanje na taj susret, to divljenje, i od toga ponovno krenuti. Ali ako se ne ide tim putem sjećanja postoji opasnost da ostanemo tamo gdje jesmo pa čak i pogibelj da ne znamo zašto smo tu gdje jesmo. Ovo je disciplina onih muškaraca i žena koji žele dati svjedočanstvo: ići tragom vlastite Galileje, gdje sam susreo Gospodina; one prve zadivljenosti.

Lijep je posvećeni život, to je jedno od najdragocjenijih blaga Crkve, ukorijenjeno u krsnom pozivu. Lijepo je, dakle, biti i redovnički odgojitelj, jer je povlastica sudjelovati u djelu Oca koji oblikuje srce Sina u onima koje je Duh Sveti pozvao. Ponekad se tu službu može doživljavati kao teret ili kao da nam ona oduzima nešto važnije. Ali to je pogrešno razmišljanje, to je napast. Važno je poslanje, ali je jednako važno izgrađivati za poslanje, izgrađivati u zanosu za naviještanjem, izgrađivati za onu strast poći bio gdje, na svaku periferiju, kako bi se svima govorilo o ljubavi Isusa Krista, osobito onima koji su se od njega udaljili, govoriti o njemu siromašnima i malenima, i dopustilo također da oni nas evangeliziraju. Sve to iziskuje čvrste temelje, kršćansku strukturu osobnosti koju danas same obitelji rijetko znaju dati. A to vašu odgovornost čini još većom.

Jedna od osobina odgojitelja jest ona da ima veliko srce za mlade, da u njima oblikuje velika srca koja su kadra sve ljude prihvaćati, srca bogata milosrđem, puna nježnosti. Vi niste samo prijatelji i pratitelji posvećenog života onih koji su vam povjereni, nego pravi očevi, prave majke, kadri tražiti i davati svoj maksimum. Roditi jedan život, roditi jedan redovnički život. To se može samo ljubavlju, ljubavlju očeva i majki. I nije istina da današnje mlade resi osrednjost i da nisu velikodušni; oni samo imaju potrebu osjetiti da »blaženije je davati nego primati« (Dj 20, 35), da je u životu u poslušnosti velika sloboda, da je u djevičanskom srcu velika plodnost, veliko bogatstvo u tome da se ništa ne posjeduje. Iz toga proizlazi nužnost da budemo brižni i pozorni na hod svakog pojedinog odgajanika i da budemo evanđeoski zahtjevni u svakoj fazi odgojnog puta, počevši od razlučivanja zvanja, kako možebitna kriza u broju zvanja ne bi dovela do još teže krize kvalitete. I to je opasnost. Razlučivanje zvanja je važno: svi oni koji poznaju ljudsku osobnost – bilo da su to psiholozi, duhovni očevi, duhovne majke – poručuju nam da mladi koji nesvjesno osjećaju da imaju stanovitu neuravnoteženost ili neki oblik neravnoteže ili zastranjenja, nesvjesno traže snažne strukture koje će ih štititi, kako bi zaštitili sebe. I u tome se sastoji razlučivanje: znati reći 'ne'. Ali ne smije ih se potjerati: to nikako. Ja te pratim, idi, idi, idi dalje… I kako se pojedinu osobu prati pri ulasku, treba je pratiti također pri napuštanju, da ona ili on nađu svoj put u životu, uz nužnu pomoć. Ne onom obranom koja je kruh za danas a glad za sutra.

Kriza kvalitete… Ne znam je li to gdje zapisano, ali sada mi je to palo na um: gledati kvalitetu mnogih i mnogih posvećenih osoba… Jučer je na ručku bila manja skupina svećenika koji su slavili 60. obljetnicu svećeničkog ređenja: ta mudrost starijih… Neki su malo…, ali većina starijih ima mudrost! Redovnice koje se svakog dana ustaju na posao, redovnice koje rade u bolnicama, koje su »doktorice u čovjekoljublju«: koliko samo moramo učiti iz toga dugogodišnjeg posvećenja!... A zatim umiru! I sestre misionarke, redovnici misionari koji odlaze van i tamo umiru… Gledati primjer starijih. I ne samo gledati ih, već ih također posjetiti, jer četvrta zapovijed vrijedi i u redovničkom životu, u odnosu s tim našim starijima. I oni su, za jednu redovničku ustanovu, »Galileja«, jer u njima nalazimo Gospodina koji nam govori danas. I kako je dobro za mlade da ih se pošalje k njima, da se približe tim starijim redovnicima i redovnicama, mudrima: kako je to dobro! Jer mladi imaju »nos« za autentičnost: to je dobro za njih.

Početna izgradnja, to razlučivanje, je prvi korak jednog procesa koji treba trajati čitav život. Mladog se čovjeka treba odgajati u poniznoj i inteligentnoj slobodi kako bi dopustio da ga Bog Otac odgaja svakoga dana života, u svakoj životnoj dobi, u misiji kao i u bratstvu, u radu kao i u kontemplaciji.

Hvala vam, odgojitelji i odgojiteljice, za vaše ponizno i samozatajno služenje, za vrijeme darovano slušanju – apostolatu »duha«, slušanja – za vrijeme posvećeno praćenju i brizi za svakog vašeg mladića i djevojku. Bog ima jednu krepost – ako se može govoriti o Božjim krepostima –, jednu osobinu, o kojoj se ne govori mnogo: to je strpljivost. On ima strpljenja. Bog zna čekati. I vi to naučite, taj stav strpljivosti, koji je toliko puta pomalo mučeništvo: čekati… A kada ti dođe napast nestrpljivosti, zaustavi se; ili radoznalosti… Sjetim se svete Terezije od Djeteta Isusa, kada je jedna novakinja počela pripovijedati jednu priču i htjela je čuti kako je ova završila, no novakinja je otišla na drugu stranu. Sveta Terezija nije ništa rekla, čekala je. Strpljivost je jedna od kreposti odgojiteljâ. Pratiti: u toj se misiji ne štedi ni vrijeme ni energije. I ne treba se obeshrabriti kada rezultati ne odgovaraju očekivanjima. Bolno je kada dođe mladić, djevojka, nakon tri, četiri godine i kaže: »Ne vidim se u tome, mislim da to nije za mene; našao sam drugu ljubav koja nije protiv Boga, ali ne mogu, odlazim«. Teško je to. Ali to je također vaše mučeništvo. A neuspjesi, ti neuspjesi s odgojiteljeve točke gledišta mogu biti od pomoći odgojitelju kao dio njegove izgradnje. I ako ponekad budete imali osjećaj da vaš rad nije dovoljno cijenjen, znajte da vas Isus prati s ljubavlju i da vam je čitava Crkva zahvalna. I uvijek u toj ljepoti posvećenog života: neki kažu da je posvećeni život raj na zemlji. Ne. Ako išta, onda je čistilište! Ali ići naprijed s radošću, ići naprijed s radošću.

Želim vam da živite s radošću i zahvalnošću tu službu, sa sigurnošću da nema ničeg ljepšeg u životu od toga da pripadamo zauvijek i svim srcem Bogu, i da dajemo svoj život u služenju braći i sestrama.

Molim vas da molite za mene, da mi Bog dadne također malo te kreposti koju on ima: strpljivost.