Christus Dominus

Redovnici i djela apostolata

33.    Svi redovnici - a među njih se uključuju i članovi ostalih ustanova koje slijede evanđeoske savjete - dužni su svaki prema svom pozivu živo i marljivo raditi na izgradnji i porastu cijelog otajstvenog Tijela Kristova i na dobro mjesnih Crkava.

Te su ciljeve dužni promicati prije svega molitvom, činima pokore i primjerom vlastitog života. Ovaj Sveti Sabor ih svom dušom potiče da ta duhovna djela sve više cijene i da u njima nastoje neprestano napredovati. No imajući pred očima vlastitu narav svake pojedine redovničke ustanove, neka se zalaganjem daju i na vanjska djela apostolata.

Redovnici suradnici biskupa u djelima apostolata

34.    Redovnički svećenici, koji se posvećuju za svećeničku službu da i oni budu brižljivi suradnici biskupskog reda, danas mogu biskupima biti od još veće pomoći poradi povećanih potreba duša. Zato treba naglasiti kako na neki način pripadaju dijecezanskom kleru, ukoliko sudjeluju u dušobrižničkoj službi i u djelima apostolata pod vlašću biskupa.

Isto tako ostali članovi, kako muški tako i ženski, koji također na poseban način pripadaju obitelji dijeceza, pružaju hijerarhiji veliku pomoć i danomice, kako se povećavaju potrebe apostolata, mogu i moraju sve više pomagati.

Načela o apostolatu redovnika u pojedinim biskupijama

35.    Da bi se djela apostolata u pojedinim biskupijama uvijek složno provodila i da bi se sačuvalo nepovrijeđeno jedinstvo dijecezanske discipline, postavljaju se sljedeća osnovna načela:

1)    Neka svi redovnici susreću biskupe kao nasljednike apostola s oda­nom uslužnošću i štovanjem. Osim toga, kad god su zakonito pozvani na apostolsku djelatnost, moraju svoje dužnosti tako ispunjavati da biskupima budu pomagači i da im budu podložni.¹ Štoviše, neka se redovnici odazivaju zahtjevima i željama biskupa spremno i vjerno, pa da preuzmu veći dio u službi ljudskog spasenja, a da to bude u skladu s naravi redovničke zajednice i prema konstitucijama, a one neka se, ako treba, u tu svrhu prilagode, imajući u vidu načela ovoga Dekreta.

Imajući napose u vidu goruće potrebe duša i nestašicu dijecezanskog klera, biskupi mogu pozvati redovničke ustanove, koje se ne posvećuju čisto kontemplativnom životu, da im pruže pomoć u različitim pastirskim služ­bama, gledajući ipak na narav pojedine redovničke ustanove. Neka poglavari prema mogućnostima nastoje tu pomoć pružati, pa ikad se radi o povreme­nom preuzimanju župa.

2)    Redovnici koji su uključeni u vanjski apostolat neka budu prožeti duhom vlastitog reda i neka ostanu vjerni redovničkom opsluživanju i pod­ložnosti prema vlastitim poglavarima. I sami biskupi neka ne propuste potica­ti redovnike na tu obvezu.

3)    Izuzeće, po kojemu su redovnici podložni vrhovnom svećeniku ili spadaju pod koju drugu crkvenu oblast pa su izuzeti od jurisdikcije biskupa, ima osobito u vidu unutrašnje uređenje ustanova, kako bi u njima sve išlo što bolje međusobno usklađeno i povezano te tako bilo što bolje u prilog razvoja i savršenstva redovničkog života.² Izuzeće također omogućava da vrhovni svećenik može njima raspolagati na dobro cijele Crkve,³ a druga mjerodavna oblast na dobro Crkve vlastite jurisdikcije.

To izuzeće ne priječi da redovnici u pojedinim dijecezama budu podvrg­nuti jurisdikciji biskupa prema odredbi prava, kako to iziskuju njihova pastir­ska služba i pravilno uređena dušobrižnička služba.⁴

4)    Svi izuzeti i neizuzeti redovnici podložni su vlasti mjesnih ordinarija u onomu što se odnosi na izvršavanje javnog bogoštovlja, osvrćući se na razno­likost obreda: na dušobrižništvo, na sveto propovijedanje puku, na vjerski i moralni odgoj vjernika a napose djece; na katehetsku pouku i liturgijsko obrazovanje; na dostojanstvo kleričkog staleža kao i na različita djela koja se odnose na vršenje svetog apostolata. I redovničke katoličke škole podvrgnute su mjesnim ordinarijima s obzirom na općenito uređenje i nadzor, ali tako da redovnici imaju pravo upravljanja. I redovnici su isto tako dužni obdržavati sve što biskupski sastanci ili konferencije odrede da svi imaju obdržavati.

5)    Između pojedinih redovničkih ustanova, zatim između njih i dijece­zanskog klera neka se podržava uređena suradnja. Neka se osim toga blisko usklade sva apostolska djela i pothvati; a to najviše ovisi o nadnaravnom stanju srdaca i duša, ukorijenjenom i utemeljenom u ljubavi. Na Apostolsku Stolicu spada da se brine za ovo usklađivanje u cijeloj Crkvi, na svete pastire da se brinu za usklađivanje svakog u svojoj dijecezi, a na patrijarhalne sinode i biskupske konferencije da se za to brinu na vlastitom području.

Biskupi i biskupske konferencije, odnosno redovnički starješine ili kon­ferencije viših redovničkih poglavara s obzirom na djela apostolata što ih vrše redovnici, neka se prethodno uzajamno savjetuju i prema tome postupaju.

6)    Da bi se složno i plodonosno podržavali međusobni odnosi između biskupa i redovnika neka se u određenim rokovima i kad god se to bude smatralo potrebnim, biskupi i redovnički poglavari sastanu da raspravljaju o stvarima koje se općenito tiču apostolata na njihovu području.

¹   Usp. PIO XII., Nagovor od 8. I. 1950., AAS 43(1951)28; usp. i PAVAO VI., Nagovor od 23. V. 1964„ AAS 56(1964)571.

²    Usp. LAV XIII., Ap. konst. Romanos Pontifices, 8. V. 1881., Acta Leonis XIII, vol. II (1882) 234.

³    Usp. PAVAO VI., Nagovor od 23. V. 1964., AAS 56(1964)570-571.

⁴    Usp. PIO XII., Nagovor od 8. XII. 1950., nav. mj.