Redovništvo i siromaštvo
Redovništvo i siromaštvo
"Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom" (1 Iv 3,18). Taj poticaj, da ne kažem opomena, potpuno odgovara stanju u svijetu, ali i u našim zajednicama, jer ono čemu svjedočimo jest sve dublji raskorak između teorije i prakse, između govora o duhovnim vrijednostima i njihove primjene u praksi. Upravo smo mi, posvećene osobe, pozvane izbližega slijediti Krista, biti poslanici njegove ljubavi, dobrote i milosrđa. Uzalud nam pravila i odredbe, dokumenti i znanstveni traktati ako oni koji dotiču naš život ne mogu prstom u nas pokazati i zadivljeno uskliknuti: "Gle kako se ljube!" Ili, još bolje: "Vidi kako nas ljube!"
Karitativno služenje je nerazdruživo povezano s temeljnim poslanjem zajednice i bitni je kriterij njene vjerodostojnosti. Karitas je životni zakon zajednice. U izvoru i uzoru ljubavi – Isusu, vidimo more ljubavi prema Bogu i čovjeku.
Sve zapovijedi sazdane su jednoj: "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim – ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" (Mt 22,37-40). Karitativni rad nalazi svoje uporište upravo u toj zapovjedi i ona ga određuje. Taj bi rad trebao biti natopljen ljubavlju, nježnom brigom za drugoga. Svjesni smo da u nama taj osjećaj odrasta urastanjem u vlastitu zajednicu. Ako ga nemamo za one koji nas okružuju, neće ga biti ni za one koji su dalje od nas. Pružanje nasušnog komada kruha i čaše vode nije dovoljno. Ljudi trebaju osjetiti da o njima iskreno brinemo, da nas zanimaju kao osobe. Zato treba žrtvovati vrijeme i biti kreativan u iskazivanju ljubavi. Možda im treba netko kome će ispričati svoju životnu priču, pokazati svoje rane i ožiljke koje im je život ostavio u baštinu. Ponekad ljudima treba obećati molitvu i moliti ih da i oni mole za nas i za našu zajednicu. Ponekad im ne treba milostinja ni dar: treba im naša prisutnost i doživljaj Kristove ljubavi koja se po nama na njih izlijeva. Oni su gladni čovječnosti, gladni su ljubavi. Pozvani smo stoga pristupiti siromašnima, susretati ih, gledati ih u oči, zagrliti ih i tako im dati da osjete toplinu ljubavi koja razbija samoću. (vidi: Poruka pape Franje za 1. svjetski dan siromašnih, 3, 13. lipnja 2017.)
s. Katarina Maglica, OP
Život u siromaštvu, uz ostale asketske elemente, od najranijih kršćanskih vremena smatrao se bitnom karakteristikom radikalnog nasljedovanja Isusa, tj. njegovog načina života. U nekim crkvama, posebno onima s područja Sirije, ovo radikalno nasljedovanje Isusa bilo je predviđeno za sve kršćane, ova imitatio ascetica postaje uvjet življenja istinskih kršćana, svaki kršćanin trebao je nasljedovati Isusa u siromaštvu, čistoći i itineranciji na isti način. Među drevnim redovnicima bila je vrlo raširena ideja da je njihov način života jednostavno nasljedovanje Isusovog načina života i života prvih Isusovih učenika. Siromaštvo u Crkvi se ne vrednuje samo u ekonomskim kategorijama ili u posjedovanju materijalnih dobara, nego poglavito po pitanju moći. Bogatstvo je ustvari jedan oblik moći. Siromaštvo je tako i odricanje od moći i solidariziranje s malenima i rubnima društva. Ovaj oblik siromaštva na poseban način je u Crkvi utjelovio Franjo Asiški. Biti siromašni za sv. Franju znači postati »posljednji i podložni svima da bi kao braća mogli služiti svima«. Siromaštvo i malenost (paupertas i minoritas) ovdje postaju jedno, a nisu drugo nego evanđeoska vrednota ljubavi i međusobnog služenja. Za franjevačku tradiciju siromaštvo je značilo konkretan izbor života u jednostavnosti i odricanju. Značilo je odlučiti se za solidarnost s malenima, s rubnima društva, što je često značilo zauzeti posljednje mjesto u Crkvi i društvu. Živjeti evanđelje s pozicije slabosti, nezaštićenosti, malenosti ima svoje konkretne posljedice po duhovni život kršćana, u prvom redu bliskost s svakodnevnim situacijama jednostavnih ljudi što je redovnike snažno povezalo sa sudbinom čitavih naroda i obilježilo tako duhovno biće tih naroda. Ali to znači i odustati od pozicija moći i sklanjanja u sjenu moćnika i silnika ovoga svijeta, jer oni za koje smo se opredijelili na takvu zaštitu računati ne mogu. Suvremeno redovništvo, ali i kršćanstvo općenito, ukoliko želi biti autentično evanđeosko i vjerno svojim korijenima mora se stalno iznova vraćati siromaštvu koje mora biti stvarno i vidljivo. Redovničko siromaštvo moći će govoriti današnjem svijetu samo ukoliko ljudi našega vremena gledajući redovnike vide i siromašno lice Crkve, Crkve koja ne želi biti trijumfalna i moćna već Crkva siromaha i Crkva za siromašne.
Marinko Pejić
"Redovništvo i evanđeoski savjet siromaštva", Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, str. 627–628.
28. lipnja - 12. srpnja 2025.
Duhovno-obrazovni centar Marijin Dvor (Lužnički odvojak 3, Lužnica)
Prijave do: 18. lipnja 2025.
14. srpnja - 14. kolovoza 2025.
Duhovno-obrazovni centar Marijin Dvor (Lužnički odvojak 3, Lužnica)
Voditelj: p. Mirko NIkolić SJ
Split, 19. - 20. rujna 2025.
Dubrovnik, 20. rujna 2025.
Rijeka, 20. rujna 2025.
Zagreb, 26. - 27. rujna 2025. (Granešina 3)
Đakovo, 27. rujna 2025.
Tema: Krepost nade u posvećenom životu: poziv, znak i svjedočanstvo
17. - 19. listopada 2025.
Duhovni centar "Karmel sv. Ilije" (Zidine b.b., Tomislavgrad, BiH)
Tema: Snaga nade u službi zdravlja
Voditelj: s. Mirjam Peričić OP
Prijave do: 17. rujna 2025.
6. - 8. ožujka 2026.
Kuća Navještenja (Gromiljak, BiH)
Voditeljica: s. Ivana Gelo AdC
Prijave do: 6. veljače 2026.
14. - 21. ožujka 2026.
Krk, Šetalište Dražica 2
Voditelj: o. Srećko Rimac OCD
Prijave do: 14. veljače 2026.
8. - 10. svibnja 2026.
Franjevački samostan, Košljun
Voditelj: izv. prof. dr. sc. Taras Barščevski
Prijave do: 8. travnja 2026.
15. - 17. svibnja 2026.
Kuća molitve (Masna Luka, Park Blidinje, BiH)
Voditelj: fra Josip Vlašić OFM
Prijave do: 15. travnja 2026.