Vijesti - Propovijed apostolskoga nuncija u RH nadbiskupa Giorgia Linguae

Generalna kuća Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga,  Zagreb, blagdan sv. Vinka Paulskog, 27. rujna 2020.

Poštovana časna Majko, poštovane i drage sestre, dragi vjernici!

Prispodoba o milosrdnom Samarijancu, koju smo upravo čuli, izvor je uvijek aktualnog, vječnog nadahnuća. 

„Tko je moj bližnji?“, pitanje je s kojim Isus započinje pripovijedati.

Bližnjim obično podrazumijevamo onoga tko mi je blizu, tko pripada mojoj obitelji, mojoj rodbini, ili u najboljem slučaju, mojoj domovini. Svi ostali nisu „bližnji“, oni su „daleki“, odvojeni, drugačiji, stranci, pa tako nisam dužan ljubiti ih.

Pismoznanac koji postavlja pitanje dobro je znao da zakon nalaže ljubiti Boga i bližnjega kao sebe samoga. Ali „želeći se opravdati“ – vjerojatno je imao ponekog neprijatelja, nekoga koga nije uspijevao zavoljeti – želi saznati od Isusa koje su točne granice naše ljubavi.

Ovom prispodobom Isus preokreće značenje pojma „bližnji“: ne „tko mi je blizak“ nego „onaj kome prilazim“, ne onaj tko mi je sličan, tko pripada mojoj skupini, nego onaj koji me treba.

Isusova pripovijest dobro je poznata: tri osobe prolaze pored čovjeka koji je, upavši među razbojnike, ostavljen polumrtav na cesti koja se spušta iz Jeruzalema u Jerihon.

Sva trojica ga vide, sva trojica ga susreću na približno istoj udaljenosti. Dvojica, međutim, idu ravno, „zaobilaze“ ga, ravnodušni su. Skrupulozni opslužitelji zakona, znaju da bi trebali ljubiti svoga bližnjega, ali ovoga ne smatraju „bližnjim“.

S druge strane, jedan, iako Samarijanac, to jest stranac, iako pripada drugoj etničkoj skupini koja se smatrala „neprijateljskom“, zaustavlja se „ganut suosjećanjem“.

Ovom slikom Isus nam želi reći što znači ljubiti. Znači približiti se, ne udaljavati se. Ne biti ravnodušni prema potrebama drugih. „Biti bližnji“ nije pitanje prostora, već srca.

Papa Franjo više je puta osudio „globalizaciju ravnodušnosti“ koja nas sprječava da se približimo onima u poteškoćama. 

U poruci za dan mira od 1. siječnja 2016., to je ovako objasnio: „Ravnodušnost prema bližnjemu se očituje na različite načine. Ima onih koji su dobro informirani: slušaju radio, čitaju novine ili gledaju televiziju, ali to čine mehanički i iz čiste navike. To su ljudi koji su kao u nekoj magli svjesni drama koje muče čovječanstvo, ali to ne doživljavaju kao nešto što se njih osobno tiče, ne suosjećaju. Njihov je stav jednak stavu onoga koji zna, ali su mu pogled, misao i djelo usredotočeni na sebe samoga“.

Drugim riječima: ako nedostaje suosjećanje, možemo poznavati sve drame čovječanstva, ali pritom ostati ravnodušni.

Ako pažljivo proučimo prispodobu, vidjet ćemo da su osobine ljubavi dobrog Samarijanca one koje je Isus pokazao prema nama. Dobri Samarijanac je Isusova ikona.

Za razliku od svećenika i levita koji prolaze dalje, Samarijanac prilazi, previja rane, posađuje na svoje živinče. Baš poput Isusa koji je prišao nama ganut suosjećanjem: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca“ (Iv 3,16).

U ovom prilaženju, Samarijanac čini prvi korak, ne čeka da ovaj siromah zatraži pomoć. Možda taj čovjek više nije bio ni sposoban govoriti. Samarijanac je taj koji primjećuje, poput Isusa, koji je učinio prvi korak prema nama, dok smo još bili grešnici. Sveti Pavao piše Rimljanima: „A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije“ (Rim 5,8).

Samarijanac zavoli čovjeka koji mu je nepoznat, stranac, štoviše, neprijatelj: to je primjer Isusa, koji nije došao zbog pravednika, već zbog grešnika: „Isus (…) reče: ‘Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike’“ (Mk 2,17).

Samarijanac prilazi čovjeku koji se nalazio na rubu ceste, koji je nekako „skrenuo s puta“,  kao da je izgubljen i isključen. Upravo je to lik Isusa koji je došao potražiti one koji su izgubljeni. Tako čineći, srušio je „pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu (…) Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji“, kako sveti Pavao piše Efežanima (Ef 2, 14.19).

Samarijanac se ne zadovoljava dovođenjem jadnog čovjeka u gostionicu kako bi se tamo netko pobrinuo za njega i da on više ne mora voditi brigu o njemu. Vraća se platiti dug kad ovaj ozdravi. Ljubi do kraja, poput Isusa, koji je „znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1).

Ukratko, prispodoba o milosrdnom Samarijancu upućuje nas na Isusa. On nas uči kako treba ljubiti bližnjega i kako treba živjeti. „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“ (Iv 13,15).

Svetac kojega danas slavimo, vaš dragi utemeljitelj, sveti Vinko Paulski, dobro je razumio ovu poruku. Za njega ljubiti bližnjega nije bilo samo socijalno djelo, već kontemplacija.

I vi ste u današnjem časoslovu pročitali onaj čuveni odlomak u kojemu on piše: „Neka vas ne mori tjeskoba u misli niti pomisao na grijeh zbog toga što ste propustili molitvu poradi služenja siromasima. Ne zanemarujemo naime Boga ako se radi Boga od njega udaljimo, to jest ako propustimo jedno Božje djelo da bismo na taj način izvršili drugo. Stoga, kad ostavite molitvu da izađete u susret nekom siromahu, sjetite se da je to također služba koja se iskazuje Bogu. Ta ljubav je veća od bilo kakvih propisa, i njoj mora sve težiti. Ona je uzvišena gospodarica, pa valja izvršavati što naređuje”.

Za svetog Vinka bilo je očito da je Bog u siromašnima, do te mjere da nije smatrao propustom ostaviti molitvu radi djela ljubavi. To nije prekid jedinstva s Bogom, već njegovo nastavljanje na drugačiji način.

Sveti Ivan Pavao II. napisat će u enciklici Ulaskom u novo tisućljeće, koja sadrži program za novi milenij, da je ljubiti bližnjega kontemplativno djelo: „Ako smo uistinu ponovno krenuli od razmatranja Kristova, morat ćemo ga prepoznati poglavito na licu onih s kojima se on sam želio poistovjetiti: ‘Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni’ (Mt 25,35-36). Ovaj odlomak nije tek poziv na ljubav: to je  kristologija koja  obasjava samo otajstvo Krista. Prema toj stvarnosti, ne manje nego li prema pravovjernosti, Crkva mjeri svoju vjernost kao Kristova Zaručnica“ (NMI 49).

Papa Franjo koristi vrlo snažan izraz, „dodirnuti Kristovo tijelo“, kako bi naznačio da Isusa moramo vidjeti u svojemu bližnjemu. Siguran sam da je sveti Vinko Paulski tu istinu duboko proživljavao.

Obično, kada govorimo o „Kristovu tijelu“, mislimo na sakrament Euharistije, i vjerujemo da je u obliku kruha Isus zaista prisutan tijelom, krvlju, dušom i božanstvom. Isus je sam rekao: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu“ (Iv 6,56). Ali, i kako je to puno puta naglasio papa Franjo, „Kristovo tijelo“ ujedno je i tijelo siromašnih, slabih, bolesnih, izbjeglica, zatvorenika, u kojima možemo dotaknuti ili odbiti, zagrliti ili udaljiti se od samog Krista, od njegova ljudskog tijela: „Meni ste to učinili!“ Čini mi se da je to jedna od najsnažnijih i možda najoriginalnijih tema učenja pape Franje.

Na kraju, želim iskoristiti ovu priliku da zahvalim vašoj Družbi za sestre koje trenutačno služe u Nuncijaturi, kao i za one  koje su im prethodile. Poput dobrog Samarijanca, i one se brinu za siromašne nuncije koji su, ako putem baš nisu upali među razbojnike, i dalje su stranci, često s teškoćama u međusobnom razumijevanju zbog jezika, različitih kultura i ukusa, ponekad slabog zdravlja. Uvijek potrebni razumijevanja i ohrabrenja. Vaše sestre služe ne štedeći svoju energiju, ne gledaju na sat, uvijek na raspolaganju i vrlo pažljive. Od srca zahvaljujem i u ime svojih prethodnika.

Drage sestre! Vi ste početkom ovog mjeseca, točnije petog rujna, završile jubilarnu 175. godišnjicu od dolaska prvih sestara u Zagreb. Pandemija je uvelike poremetila prvotne planove i završna svečanost je zbog toga bila dosta skromna. Ali ono što su sestre milosrdnice kroz sve te godine značile i učinile na području školstva i zdravstva, dakako i s posebnom brigom za siromahe, ostaje kao trajni spomenik u Crkvi u Hrvatskoj. 

Molimo da baklja Vinkove karizme i danas svijetli nepomućenim sjajem i da dalje donosi vrijedne plodove u Crkvi i društvu, nastavljajući kao i uvijek do sada stavljati u središte služenje siromasima, pomažući svima, ne tražeći osobne dokumente ili uvjetujući pomoć: tko je u potrebi, tko god on bio, neka bude prihvaćen kao drugi Isus, kao njegovo tijelo.

Od srca čestitam vaš veliki jubilej! Hvala vam za sve što ste učinile i činite! Sve je to zapisano kod Gospodina u knjizi života. Neka vas Bog i dalje blagoslivlje obilnim milostima i obdari novim vrijednim zvanjima, da karizma sv. Vinka zasja novim sjajem i donosi vrijedne plodove u budućnosti!