Vijesti - Predstavljena knjiga „Udruga kćeri Presvetog Srca Isusova u Trstu i Marija Kozulić (1879.-1889.)”

Knjigu „Udruga kćeri Presvetog Srca Isusova u Trstu i Marija Kozulić (1879.-1889.)" autorice s. Dobroslave Mlakić predstavili su dr. Zdenko Dundović, dr. s. Marijana Mohorić, SCJ, i fra Bojan Rizvan, OFM, u petak 26. studenoga u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa Zmajević u Zadru.

Knjiga izlazi kao prvi dio u nizu Izvori Družbe sestara Presvetog srca Isusova koja je prošla kroz burna društvena i crkvena razdoblja u povijesti. Cilj knjige je ukazati na izvornu karizmu, identitet i duhovnost autohtone hrvatske zajednice Družbe Presvetog Srca Isusova nastale u Rijeci čija je utemeljiteljica Marija Krucifiksa Kozulić. 

„Marija Kozulić je veći dio života djelovala kao aktivna katolička laikinja, franjevačka trećoredica, a u drugom razdoblju života postaje redovnica i utemeljiteljica Družbe. Cijeli život žrtvovala je za općeljudski i vjerski odgoj i obrazovanje djece i mladeži, osobito siromašne. Knjiga otkriva početke Družbe, vodi na izvore i omogućava da upoznamo vrijeme, okolnosti i duh utemeljiteljice, znamenite žene hrvatskog naroda“, rekla je autorica knjige s. Dobroslava Mlakić, vrhovna predstojnica te Družbe, istaknuvši da koncilski poziv Na izvore „poziva na prilagođenu obnovu redovničkog života, obnovu duha redovništva, vjernost Bogu, Crkvi, vlastitoj karizmi i potrebama ljudi našeg vremena u stalnom slušanju Duha Svetoga. Želimo se vraćati na izvore početaka Družbe jer nas oni podsjećaju na nadahnuće koje nije ljudsko, nego Božje“, poručila je provincijalka Mlakić. 

Ona je puno istraživala u brojnim arhivima u Italiji, Rijeci i drugdje i prikupljala dokumentaciju. Knjiga je pisana na temelju dostupne, originalne arhivske građe i pravne dokumentacije, korespondencije obitelji Kozulić i korespondencije Marije Kozulić i njenih duhovnika. Marija je uzor svim članovima društva koji žele pronositi evanđelje kako nesebično raditi za Kraljevstvo Božje, rekla je s. Dobroslava. Potaknuvši na molitvu da Kozulić čim prije bude uzdignuta na čast oltara, zamolila je njen zagovor „da više surađujemo s milošću Božjom i zablistamo svetošću života“. 

Dr. Zdenko Dundović zahvalio je toj Družbi što je prihvatila duhovni, pastoralni i intelektualni angažman u Zadarskoj nadbiskupiji. „U tijeku je proces proglašenja blaženom Marije Kozulić, što hrvatski narod potiče na promišljanje vlastitih kršćanskih korijena u bremenitom vremenu. Utemeljenju Družbe uvelike su pridonijeli i kapucini koji su Crkvu kroz stoljeća obogatili mnogim svetim osobama, poput sv. Leopolda Bogdana Mandića, koji je četiri godine proveo u Zadru, u kapucinskom hospiciju uz crkvu Gospe od Zdravlja. Na Trgu tri bunara pokraj te crkve nekad je bilo sirotište kapucina kojeg su kasnije preuzele redovnice franjevke do II. svjetskog rata“, rekao je dr. Dundović. 

„Knjiga je plod rada na izvornim arhivskim dokumentima koji se tiču korijena nastanka Družbe Presvetog Srca Isusova. Knjiga donosi povijesne činjenice, ali i društveno – političke i religijske okolnosti 19./20. st. Autorica je vješto povezala uzročno – posljedične odnose liberalnih i antiklerikalnih pokreta i ideologija u tom razdoblju te laičke pobožne udruge i udruženja. U krilu laičke udruge koja se zvala Pobožna udruga kćeri Presvetog Srca Isusova u Trstu aktivno je sudjelovala i Marija Krucifiksa“, rekao je predstavljač, istaknuvši da je 19. st. obilježeno razvojem pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu putem laičkih udruga i crkvenih zajednica u to vrijeme. Bl. papa Pio IX. je 1856. g. odredio da se blagdan Presvetog Srca Isusova slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi. Pobožnost Srcu Isusovu nastaje u vrijeme srednjovjekovnih mistika, a autorica Mlakić u knjizi prikazuje povijesni razvoj te pobožnosti.

„Cilj knjige je da duhovne kćeri dobiju što vjerniju sliku o izvornoj karizmi i duhovnosti Družbe i da šira javnost upozna što ti dokumenti donose. Marija je evanđelje pretočila u djelo u okviru franjevačke duhovnosti čiji su postulati ispravno vrednovanje rada, ljubav prema siromasima, iskreno bratstvo i poticaj na mir. Te je vrijednosti Kozulić utjelovila na laičkoj i redovničkoj razini. Njen cilj uvijek je bio u suglasju s temeljnim pozivom Krista, a to je dobrobit i spasenje čovjekove duše, što odzvanja u svim poticajima Kozulić“, rekao je dr. Dundović, istaknuvši da je Kozulić kroz cijeli život vodilo geslo: „Služit ću Gospodinu dovijeka u siromasima“. Imala je istančani duh u traženju istine.

Iz njenog pastoralnog, humanitarnog i intelektualnog djelovanja u Trstu nitko nije bio izdvojen. Razmjena pisama s članovima obitelji svjedoči važnost obiteljskog okrilja u formaciji Kozulić. Oslonci u njenom životu su na Boga Oca, na zemaljskog oca i na slobodnu volju, rekao je don Zdenko, istaknuvši da je Marijin otac, kapetan duge plovidbe, imao veliko iskustvo vjere. Poučena iskustvom vjere u obitelji, mogla je doprinijeti kasnijem kršćanskom odgoju djevojaka. Inzistirala je na euharistijskom životu, misi kao središtu života i molitvi, rekao je dr. Dundović, poručivši da je Kozulić pokazala kako se za biti svetim treba vraćati izvoru, Kristu koji je rekao: „Bez mene ne možete ništa učiniti“. 

U izlaganju „Katehetska karakterizacija djelovanja službenice Božje Marije Kozulić u Trstu (1879. – 1889.)”, dr. Mohorić opisala je desetljeće bremenitog laičkog djelovanja Kozulić s katehetskog gledišta. Djelovanje Kozulić u Trstu bilo je povezano s nastajanjem i prvim godinama razvitka Pobožne udruge Kćeri Srca Isusova.  

„U drugoj polovici 19. st. katehezu je obilježavao neoskolastički smjer, brojna i razna izdanja obaveznih knjižica kršćanskog nauka oblikovana u pitanja i odgovore, koje su diktirale tijek kateheza i memoriranje njihovog sadržaja. Dakle, slaba pedagoška pozornost i osvrtanje na potrebe katehizanada, a velika usmjerenost na usvajanje sadržaja“ rekla je dr. Mohorić, govoreći o „odlučnoj koordinaciji i jasnoj organizaciji Pobožne udruge u širokom spektru dobrovoljnog evangelizacijskog djelovanja. Udruga je nastala kao odgovor na poticaj Duha Svetoga, osobno duhovno iskustvo fra Ancangela iz Camerina i njegovu apostolsku usmjerenost: Samo kateheza i uvijek kateheza mladeži“, rekla je dr. Mohorić. Udrugu je fra Ancangelo osnovao baš u godini Marijina preseljenja u Trst, 1879. g., čije se poslanje, vjerska pouka mladeži, razgranalo u široko evangelizacijsko i katehetsko djelovanje koje je zahvaćalo sve dobi.

„Plodonosno djelovanje članica Udruge omogućila je dobro osmišljena, vođena i praćena početna i trajna formacija, zajednička i osobna, na godišnjoj, mjesečnoj i dnevnoj razini“, rekla je dr. Mohorić, istaknuvši da su se članice morale posvetiti studiju kršćanskog nauka i dnevnom čitanju katekizma. Na mjesečnim Konferencijama izvijestilo se o radu svake članice Udruge. Bila je to mjesečna revizija pastoralnog i duhovnog značaja, rekla je dr. Mohorić.

Članice Udruge aktualizirale su aspekte djelovanja pokreta u Crkvi nakon Drugoga vatikanskog koncila. To su: aktualizacija svrhe Udruge, uključivanje u redoviti život župnih zajednica i usklađivanje s pastoralnim smjernicama Crkve u mjestu djelovanja. Udruga je ostvarila i načela suvremene katehetske metodologije: kristocentrizam, usmjerenost oslobođenju i spasenju duša, eklezijalnost, inkulturacija, cjelovitost i značajnost kršćanske poruke za osobu. „Aktualni su i obredi prijelaza osmišljeni za buduće članice Udruge: službenice, kćeri, zaručnice. Time su imale iskustvo progresivne formacije i sazrijevanja u vjeri, što je temelj za apliciranje istog principa u katehetskom djelovanju“, istaknula je dr. Mohorić.  

„Katehetsko djelovanje članica Udruge nije bilo vezano uz jedno mjesto u koje su katehizandi morali dolaziti. Marija Kozulić kaže, vjersku pouku „smo držale u kućama, u kući poglavarice, crkvi mnogopoštovanih otaca kapucina i čak štoviše, na poljima u okolici Trsta“. Iako je u to vrijeme bila zadana forma katehetskog susreta, svjedočanstva Kozulić govore o sasvim drugoj formi katehizacije, cjelovitijoj, a neformalnoj, zabavnoj, usmjerenoj na odgoj srca i utemeljenoj na osobnom iskustvu“, istaknula je dr. Mohorić. To je djelovanje usporedivo s onim koje su u to vrijeme provodili članovi Bratovština kršćanskog nauka, pescatori, ribari.

Članicama Udruge bila je propisana odredba: „Upotrijebit će svu umješnost da privuku k sebi napuštene djevojčice ili koje su malo ili nimalo poučene u našoj svetoj vjeri. Razborito, ali bez ljudskih obzira i ne štedeći truda, sve s povjerenjem u Isusa, neka ih traže, neka im budu prijateljice i preko njih neka utječu na roditelje, da mogu doći do obitelji i tako privući k Bogu koju zastranjelu dušu“. Djelovanje članica Pobožne udruge bilo je i misijski motivirano, a proširilo se i izvan Italije.

„Žarište plodonosnog djelovanja Pobožne udruge i Marije Kozulić je kateheza u znaku milosrđa koja potvrđuje Marijino osobno iskustvo Božje ljubavi. Kozulić je pripadnost Udruzi, osobito od posvete prvih zaručnica (Trst, 25. 11. 1879.) tumačila kao najveću sreću koju je zadobila po milosrđu Božjem“ rekla je dr. Mohorić, citirajući zapis Marije Kozulić sestri Ireni: „Mi pripadamo, Irena moja, jednoj Pobožnoj udruzi, kamo nas je Isus pozvao po svojoj velikoj dobroti i milosrđu. Ti znaš na kakvu uzvišenu zadaću smo pozvane, ništa manje nego da budemo apostole Isusa Krista. Trebamo odgovoriti na tolike milosti“.

„Odgovor na dar Božjeg milosrđa u iskustvu Marije Kozulić ostvarivao se u karitativnom i odgojnom smislu, putem formalnih (nedjeljom) i neformalnih susreta, u kontekstu redovitih i prigodnih kateheza, širenja vjerske literature, vođenja poučnih radionica, oratorija, kazališta i pjevanja, organiziranja humanitarnih akcija, savjetovanja, pouke, opominjanja onih na krivom putu, njegovanja bolesnih, tješenja žalosnih i molitve za umiruće. Svi ti napori članica Pobožne udruge imali su svoj izvor i vrhunac u euharistiji, a za krajnji cilj spasenje duša“, istaknula je dr. Mohorić. 

Vrhunac osobnog odgovora Kozulić na Božju milosrdnu ljubav je u periodu nakon Trsta. Godine 1888. počeo je proces njene dublje osobne preobrazbe. Sredinom lipnja 1889. g. Marija je javila roditeljima da je odlučila napustiti Trst. Nakon tršćanskog desetljeća Kozulić, u njenom životu do izražaja su došla dva duhovna djela milosrđa koja su je oblikovala: uvredu oprostiti i nepravdu strpljivo podnositi, rekla je dr. Mohorić. 

Fra Bojan Rizvan rekao je da su izvori Družbe sestara Presvetog Srca Isusova neodvojivi od franjevačke karizme i pobožnosti Srcu Isusovu. „Izvori su bitni za definiranje ciljeva i oblikovanje zrelih odluka u poslušnosti Duhu Božjemu, a jako su važni za jasnoću poslanja u življenju evanđeoske radosti. Bez jasnoće svojih izvora čovjek se lako pogubi, izgubi snagu i razložnost služenja, izblijedi i splasne poletnost predanja. Zato Crkva poziva redovničke zajednice da se vrate na svoje izvore“, istaknuo je Rizvan, upozorivši kako „zanemarujući vlastite izvore možemo postati tmurni pripovjedači o evanđelju, a ne autentični nasljedovatelji Kristova puta“. 

Izvor naše povijesti spasenja je Kristovo srce. „Povijest Družbe Presvetog Srca Isusova je povijest Božjih tragova i njegovih karizmi za vrijeme u kojima se zajednica utemeljuje. Karizma kao milosni Božji dar dolazi od vječnosti i dar je za svako vrijeme. Da nema zastarjelosti u Božjim karizmama, svjedoči Crkva koja kao čuvarica, vrednovateljica i nositeljica karizmi Gospodnjih ostaje trajno suvremena i svevremena“, poručio je Rizvan.

Knjiga bogata podacima pokazuje kako je povijest učiteljica života, a „duhovnost je oblikovateljica života“, istaknuo je fra Bojan. „Knjiga govori o povijesnim tragovima  Družbe, a može biti i polazište za osvježene korake u nasljedovanju Krista. Naša prvotna briga nije u čuvanju nekih struktura, nego u vjernosti nadahnućima Duha Svetoga. Duhovnost izgrađuje naš ispravan stav prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zato ljude svetoga traga u životu ne možemo razumjeti bez njihove povijesti. Povijest i okolnosti u kojima su živjeli objavljuju i snagu njihovog zajedništva s Bogom. Tako je i u životu Marije Kozulić. Knjiga prati njen duhovni rast u teškim povijesnim okolnostima“, rekao je fra Bojan.  

Kozulić dolazi iz pobožne vjerničke obitelji čiji su roditelji bili članovi Trećeg reda sv. Franje, pa i ona postaje članom toga velikog bratstva. „Njen hod za Kristom nije usput obilježen franjevačkom duhovnošću, nego je u svojim temeljima posve franjevački. Preselivši se s roditeljima u Trst, Marija pronalazi franjevca duhovnika s kojim razaznaje Božju volju. Njen duhovnik, fra Arkanđeo iz Camerina, tršćanski kapucin, Mariju ni u jednom trenutku ne prisiljava nešto učiniti. Poštujući njenu slobodnu volju, predlaže joj život posvete Kristovom srcu kroz zajednicu čija je svrha savršena ljubav prema Bogu, iskrena ljubav prema sebi, revna i djelotvorna ljubav prema bližnjemu, promicanje štovanja Presvetog Srca Isusova, vjerska pouka djevojčica, posebno napuštenih“, rekao je fra Bojan. 

Fra Arkanđelo pokazuje da „uloga duhovnika nije nekome reći Božju volju, nego pomoći mu razabrati volju Gospodnju u njegovom životu. Duhovnik nikada nije arbitar Božje volje u životu osobe koju vodi, nego poučava osluškivati Božju volju. U počecima Udruge i Marijine posvete, poslušnost Božjoj volji nije u privatnim objavama, nego u prokušanoj karizmi franjevaštva i zreloj pobožnosti Crkve“, istaknuo je Rizvan.

Marija prihvaća apostolat koji je plod njenog osobnog duhovnog života. „Karitativno djelovanje u odgoju siromašne djece proizlazi iz njene vjernosti Božjoj riječi i ljubavi prema Gospodinu. Marija zna da nije socijalna radnica ili filantrop, nego svojim služenjem postaje objaviteljica milosti Gospodnje. Služenjem siromasima ona počinje evangelizirati, unositi svjetlo evanđelja u mračne situacije ljudi. Čineći djela milosrđa, Marija naviješta radost Evanđelja“, rekao je fra Bojan, citirajući papu Benedikta XVI.: „Najveće djelo milosrđa je nekome navijestiti evanđelje!“ 

„Evangelizacija Udruge Presvetog Srca Isusova odvija se uzornim životom koji odgaja putem katehizacije i pobožnosti. Važno je znati, i pobožnost odgaja! Možda i više od katehetskih modela“, poručio je Rizvan, istaknuvši da je u Udruzi vladao duh poniznosti i poslušnosti. „Upravo te dvije kreposti bitno obilježavaju franjevačku duhovnost pokore. Sv. Franjo govorio je kako braća trebaju biti primljena „u posluh“, a živjeti u poslušnosti može samo onaj tko se istesao u poniznosti. Nema veće pokore od te, istesati sebe. Franjina braća i sestre su istinski pokornici“, naglasio je fra Bojan.

Jasnoća karizme Kozulić „izrasta iz bogatstva franjevačkog debla i poziva nas obnovljenim zanosom živjeti u pokori Božjim nadahnućima i volji naših poglavara. Danas u životu Crkve ta krepost je osobito na kušnji, da ne kažemo u krizi. Govori se o sveopćoj krizi autoriteta. Ali ta kriza kao da pokazuje još jednu dublju krizu, a to je kriza uzora. Danas Crkvi nedostaju ljudi poput Marije Kozulić koji će, živeći ustrajno u vjernosti Božjoj riječi, biti nasljedovatelji Krista. Mi ponekad ne znamo koga nasljedovati – zato nam je potrebna jasnoća predanja onih koji žive za Krista. Čeznemo za uzorima koji očituju da je njihova domovina na nebesima. Našem su vremenu osobito potrebni autoriteti koji cijenu svojih lekcija plaćaju životom“, poručio je Rizvan, citirajući papu Pavla VI.: „Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje vjere. Ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci“. 

„Samo autoritet koji je izgrađen na ljubavi dopušta drugima da razgrana svoje darove. To nas poučavaju život Krista i njegov trag u životu Marije Kozulić: danas se poštuje autoritet ljubavi, autoritet osobnosti, a ne autoritet nekakve službe“, istaknuo je Rizvan, rekavši da „Kozulić poslušnost živi u siromaštvu i čistoći misli, osjećaja, želja, djela. Kaže da smo pozvani ‘zauzdavati naše strasti’ te da ćemo ‘biti zadovoljniji nakon jednog napora ako se svladamo, nego ako damo sebi oduška’. Tko nema nikakvu samokontrolu, počinje kontrolirati druge. Marija je vjerna u poslušnosti, bdijući nad zlom samovolje, kako bi to rekao sv. Franjo“.

Fra Bojan je naglasio da je Marija Kozulić zapisala: „Jaslice, Križ, Euharistija – tri čuda ljubavi.“ „Ta tri segmenta Kristova života povezuju njenu duhovnost s duhovnošću sv. Franje. Franjo je prvi napravio jaslice. On je tim činom želio pokazati dubinu i blizinu utjelovljene ljubavi. Jer svaka ljubav, ako je vjerodostojna, spremna je očitovati se tijelom. Franjo je osobito častio križ Kristov, razmatrajući otajstva muke Gospodnje. Na svom je tijelu čak i biljege Kristove nosio. Ni Franjo ni Marija nisu mogli bez euharistije. Ta tri čuda ljubavi i danas stoje pred nama kao poziv da i mi budemo čuda ljubavi. Tu čudesnost ljubavi više od stotinu godina pronosi i Družba čija je utemeljiteljica Marija Krucifksa Kozulić“, poručio je fra Bojan Rizvan. 

Na predstavljanju je bio i zadarski nadbiskup Želimir Puljić koji je uputio prigodnu riječ. U glazbenom dijelu nastupio je Zbor mladih župe sv. Ante Padovanskog sa Smiljevca u Zadru. Događaj je organizirao Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru.