Vijesti - Kako zaustaviti iseljavanje iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske?

 

Kako zaustaviti iseljavanje iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske?

Kako zaustaviti iseljavanje iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske? Autor: hrk
Objavljeno: 18. 10. 2017 - 22:52

Sažetak drugog predavanja na 49. plenarnoj skupštini Hrvatske redovničke konferencije

Na 49. plenarnoj skupštini Hrvatske redovničke konferencije, održanoj u Zagrebu 18. i 19. listopada 2017. godine, prvoga dana Plenuma predavanje o okvirnoj temi »Kako zaustaviti iseljavanje iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske« održali su prof. dr. sc. Anđelko Akrap s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i prof. dr. sc. fra Ivan Šarčević s Franjevačke teologije u Sarajevu.

Sažetak predavanja prof. Šarčevića donosimo u nastavku.

Kako zaustaviti iseljavanje iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske?

Dr. sc. fra Ivan Šarčević

Fra Ivan je svoje izlaganje započeo riječima: »Jedan od gorućih problema našega svijeta jesu migracije, velike i razne vrste seljenja, od prisilnih do dobrovoljnih. Registrira se također da to postaje primarno političko (i ekonomsko) pitanje – više u zemljama koje su pogođene useljavanjem nego u zemljama iz kojih ljudi bježe ili se iseljavaju. Uz pitanja sigurnosti, granicâ i identiteta, na pitanju useljavanja i odnosa prema strancima dobiva se ili gubi vlast, a što u konačnici uzrokuje naglo mijenjanje političkih odnosa i čitavih društvenih poredaka.« Fra Ivan nastavlja kako je i u nas »tema seljenja tema svih tema, vrlo kompleksna i osjetljiva, pogotovo što je riječ o brojčano malom narodu i što su seljenja sve više dobrovoljna i to ona lančana, seljenja čitavih obitelji i mnogih među njima stručnih i visokoobrazovanih koji nemaju nakanu povratka. Nema sumnje da je za neke ova tema vrlo neuralgična. Neki bi je najradije otklonili, što zbog njezine ozbiljnosti, što zbog težine koju izaziva na njihovoj savjesti. Nekima djeluje besmislena jer je zacijelo zakašnjela. Iseljavanje, pogotovo katolika (Hrvata) iz Bosne i Hercegovine naime traje stoljećima, samo se u pojedinim razdobljima intenzivira, kao u zadnjim desetljećima.« Tim je riječima fra Ivan uveo redovničke poglavare i poglavarice u svoje izlaganje.

Ustvrdivši da ovako naslovljena tema ipak zavrjeđuje pažnju redovnika i redovnica kao onih koji su odgovorni za vjernike, za narod, dodao je da su i redovnici »obvezni suočiti se s ovim problemom, a ne da se 'svojim posvećenjem otuđuju od ljudi ili da su beskorisni u zemaljskoj državi' (LG 46)«. Treba pokušati naći neke smjernice za vlastito djelovanje »pogotovo što se pitanjima seljenja i useljavanja ne nudi adekvatan teološki odgovor. Štoviše, redovnici, svećenici, teolozi slijede svjetovne odgovore, politiku, pa nerijetko dopuštaju ideološku zlouporabu vjere u pitanjima seljenja, useljavanja i stranaca«, ustvrdio je.

Pozvani smo sagledati taj problem iz svjetla vjere, a ne se odmah zaustaviti na krivcima. Trebamo posvijestiti vlastitu odgovornost, u ogledalu Božje riječi, prema onima koji su ostali i prema onima koji su prognani ili su dobrovoljno otišli.

Govoreći o iseljavanju kao kompleksnom problemu, koristeći sociološke uvide o migracijama (Jurković, Mesić), kratko je naveo povijesne, političke, demografske i ekonomske uzroke migracija. Istaknuo je i posebnost naših ratnih prilika, utjecaj globalizacije, smanjenje značenja nacionalnih država i buđenje lokalnih identiteta.

»U potrazi da u Svetom pismu, Božjoj riječi, nađemo prikladne usporedbe i nadahnuće te model za ponašanje u procesu iseljavanja, nameću nam se razni primjeri.« Gledajući temeljnu poruku Svetoga pisma, ono ponajprije govori o prolaznom, hodočasničkom karakteru čovjeka na zemlji, a zemlja – u cjelini i kao područje određenog naroda –iznad svega je uvijek Božja.

Naveo je biblijske primjere seljenja: Abrahama kojeg Bog poziva na odlazak iz očinske kuće, izlazak hebrejskog naroda iz egipatskog sužanjstva, putnički karakter Isusa iz Galileje, apostola Pavla i drugih. »Današnja seljenja više sliče predsužanjskom i sužanjskom razdoblju hebrejskog naroda, te predmojsijevskom vremenu još neformiranog naroda« pa se čini inspirativan kontekst govora o babilonskom osvajanju Judeje i Jeruzalema, sužanjstvu u Babilonu i, unutar toga, o djelovanju proroka Jeremije (7. i 6. st. pr. Krista). Zato je fra Ivan u nastavku govorio o Jeremijinu pismu izgnanicima u Babilonu, to je odnos prema onima koji su deportirani ili samovoljno otišli, zatim o njegovoj gesti kupovanja njive u zavičaju neposredno prije samog razaranja Jeruzalema te o Jeremijinu ostajanju u domovini i djelovanju među »ostatkom Judeje«.

1. Jeremija piše poslanicu izgnanicima u Babilonu

Govoreći o Jeremijinoj poslanici izgnanicima u Babilonu fra Ivan je ustvrdio da, za razliku od Jeremijinih prijašnjih kritičkih riječi, on u ovom slučaju, posve oslonjen na Božju riječ, izgnanicima upućuje savjete sigurne nade. On im piše Božje riječi: »Gradite kuće i nastanite se, sadite vrtove i uživajte urod njihov! Ženite se i rađajte sinove i kćeri! Množite se da se ne smanjite! Ištite mir zemlji u koju vas izgna, molite se za nju Jahvi, jer na njezinu miru počiva i vaš mir!« (Jr 29,5-9). »U ovoj poslanici«, protumačio je fra Ivan, »Jeremija ne govori o krivcima za izgnanstvo, niti je zlurad da bi likovao što su se obistinile njegove riječi upozorenja protiv loše politike, kraljeva i vođa naroda kada su stupali u političke i vojne koalicija sa susjedima, a nisu se oslanjali na Boga. On svojim sunarodnjacima poručuje da se ne prepuste sanjarenju, nostalgiji za zavičajem, nego da se uhvate posla, da rade i grade. Posebno je važno da on traži da se Judejci množe, stvaraju nove obitelji i rađaju djecu kako ne bi nestali, te da se drže zajedno.« Nakon savjeta da prihvate svoje stanje i da se orijentiraju prema životu i izgradnji zemlje u koju su izgnani, da mole za njezin mir, a ne stvaraju paralelno/geto društvo, Bog od izgnanih traži da povjeruju u povratak, nudi im budućnost i nadu.

»Izgnanstvo je šansa novoga života. Jeremija je glasnik novoga života jer Bog koji ga šalje da govori jest Bog koji želi novi život, želi novo zajedništvo sa sobom i izvan Hrama, izvan domovine, u svakoj daljini«, zaključio je fra Ivan govor o Jeremijinoj poslanici izgnanicima u Babilonu.

2. Jeremija kupuje njivu u svom zavičaju

Razmišljajući nadalje o ovoj temi, fra Ivan je govorio o 29., a posebno 30.-33. poglavlju Jeremijine knjige, svitku utjehe, koji se smatra središtem i ključem Jeremijine poruke. U tim se poglavljima poručuje da će Bog posve okrenuti udes dvaju plemena jednog naroda, obnovit će i Sjeverno i Južno kraljevstvo, Izrael i Judeju, sabrati raspršene sa svih strana, iz svih zemalja i dovesti ih natrag u domovinu, sklopiti s njima novi i vječni savez, novi savez koji će biti drugačiji i od saveza nakon izlaska i taj savez neće biti uvjetovan poslušnošću naroda, nego će se temeljiti samo na neizmjernom Božjem milosrđu.

Unutar svitka utjehe nalazi se i dodatak u kojemu se izvještava da je kralj Sidkija dao uhititi proroka Jeremiju jer je govorio da će Judeja biti opustošena, a Jeruzalem predan u ruke Nabukodonozorove. Baš u to vrijeme, dok je Jeremija u neizvjesnosti dvorskoga zatvora, dolazi mu stričević Hanamel iz Anatota, Jerimijina rodnog mjesta. Bog šalje Hanamela da Jeremiji ponudi njivu za kupnju. Jeremija u tome vidi Božji zahtjev, sluša ga i kupuje njivu jer ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: »Još će se u ovoj zemlji kupovati i kuće i njive i vinogradi« (Jr 32, 14b-15).

Tako Jeremija, prije druge i katastrofalne deportacije, kupuje njivu i time »pruža proročki znak svome narodu, počevši od kralja i starješina, svećenika i proroka, pa sve do vlastite obitelji i rodbine. Bez sumnje, proročki je to znak koji zbunjuje, jer se Jeremija nalazi u dvostrukoj pogibli, uhapšen je i ne zna za svoju budućnost, a to je bilo takvo vrijeme kada je trebalo čuvati glavu jer je velikoj babilonskoj vojsci tada već bio predan Jeruzalem, samo što nije osvojen. Jeremija u svojoj molitvi Bogu izražava vlastito čuđenje što kupuje njivu. Bog mu na to odgovara: »Gle, ja sam Jahve, Bog svakoga tijela! Meni ništa nije nemoguće!« (Jr 32,26).

U nastavku molitvenog razgovora Bog preko Jeremije obećava posve izmijeniti udes svoga naroda, da će prijeći preko bezuspješnih poziva na obraćenje i da će djelovati s onu stranu suda i kazni. Sabrat će ih iz svih zemalja i vratiti ih natrag. »I oni će biti narod moj, a ja, ja ću biti Bog njihov. I dat ću im srce jedno i put jedan da bi me se bojali u sve dane, na sreću svoju i djece svoje. I sklopit ću s njima Savez vječni, nikada se više neću odvratiti od njih i uvijek ću im činiti dobro; usadit ću im u srce svoj strah da se nikada više ne odmetnu od mene. (...) Da, opet će se kupovati njive u ovoj zemlji o kojoj vi velite: 'Ovo je pustinja, bez čovjeka i živinčeta, predana na milost i nemilost Kaldejcima.' Njive će se za novac kupovati, pisat će se i pečatiti kupovni ugovori, pozivat će se svjedoci u zemlji Benjaminovoj i u okolici Jeruzalema. U gradovima Judinim i u gradovima Gorja, Šafela, Nageba, jer ću promijeniti udes njihov – riječ je Jahvina« (Jr 32, 38-44).

Tako »zatočenik Jeremija, neslobodan a slobodan, slika je cijelog naroda. Postaje modelom uvažavanja tradicije, uzorom pomirenja s rodbinom i zavičajem nakon razorenih odnosa, uzorom solidarnosti i modelom djelovanja cijelom narodu. Povrh svega, temeljna je poruka da Jeremijina ludost u ljudskim očima, kupnja njive, kao i uopće njegove riječi i djela, imaju posve suprotno značenje u području vjere. Božji odgovor na progon, seljenje i ostajanje u zavičaju nije tek politički odgovor, nego Bog uvijek ide iznad ljudskih nauma i planova. Ono što je ljudski proturječno i ljudski gledano bezizlazno – polazište je za Boga. On je uvijek slobodan, neuvjetovan ljudskim računima, uvijek je veći, uvijek milosrdniji, nudi neočekivanu budućnost spasenja«, zaključio je fra Ivan. Posebno je poglavlje da su se slala pisma iz izgnanstva da se ušutka Jeremija. Sukob s lažnim prorocima, jedan je od najtežih sukoba u Jeremijinom i uopće proročkom naviještanju.

3. Jeremija ostaje usred naroda

Nakon pada Judeje i razaranja Jeruzalema, Babilonci su dopustili ograničenu samoupravu pod Gadalijem kojeg su sami postavili. Oslobodili su Jeremiju iz zatvora. Gestom oslobađanja potvrdili su Jeremiju u njegovu proroštvu. Dali su mu mogućnost da ide kamo hoće. No Jeremija se otputi u Mispu, kod Gadalija, te osta s njime među narodom.

U tjeskobi, nevolji i muci narod predvođen Johananom dolazi k Jeremiji po savjet da li da ostanu ili da idu u Egipat. Jeremija im prenosi Božji naum i riječi: »Ako budete mirno živjeli u zemlji ovoj, podići ću vas i neću vas više razoriti; posadit ću vas, a ne iskorijeniti. (...) Ne bojte se kralja babilonskog od kojega strahujete (...) jer ja sam s vama da vas spasim iz ruku njegovih« (Jr 42,10-11).

Nažalost, uslijed namještena ubojstva Gadalije i babilonskih vojnika od strane nekih nezadovoljni sunarodnjaka i u suradnji sa susjednim spletkaroškim amonskim kraljem, Judejcu su se uplašili babilonske odmazde i odlučuju se za put u Egipat, zemlju blagostanja, kako su se nekada uputili Jakovljevi sinovi, ne sluteći da će Egipat postati njihova kuća ropstva. Strah je glavni uzrok njihove nevjerice pa bježe i sve iz domovine silom vode u tuđinu gdje su se odali idolatriji. Strah od ljudi jači je od snage vjere i izručenja u Božje ruke. Prisilili su i Jeremiju da ode s njima u Egipat. Ondje je nestao tako da se ne zna ni za njegov grob. Jeremijine riječi nisu poslušane. No, jesu kasnije, jer Jeremijina poruka nade u povratak čuvana je u židovskom narodu. Jeremija je tako dovršio svoj život, ljudski bezuspješan ali posve podređen Božjoj riječi i proročkoj službi.

Aktualnost Jeremijinih poruka: pastoralne vizije i smjernice

U nastavku je fra Ivan ponudio nekoliko mogućih pastoralnih vizija i smjernica koje mogu aktualizirati, konkretizirati ovu Božju riječ posredovanu putem proroka Jeremije u naš današnji kontekst iseljavanja i ostajanja u zavičaju i zemlji otaca. Želi potaknuti odgovorne u pastoralu na promjenu dušobrižništva i, povrh svega, na onu temeljnu proročku Jeremijinu preokupaciju – na obraćenje i povratak Bogu.

Fra Ivan ovako sažima moguće pastoralne vizije i smjernice:

1. Bog je gospodar povijesti pojedinca i obitelji, naroda i narodâ. To je osnovna poruka Jeremijine knjige. Bog je strog u čistoći vjere, u socijalnoj pravdi, ali je i Bog utjehe, budućnosti i nade. Ako se prva generacija i ne vrati, neka će se vratiti u svoju postojbinu, ako se bude slušalo Božju riječ. Jeremija troši život da otkloni sumnju u Božje djelovanje i vrati ljude s njihovih političkih, religijskih i ratničkih nauma i samovolja.

2. Bog se ne dopušta izjednačiti ni s jednom politikom, ni s jednim režimom i vladarom, ni s jednom nacijom i kulturom. U pastoralnom radu, bilo iseljenih bilo onih koji su ostali, treba naglašavati da se Boga ne smije izjednačavati ni s jednom vladavinom ni vlašću. To istodobno znači da se vjera u Boga ne mjeri prema zemljopisnim granicama, nego se njega svjedoči konkretnim zalaganjem i aktivnim životom u svakoj prilici, u svakoj zemlji, u svakom društvenom i državnom poretku, bio taj poredak naklonjen ili nenaklonjen vjernicima.

3. U otuđujućim uvjetima, u izgnanstvu ili novom prebivalištu, sigurnost vlastitog dostojanstva dolazi iz vjere u Boga. U vremenu velikih seljenja, miješanja i susretanja ljudi i naroda, u vremenu straha za gubitak etničkog (i religijskog identiteta), vjernik svoje dostojanstvo nalazi primarno u identifikaciji s Bogom koji je što se tiče povijesti s ljudima "gubitnik" posebno u povijesti s Isusom iz Nazareta, ali i jedini tvorac nove budućnosti.

4. Svi su ljudi jednaki. Rijetko se gdje kao u procesu progona, seljenja i imigracije osjećaju diskriminacije do nasilja. Mnoge traume nose posebno djeca i stariji (kulturni šok) uslijed osiromašenja, progona pa i jednostavnog dobrovoljnoga preseljenja u novu sredinu. Ono što civilizacija nije naučila, iz Biblije i iz Isusove prakse, jest ophođenje sa strancima. Koncil kaže da »svaki oblik bilo društvene bilo kulturne diskriminacije u temeljnim pravima osobe zbog spola, rase, jezika ili religije mora se prevladati i ukloniti, jer se protivi Božjem naumu« (GS 29).

5. Mjesna i univerzalna Katolička Crkva, obitelj je narodâ, jezikâ i kulturâ. Kristova Crkva se inkarnira u pojedini narod, jezik i kulturu ali je istodobno "sazvana iz svih naroda" (LG 7), da "svima i svakome bude vidljivim sakramentom jedinstva" ljudskoga roda; Crkva "ulazi u povijest ljudi a da ipak istodobno nadilazi vremenâ i granice narodâ" (LG 9). I kao što se Bog prema objavljenoj riječi nikada ne identificira s pojedinim narodom, kulturom, pojedinom vlašću, kao što se Kraljevstvo Božje ne identificira ni s najboljom teokracijom, a ni s Crkvom, nego mu je Crkva "kvasac", tako i Crkva, a unutar nje njezini svećenici i duhovnici, čini vezu između različitih ljudi, naroda i jezika.

6. Solidarnost s rizikom, a ne solidarnost iz suviška. Jeremija traži unutarnje zajedništvo naroda s Bogom, posvemašnje pouzdanje i oslanjanje na Boga, a ne jedinstvo u političkom jednoumlju većine i moćnih, niti oslanjanje samo na ljudske planove. Hebrejski je narod podijeljen na sjever i jug, rastrgan je između raznih političkih opcija, duhovnih stremljenja i proroštava. Odnos između različitih regija i dijelova istoga naroda ili veće cjeline kao što je neka država ili Europska unija i danas je vrlo aktualno. Agresivnost, sebičnost nije tek oznaka neprijatelja naroda, nego i unutar istoga naroda postoje velike podjele i sukobi, animoziteti i isključivosti. Sjevernom kraljevstvu, Izraelu i Samariji, Samarijancima, usporedivi su posebno svi oni unutar hrvatskoga naroda koji su pred povijesnim nestankom iz svojih zavičaja i domovine, primjerice oni u Boki Kotorskoj, Vojvodini i posebno Bosna i bosanski Hrvati. Često je to dakle solidarnost ne iz istinske nakane pomaganja nego djelovanje iz suviška, za brzo primirivanje savjesti, ne slijedi se put Božje riječi nego lažna politika. Proročka, evanđeoska solidarnost skopčana je s rizikom. Ona nije samo materijalnoga karaktera, nego pitanje istine i pravde, pitanje kojim može biti ugrožen društveni status, pribaviti se nesreću i društveno, narodno i religijsko šikaniranje i izolacija, ali je put pravednosti i slušanja Božje riječi.

7. Kritička lojalnost prema vlasti i poglavarima. Od Jeremije se može naučiti kako se slobodno odnositi prema vlastima, političkim i religijskim poglavarima, vođama i svećenicima. Jeremija poziva na obraćenje kraljeve, svjedoči kako od kritike Božje riječi nitko nije izuzet. On se ne bavi političkim izborima, on ne privilegira nijednu politiku, nijednu stranku u narodu, nije mu nakana da on ili neki njegov favorit zauzme vladalački tron ili poziciju religijskoga poglavara, nego u kritičkoj lojalnosti, smatrajući aktualne poglavare poglavarima, traži da oni budu vjerni Božjoj riječi, da se ponašaju po Božjem zakon, da poštuju socijalnu pravdu, da doista budu vjerodostojni svjedoci vjere u Boga za koju su se odlučili.

8. Suočavanje s lažnim prorocima. Jedno od najtežih pitanja i danas. Koga, naime, slušati? Kako vjerovati, i Jeremija se sam muči što raditi, ako bogati i opaki uspijevaju (Jr 12,1-4; 12,7). Kako u vjeri s Jeremijom, u vremenima rata, tjeskobe, rušenja i progon kazati Bogu: "Nado Izraelova, Izbavitelju u vrijeme nesreće" (Jr 14,8). Postoje neki kriteriji u razlikovanju lažnih od istinski proroka koje, međutim, nimalo nije lagano razlučiti. Povijest je prepuna ušutkivanja i ubijanja proroka koji su smatrani lažnima, a oni su bili istinski posrednici Božje riječi.

9. Ne umirivati proročku riječ. Sve naše manje i veće zajednice, institucije, Crkva i narod trebale bi se čuvati da ne upadnu u brigu za sebe, nego da budu otvorene i susretljive drugima, svim razlikama, zajednice kao bratske i sestrinske zajednice, prostori iskrenog zajedništva, poštivanja pojedinaca, slobode govora i razmjene mišljenja. Čuvati se političke tehnologije vlasti da se usidri u zajednicu, i onog lažnog bavljenja politikom (politikantstvom) ne iz vjere nego iz pohlepe i poriva za novcem, koristoljubljem i društvenom moću.

10. Biti blizu vjernicima i ostati usred naroda. Jeremijino pismo deportiranima u Babilon snažna je riječ da je slijedimo u nastojanju da iseljeni i prognani ostanu zajedno, da se okrenu životu, da u novoj zemlji pošteno i neumorno rade, školuju se, stječu imanje, kuće se, žene se i udaju, množe se, da ostanu zajedno, da sudjeluju u zajedničkim obredima, molitvama, ali i zajedničkim druženjima. Jeremija je posebno naglasio molitvu za mir u zemlji u kojoj su se našli. Mir je više od odsutnosti rata, to je molitva i napor za blagostanje, za skladan život. To ne znači stalno živjeti u strabizmu duha, noseći samo probleme domovine i to one koji iseljeni više nemaju, nego suočiti se s novim izazovima kojima su izloženi useljenici u novu zemlju. To je aktivni pristup društvu, vjerskim zajednicama i drugim institucijama u zemlji u kojoj žive. To znači čuvati vlastiti identitet, posebno onaj vjernički (a onda i jezični, nacionalni i kulturni) ali ne u defanzivi, u nekom zastarjelom tradicionalizmu, ili u geto i fundamentalističkom mentalitetu protivljenja prema zemlji useljenja. A oni koji ostaju, gdje je jedini istinski identitet, ondje ne biti licemjeran, jedno govoriti a drugo raditi, nego posve se založiti i biti blizu "ostatku". 

11. Ne gasiti nadu povratka. U iseljeništvu ali i u ostatku naroda u zemlji, prema Jeremijinim riječima i postupcima, nužno je održavati nadu u realnu mogućnost povratka koja nije zasnovana na ljudskim naumima nego na vjeri da je u konačnici Bog gospodar ljudske povijesti i da će Bog vratiti prognane i raseljene, naravno, ne bez njihove slobode. Ljudi shvaćaju svoj život u kratkom vremenskom razdoblju, pogotovo u vremenu silne ubrzanosti jedino se posvećuju sadašnjem vremenu. Povijest pokazuje da treba misliti dugoročno pa prema tome nikada ne gasiti nadu u povratak, kao ni dijeliti lekcije onima koji su bili prisiljeni otići kao ni onima koji su prisiljeni ostati ili su ostali iz svoje slobode i uvjerenja.

12. Novi savez u novoj ili staroj zemlji. U svemu ovom djeluje da ima puno politike. Kršćanstvo s Isusom Kristom stalno naglašava da vjera nije apolitična ali je uvijek više od politike, više i od najbolje etike i moralnosti. Vjera je milost i dar, vjera je najveća sloboda odgovora čovjeka pojedinca. U Jeremijinom se proročkom djelovanju očituje i Božja pedagogija, kazna i milost sve do promjene srca. Kod Jeremije se nagovještava novi savez koji neće biti zapisan na kamene ploče, nego u srce, ali tako da to srce bude promijenjeno. Prorok Ezekijel, prorok izgnanstva i progona, ići će još dalje od Jeremije pa će od Tore u srcu govoriti o "novom srcu" i "novom duhu" koji će Bog dati i uliti u svoj narod. Bog će stvoriti "novoga čovjeka" i od novih ljudi sabrati "novi narod".

 
 
Poveznice:
Povratak na sve vijesti
 
 
Predavanja i raspored Škole za novakinje tijekom zimskoga semestra 2017
  • Semestar započinje 11. listopada, a završava 20. prosinca 2017.
Adventska duhovna obnova za redovnice i redovnike u Zagrebu
  • 17. prosinca 2017. na treću nedjelju Došašća u crkvi svetog Franje, Kaptol 9, Zagreb

Izdavaštvo

Za novo vino nove mješine
Za novo vino nove mješine
Naviještajte
Naviještajte
Posvećeni život
Posvećeni život
Apostolska konstitucija VULTUM DEI QUAERERE o ženskom kontemplativnom životu
Apostolska konstitucija VULTUM DEI QUAERERE o ženskom kontemplativnom životu
Vijesti
Vijesti
Susret, br. 9., god V., 2017.
Susret, br. 9., god V., 2017.

Linkovi