Susret redovnica u Krašiću 6. 4. 2019.

 

Susret redovnica u Krašiću 6. 4. 2019.

Objavljeno: 06. 04. 2019 - 19:46

Autor: Katarina Penić-Sirak
Nakladnička cjelina:

Uzoriti gospodine kardinale Josipe, preuzvišena gospodo biskupi Mijo i Ivane, vladiko Nikola, vojni biskupe u miru Jurice, braćo svećenici.

Poštovane i drage sestre, sudionice ovog današnjeg susreta!

Vjerujem da smo još uvijek pod dojmom blagoslovljenoog vremea Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkog i mučenika vjere nakon završenog križnog puta.  

S nadbiskupom Alojzijem bile su povezane gotovo sve redovničke zajednice i sigurna sam da u našim redovničkim arhivima ima zapisa i pisama primljenih od njega koja se pomno čuvaju. Bilo bi vrijedno odvažiti se i više istražiti vezu nadbiskupa Stepinca sa svim redovničkim zajednicama..  

Bogat je to život o kojem svjedoče ljudi koji su ga susretali ovdje u Krašiću a velik doprinos upoznavanju lika Alojzija nalazimo i u Dnevniku župnika Josipa Vranekovića, koji se potrudio uz sve svoje župničke obveze čak i u detalje opisati neke od svakodnevnih događanja da bismo danas imali u rukama cijelu kronologiju uzničkih dana ovdje u Krašiću. U tim svjedočanstvima možemo biti zadivljeni neobičnom jednostavnošću, poniznošću i ljudskošću  najsvjetlijeg lika crkve u Hrvata kako ga je nazvao sveti papa Ivan Pavao II.

Svima vama poznat je njegov put odrastanja, školovanja, političkih prilika tadašnjeg vremena, kao i njegov odabir svećeničkog poziva. Jednako tako poznat vam je i montirani proces u kojem je nevin osuđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina, te na gubitak  političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina.

Božja providnost bila je na djelu kada je župi Krašić dodijelila mladog i svetog župnika Josipa Vranekovića. On je 5. prosinca 1951. godine zajedno sa sestrama postao domaćin izmučenom i bolesnom nadbiskupu Alojziju Stepincu, koji je nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, bio premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. Ovdje je proveo 2 990 dana.

Sestre Služavke Malog Isusa, koje su nadbiskupa Alojzija zajedno sa župnikom Vranekovićem dočekale na župnom dvoru u Krašiću baš na poziv tog istog nadbiskupa došle su u Krašić 1938. godine, te su otvorile domaćinsku školu i zabavište za djecu u kući koju im je on darovao uz pomoć g. Janka Matka. No ne zadugo jer su im komunističke vlasti -iste one koje su osudile nadbiskupa Stepinca, zatvorile školu pa su sestre još jedno kraće vrijeme održavale samo domaćinske tečajeve. A već 1945. godine sestre su morale napustiti svoju kuću iz koje su protjerane a kuća im ni do danas nije vraćena. Dobrotom župnika sestre su preselile u župni dvor, koji je nakon rata bio izrešetan granatama, prozori bez stakla... Bilo je to vrijeme neimaštine i za Crkvu posebno teško vrijeme, ali isto tako vrijeme blagoslovljeno tolikim mučenicima. U takav i tek malo obnovljeni župni dvor doselio je Lepoglavski zatvorenik. Sobe su bile skromne kao i namještaj koji su župi poklonile Služavke Malog Iusa. Namještaj koji je dovezen iz Zagreba nadbiskup je odbio i vraćen je u Zagreb, kazavši da mu je ovo sasvim dobro i dovoljno. Uz svoje boli i patnje nadbiskup je puno trpio i zbog stradanja redovnica i nepravdi koje su podnosile u tom bezumnom vremenu početka komunističke tiranije. Mučeničkom smrću završila je s. Žarka Ivasić, milosrdnica rodom iz Krašića. Stradale su i druge sestre a neke od njih završile su u jami Jazovki, a mnogima se mjesto pogibije ni danas ne zna. 

Župnik Vraneković bio je sve vrijeme pravi Šimun Cirenac koji je pomagao nositi križ izmučenom nadbiskupu. Nadbiskup je rado razgovarao sa župnikom. 

U tim razgovorima često ga je znao poticati na molitvu za neku važnu stvar. Tako ćemo u Dnevniku koji je pisao župnik pročitati kako su razgovarali kod večere:  „Brojne sam čestitke primio prigodom imenovanja nadbiskupom. Kao da su već onda čestitari znali što me čeka. Te sam čestitke pohranio u Karmelu u Brezovici. Tu imadem i odijelo spremljeno za smrt... Ah molite se već sada za moga nasljednika, da bude mužjake vjere, svetog života i neograničenog pouzdanja u Gospodina Boga!“

Sam nadbiskup Alojzije koji je životom potvrdio da je „muž jake vjere, svetog života i neograničenog pouzdanja u Gospodina Boga“ bio je najprije čovjek koji je volio sva Božja stvorenja. Volio je na svojim uobičajenim šetnjama dok ih još milicija nije toliko nadzirala susretati ljude koji su obrađivali zemlju, pozdraviti ih i kako je bio običaj obraćanja seljaku koji radi na zemlji reći „Bog daj sreću“, a seljaci bi odgovorili „Bog daj zdravlje“. Zanimao se kako im napreduje posao. Volio je ići u prirodu, šumu, brati vrganje koje bi donosio sestrama, a one ih radosno pripremale za obroke. Posebno mu je zadovoljstvo bilo u ljetnim mjesecima kupanje u rječici Kupčini, koja je malo veća od običnog potoka. Znao bi reći kako treba iskoristiti dan! Ili “To mi je nešto najmilijega u životu. Od svih razonoda i športa najviše sam volio kupanje. I ne mogu se požaliti da mi je Gospodin uskratio. Naužio sam se toga u mladosti do mile volje...“I još je nadbiskup iza svakog kupanja iz sveg srca zahvalio kojim uzdahom Bogu, što mu je dao taj veliki dar – užitak, da se osvježi.

Zadivljuje prekrasna raspoloživost župnika da u svakom trenutku ugodi bolesnom.

Nadbiskupu, kao i nadbiskupova ponizna spremnost da u pastoralnom radu pomaže župniku kad go mu to zdravstveno stanje dopušta. 

Glavno proštenje u župi je blagdan Presvetog Trojstva. Kada je župnik bio u Zagrebu dr. Stjepan Bakšić, kanonik sam se ponudio da bi propovijedao na obadvije mise. Kako je nadbiskup propovijedao cijeli svibanj, bio je red da propovijeda i na proštenju. Tako je župnik najprije odbio dr. Bakšića pa je to ispripovijedio i samom nadbiskupu koji mu na to reče „Samo neka on propovijeda. Ja rado slušam propovijedi.“ To jutro nadbiskup je proveo u ispovjedaonici a na poldanjoj misi rado je poslušao propovijed dr. Bakšića. I ova crtica iz njegova života odaje veličinu njegove poniznosti i jednostavnosti.

Kako ga župnik prati na šetnjama, u razgovoru mu se onako ljudski obratio: „Imate toliko posla i sa mnom provodite toliko vremena. Molim se dragom Bogu a i svetog Josipa molim za zagovor da u ovoj svojoj bolesti ne padnem u krevet pa budem još veći teret Vama i sestrama.

Ako je Josip Vraneković bio Šimun Cirenac onda su Služavke Malog Isusa kako to reče u svojoj zadnjoj knjizi o nadbiskupu Stepincu biskup Ratko Perić, bile Veronike. Sestre različitih redova rado su dolazile nadbiskupu kada su se našle u situacijama koje nisu mogle same riješiti. Pojedine posjete i sam je župnik Vraneković zabilježio u svoj Dnevnik. U tim susretima nadbiskup je ohrabrivao sestre kojima je bila oduzimana imovina, zabranjivana dotadašnja djelatnost i prisutnost u nekim institucijama.

Kad su ga posjetile vrhovna poglavarica Sl. M. Isusa s. Maristela Goić i njezina zamjenica s. Valerija i pitale za savjet, jer im vlast hoće oduzeti samostan Antunovac u Zagrebu on ih je odlučno hrabrio: „Ne dati se – ne popustiti! Neka vas bace, ako hoće na ulicu. Služavke ste Malog Isusa, a svi koji hoće pobožno služiti Kristu, trpjet će progonstvo!“

 Župnik je 1953. zapisao – „Veseli ga dobar duh karmelićanki s Vrhovca utješno je, što kod nas imade toliko svećeničkih i redovničkih zvanja ̋“

U više navrata zapisano je da su dolazile sestre Karmelićanke i kandidatice iz Brezovice. Jednom su došle s velikom bojazni da će nadbiskupa naći mrtva. Kako župnik nije bio kod kuće dočekalo ga je pismo časne majke Regine Terezije koja je na poziv zagrebačkog nadbiskupa Stepinca 1939. osnovala prvi hrvatski karmel u Brezovici. Ona je čuvala i knjižicu „Duhovni ugovor sa Gospodinom Bogom našim“ koju joj je nadbiskup dao i zamolio da se kad umre s njim stavi u lijes. Idući dan s. Honorata Matica, predstojnica sestara u Krašiću na molbu župnika otišla je u Karmel Brezovicu saopćiti sestrama da je nadbiskup ipak bolje nego li su mislile, što ih je razveselilo.

Prigodom jednog posjeta župnika karmelu Brezovici časna Majka mu je saopćila: “prije godinu dana u Karmel je došao preuzvišeni Lach sa preporučenim pismom biskupa Akšamovića, gdje ju oba mole, da dopusti vlastima, kako bi pregledali unutrašnjost samostana! Ona ni čuti o tome. Drugi put dolazi Lach sa pismom od dr. Rittiga i opet ni čuti. Treći put dođe falsificirano pismo biskupa Nežića. Časna Majka je junački i treći puta odbila izjavivši, neka joj donesu pismeni nalog od Ordinarija. Na to će Lach, da to neće dobiti. A onda ljutito dodaje…“Tko zna što Vi ovdje imate?” i   ode bez pozdrava: Časna mu majka veli, da, ako bi i Ordinarij naredio, da ih pusti u klauzuru – ne bi ih pustila i stala bi na vrata klauzure i samo bi mogli preko prijeći preko mrtvog mog tijela. Ako ima žrtva djevičanstva, zašto ne bi i  žrtva klauzure.”

Vodio je nadbiskup u sužanjstvu i duhovnu i materijalnu brigu o redovnicama. On im je bio snažna potpora i oslonac u njihovim danima progona. Pribilježio je župnik kako je sudjelovao na blagoslovu samostana sestra Bazilijanki u Sošicama. „Eminenciji je taj samostan jako na srcu i ne žali da je u svoje vrijeme dao za nj toliki novac. (jednu četvrtinu)“

20. 9. 1954. župnik Vraneković ide u Zagreb. Tamo doznaje „da će sutra biti konsekriran za nadbiskupa-koadjutora dr. Šeper. Eminenca je držao tajnu do zadnjega. To je eto rezultat onog pisma od 19. 03. ove godine. „Sada mogu mirno spavati. Sada ću lako umrijeti, samo kad vidim, da je to pitanje tako lijepo riješeno. Drago mi je, da je na Kaptolu već gotovo. Ni konsekracija sad nije toliko važna. Držao sam to u tajnosti i javio Šeperu, neka to obavi tiho, da ne bi to ovi zlotvori spriječili. Njima se ništa ne smije vjerovati. Ali Deo gratias! Sada će si ovi razbijati glave, a kako je do toga došlo uz sve njihove straže i špijunažu! I tu kao da im se dragi Bog narugao. Časne sestre krenu na put i nitko, a ni one ne slute, što nose. Bogu hvala samo, kad je sve to tako lijepo završilo.“ Bila su to tri pisma za Vatikan, koja je nadbiskup pisao 18. 03. 1954.  govori župniku: „Morat će sestre opet u Zagreb, i to dvije. Što mislite kada bi zgodno bilo da idu?“ On odgovori: „Odmah”. “Ali moram više listova na različite strane napisati.“ „Onda će sutra na Josipovo poslije podne krenuti. Blagdan je.“ Nadbiskup govori župniku kako neka pisma mora pisati na latinskom pa se boji hoće li do sutra moći dovršiti. Zato kaže: „Potrudit ću se dovršiti. Dulje mi nije za čekati. Recite sestrama neka mole. I vi molite. Ovo je sada najvažnije što sam pisao iz Krašića. Molite samo da sretno prođe naprijed.“ I prošlo je! 

Župnik o sestrama piše: “Časne sestre u kući…su uredne, radine, ponizne. Čine sve kako bi Eminenciji bilo ugodnije i bolje. Eminencija je zadovoljan s njima.  Divi se njihovom držanju. To je glavno!  Čini mu se, da je nekomu krivo, što čč. Sestre u kući potpuno suosjećaju s Eminencijom, kao i cijela njihova Družba…” 

Kada su plijenidbe postale česte,  kad su iz župnog Dvora nemilice odnosili što su našli u naravi jer župnik nije mogao plaćati nametnuti visoki porez, ostalo je još nešto od  usjeva i zimnice a sve su to radile sestre. Župnik i nadbiskup bojali su se kako će to sestre podnijeti jer je u sve utkana njihova muka i rad. Zato su im predložili ako koja to neće moći podnijeti neka slobodno ode u drugi samostan. Naravno da nisu otišle.       

S timom liječnika koji su dolazili iz Zagreba redovito je dolazila s. Stella, milosrdnica.  Često iz Zagreba dolazi s. Izidora i s. Anuncijata, milosrdnice iz Frankopanske te mu donose lijekove.  

Raduje nadbiskupa i vijest kada je Terezija Stepinac primljena kao postulantica kod sestara sv. Križa. Reče župniku “Eto, zašto da zdvajamo. Još imade nevinih duša, koje će dati žrtvu života i prikazati je Gospodinu. Samo ne klonuti. Gospodin će uvijek naći i sačuvati duše koje će mu služiti, a svijetliti i koristiti jadnom svijetu.” 

Čitao je nadbiskup izvještaj o radu Suradnica Krista Kralja. Veseli ga njihova požrtvovnost. “Vidim, kaže na to, da se vraćaju prva kršćanska vremena. Duhovi se dijele: jedni za Boga i ti se daju potpuno, a drugi protiv njega. Ono u sredini otpada.”

Nekoliko dana nakon toga, iza nedjeljne poldanje mise dočekaju nadbiskupa u sakristiji dvije suradnice Krista Kralja. Na izlazu ih milicija legitimirala…

29. 6. 1955. godine posjetila ga je jedna sestra Notre-Dame, koja ovih dana odlazi u Belgiju. Do Brebrića, dovela ju neka žena iz Hutina. Od tuda odu u crkvu. Tu ova stavi crni rubac naših sestara preko glave da prekrije svoje odijelo. Župnik joj dade znak kad se milicajac okrenuo i ona požuri u kuću kao da je kućna sestra. … Milicajcu je bilo sumnjivo gdje je ta sestra koja je ušla u crkvu i čekao je na donjim vratima. Za izlazak iz kuće koristi se ista metoda ali sestra se ne vraća u crkvu već izlazi kao jedna od kućnih i zaokrene odmah prema Hutinu. Sretno je i nezapaženo otišla. Milicajac je ostao čekati pred vratima…”  

Papa Pio XII 12. siječnja 1953. imenuje nadbiskupa Alojzija kardinalom.

Jugoslavenske su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom a to se itekako osjetilo i ovdje u Krašiću.Nije mogao u Rim po kardinalski grimiz, a po smrti Pija  XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je pod svaku cijenu ostati sa svojim narodom. Jednako tako odbija i liječenje izvan domovine jer vjeruje da mu tadašnje vlasti ne bi dopustile vratiti se natrag. Osjetio je nadbiskup da ga se pojačano nadzire jer više nije mogao u šetnju bez stroge pratnje milicije. Pojačano se pratilo tko ulazi ne samo u dvorište nego i u crkvu.

Nadbiskup u zatočeništvu, u Krašiću ima svoj dnevni red. Mještani u njegovoj radnoj sobi u jutro već oko 3,15 vide upaljeno svjetlo. Bili su to za njega posebni trenutci dana uronjenosti u molitvu i predanja Gospodinu. Uz euharistiju koju je redovito slavio kad mu je to zdravlje dopuštalo, redovito je klanjao pred presvetim u crkvi, pomagao je župniku u ispovijedanju, pisao je propovijedi i rado ih davao svećenicima na korištenje. Pisao je pisma biskupima, svećenicima i vjernicima te ih hrabrio, tješio i poticao na vjernost Kristu i jedinstvo Crkve.

Bolest je napredovala a liječnički tim koji je dolazio iz Zagreba činio je sve da mu olakša bolesničke dane. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Posebno je poticao na molitvu sestre koje su ponekad kritizirale milicajce koji su postali toliko neugodni da su u pratnji pristajali samom nadbiskupu na pete i kao da su time željeli poručiti „nisi slobodan, mi smo ti za petama. Sve teži bolovi postali su dio njegova ztočeničkog života, i nekoliko zadnjih mjeseci ponavljao je „Osjećam, da moj život ide sve više kraju ... tješi me da je dijeceza u sigurnim rukama.“ Zadnju misu s narodom u crkvi slavio je u nedjelju 7 veljače. Već tada je osjećao da teže dolazi do zraka. Ponedjeljak i utorak sestre sa župnikom nude ga hranom. Gotovo ga sile da popije malo kompota. Bila je to za njega pokora ali ni tu ljubav nije mogao odbiti. Zamolio je da mu ne dovode posjete, nego neka se radije za njega mole. Od ponedjeljka navečer uz nadbiskupa su se izmjenjivali župnik i sestre, ni jednog trenutka nisu ga ostavljali samog. I zadnju noć uz nadbiskupa je bdjela predstojnica s. Honorata. Bila je u sobi ispred.  Gorjela je samo mala lampica u čaši pred Gospinom slikom. Sam je to jutro zatražio čisto rublje i pomoć da ga presvuku. Oko 10 sati župnik je najavio da će sada doći sestra i donijeti iskuhane šprice kako bi mu dali injekciju. Iako je župnik htio još nešto reći sam nadbiskup ga prekine, pa veli “ Znate što župnik, pustite vi sad injekcije. Idemo ono što je najvažnije. Uzmite štolu, sjednite ovdje, pa idemo od početka ... Čemu se zavaravati, osigurati se pa što Bog da. Dajte mi onda i svetu pomast ... Dajte mi onda sve, što Crkva daje kršćaninu u ovakvim časovima ... Pozovite ovamo i sve sestre neka se mole. Pa onda u ruke Božje.

Kroz sve vrijeme dok je primao sakramente nadbiskup je bio neobično miran. Kao da su svi bolovi u tom trenutku nestali. Na sve je molitve kod blagoslova i podjeljivanja sakramenata glasno odgovarao, a posebno kod posljednje pomasti. Iako je župnik mislio da je najgore prošlo, oko 12 sati ponovno je nadbiskup osjetio slabost i zamolio da ga ne ostavljaju samog. Umornog pogleda okrenutog prema slici Gospe pet puta je ponovio „Deo gratias“. A onda uprijevši se malo na ruke još se više okrenuo slici na zidu izgovorivši „Blagoslovljeno Božje Ime!“ i onda „Fiat voluntas Tua.“ Predstojnica mu reče da će biti bolje, sestre mole krunicu ... On isprekidano odgovori: „Samo neka mole ... neka samo mole krunicu.“  U 14 sati glasno veli „Dajte mi onu moju svijeću.“ Nešto prije s. Salezija Golubić donijela je svijeću i stavila u prvu sobu. Na Svijećnicu je rekao kako će mu ta svijeća ove godine trebati. Kad mu je župnik pružio svijeću zadnjim ju je snagama stisnuo u svoju ruku ali ju nije imao snage dulje držati te mu je župnik pridržavao. Zadnje riječi koje su se čule iz nadbiskupovih usta bile su: „Fiat voluntas Tua!“ S molitvom na ustima i srcu nadbiskup je svjestan da ide u Kraljevstvo onoga za kojega je u svakom trenutku bio spreman ne samo trpjeti nego i predati vlastiti život.  Kroz puni sat držale su časne sestre naizmjence goruću svijeću u mrtvoj ruci, čija je duša već tada gledala ono Svjetlo, koje je označavala goruća svijeća.

Sestre su brinule o nadbiskupu Stepincu od njegova dolaska u Krašić 5. prosinca 1951. g. do smrti 10. veljače 1960. g. Bile su mu pomoć u svim njegovim potrebama. Starije sestre su svjedočile kako su na različitee načine pomagale svećenicima  i  ljudima koje je Nadbiskup primao na razgovor budući da su to redovitim putem nije bilo moguće. Sestra koja je radila u vrtu sadila je kukuruz skroz do kuće tako da bi oni koji su Nadbiskupa Stepinca željeli posjetiti mogli kriomice doći i susresti se s njime. Sestre su skrivale pisma u rubove svoje uniforme i na taj način ih prosljeđivale do ljudi do kojih su trebala doći. U Krašiću je tada bilo pet sestara s. Honorata Matica, vršila je službu predstojnice, prenijela je najviše pošte i bila je najviše uz kardilal u njegovoj bolesti, s. Salezija Golubić, bavila se ručnim radom, uređivanjem crkvenog ruha i bila je uz prenošenje pošte vrlo spretna u usmjeravanju svih namjernika koji su trebali doći do nadbiskupa. s. Nikolina Vozel, došla je mjesec dana prije nadbiskupa. Djelovala je kao kuharica i vrtlarica. Za nju je žpk. Vraneković rekao kako je sretan jer je dobio najbolju kuharicu u Družbi. S. Akvilina Paviša katehizirala je i bila je sviračica. S. Bonaventura Bašić radila je različite poslove,a najviše je pomagala u vrtu.  Zadnji dani života Nadbiskupa svjedoče o zauzetosti svih sestara koje su danonoćno bdjele uz Nadbiskupa.

Dirljivo je svjedočanstvo kardinala Kuharića o sestrama koje su živjele uz kardinala Stepinca. Prigodom smrti s. Honorate, predstojnice u krašićkoj zajednici, kardinal Kuharić piše provincijalki, s. M. Akvilini Paviša: „ ...Želio bih, radi povijesti Družbe, da taj izraz sućuti bude i izraz zahvalnosti zagrebačkog nadbiskupa za sve godine koje je s. Honorata provela u Krašiću dok je tamo boravio kardinal Stepinac. Bilo je to desetljeće života nesebičnog, ustrajnog i strpljivog služenja. Ekipa sestra Služavki Malog Isusa, koja je pod njezinim predstojništvom služila u Krašiću u to vrijeme, ulazi u povijest naše Crkve. Možda ni same sestre nisu bile dovoljno svjesne toga što je njihovo služenje značilo za samog Nadbiskupa ... Bila je za njega velika utjeha zajednica sestara pod vodstvom s. Honorate u njihovoj slozi, jedinstvu i ljubavi. Radovao se dobrom duhu, duhu molitve i poniznog služenja sestara. To mu je bila podrška i ljudsko ohrabrenje. Župni stan ispunjavala je radost zbog jednodušnosti njegovih stanovnika koji su okruživali Kardinala. Nezaboravne uspomene župnik Josip Vraneković i s. Honorata Matica zajedno sa sestrama uložili su u tu jednodušnost sve svoje poštovanje i svu ljubav prema Božjem čovjeku...Vaša Družba Služavki Malog Isusa može doista upisati zlatnim slovima u svoju povijest boravak sestara u Krašiću uz Kardinala. Herojsko vrijeme žive herojske žrtve, a herojske duše postaju duše samo pune Boga. Mislim da Družba Služavki Malog Isusa može s punim pouzdanjem moliti blagopokojnog Kardinala da u nebu posreduje za nju, i da joj od Gospodina izmoli duh jednostavnosti, poniznosti, požrtvovnosti i mira; duh, kojim se odlikovala krašićka zajednica...“

Dao Gospodin da i naše današnje zajednice resi duh jednostavnosti, poniznosti, požrtvovnosti i mira.

 
 
Poveznice:
Povratak na sve članke
 
 
Molitveno bdijenje “Najprije Posljednji”

Poštovani i dragi prijatelji, podupiratelji, suradnici!
S velikom radošću Vas pozivamo na molitveno bdijenje koje JRS - Isusovačka služba za izbjeglice tradicionalno upriličuje uoči Svjetskog dana izbjeglica, ove godine uz posebnu podršku Hrvatske redovničke konferencije.

Seminar za medicinske sestre redovnice
  • Od 11. do 13. listopada 2019. u Kući Betanija na Velom Lošinju

Izdavaštvo

Vijesti
Vijesti
Vijesti
Vijesti
Cor orans
Cor orans
Vijesti
Vijesti
Ekonomija u službi karizme i poslanja
Ekonomija u službi karizme i poslanja
Susret, br. 10., god. VI., 2018.
Susret, br. 10., god. VI., 2018.

Linkovi