Afirmacija žene u redovništvu

 

Afirmacija žene u redovništvu

Objavljeno: 02. 02. 2017 - 11:51

Autor: Rebeka Anić
Nakladnička cjelina:

Zadanu temu moglo bi se obraditi na više načina. Prvo pitanje koje izaziva zadani naslov jest koje značenje ima afirmacija u redovničkom životu i čime se mjeri. Jedna je poglavarica u devetnaestom stoljeću u Americi smatrala da mlade žene može privući u redovništvo sljedećom „reklamom“:

Ne obećavamo niti plaću, niti naknadu, niti godišnji odmor, niti mirovinu, nego mnogo teškoga posla, siromašno obitavalište, pokoju utjehu, mnogo razočaranja, česta oboljenja, nasilnu ili usamljenu smrt.[1]

Žene su se odazivale, ali ne zbog želje za teškim životom i patnjom, nisu bile mazohistice. Odazivale su se zbog svrhe poziva, zbog pomoći bližnjima radi Krista. Siromaštvo i patnja, očito je, bili su od toga nerazdvojni.

U odnosu na afirmaciju spomenut ću zapažanje povjesničarke Phyllis Mack koja je istraživala među pobožnim kvekericama u Engleskoj.[2] Ona je zaključila da one samoozbiljenje sebe manje izriču pojmovima autonomije i slobode izbora, a više pojmom samotranscendencije. Kvekerice sebe definiraju „kao instrumente Božjega djelovanja“ i u samotranscendenciji nalaze slobodu činiti ono što je ispravno.[3] U tom smislu slijedi i pitanje: Kojim izričajem mi kao redovnice izričemo svoje samoozbiljenje? U tom smislu i naznakâ da bi se o pitanju afirmacije osobe u redovništvu moglo govoriti u vidu odnosa slobode i poslušnosti u življenju vlastitoga zvanja te napetostima zbog različitih tumačenja redovničke poslušnosti.

Drugo pitanje koje naslov postavlja jest pitanje što se podrazumijeva pod pojmom žene? Jesu li sve žene iste? Je li se nekim ženama lakše afirmirati u redovništvu, drugima teže i o čemu to ovisi? Afirmacija žene redovnice ovisi i o drugim čimbenicima. Primjerice, o pravima koja žene općenito, a posebno redovnice, imaju u Crkvi u različitim povijesnim razdobljima, o položaju Crkve i redovničkih zajednica u različitim društvenim uređenjima, o odnosu karizme zajednice i karizme pojedine osobe (o otvorenosti zajednice da prepozna i prihvati nove oblike vlastite karizme kroz karizmu osobe), o instituciji u kojoj redovnica djeluje (državna, crkvena, institucija vlastite zajednice), o razlozima zašto netko dolazi u redovničku zajednicu i kako shvaća poziv, o karakteru pojedine redovnice, ali i o karakterima i sposobnostima poglavarica itd. Sve je to nemoguće sažeto prikazati u izlaganju od 20-ak minuta. Stoga sam odučila staviti naglasak na teološku antropologiju žene i na posljedice koje ta antropologija ima na poimanje uloga i prava žena i žena redovnica, odnosno, koliko omogućava, otežava ili sprječava afirmaciju ženâ kao osoba i njihovih redovničkih karizmi. U nekoliko slika želim prikazati da prava i mogućnosti žena redovnica nisu u različitim povijesnim razdobljima u Crkvi bila ista, odnosno, da taj razvoj nije uvijek tekao u smislu zadobivanja većih prava, barem ne na svim područjima.

Polazim, dakle, od definicije žene. Teološka definiciju žene jest da je žena slika Božja jednako kao i muškarac te da je kao takva razumno i slobodno biće kojemu Bog, kao i muškarcu, povjerava brigu za svijet, upravljanje svijetom. Poznato je, međutim, da u katoličkoj teološkoj antropologiji do danas prevladava filozofsko određenje žene temeljeno na naravi. U temelju tog određenja je Aristotelov nauk o živim bićima na temelju kojeg su skolastici definirali narav žene u terminima pasivnosti, manjih intelektualnih sposobnosti, veće emotivnosti itd. Posljedično, ženu se smatralo nesposobnom za više obrazovanje, političke i druge javne funkcije, a prikladnu za upravljanje obiteljskim odnosima i obavljanjem kućanskih poslova. Filozofske postavke o naravi žene negativno su utjecale i na tumačenje žene kao slike Božje. Ženu se sve do u dvadeseto stoljeće u katoličkim, ali i protestantskim dogmatskim udžbenicima smatralo samo djelomičnom slikom Božjom, odnosno, ženi se slika Božja u punini priznavala tek u zajedništvu s muškarcem dok je muškarac i pojedinačno smatran slikom Božjom. Na temelju svega toga zaključivalo se da su žene u obitelji, u javnom i u crkvenom životu potrebne muškoga vodstva.

Takve su postavke bile u skladu i s rimskim zakonom prema kojem su žene zbog svoje „prirodne manjkavosti“ bile udaljene od javnih poslova. U članku objavljenu u Bogoslovskoj smotri crkveni pravnik Josip Delić prikazuje kako su te postavke rimskoga zakona ušle u zakonodavstvo Katoličke Crkve (Gracijanov Dekret, Zbirke dekretala, Crkveni zakonik iz 1917.) i bile na snazi sve do novog Zakonika kanonskoga prava iz 1983. godine. Prema Zakoniku iz 1917. žene se smatralo nesposobnima za postavljanje pravnih čina, za sudjelovanje u različitim crkvenim službama, vladao je strah od njih kao od mogućih zavodnica, posebno u odnosu prema klericima. Za redovnice je vrijedilo pravilo da ih se ne smije vidjeti dok pjevaju u Crkvi, bilo im je, kao i svim laicima, zabranjeno propovijedati. Delić piše kako Duh Sveti nije uvijek poštivao strukture Crkve stvorene antiženskim mentalitetom jer je svojim pozivima i izborima obogatio Crkvu velikim ženama među kojima nabraja i utemeljiteljice redova, opatice koje su vršile i potpunu vlast upravljanja i jurisdikcije te crkvene naučiteljice.[4] Njegovu postavku ilustrirat ću nekim primjerima.

Crkvena naučiteljica Katarina Sijenska u jednoj molitvi podsjeća Gospodina da to što od nje traži nije u skladu s ulogama pripisanima ženskom spolu. Gospodin joj odgovara: „Milošću svoga Duha darujem koga hoću; ne postoji ni muško ili žensko, ni pučanin ni plemić, jer su svi preda mnom jednaki.“ Mistika Katarine Sijenske bila je izvor njezina političkoga djelovanja o čemu svjedoče brojna pisma državnim i crkvenim uglednicima. Pisma često počinje rečenicom: Bog to želi i ja to želim. Uspjela je ostvariti svoju karizmu unatoč tomu što se njezino djelovanje nije uklapalo u okvir propisan ženskoj naravi. Sada joj se divimo, a u svoje je vrijeme jedva izbjegla inkviziciji.

Nije bolje prolazila ni Hildegard iz Bingena koja je 2012. godine proglašena crkvenom naučiteljicom. Ona kaže da kroz nju govori Bog. Muškarci mogu govoriti u svoje ime, žene vjerodostojnost dobivaju preko vizija. Živo svjetlo želi da se Hildegard ne osvrće na muškarce i da govori bez obzira na svoj spol, da se umiješa u svijet, da preuzme inicijativu. U jednom pismu Hildegard moli papu Eugena III. da potvrdi novo poglavlje njezina spisa jer joj „mnogi zemaljski mudraci predbacuju prevrtljivost duha jer potječe od siromašnog lika, izgrađenog od rebra i nepodučenog od filozofa.“ Očito je da su neki njezine spise osporavali jer ih je napisala žena.

Zanimljiv je i članak „Ženski redovi i njihov razvitak u našim zemljama“ objavljen u Hrvatskoj 1924. godine. Autor, ispovjednik ženske redovničke zajednice, nakon što je nabrojio štete koje je jednoj ženskoj redovničkoj zajednici u Hrvatskoj svojim vodstvom prouzročio duhovnik, ipak zaključuje: „Uzevši u obzir da je žensko čeljade više osjećajno nego misaono, nužno je i preko je nužno da bude vođeno jednom muškom rukom i muškom glavom, nećemo li da se lomi po bespuću ili krha u skrajnostima.“ Suprotno tomu, knjiga Patricie Ranft A Woman's Way. The Forgotten History of Women Spiritual Directors (New York, 2000.), svjedoči da su tijekom cijele povijesti kršćanstva žene, posebno žene redovnice, bile duhovne voditeljice ne samo žena laikinja ili redovnica već i svećenika, redovnika, papâ i kraljeva. Žene redovnice živjele su svoju karizmu onkraj granica zadane teološke antropologije.

Vratimo se u suvremeno doba. Teološka antropologija prema kojoj je žena manje vrijedna od muškaraca u suvremenim crkvenim dokumentima je modificirana. Prirodna razlika žena i muškaraca i dalje ostaje, temelji se na istim aristotelovskim postavkama, ali se ne tumači modelom podređenosti žena, već modelom komplementarnosti. Novi Zakonik kanonskoga prava temelji se na modelu jednake vrijednosti, ali ne i ravnopravnosti: žene i muškarci su kao osobe jednako vrijedni, ali nisu ravnopravni. Ravnopravnost je nemoguća zbog temeljne razlike između službâ naučavanja, posvećivanja i upravljanja koje su pridržane samo klericima, a iz kojih su žene isključene. Kako to izgleda u praksi, prikazat ću na nekim primjerima.

Prema novom Zakoniku kanonskoga prava, laici, žene i muškarci, a time i redovnice, mogu obnašati brojne službe u Crkvi. Žene mogu biti:

  • direktorice Caritasa i voditeljice raznih katoličkih ureda
  • profesorice teologije ili ravnateljice akademija[5]
  • žene mogu katehizirati, pripremati za sakramente
  • sudjelovati u svim područjima župskog pastorala
  • djelovati preko sredstava društvenoga priopćavanja
  • ocjenjivati knjige za koje se traži sud Crkve o njihovu odnosu prema vjeri i ćudoređu
  • biti sutkinje u zbornim sudovima te sutkinje predsjednice, preslušateljice, promicateljice pravde i braniteljice ženidbenog veza, braniteljice svetoga reda, zastupnice i odvjetnice
  • može im biti dodijeljena služba saslušanja svjedoka ili stranke koja se želi pojaviti na crkvenom sudu
  • bilježnice u biskupijskoj kuriji
  • upraviteljice i savjetnice za ekonomska pitanja
  • savjetnice u savjetodavnim tijelima biskupije (pastoralno vijeće, ekonomsko vijeće) ili biti ekonome biskupije.

Sažeto se može reći da žene, a time i redovnice, mogu obnašati sve službe koje nisu vezane uz svećenički red. Mogu obnašati i pojedine dušobrižničke službe i zadaće, ali ne i dušobrižništvo u cjelini jer je to povezano sa svećeničkim ređenjem. Unatoč tomu, pozitivne promjene u vrjednovanju i pravima žena u odnosu na Zakonik iz 1917. godine su očite.

Pitanje je, međutim, može li se sadašnji pravni položaj žena i žena redovnica u Crkvi u odnosu na prošlost tako jednoznačno odrediti kao napredak. Primjerice, ženski samostani ranog srednjeg vijeka općenito su vrijedili kao enklave ženske vlasti, kako na svjetovnom tako i na duhovnom području. Opatice su imale 23 prava koja su inače pripadala biskupu. Povjesničar Michael iz Fürstenberga navodi 24 ženske opatije u kojima su opatice obnašale više ili manje kvazibiskupsku ulogu. One su dijelile beneficije, imale su nadzor nad dušobrižništvom, bez njihova izričitoga odobrenja nijedan svećenik nije mogao dušobrižnički djelovati na području opatije. Opatice su dijelile dispenze, primjerice, pri zaprjekama za sklapanje braka. Vršile su službe za koje je pretpostavka bila sakramentalno ređenje: nosile su evanđelje, propovijedale u službi Božjoj, dijelile novakinjama blagoslov, ispovijedale sestre i opraštale grijehe.[6] Usporedimo to sa suvremenom situacijom. Danas žene redovnice ne mogu za stalno biti primljene ni u službu čitača ni u službu akolita premda ih mogu vršiti. Službu akolita, odnosno dijeljenje pričesti, izlaganja i pohranjivanje Svetootajstva, smiju vršiti privremeno uz dopuštenje mjesnoga ordinarija koji ih ovlašćuje za te službe.

Hoće li ženama biti povjerene zadaće i službe koje prema Zakoniku kanonskoga prava mogu obnašati laici, ovisi o osobnu stavu i teološkoj izobrazbi pojedinog (nad)biskupa i/ili župnika, odnosno bilo kojeg klerika koji obnaša određenu službu u Crkvi. Na mrežnim stranicama njemačkih (nad)biskupija od 2000. godine mogu se naći planovi i programi kako osigurati veću ravnopravnost žena i muškaraca pri zapošljavanju i na radu u crkvenim institucijama. Prema knjizi Sabine Demel Frauen und kirchliches Amt. Grundlagen – Grenzen – Möglichkeiten, objavljenoj 2012. godine, takve je planove na svojim mrežnim stranicama objavilo sedam (nad)biskupija u Njemačkoj. U Hrvatskoj takvih programa, koliko je meni poznato, nema. Ipak, u odnosu na socijalističko razdoblje promjene su očite. Godine 2013. prikupila sam podatke o ženama u vodećim službama u Crkvi u Hrvatskoj na temelju podataka objavljenih na mrežnima stranicama naših (nad)biskupija. Podatci su impresivni:

  • ravnateljice Caritasa i zamjenica ravnatelja Caritasa
  • ravnateljica katoličke škole
  • direktorica ustanove za nakladničku i grafičku djelatnost
  • voditeljica kuće za smještaj djece bez odgovarajuće obiteljske skrbi
  • voditeljica pučke kuhinje,
  • voditeljica doma za starije i nemoćne osobe
  • voditeljica obiteljskog centra
  • voditeljica obiteljskog savjetovališta
  • voditeljica ureda za obitelj
  • voditeljica sakralne baštine
  • voditeljica socijalne službe
  • voditeljica ureda za kulturu
  • voditeljica ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve
  • šefica računovodstava u odjelu za ekonomiju
  • viša savjetnica Nacionalnog katehetskog ureda HBK
  • savjetnice u Nacionalnom katehetskom uredu HBK za predškolski odgoj, za vjeronauk u srednjoj školi i za osobe s poteškoćama u razvoju
  • predstojnice, v. d. predstojnice i savjetnice katehetskih ureda i ureda za vjeronauk na (nad)biskupijskim razinama
  • predstojnice ili voditeljice povjerenstava na razini (nad)biskupija za: predškolski vjerski odgoj, za vjeronauk u osnovnoj školi, za vjeronauk u srednjoj školi, za osobe s posebnim potrebama
  • voditeljica trajne formacije vjeroučitelja i suradnika u župnoj katehezi, voditeljica stručnih vijeća za vjeroučitelje na biskupijskoj razini
  • članice povjerenstva Nadbiskupijskog katehetskog vijeća i ujedno pročelnice/voditeljice povjerenstava za župnu katehezu, za školski vjeronauk, za predškolski vjerski odgoj i za katehezu osoba s posebnim potrebama
  • povjerenica za predškolski vjerski odgoj
  • nadzornica-savjetnica u Katehetskom uredu na biskupijskoj razini
  • suradnica u uredu Nadbiskupskog ordinarijata
  • rizničarke
  • bilježnice u raznim uredima
  • tajnice raznih ureda
  • suradnice raznih odsjeka (primjerice odsjeka za brak i obitelj)
  • računovotkinje
  • blagajnice i knjigovotkinje
  • nadbiskupska animatorica župskih misijskih skupina
  • koordinatorica za školski vjeronauk
  • administratorica
  • voditeljice autorsko-uredničkih timova i stručne suradnice u izradi katehetskih materijala
  •  članice ekonomskog vijeća
  •  članica biskupijskog pastoralnog vijeća
  •  odvjetnica ekonomskog vijeća
  •  arhivistica biskupijskog arhiva
  •  braniteljica ženidbene veze
  •  članica upravnog odbora Caritasa (biskupijska razina)
  •  tajnica Vojnog ordinarijata
  •  pomoćnice kapelana u Vojnom ordinarijatu

Vodeće uloge u katoličkim medijima:

  •  glavna urednica Informativne katoličke agencije
  •  izvršna urednica Informativne katoličke agencije
  •  urednica Vjerskog programa Hrvatskog katoličkog radija
  •  urednica Programa kulture i Programa za djecu
  •  urednica i voditeljica radijske emisije Vjera i život
  •  urednica i voditeljica televizijske vjerske emisije Vidljivi tragovi
  •  urednica i voditeljica televizijske vjerske emisije Radosna vijest
  •  voditeljica financijske službe Informativne katoličke agencije
  •  redakcijska tajnica Informativne katoličke agencije.

Žene na katoličkim bogoslovnim fakultetima u Hrvatskoj (2016./2017.)

  • predstojnica Katehetskog instituta (redovnica)
  • predstojnica Instituta za teološku kulturu (redovnica)
  • predstojnica Instituta za crkvenu glazbu (laikinja)
  • prodekanica za nastavu (laikinja)
  • redovita profesorica (laikinja)
  • dvije pročelnica katedre (redovnica na KBF-u u Zagrebu, laiknja na KBF-u u Splitu)
  • pet izvanrednih profesorica od kojih su četiri redovnice
  • na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu žene su pročelnice na dva od šest odjela.

Navedeni podatci daju, međutim, samo dio slike o stvarnu stanju žena i žena redovnica u Crkvi u Hrvatskoj. Naime, oni ne govore ništa o uvjetima rada, o odnosima, o plaćama, o mogućnostima napredovanja ili poteškoćama s kojima se žene susreću. U Hrvatskoj o tome nemamo istraživanja. Navest ću neke primjere koji pokazuju poteškoće s kojima se redovnice susreću, na koje mogu ukazivati (ako se usude), ali koje same ne mogu mijenjati jer je sustav takav da za to nemaju ovlasti. Primjerice, u akademskoj godini 1994./95. jedva je dopušten upis jednoj redovnici na filozofsko-teološki studij na KBF-u u Splitu jer se smatralo da je za redovnice i laike prikladniji teološko-katehetski studij. U isto je vrijeme na KBF-u u Zagrebu bez problema studiralo 17 redovnica i 124 laikinje. Drugi primjer: sestra orguljašica sa završenom spremom na Institutu za crkvenu glazbu ne može odrediti pjesme koje će se pjevati za vrijeme nedjeljnog euharistijskog slavlja, već mora prihvatiti pjesme koje odredi župnik bez obzira na kvalitetu njegova odabira. Treći primjer: zbog ljubomore na katehisticu župnik zahtijeva ne samo da bude premještena s njegove župe, već da više ne predaje ni u školi na području njegove župe. Odgovornima na svim razinama poznato je o čemu je riječ i da je sestra žrtva, ali se postupa prema njegovoj volji. Četvrti primjer: premda sestra katehistica priprema djecu za prvu pričest, roditeljski sastanak saziva i vodi župnik.

U sekularnom području razne manipulacije kojima se izbjegava provođenje zakonski propisane ravnopravnosti nazivaju se stakleni strop. Te je manipulacije teško dokazati jer se ne radi o izravnoj, očitoj povredi zakona. Premda se stakleni strop može pojaviti i u Crkvi, u načelu on nije potreban jer i očito nepoštivanje prava ili kompetencija žena i žena redovnica ne će biti sankcionirano.

Za razliku od Hrvatske gdje ne postoje istraživanja o ženama u crkvenim službama, njemačka biskupska konferencija češće provodi takva istraživanja. Na temelju tih istraživanja poteškoće s kojima se žene susreću sažete su u ključne riječi. Navodim tri za koje smatram da mogu odražavati i situaciju u Hrvatskoj. Prva poteškoća je token-women koja se odnosi na to da žene predstavljaju manjinu i da muška skupina trajno sumnja u njihovu stručnu i osobnu mjerodavnost te je uvijek nanovo propituje. Old boys networks odnosi se na društvene mreže u kojima dominiraju muškarci klerici i u koje žene nemaju nikakav pristup. U tim se mrežama često prosljeđuju značajne informacije, pripremaju odluke i stvara ozračje značajno za posao. Treća je poteškoća mentoring: klerici su na vodećim pozicijama u Crkvi i oni odlučuju tko će se zaposliti na nižim vodećim razinama. Te su niže razine bitne jer se iz njih novači kadar za više vodeće razine. Ako se želi postići ravnopravnost žena, moralo bi se osigurati da žene u većem broju budu zastupljene na nižim razinama vodstva.[7]

Bilo bi dobro kad bi ženske redovničke zajednice u Hrvatskoj provele istraživanje o svom djelovanju nakon demokratskih promjena. Bilo bi zanimljivo vidjeti s kojim smo se izazovima suočile i kako smo na njih odgovorile, koje su nam se mogućnosti otvorile, na koje smo poteškoće nailazile i nailazimo, koje su se nove inicijative i ustanove pojavile, koliko smo zadovoljne uvjetima djelovanja i odnosima u vlastitim ustanovama, u crkvenim i/ili državnim ustanovama. Pretpostavljam da se o tome raspravlja na kapitulima pojedinih družbi, a vjerojatno postoje i neka istraživanja na razini pojedinih družba ili provincija. Smatram ipak da bi bilo korisno i jedno istraživanje na nacionalnoj razini. I to ne samo kvantitativno, u obliku upitnika, već i kvalitativno gdje bi se razgovaralo s pojedinim redovnicama o različitim pitanjima pa i o temi naše današnje tiskovne konferencije.

Na kraju bih još jednom spomenula da na afirmaciju žene redovnice može utjecati i razlog zašto se netko odlučuju na redovnički poziv. Netko u zajednici traži sigurnost, mir, pripadnost, netko postaje redovnicom jer se upušta u avanturu s Bogom koji poručuje: „Evo, sve činim novo.“ (Otk 21,5) Pitanje je kojem se tipu redovnice lakše afirmirati u redovničkoj zajednici i u Crkvi. Koje su, međutim, posljedice za naše zajednice i za Crkvu ako isključimo žene koje vide nužnost reformi? Kakve kandidatice priželjkujemo?

U odnosu na to smatram zanimljivim jedno zapažanje iz Austrije i jedno istraživanje iz Hrvatske. S. Margareta Gruber, franjevka i profesorica teologije, uočava da se nakon Koncila promijenila samosvijest žena. Mlade su žene manje spremne šutjeti i trpjeti. One se ne bore za svoja prava u Crkvi poput starije generacije, već jednostavno odlaze. S. Margareta citira jednu djevojku koja kaže: „Ne želim cijeli svoj život razbijati glavu o uvijek iste zidove.“[8] Dopunila bih ovo zapažanje primjedbom da postoje i redovnice koje odustaju od borbe za promjene u Crkvi i redovničkoj zajednici, prihvaćaju zatečeno stanje, ali s nutarnjom distancom, nekom vrstom ravnodušnosti. Ispunjavaju ono što se od njih očekuje, ali ne „sanjaju“ zajednicu. Premda ostaju u zajednici, od nje su iznutra distancirane, afirmaciju nalaze drugdje.

U knjizi Pomak prema modernosti. Žene u Hrvatskoj u razdoblju zrele tranzicije (Zagreb, 2015.) sociologinja Inga Tomić-Koludrović jedno poglavlje posvećuje odnosu ženâ i religije. Na temelju ishoda istraživanja provedenih u Hrvatskoj 2005. godine na općoj populaciji, ona razlikuje četiri tipa žena: predmoderni, tradicionalni, neodlučno moderni i prijelazno refleksivni tip. Najkritičnije prema Crkvi i najdistinciranije od Crkve su žene prijelazno refleksivnog tipa žena, odnosno tipa koji okuplja mlade, obrazovane i urbane žene. One su prošle katoličku socijalizaciju i ne odbijaju u potpunosti osnovna načela koja proizlaze iz sustava vrijednosti što ga promiče katoličanstvo, ali nisu u potpunosti poslušne odredbama crkvene hijerarhije. Jesu li te mlade žene iz Hrvatske poput onih koje opisuje s. Margareta, koje ne žele razbijati glavu o zidove koje ne mogu mijenjati? Nameću mi se pitanja što Crkva i naše zajednice gube ako mlade, obrazovane i urbane žene ne prepoznaju da svoje karizme mogu ostvariti u njima, da u njima i kroz njih mogu živjeti avanturu s Bogom. Želimo li biti atraktivne uglavnom ženama predmodernog, tradicionalnog i neodlučno modernog tipa koje najmanje žele promjene u Crkvi? Ima li mjesta u Crkvi i u našim redovničkim zajednicama za žene koje žele promjene i kako se prema njima odnosimo?


[1] Navod prema: Jasna s. Krista Mijatović – Ana s. Thea Filipović, „Apostolat redovnica u Sjedinjenim Američkim Državama. Promjene u razumijevanju poslanja i djelovanja prije i nakon II. vatikanskog koncila“, Služba Božja 56 (2015) 3-4, 308-309.

[2] Kvekeri (poznati i kao Društvo prijatelja) kršćanski su vjerski pokret koji se pojavio u Engleskoj sredinom 17. stoljeća. Zahtijevaju da religiozno nadahnuće bude slobodno od svakog autoritativnog utjecaja, poznati su kao borci za dokinuće ropstva, protivnici rasne diskriminacije i mirotvorci.

[3] Joan Wallach Scott, Secularism and Gender Equaliy, u: Linell E. CadyTracy Fessenden (ur.), Religion, the Secular, and the Politics of Sexual Difference, New York, Columbia University Press, 2013., 35-36.

[4] Josip Delić, „Žena u Zakoniku kanonskoga prava“, Bogoslovska smotra, 60 (1991.) 3-4, 328-343.

[5] Ipak, kada je riječ o profesorima na teološkim fakultetima, postoje neka ograničenja. Primjerice, prema kan. 229, par. 3, laici su prikladni da po mandatu mjerodavne vlasti poučavaju u svetim disciplinama što ne znači da na tu službu imaju pravo. Cjelokupno zakonodavstvo visokog teološkog obrazovanja polazi od toga da zadaću obrazovanja svećenika bitno trebaju obnašati svećenici. Prefekt Kongregacije za obrazovanje zastupao je 2001. godine mišljenje da udio svećenika među profesorima teoloških fakulteta ne smije pasti ispod 50 %. Usp. Zenon Grocholewski, Das kirchliche Nihil obstat, Bulletin ET 12 (2001.) 57.

[6] Više o tome: Hubert Wolf, Krypta: Unterdrückten Traditionen der Kirchengeschichte, München, 2016.

[7] Christiane Bender – Hans Graßl – Heidrun Motzkau – Jan Schuhmacher, Machen Frauen Kirche?, Mainz, 1996., 289-290.

[8] Margareta Gruber „Frau, dein Glaube ist groß“. Ermutigung zu einer Konversio, Franz-Josef Bode (ur.), Als Frau und Mann schuf er sie, Paderborn 2013., 37-54.

 
 
Poveznice:
Prethodni članak:
Balzam milosrđa
Slijedeći članak:
O dokumentu “Identitet i...
Povratak na sve članke
 

Izdavaštvo

Cor orans
Cor orans
Vijesti
Vijesti
Ekonomija u službi karizme i poslanja
Ekonomija u službi karizme i poslanja
Susret, br. 10., god. VI., 2018.
Susret, br. 10., god. VI., 2018.
Vijesti
Vijesti
Aplikacija za pametne telefone „Susret Zovem Te”
Aplikacija za pametne telefone „Susret Zovem Te”

Linkovi