Redovništvo i siromaštvo

 

Redovništvo i siromaštvo

"Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom" (1 Iv 3,18). Taj poticaj, da ne kažem opomena, potpuno odgovara stanju u svijetu, ali i u našim zajednicama, jer ono čemu svjedočimo jest sve dublji raskorak između teorije i prakse, između govora o duhovnim vrijednostima i njihove primjene u praksi. Upravo smo mi, posvećene osobe, pozvane izbližega slijediti Krista, biti poslanici njegove ljubavi, dobrote i milosrđa. Uzalud nam pravila i odredbe, dokumenti i znanstveni traktati ako oni koji dotiču naš život ne mogu prstom u nas pokazati i zadivljeno uskliknuti: "Gle kako se ljube!" Ili, još bolje: "Vidi kako nas ljube!" 

Karitativno služenje je nerazdruživo povezano s temeljnim poslanjem zajednice i bitni je kriterij njene vjerodostojnosti. Karitas je životni zakon zajednice. U izvoru i uzoru ljubavi – Isusu, vidimo more ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Sve zapovijedi sazdane su jednoj: "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim – ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" (Mt 22,37-40). Karitativni rad nalazi svoje uporište upravo u toj zapovjedi i ona ga određuje. Taj bi rad trebao biti natopljen ljubavlju, nježnom brigom za drugoga. Svjesni smo da u nama taj osjećaj odrasta urastanjem u vlastitu zajednicu. Ako ga nemamo za one koji nas okružuju, neće ga biti ni za one koji su dalje od nas. Pružanje nasušnog komada kruha i čaše vode nije dovoljno. Ljudi trebaju osjetiti da o njima iskreno brinemo, da nas zanimaju kao osobe. Zato treba žrtvovati vrijeme i biti kreativan u iskazivanju ljubavi. Možda im treba netko kome će ispričati svoju životnu priču, pokazati svoje rane i ožiljke koje im je život ostavio u baštinu. Ponekad ljudima treba obećati molitvu i moliti ih da i oni mole za nas i za našu zajednicu. Ponekad im ne treba milostinja ni dar: treba im naša prisutnost i doživljaj Kristove ljubavi koja se po nama na njih izlijeva. Oni su gladni čovječnosti, gladni su ljubavi. Pozvani smo stoga pristupiti siromašnima, susretati ih, gledati ih u oči, zagrliti ih i tako im dati da osjete toplinu ljubavi koja razbija samoću. (vidi: Poruka pape Franje za 1. svjetski dan siromašnih, 3, 13. lipnja 2017.)

s. Katarina Maglica, OP

Život u siromaštvu, uz ostale asketske elemente, od najranijih kršćanskih vremena smatrao se bitnom karakteristikom radikalnog nasljedovanja Isusa, tj. njegovog načina života. U nekim crkvama, posebno onima s područja Sirije, ovo radikalno nasljedovanje Isusa bilo je predviđeno za sve kršćane, ova imitatio ascetica postaje uvjet življenja istinskih kršćana, svaki kršćanin trebao je nasljedovati Isusa u siromaštvu, čistoći i itineranciji na isti način. Među drevnim redovnicima bila je vrlo raširena ideja da je njihov način života jednostavno nasljedovanje Isusovog načina života i života prvih Isusovih učenika. Siromaštvo u Crkvi se ne vrednuje samo u ekonomskim kategorijama ili u posjedovanju materijalnih dobara, nego poglavito po pitanju moći. Bogatstvo je ustvari jedan oblik moći. Siromaštvo je tako i odricanje od moći i solidariziranje s malenima i rubnima društva. Ovaj oblik siromaštva na poseban način je u Crkvi utjelovio Franjo Asiški. Biti siromašni za sv. Franju znači postati »posljednji i podložni svima da bi kao braća mogli služiti svima«. Siromaštvo i malenost (paupertas i minoritas) ovdje postaju jedno, a nisu drugo nego evanđeoska vrednota ljubavi i međusobnog služenja. Za franjevačku tradiciju siromaštvo je značilo konkretan izbor života u jednostavnosti i odricanju. Značilo je odlučiti se za solidarnost s malenima, s rubnima društva, što je često značilo zauzeti posljednje mjesto u Crkvi i društvu. Živjeti evanđelje s pozicije slabosti, nezaštićenosti, malenosti ima svoje konkretne posljedice po duhovni život kršćana, u prvom redu bliskost s svakodnevnim situacijama jednostavnih ljudi što je redovnike snažno povezalo sa sudbinom čitavih naroda i obilježilo tako duhovno biće tih naroda. Ali to znači i odustati od pozicija moći i sklanjanja u sjenu moćnika i silnika ovoga svijeta, jer oni za koje smo se opredijelili na takvu zaštitu računati ne mogu. Suvremeno redovništvo, ali i kršćanstvo općenito, ukoliko želi biti autentično evanđeosko i vjerno svojim korijenima mora se stalno iznova vraćati siromaštvu koje mora biti stvarno i vidljivo. Redovničko siromaštvo moći će govoriti današnjem svijetu samo ukoliko ljudi našega vremena gledajući redovnike vide i siromašno lice Crkve, Crkve koja ne želi biti trijumfalna i moćna već Crkva siromaha i Crkva za siromašne.

Marinko Pejić
"Redovništvo i evanđeoski savjet siromaštva", Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, str. 627–628.

Povratak na sve članke
 
 
Predbilježbe za četvrti nastavni ciklus studija „Teologije posvećenog života“

Od 1. listopada 2019. započinje četvrti dvogodišnji ciklus nastave TPŽ-a u Zagrebu. U tijeku su predbilježbe.

XXXV. Redovnički dani 2019.

Tema Dana: „Radujte se i kličite“

Seminar za medicinske sestre redovnice
  • Od 11. do 13. listopada 2019. u Kući Betanija na Velom Lošinju

Izdavaštvo

Vijesti
Vijesti
Vijesti
Vijesti
Cor orans
Cor orans
Vijesti
Vijesti
Ekonomija u službi karizme i poslanja
Ekonomija u službi karizme i poslanja
Susret, br. 10., god. VI., 2018.
Susret, br. 10., god. VI., 2018.

Linkovi