Redovništvo i siromaštvo

 

Redovništvo i siromaštvo

"Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom" (1 Iv 3,18). Taj poticaj, da ne kažem opomena, potpuno odgovara stanju u svijetu, ali i u našim zajednicama, jer ono čemu svjedočimo jest sve dublji raskorak između teorije i prakse, između govora o duhovnim vrijednostima i njihove primjene u praksi. Upravo smo mi, posvećene osobe, pozvane izbližega slijediti Krista, biti poslanici njegove ljubavi, dobrote i milosrđa. Uzalud nam pravila i odredbe, dokumenti i znanstveni traktati ako oni koji dotiču naš život ne mogu prstom u nas pokazati i zadivljeno uskliknuti: "Gle kako se ljube!" Ili, još bolje: "Vidi kako nas ljube!" 

Karitativno služenje je nerazdruživo povezano s temeljnim poslanjem zajednice i bitni je kriterij njene vjerodostojnosti. Karitas je životni zakon zajednice. U izvoru i uzoru ljubavi – Isusu, vidimo more ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Sve zapovijedi sazdane su jednoj: "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim – ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" (Mt 22,37-40). Karitativni rad nalazi svoje uporište upravo u toj zapovjedi i ona ga određuje. Taj bi rad trebao biti natopljen ljubavlju, nježnom brigom za drugoga. Svjesni smo da u nama taj osjećaj odrasta urastanjem u vlastitu zajednicu. Ako ga nemamo za one koji nas okružuju, neće ga biti ni za one koji su dalje od nas. Pružanje nasušnog komada kruha i čaše vode nije dovoljno. Ljudi trebaju osjetiti da o njima iskreno brinemo, da nas zanimaju kao osobe. Zato treba žrtvovati vrijeme i biti kreativan u iskazivanju ljubavi. Možda im treba netko kome će ispričati svoju životnu priču, pokazati svoje rane i ožiljke koje im je život ostavio u baštinu. Ponekad ljudima treba obećati molitvu i moliti ih da i oni mole za nas i za našu zajednicu. Ponekad im ne treba milostinja ni dar: treba im naša prisutnost i doživljaj Kristove ljubavi koja se po nama na njih izlijeva. Oni su gladni čovječnosti, gladni su ljubavi. Pozvani smo stoga pristupiti siromašnima, susretati ih, gledati ih u oči, zagrliti ih i tako im dati da osjete toplinu ljubavi koja razbija samoću. (vidi: Poruka pape Franje za 1. svjetski dan siromašnih, 3, 13. lipnja 2017.)

s. Katarina Maglica, OP

Život u siromaštvu, uz ostale asketske elemente, od najranijih kršćanskih vremena smatrao se bitnom karakteristikom radikalnog nasljedovanja Isusa, tj. njegovog načina života. U nekim crkvama, posebno onima s područja Sirije, ovo radikalno nasljedovanje Isusa bilo je predviđeno za sve kršćane, ova imitatio ascetica postaje uvjet življenja istinskih kršćana, svaki kršćanin trebao je nasljedovati Isusa u siromaštvu, čistoći i itineranciji na isti način. Među drevnim redovnicima bila je vrlo raširena ideja da je njihov način života jednostavno nasljedovanje Isusovog načina života i života prvih Isusovih učenika. Siromaštvo u Crkvi se ne vrednuje samo u ekonomskim kategorijama ili u posjedovanju materijalnih dobara, nego poglavito po pitanju moći. Bogatstvo je ustvari jedan oblik moći. Siromaštvo je tako i odricanje od moći i solidariziranje s malenima i rubnima društva. Ovaj oblik siromaštva na poseban način je u Crkvi utjelovio Franjo Asiški. Biti siromašni za sv. Franju znači postati »posljednji i podložni svima da bi kao braća mogli služiti svima«. Siromaštvo i malenost (paupertas i minoritas) ovdje postaju jedno, a nisu drugo nego evanđeoska vrednota ljubavi i međusobnog služenja. Za franjevačku tradiciju siromaštvo je značilo konkretan izbor života u jednostavnosti i odricanju. Značilo je odlučiti se za solidarnost s malenima, s rubnima društva, što je često značilo zauzeti posljednje mjesto u Crkvi i društvu. Živjeti evanđelje s pozicije slabosti, nezaštićenosti, malenosti ima svoje konkretne posljedice po duhovni život kršćana, u prvom redu bliskost s svakodnevnim situacijama jednostavnih ljudi što je redovnike snažno povezalo sa sudbinom čitavih naroda i obilježilo tako duhovno biće tih naroda. Ali to znači i odustati od pozicija moći i sklanjanja u sjenu moćnika i silnika ovoga svijeta, jer oni za koje smo se opredijelili na takvu zaštitu računati ne mogu. Suvremeno redovništvo, ali i kršćanstvo općenito, ukoliko želi biti autentično evanđeosko i vjerno svojim korijenima mora se stalno iznova vraćati siromaštvu koje mora biti stvarno i vidljivo. Redovničko siromaštvo moći će govoriti današnjem svijetu samo ukoliko ljudi našega vremena gledajući redovnike vide i siromašno lice Crkve, Crkve koja ne želi biti trijumfalna i moćna već Crkva siromaha i Crkva za siromašne.

Marinko Pejić
"Redovništvo i evanđeoski savjet siromaštva", Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, str. 627–628.

Povratak na sve članke
 

"Pozvani i poslani"
emisija o redovništvu

 
Škola za novakinje (zimski semestar 2019./20.)

Semestar započinje 9. listopada, a završava 19. prosinca 2019.

Znanstveni skup o biskupu Miji Škvorcu (1919–1989) uz 100. obljetnicu rođenja i 30. godišnjicu smrti

22. studenoga 2019. na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Adventska duhovna obnova za redovnice i redovnike u Zagrebu

15. prosinca 2019. u 15.30 u crkva sv. Franje, Kaptol 9, Zagreb

Izdavaštvo

Vijesti
Vijesti
Vijesti
Vijesti
Vijesti
Vijesti
Vijesti
Vijesti
Cor orans
Cor orans
Vijesti
Vijesti

Linkovi