Hrvatska redovnička konferencija (HRK)

 
English

Hrvatska redovnička konferencija (HRK)

Hrvatska redovnička konferencija (HRK)

Fra Jure Šarčević, provincijalni ministar Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, 21. listopada 2014., na 46. plenarnom zasjedanju u Zagrebu, izabran je za predsjednika HKVRPP-a, a za potpredsjednicu je izabrana s. Miroslava Bradica, vrhovna poglavarica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog. Mandat im je tri godine.

U Vijeće HKVRPP-a su izabrani:

  • fr. Slavko Slišković, provincijal Hrvatske dominikanske provincije,
  • o. Pejo Orkić, provincijal Hrvatske salezijanske provincije sv. Ivana Bosca,
  • s. Katarina Maglica, vrhovna glavarica sestara dominikanki, Kongregacije svetih Anđela Čuvara,
  • s. Ružica Barić, vrhovna glavarica Družbe franjevki od Bezgrješne (iz Dubrovnika).

Vijeće HKVRPP-a je nakon Plenarne skupštine 2016. godine apsolutnom većinom glasova donijelo odluku da se umjesto dosadašnjeg člana Vijeća fr. Ante Gavrića kojemu je prestala služba višeg poglavara u njegovoj redovničkoj zajednici, a time i članstvo u Konferenciji i Vijeću, za člana Vijeća HKVRPP-a imenuje fr. Slavko Slišković, OP, dominikanski provincijal.

Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP) promijenila je dekretom (Prot. n. Sp.R 1732/17 od 10. lipnja 2017.) ime u Hrvatska redovnička konferencija (HRK). Sa željom da HKVRPP nosi lakše pamtljivo ime, a da se ne mijenja narav ustanove, hrvatski provincijali i provincijalke na Plenarnoj skupštini održanoj u Zagrebu 19. listopada 2016. odlučili su da se naziv Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica promijeni u Hrvatska redovnička konferencija. Zatim je predsjednik Konferencije kapucinski provincijal fra Jure Šarčević 11. prosinca 2016. Kongregaciji u Vatikanu uputio zahtjev za odobrenjem promjene imena, kao i za promjenu nekoliko točaka Statuta Konferencije. Odobrenje Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života iz Vatikana u Hrvatsku redovničku konferenciju stiglo je u četvrtak 6. srpnja 2017.

Pri Konferenciji djeluju sljedeća Povjerenstva:

  • Povjerenstvo za početnu formaciju redovnika i redovnica;
  • Povjerenstvo za trajnu formaciju redovnika i redovnica;
  • Povjerenstvo za predškolski odgoj u ustanovama koje vode redovničke ustanove ili su u njihovu vlasništvu;
  • Povjerenstvo za medicinske sestre članice redovničkih ustanova;
  • Povjerenstvo za promicanje redovničkih zvanja;
  • Povjerenstvo za sredstva društvenog komuniciranja i izdavačku djelatnost.

Prema potrebi mogu se osnivati i druga Povjerenstva.
 

40 GODINA POSTOJANJA KONFERENCIJE I UNIJE

Prisjetimo se:

  • Papa Pio XII. potiče i promiče okupljanja redovničkih poglavara.
  • Godine 1957. osnovana je Unije vrhovnih poglavara u Rimu.
  • Osam godina kasnije u Rimu je osnovana Međunarodna unija vrhovnih poglavarica.
  • Koncilski dekret Perfectae Caritatis otvoreno preporuča osnutak nacionalnih konferencija.
  • 15. svibnja 1968. Svete Stolica je odobrila privremeni statut Vijeća viših redovničkih poglavara, dok je Unija viših redovničkih poglavarica dobila svoje odobrenje četrdeset dana ranije, 5. travnja iste godine.
  • Prvi predsjednik VVRPJ je o. Atun Fostač, DI, tajnik je o. Zorislav Lajoš, OFM. Prva predsjednica Unije je s. Fides Vidaković, Naše Gospe, a tajnica s. Anastazija Trobentar, uršulinka.
  • 12. veljače 2011. godine Sveta je Stolica, odnosno Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, odobrila Statute Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica čime je muško i žensko redovništvo ujedinjeno unutar Konferencije.
  • 10. lipnja 2017. godine Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, odobrila je Statute Hrvatske redovničke konferencije.

Iz Kodeksa iz 1983. kan. 708 i 709.
“Konferencije se smatraju korisnima; pomoću konferencije svi instituti surađuju da pojedini savršenije ostvare svoju svrhu; konferencija ne dira u autonomiju, narav ili duh pojedinog instituta koji joj je član; u konferenciji se raspravlja o zajedničkim poslovima redovnika; konferencija usklađuje suradnju s biskupskom konferencijom; konferencija mora imati svoj statut, koji potvrđuje Sveta Stolica; Sveta Stolica konferenciju podiže u rang pravne osobe; konferencija je pod vrhovnim nadzorom (usmjeravanjem) Svete Stolice”.
 

CRKVENI DOKUMENTI:

Unije odnosno konferencije su zbog svoje važnosti podupirane raznim koncilskim i postkoncilskim dokumentima kao što su: Christus Dominus (CD), Dekret o pastirskoj službi biskupa (1965.) 35,5; Perfecte Caritatis (PC), Dekret o obnovi redovništva(1965.) 23; Ad Gentes (AG), Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve (1965.) 33;Ecclesiae Sanctae (ES), Motu proprio Pavla VI. o primjeni nekih saborskih dekreta (1966.) IX, 42-43; Mutuae Relationes (MR), Kriteriji o odnosima između biskupa i redovnika u Crkvi (1978.) 21, 61-67; Codex Iuris Canonici (CIC), Kontemplativna dimenzija redovničkog života, 1980., Zakonik kanonskoga prava (1983.) kan. 708-709; Regimini Ecclesiae Universae (REU), Konstitucija o rimskoj kuriji (1967.) 73 i 5;Pastor Bonus (PB), Konstitucija o rimskoj kuriji /izmjene i reforme/ (1988.) 109; Vita Consecrata (VC); Smjernice o odgoju u redovničkim ustanovama, 1990.; Bratski život u zajedništvu, 1992.; Postsinodalna apostolska pobudnica o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu (1996.) 50-53.; Verbi Sponsa – Zaručnica Riječi. Upute o kontemplativnom životu i klauzuri monahinja, 1999.; Započeti od Krista: Obnovljeno zalaganje posvećena života u Trećem tisućljeću. Uputa, 2002.; Služba autoriteta i poslušnost. Uputa, 2008.
 

EVANĐEOSKI SAVJET, POSVEĆENI ŽIVOT

Evanđeoski su savjeti, u svojoj mnogostrukosti, ponuđeni svakom Kristovu učeniku. Savršenstvo ljubavi na koje su svi vjernici pozvani, za one koji su slobodno prihvatili poziv na posvećeni život, nosi sa sobom obvezu da vrše čistoću u neženstvu poradi Kraljevstva, siromaštvo i poslušnost. Zavjetovanje tih savjeta, u stalnom od Crkve priznatom staležu, obilježuje Bogu “posvećeni život”.

Redovnički je stalež prema tome jedan od načina upoznavanja “intimnijeg” posvećenja, koje je ukorijenjeno u krštenju i znači potpuno predanje Bogu. U posvećenom životu Kristovi vjernici, po nadahnuću Duha Svetoga, žele izbližega slijediti Krista, predati se Bogu kojega ljube iznad svega te tako, težeći k savršenstvu ljubavi u službi Kraljevstva, u Crkvi označivati i naviještati slavu budućega vijeka.
 

VELIKO RAZGRANATO STABLO

“Kao na stablu koje je Bog posadio i koje se čudesno i raznoliko u Gospodinovu polju razgranalo, izrasli su razni oblici samotničkog ili zajedničkog života i različne obitelji koje umnažaju duhovna sredstva i za napredak svojih članova i za dobro cijeloga Kristova Tijela”.

“Od početka Crkve bilo je muževa i žena koji su, vršenjem evanđeoskih savjeta, htjeli slobodnije slijediti Krista i vjernije ga nasljedovati; oni su, svatko na svoj način, provodili Bogu posvećeni život. Mnogi su među njima, na poticaj Duha Svetoga, živjeli u pustinji ili su pak osnovali redovničke zajednice koje je Crkva svojom vlašću rado prihvatila i potvrdila”.

Biskupi će se stalno truditi da razlikuju nove darove posvećenog života koje Duh Sveti daje Crkvi; odobrenje novih oblika posvećenog života pridržano je Apostolskoj Stolici.
 

PUSTINJAČKI ŽIVOT

I ne zavjetujući uvijek javno tri evanđeoska savjeta, pustinjaci “strožim odvajanjem od svijeta, šutnjom samoće, postojanom molitvom i pokorom posvećuju život Bogu na slavu i za spasenje svijeta”.

Oni svakome pokazuju onaj nutarnji vidik otajstva Crkve, to jest osobnu intimnost s Kristom. Skriven ljudskim očima, život je pustinjakâ šutljivo propovijedanje onoga kojemu su se potpuno posvetili, jer on je za njih sve. Poseban je to zov da se u pustinji, upravo u duhovnoj borbi, nađe slava Raspetoga.
 

POSVEĆENE DJEVICE

Još od apostolskih vremena bilo je kršćanskih djevica, koje su, pozvane od Gospodina da mu se bez razdijeljenosti pridruže u većoj slobodi srca, tijela i duha, odlučile, s crkvenim odobrenjem, živjeti u stanju djevičanstva “poradi kraljevstva nebeskoga” (Mt19,12).

“Izričući svetu odluku da iz bližeg slijede Krista, (djevice se) pred dijecezanskim biskupom po odobrenom bogoslužnom obredu posvećuju Bogu, otajstveno se zaručuju s Kristom, sinom Božjim, i predaju u crkveno služenje”. Tim svečanim obredom “djevica postaje posvećenom osobom, transcendentnim znakom ljubavi Crkve prema Kristu, eshatonskom slikom nebeske zaručnice i budućeg života”.

“Blizak drugim oblicima posvećenog života”, red djevica ženu koja živi u svijetu (ili koludricu) utvrđuje u molitvi, u pokori, u službi braće i u apostolskom radu, već prema staležu i odgovarajućim karizmama koje je svaka primila. Posvećene se djevice mogu udruživati da bi vjernije obdržavale svoje odluke.
 

REDOVNIČKI ŽIVOT

Nastao na Istoku u prvim stoljećima kršćanstva i nastavljen u ustanovama koje je Crkva kanonski uspostavila, redovnički se život od drugih oblika posvećenog života razlikuje svojim bogoštovnim uređenjem, javnim zavjetovanjem evanđeoskih savjeta, bratskim životom u zajednici, svjedočenjem jedinstva Krista i Crkve.

Redovnički život izvire iz otajstva Crkve. To je dar koji Crkva prima od svog Gospodina nudeći ga kao trajni stalež vjerniku kojega Bog poziva na zavjetovanje savjeta. Na taj način može Crkva istodobno očitovati Krista i priznati se zaručnicom Spasiteljevom. Od redovničkog se života traži da, u svojim različitim oblicima, samu Božju ljubav izrazi jezikom našega vremena.

Svi su redovnici, bili oni izuzeti (od biskupske vlasti) ili ne, suradnici mjesnog biskupa u njegovoj pastirskoj službi. Utemeljenje i misionarsko širenje Crkve zahtijevaju nazočnost redovničkog života u svim njegovim oblicima od samoga početka evangelizacije. “Povijest svjedoči o velikim zaslugama redovničkih zajednica u širenju vjere i oblikovanju novih Crkava, od starih monaških ustanova i srednjovjekovnih redova sve do suvremenih družbi”.
 

SVJETOVNE USTANOVE

“Svjetovna je ustanova ustanova posvećenog života u kojoj vjernici živeći u svijetu teže za savršenstvom ljubavi te nastoje osobito iznutra pridonositi posvećenju svijeta”.

Članovi tih ustanova, “životom savršeno i potpuno življenim za posvećenje”, sudjeluju u crkvenoj zadaći evangelizacije, “u svijetu i kao iz svijeta”, u kojemu njihova nazočnost djeluje “poput kvasca”. Njihovo “svjedočenje kršćanskog života” ide za “uređenjem vremenitih stvari prema Bogu i za prožimanjem svijeta snagom evanđelja. Oni svetim obvezama preuzimlju evanđeoske savjete te čuvaju međusobno zajedništvo i bratstvo u skladu sa svojim “svjetovnim načinom života”.
 

DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA

Različitim oblicima posvećenog života “pridružuju se družbe apostolskog života, čiji članovi, bez redovničkih zavjeta, idu za apostolskom svrhom svojstvenom svojoj družbi te, provodeći zajedno bratski život, prema vlastitom načinu života, obdržavanjem konstitucija teže za savršenstvom ljubavi. Među njima ima družbi u kojima članovi preuzimaju evanđeoske savjete”, prema vlastitim Konstitucijama.
 

POSVEĆENJE I POSLANJE: NAVIJEŠTATI KRALJA KOJI DOLAZI

Izručivši se Bogu i ljubeći ga iznad svega, onaj koji mu je već po krštenju bio predan biva tako intimnije posvećen Božjem služenju i dobru Crkve. Bogu posvećenim staležima Crkva objavljuje Krista i pokazuje kako Duh Sveti u njoj čudesno djeluje. Poslanje je stoga onih koji zavjetuju evanđeoske savjete ponajprije da žive svoje posvećenje. “Ali budući da se snagom istog posvećenja predaju crkvenom služenju, obvezani su, na način svojstven svojoj Ustanovi, posebno sudjelovati u misijskoj djelatnosti”.

U Crkvi koja je kao sakrament, to jest znak i oruđe Božjeg života, posvećeni se život očituje kao osobit znak otajstva otkupljenja. Ići za Kristom “iz bližeg” i nasljedovati ga, “jasnije” očitovati njegovo poniženje, znači biti “dublje” nazočan, u srcu Kristovu, među svojim suvremenicima. Oni naime koji hode tim “tješnjim” putem potiču braću svojim primjerom i daju jasno svjedočanstvo “da se svijet ne može preobraziti i Bogu prikazati bez duha blaženstava”.

Bilo da je to svjedočenje javno, kao u redovničkom staležu, bilo da je skrovitije, ili čak tajno, Kristov je dolazak za sve posvećene početak i ishod njihova života:

Budući da Božji narod nema ovdje stalnoga grada, (redovnički stalež) (…) pokazuje svim vjernicima, već na ovom svijetu, prisutna nebeska dobra; bolje svjedoči o novom i vječnom životu, koji je stečen Kristovim otkupljenjem, te bolje nagovješćuje buduće uskrsnuće i slavu nebeskoga kraljevstva.

(Izvor: Katekizam Katoličke Crkve)

Povratak na sve članke
 
 
Predavanja i raspored Škole za novakinje tijekom zimskoga semestra 2017
  • Semestar započinje 11. listopada, a završava 20. prosinca 2017.
49. Plenarna skupština Hrvatske redovničke konferencije
  • 18. i 19. listopada 2017. u franjevačkom samostanu u aveniji Gojka Šuška 2, Zagreb-Dubrava
Posvećenje vremena kroz molitvu časoslova - molitveno-edukativni seminar
  • Od petka, 27. listopada u 17 sati do nedjelje, 29. listopada (oko 14 sati)

Izdavaštvo

Naviještajte
Naviještajte
Posvećeni život
Posvećeni život
Apostolska konstitucija VULTUM DEI QUAERERE o ženskom kontemplativnom životu
Apostolska konstitucija VULTUM DEI QUAERERE o ženskom kontemplativnom životu
Vijesti
Vijesti
Susret, br. 9., god V., 2017.
Susret, br. 9., god V., 2017.
Susret, br. 8., god IV., 2016.
Susret, br. 8., god IV., 2016.

Linkovi